Ivan Lovrenović

(1999)

On klekne na čistini.
Pomodrele usne vrisnu caklovinom.
Osjeća da je vrlo star:
Tisuć mu je ljeta.
Oko njega ubavi šumarci
Znoj se hvata za uvojak na čelu
Na ispruženom dlanu osamljeni mrav.
Vojnik klizi kroz koprene zelene:
Silno je sretan.
Klizi kroz koprene zelene.

(Viktor Vida, Ranjeni vojnik)

Jugoslavenski režim imao je jake razloge da krije i tabuizira Bleiburg; nitko nije bolje od njegovih glavešina  znao što se na tom austrijskom polju i nakon njega dogodilo, i koliko je krivih i pravih, bez suda i ispita, bilo obuhvaćeno tom razdraganom hekatombom pobjednika. Krili su to na isti onaj način, na koji su se ograđivali da nisu znali za postojanje Gologa Otoka.

Manje je shvatljivo zašto je Bleiburg, tu ozbiljnu nacionalnu traumu i važan izazov za povijesnokritička preispitivanja, nova, Tuđmanova Hrvatska dizajnirala kao tanko zašećerenu vodicu ustašonostalgizma, oduzevši tako ovomu simbolu i važnost i vjerodostojnost, profaniravši njegov tragizam.

Pojedinačne sudbine neumoljivo su ozbiljne i snažne. Bez obzira na ukupan broj blajburških i postblajburških žrtava, oko kojega će još dugo biti sporenja, druga važna psihološka i socijalna činjenica jest to da je tim događajem, kao kaznom i usudom, bilo izravno pogođeno i ozračeno na stotine tisuća njihovih obitelji, i njihovih potomaka, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, među Hrvatima, ali veoma mnogo i među bosanskim Muslimanima.

(...) Mladi i lijepi, puni vjere u budućnost, Vesna R. i Juraj S. stigli su na polje kod Bleiburga sedam dana nakon vjenčanja. Mislili su: samo je važno da smo zajedno. Tu se okončalo sve njihovo. Njega su odvojili, i nikad se više za nj nije čulo. Ona se vratila u Zagreb, i – samo ona zna kako i po koju cijenu – stvorila drugi život. O onomu prvom nikad nije progovorila. Ni najbližima.

(...) Rasim K., okretni sedamnaestogodičnji banjalučki kalfa, odvojen je na Bleiburgu u kobnoj uniformi, koju je obukao pet dana prije toga. Dva nas je mjeseca gonilo – pričao je – a nije dalo ni jesti, ni piti, ni spavati. Noću su nas dognali na jednu livadu kod Pančeva – ljeto, trava do pojasa, momci koji nisu imali više petlje da trpe žeđ, navalili pasti onu travu. Svi su sutradan na suncu poumirali u strašnim mukama. Rasim K. je u radnim brigadama stigao do Makedonije, pa do zeničke robijašnice, ostao živ i nakon svega pobjegao u emigraciju. Umro je žudan banjalučkih i sarajevskih sokaka i munara.

(...) Kruno J., mladi  profesor filozofije iz Travnika, nakon Bleiburga je u marševima smrti viđan po slavonskim i vojvođanskim drumovima. Nestao je s tisućama drugih, čiju  sudbinu možda dodiruje Solženjicin, kada kaže da je nakon prodora Crvene Armije na Balkan 1945. i 1946. “jurio prema Arhipelagu (Gulag, op. a.) veliki povodanj konačno istinskih neprijatelja režima”. Solženjicin, doduše, misli na Ruse emigrante od 1918, koje je Crvena Armija kupila po Bugarskoj, Jugoslaviji, Madžarskoj i deportirala u Gulag, ali postoje indicije da su im predavani i naši ljudi...

Nekrologij franjevačkoga samostana u Krapini, na granici između Hrvatske i Slovenije, sadrži kratke podatke o desetinama bosanskih franjevaca, redovnika i studenata, koji su, kao povratnici iz Bleiburga, ubijeni i zakopani u Maceljskoj šumi: Karlo Grabovičkić, Berislav Glavadanović, Ignacije Iđotić, Anto Katavić, Mato Zovkić,  – redaju se u tom tužnom imeniku ova i mnoga druga stara bosanska imena, pokopana daleko od svojih stoljetnih grobalja u Kreševu, Fojnici, Jajcu, Varcaru, Gučoj Gori... Primjera je bezbroj. Kada današnja službena Hrvatska od Bleiburga pravi otužnu drugorazrednu kič-paradu, u vulgarno instrumentaliziranoj službi režimu i Tuđmanu s jedne, a u slavu bornirane vukojevićevske ustašije s druge strane, onda ona volens-nolens udara na obraz i na muku svim žrtvama, mrtvim i živim, izravnim i neizravnim. Ako im je jugoslavenski režim uskraćivao elementarni pijetet, proglašavajući ih en general zločincima i porodom od tmine, kako bi ih stavio s onu stranu morala i humaniteta i tako se oslobodio dželatske more, stav ove nove kič-ideologije jednako udaljava od odgovora na jedino ozbiljno pitanje, koje im kritička hrvatska memorija povijesno i moralno duguje: tko ih je poslao nad blajburšku grobnicu?

Do posljednjega pripadnika oružanih snaga mora prodrieti uvjerenje da hrvatski vojnici moraju bezuvjetno do kraja rata pa i poslie toga ostati na okupu sa svojim postrojbama, s puškom u ruci, i pod vodstvom Poglavnika i hrvatskih častnika braniti hrvatski narod i državnu nezavisnost.

Poglavnik je njezin (hrvatske države, op. a.) doživotni predsjednik sa svima pravima hrvatskoga Vrhovnika. Hrvatska državna vlada radi prema nalozima, smjernicama i zakonima, koje donosi Poglavnik u ime naroda. Vlada vrši upravu u hrvatskoj državi, i zato snosi odgovornost pred narodom i pred Poglavnikom, dok Poglavnik odgovara Bogu, poviesti i svojoj savjesti.

Misli i poruke poput citiranih izgovarali su endehazijski političari i pisale endehazijske novine u travnju 1945, kada se još samo na dane, pa na sate brojalo vrijeme do neumitne katastrofe. Bajale su se priče o obrambenim linijama, prvo Drinskoj pa onda Zvonimirovoj, i uz hitnu mobilizaciju nastojala provesti potpuna ustašizacija vojske, prevođenjem domobrana u ustaške uniforme i postrojbe. Stvaralo se “jedinstvo vojske i naroda”, a, kako će se koji dan kasnije pokazati, cilj je bio vrlo promućuran: poslužiti se i vojskom i narodom tek kao sredstvom za spašavanje svoje kože, svoje obitelji, prisvojenoga državnoga zlata; svoje privatne egzistencije...

Taj živi štit, pod kojim bi Vrhovnik i Poglavnik što sigurnije mogao strugnuti i nestati u neku rupu na Zapadu, morao je biti što masovniji, a kaos što potpuniji. Vrhovnikova propaganda u tom smislu obasipala je vojsku i narod, ionako prestravljen nadiranjem Titovih “šumnjaka” i Rusa, ovakvim obećanjima: “Trebamo doći do angloameričkih postava, jer će doći između Nijemaca i Angloamerikanaca do separatnog mira pa ćemo u izvjesnim postrojbama voditi dalje rat protiv Rusa i mi ćemo se vratiti natrag.” U zagrebačkim građanskim kućama očevi i braća, odazivajući se u glupom, pseudodomoljubnom zanosu na mobilizaciju, opraštali su se od svojih obitelji sa smiješkom, potpuno uvjereni: eto nas natrag najdalje za tjedan-dva s Amerikancima i Englezima...

U nedjelju 6. svibnja cijeli dan Vrhovnikovi su ljudi temeljito “oslobađali” Hrvatsku državnu banku od zlatnih rezervi, a navečer je kolona krenula iz Zagreba i prenoćila u Zaprešiću. Opća pometnja i bježanija iz Zagreba počela je sutradan; sve su ceste i putovi prema Sloveniji zakrčeni, a tačan broj civila i vojnika, koji su krenuli na to bezglavo putovanje, nikada neće biti utvrđen. Plan doživotnoga predsjednika  odvijao se bez greške. Njegova mala kolona imala je taman dovoljnu prednost, čist put pred sobom i nije posebno privlačila ničiju pažnju. Tako, dok su Hrvati u povlačenju (pojam, kojega sam se, konspirativno izgovaranoga, naslušao kroz cijelo djetinjstvo) glavinjali  slovenskim stazama, ginuli na prilazima Zidanomu Mostu, Slovenjgradecu, Mariboru, Ptuju, još i ne znajući za bleiburško malo poljce, koje ih spremno čeka, Vrhovnik se već 8. svibnja navečer dočepao Spielfelda, Austrija. Kao čelik-Hrvat i kršćanin, odgovoran Bogu, poviesti i savjesti, s toga mjesta odgmizao je Amerikancima, pa u emigraciju, ni ne osvrnuvši se, ne dajući ni pet para na svoju vojsku, svoje časnike, svoj narod...

Legenda o Bleiburgu, onako kako je u obiteljskom paralelnom svijetu i u emigraciji formirana za vrijeme postojanja Jugoslavije, govorila je o nevinom narodu (bez razlikovanja vojske i civila) kao dvostrukoj žrtvi: engleske izdaje, i partizanske egzekucije. Onaj kauzalno prvi i najvažniji, a moralno i politički najflagrantniji momenat Pavelićeve osobne izdaje, i, pravo govoreći, izdajničkoga karaktera cijele njegove države i ideologije, koji je Hrvate poveo na Bleiburg već 1941. – legenda nije sadržavala.

Nastojeći da mućkanjem u novoideološkoj retorti pomiješa i izravna jedne i druge, tuđmanizam također uskraćuje Hrvatima da ovo mračno mjesto vlastite historije kritički apsolviraju, i tako ih drži zarobljene u zamci toga nekrofilnoga, malograđanski nacionalističkoga stereotipa.

Hrvati iz Bosne i Hercegovine bili su u ogromnom broju sudionici i žrtve Bleiburga 1945. Historija se ne ponavlja, a zavodljive analogije najopasniji su način historijskoga mišljenja. Ali, ako Bleiburg uzmemo kao povijesnu metaforu, model, i primijenimo ju na bosanskohercegovačke Hrvate i njihov odnos sa Zagrebom, otkrivaju se, mutatis mutandis, zastrašujuće sličnosti između onda i sada, i u njihovoj političkoj sudbini, i u njihovom (ne)poimanju te sudbine.

Masovno su 1991. pošli za Tuđmanom, reinkarniranim Vrhovnikom, njegovim HDZ-om i njegovim Šuškom u ostvarenje “vjekovnoga sna”, a što su dobili? Polovica od predratnoga broja ostala je bez doma, zemlje i egzistencije, natovarena im je hipoteka razbijača Bosne i Hercegovine, jedine prave domovine, imaju najmarkantniju “reprezentaciju” u haškom zatvoru! Negdje sam to već davno imenovao bijelim Bleiburgom. No, to nije sve. Ono što frapantno sliči na staru blajburšku matricu, jest način mišljenja. U objašnjenju tih poraznih egzistencijalnih, političkih i moralnih rezultata ponovo prevladava nekritičko, mitsko projiciranje na druge, kao na jedine krivce: Muslimani su krivi jer su nas izdali, međunarodna zajednica je kriva jer je antihrvatska... I ponovo u cementiranju toga naopakoga, neistinitoga, historijski natražnoga – i što je najkobnije, samouništavajućega stereotipa sudjeluju jednako političke elite, crkveni oci, tzv. inteligencija, medijski propagatori, jednom riječju, “najbolje snage naroda”.

Jednostavna, golim okom vidljiva činjenica, da je glavni planer i realizator takve njihove sudbine Franjo Tuđman, i njihova predanost njemu, a da je sve ostalo izvedeno iz toga, ne probija se na razinu jasnoga mišljenja.

Samo zahvaljujući takvomu voljnom pristajanju na potpunu konfuziju pojmova, kriterija i vrijednosti, moguće je da se kao žalosni znak vječne hrvatske gluposti i političkoga samoubilaštva u hrvatskim političkim nadleštvima u Bosni i Hercegovini njeguje simbolični prizor: jedna do druge slike Ante Pavelića i Franje Tuđmana, dvojice vrhovnika, od kojih u ovomu stoljeću nitko nije nanio veću štetu ovomu narodu. Spremnomu na nove zablude, unatoč svemu.