Ivan Lovrenović

U lipnju 2002. godine, za trajanja svjetskoga nogometnog prvenstva u Južnoj Koreji, napisao sam u jednom članku kratki ekskurs kao naklon igračkoj umjetnosti Zinedina Zidanea, sjećajući se nekih utakmica koje sam u ranoj mladosti svojim očima gledao, a na kojima se ukazivao duh iste umjetnosti. Sve su one bile realizacija apsolutnoga nogometa, svaka od njih potpuno se otela ikakvom sistemu, taktici, „trenerskim zamislima” – čisti sevdah! Vlasnik sam unutarnjih snimaka triju-četiriju takvih utakmica na Maksimiru koje tehnološki nisu zapamćene, ali se i danas vrte negdje među zvijezdama, drukčije ne može biti.

Dinamo – Ferencvaros 23. prosinca 1959. Igralo se srijedom, naš turnus u gimnaziji na Katarinskom trgu bio je poslijepodnevni, tako da smo nas nekoliko odlučili pobjeći s nastave riješeni da mirno podnesemo sve što se bude moralo podnijeti. Makar je već “laka konjica” bila desetkovana, Madžari su još zastrašujući. U Dinamu tri gosta: Veležova desetka Muhamed Mujić, Tomo Knez iz banjalučkoga Borca, Željezničarov Garincha Ilijas Pašić na lijevom krilu, a na penalu – nevjerojatni Dražan Jerković. Rezultat je bio baš onakav kakav su koju godinu ranije gdje god bi se pojavili pravili Puškaš, Kočiš, Hidegkuti i ostali honvedi iz konjice: 4 : 0. Ali – za Dinamo! Kakve su to bile Mujićeve “dubinske navođene” prema Pašiću, pa njegovi bljeskovi niz aut-liniju i centaršutevi na Jerkovićevu glavu ili škarice, kakvi krojfovski bijegovi Tome Kneza kroz sred-srijede sve do golmana!

Jugoslavija – Italija 6 : 1, bit će 1957. Kad Zebec (ili to bijaše Lipošinović, nisam više siguran) haubički ispaljuje korner, a Bajdo Vukas ga hvata malo poviše šesnaesterca volejem sasvim zidaneovski (dok se Zizu još nije ni mislio roditi), sa sudbinski tačnim završetkom u rašljama talijanskoga gola. Kad Miloš Milutinović, počevši zamjenjivati legendarnoga Bobeka u špicu, leđima okrenut golu demonstrira onu briljantnu nadinteligenciju: okreće protivnike kao na nevidljivim koncima, a suigrače poslužuje tako vidovito i iznenadno, da ga katkad ni sami ne “čitaju”.

Smrtonosni meč Jugoslavija – Madžarska. Bilo je to ono desetljeće u nogometnoj povijesti, kad je bilo upravo agonalno pitanje – pobijediti Madžarsku, pošto poto, barem jedanput! Igralo se fantastično, nadavalo golova Madžarima kao nikad, bilo je u jednom času 4 : 1! S druge je strane, međutim, bio mali, neugledan igrač, s majicom koju je držao preko šorca pa mu je padala skoro do koljena, kao haljinica, sa spuštenim štucnama na krivim nogama: Šandor. Potpuni vanzemaljac. Igrao je sam, sve je uradio sam, golove je davao sam. Na kraju je bilo 4 : 4.

Jedna od najčudnijih upamćenih utakmica bila je ona između Dinama i Željezničara na Maksimiru. Junak utakmice bio je Ivica Osim. Ovako je to išlo.

Lilo je iz neba, izviralo iz zemlje, kao u biblijskoj priči o potopu. Dinamo jak i superioran, Željo nekako utučen, bezidejan. Blizu je kraj, a Dinamo vodi 3 : 1.

I, onda – Osim!

Kao da je nešto u sebi prelomio i nekom nevidljivom komandom cijeli tim poslao na odmaranje, sve osim Miše Smajlovića i Ilijasa Pašića. Sve je ostalo na njemu, i na ovoj dvojici pomagača. Ali kako je to izgledalo! Sam je išao po loptu pred svoj gol, sam ju je vukao naprijed kroz sredinu, lomio Dinamove igrače koji su jurišali na njega kao ljuti risovi, tražio Pašića na krilu, a ovaj gađao Smajlovića pred golom, sam smanjio na 3 : 2. Sve plivajući po terenu i gacajući po vodi do gležanja, pod tako gustom kišom, da se jedva vidjelo što se događa.

Tada sam vidio nešto što nisam nikad ni prije ni poslije, možda se nikada više neće ni dogoditi. Osim je krenuo s loptom od centra igrališta, a na njega su se sjurila četvorica iz Dinamove obrane. Onda je on stao, i to onako kako je on to radio: ogroman, trom, umoran, stao je baš kao ukopan. Stali su i oni, već isfrustrirani dotadašnjim sluđujućim Osimovim driblinzima. Nevjerojatna scena: na sred terena jedan s loptom, četvorica pred njim u polukrugu, svi kao zaleđeni.

Tada je Osim nešto munjevito napravio cijelim tijelom, neki dvostruki-trostruki pokret potpuno izlomljena ritma, ali još uvijek ni ne dodirujući loptu – ona je mirovala pod njegovim nogama. Mora mi se vjerovati, tu sam scenu gledao u sebi tisuću puta: sva četvorica su popadali, svak na svoju stranu, kao otkosi! Osim je produžio kroz njih, pronašao po dubini Smajlovića, koji je po onoj božjoj pomrčini i vodurini nekako smuvao i sebe i obranu, i ugurao loptu u mrežu: 3 : 3!