Ivan Lovrenović

Ne zna se tko koga pije: on kafu, ili kafa njega. Ispečena je majstorski, sve je posluženo kako treba: kalajli mala džezva bosanska za kafu samicu, fildžan, posudica s kockama šećera. Ali, domaćin stoji i šuti. Otkako ga je sa suhim „dobar dan“, mrtva lica, uveo u stan i ponudio da sjedne - stoji, šuti, ne progovara. Dok je poslovao oko kafe, još je moglo izgledati da se pribire, da mu treba koncentracija, da ne iskipi, da ovo, da ono... Sada to sve otpada, i Hrgić je na iglama: pije on tu kafu, a ona pije njega, pada mu na žličicu k'o otrov.

Ispraćaj je bio kao i doček: samo suho „doviđenja“, bez promjene u licu.

Kada Hrgić dolazi Ivi Andriću u Prizrensku 7 na tu grku kafu,  godina je otkako je pušten s robije. Proveo ju je u fratarskoj kući u Dócu, još uvijek neoporavljen od poloma u Slakovcima, a kad je stao na noge, nikada više bez štapa, invalid do kraja života, poslali su ga za gvardijana u beogradski samostan. Javiti se Andriću, bila je jedna od prvih stvari koju je naumio obaviti čim se malo uvede u novi posao u Beogradu. Ima i zašto. Neće on nikada zaboraviti ono kako mu je Andrić pomagao dok se zanosio studijem u Parizu, ali ovo sad je bilo mnogo veće, sudbonosno.

One februarske noći u Mitrovici, još ni svanulo nije, kada su mu zatvorski stražari, uz bogohulnu psovku, naredili da kȕpi svoje stvari jer izlazi, najprije nije mogao shvatiti ni povjerovati, potom mu je do pod čeonu kost bolno grunula i zabubnjala nagla, divlja sreća, pa ju je začas smijenio hladan znoj i drhtavica. Izašao je na slobodu u rano zimsko jutro, u zatvorskoj uniformi sa šajkačom na glavi, na dubok snijeg raskvašen jakom jugovinom koja léže tugu u duši. Bilo je to punih jedanaest godina prije roka, do kojega je po presudi sarajevskog Vojnog suda imao robijati. Nikada neće saznati sve pojedinosti oko toga oslobađanja. Provincijal Markušić, strog i uzdržljiv kakav je bio, škrto mu je kazao samo ponešto kad su se vidjeli prvi put po Hrgićevu povratku u Sarajevo. I nikada ništa više.

Što je  istraživaču ove krivudave i isprekidane povijesti o svemu tome moguće s kakvom-takvom sigurnošću znati?

Najprije, sâm Markušić. Od prvoga dana kada su ga fratri u lipnju 1949, već u visokim godinama, izabrali za provincijala nemajući nikoga drugoga tko bi  s komunistima umio, smio, mogao kao on, upire stari mudrac i osobenjak sve snage da kod nemilosnih vlasti izradi što može za franjevačku zajednicu koju su snašle svakovrsne nevolje, kazne i gubici - jedno kao posljedica prianjanja uz Endehaziju, drugo zbog žestoke odlučnosti novih vlasti da religiju i njezine ustanove liše svakoga utjecaja i moći. Već u rujnu on isposluje da s fratarskim izaslanstvom bude primljen kod maršala Tita u Beogradu i da mu preda pismo s prijedlozima i molbama. U jednoj od devet tačaka toga pisma moli se amnestija za tridesettrojicu franjevaca što u tom času leže na robiji. „To bi svima nama dalo poleta, kao i šire mogućnosti rada. Vjerujemo, da su i oni došli sebi, te da će nam konstruktivno pomagati. Neki su od njih osuđenika odmakli u godinama, a neki baš stari; neki tako rekuć neznatno, ili lakoumno i skoro nehotice krivi; a koji su od njih krivi znatno i mnogo – Vi ste, druže maršale, ljubavlju junačan, a uviđavnošću velik!“ - udara Markušić u tanke žice. U srpnju iduće godine on u jednoj drugoj molbi za milost nabraja osuđene fratre koji leže u Zenici, među njima i fra Ljubu Hrgića, za kojega piše: „...zatvoren 1945., osuđen na 20 godina. Rođen 1908. star 42 godine, sklon i blizu TBC, pozdravio Udruženje katoličkih svećenika; svojim intelektualnim sposobnostima i voljom za pismeni rad bio bi nam posebno u socijalnim pitanjima od iznimno velike koristi i potrebe. Taj kao omladinac student neposredno pred rat i u početku rata istaknuti i osvjedočeni jugoslavenski nacionalista, ne znamo kojom je zabludom za vrijeme rata mogao toliko sagriješiti?“ A tri godine kasnije, kada Hrgić već kao težak invalid leži u Srijemskoj Mitrovici, Markušić piše bosanskom ministru unutarnjih poslova Daniloviću. Zahvaljuje mu se na novogodišnjem pomilovanju trojice fratara, moli amnestiju za još njih devetnaest, među njima je i  Hrgić: „Čujem da je Fr. Ljubo Hrgić, osuđenik i zatvorenik na­še republike, u svoje vrijeme, naime u proljeće 1951. godine prevezen u S. Mitrovicu, i da je sada tamo kao nevoljan in­valid. Inače je intelektualno neobično sposoban, te mi je žao da i njega ovaj put nije zapala amnestija! Poznajući mu pak narav i najveći dio prošlosti, znam da bi se na slobodi brzo oporavio, a bez sumnje i konstruktivno djelovao!“

Zasvjedočeno je da je u Hrgićevu oslobađanju pomogao i Andrić, možda čak i presudno, ali taj podatak ostao je štur, obavijen maglom. Sudeći po onome što se zna o piščevu životnom stilu, bit će da se najviše sam potrudio da bude tako. Podatak se svodi na Hrgićev iskaz, kako ga je zabilježio njegov povjerljivi pjesnički i akšamlučarski ahbab iz Zenice - da je pomilovan na izravnu intervenciju Ive Andrića kod Moše Pijade. Jest Andriću tada, te 1953/54. godine, već oprošteno i zaboravljeno služenje kraljevskom nenarodnom režimu, jest već priznat i čašćen od nove vlasti, dekoriran ordenom zasluga za narod I reda i uglednik Saveza književnika Jugoslavije a uskoro će postati i članom Komunističke partije, te je dubinom skorašnjeg pada mogao da meri visinu svoje moći, ali vremena su još uvijek opasna, ništa on ne zna tako dobro kao to kako se lako i preko noći pada, pa je njegova intervencija za jednoga bosanskoga fratra s krivnjom kakva je Hrgićeva - a sigurno je da se o njoj pomno raspitao - i rizična i hrabra. Rizičnija i hrabrija nego što bi se očekivalo od njega, prvaka opreznosti i majstora neisticanja.

Sve je, dakle, za Andrića prijem s takvim povodom kod Moše Pijade  mogao biti prije nego ugodan. Stari marksist i komunist, dugogodišnji robijaš, tvrdi revolucionar i ilegalac, potom partizanski prvoborac, sada na najvišim političkim i partijskim položajima u Jugoslaviji, Pijade je uza sve to i superioran intelektualac, sklon sarkazmu i razornoj riječi. Ovaj individuum, za kojega Andrić dolazi da moli oslobađanje, za Pijadu može biti samo mrski popovski parazit, sluga okupatora i ustaša. Teško da bi ga i podatak o nesreći i invalidnosti mogao nekako posebno ganuti. A pravo govoreći ni Andrić - još koliko jučer visoki službenik kraljevskoga režima a sadašnji politički obraćenik - ne može mu biti simpatičan. Ovaj to dobro zna, i tu žabu guta s mukom, ali spremno i naučeno.

Što ga je, onda, na ovakav korak moglo navesti? Sjećanje na vedroga i zasanjanog mladića, kojega je upoznao za svojih nekadašnjih posjeta franjevcima u samostanu na Zvezdari, koji mnogo čita, nešto i piše, i koji predano studira francuski, književnost? Pismo u kojemu ga stari znanac i pouzdani prijatelj Markušić sada moli da, u granicama svojih mogućnosti, nešto učini? Ili, možda, sama pomisao na tamnicu, kakvu je davno pripisao jednom od likova svoje znamenite proze: što je više odmicalo vreme, njemu se - umesto da zaboravlja - u sećanju sve češće javljala pomisao na tamnicu, koja mu je iz noćnih snova, kao neodređen užas, prelazila u javu, i trovala mu dane.? Ili još nešto, peto, deseto, o čemu nećemo nikada ništa saznati?

Našao se tako Hrgić na slobodi poslije devet godina iznenada, u svijetu punom novih, nepoznatih običaja, ošamućen. Putujući iz Mitrovice k Sarajevu onom istom željezničkom prugom na kojoj se prije tri godine njihov vagon u sudaru skršio, podilazila ga je jeza u ionako bolnim kostima, a u glavi su mu se rojile i sudarale zbrkane primisli, nailazio bezrazložan a snažan val poleta i snage, da bi ga čas potom potrla crna malodušnost i ništeći osjećaj grešnosti i bezvrijednosti. Gledajući iz vlaka bašču i zdanje svoje Gimnazije u Visokom, pitao se hoće li biti sposoban ponovo predavati, ako ga vrate na stari posao. Kratki razgovor s provincijalom Markušićem u Sarajevu ohladio ga je i spustio na zemlju.

- Što je bio u zatvoru, jest mučno i ne bilo nikomu, ali neka ne traži za to sažaljenja i popusta. Od toga je duhovnu štetu trpio puk, nitko drugi nikakovu korist. U Gimnaziji raditi neće, nikada više, s time je gotovo. Vlasti to ne bi dobro gledale, možda ni dopustile, a zamjerile bi nama svima, pa je bolje i ne pokušavati. Pravo govoreći, ni mnoga braća, dojakošnji kolege profesori, nisu mu skloni, stari su to repovi još iz rata, kada je među njima bilo dubokoga političkog razdora. Sam Markušić, osluškujući u Jajcu nesigurne i istrgane vijesti s raznih strana u to po našu zemlju i sav naš narod strašno doba, čuo je da su u Visokome Hrgić i onaj Jakešević uz ustaše, što ga je vrlo iznenadilo i ožalostilo. Neka bude ponizan i zahvalan na svemu što su Provincija i dobri ljudi učinili za nj dok je bio u zatvoru; neka uzmogne da sve to u sebi pretvori u dobro. Zbog čega je ležao, najbolje zna on, zna i Bog, ali se zna i svuda gdje treba da se zna. Njegovo je da se s time nosi pred sobom i pred Bogom, a da zajednici redovničkoj i narodnoj pruža najbolje od sebe ondje gdje bude raspoređen i koliko se od njega bude tražilo. Sada će u Dolac, tamo  neće biti golema tereta na njemu pa će moći da se oporavlja, a poslije će se vidjeti. Uređeno je da dobije nov habit, zimski kaput, dobre cipele, nešto veša i brevijar. Njegove knjige, ono što je od njih ostalo nakon hapšenja i velikih šteta što ih je Gimnazija pretrpjela kroz ove godine, već su odnesene u Dolac, čekat će ga. Silne one bilježnice s rukopisima braća su za svaki slučaj zdogovorno uništila kad je bio uhapšen, mnijući da mu na suđenju mogu više škoditi nego koristiti.

Izgovara stari fratar tu trpku besjedu bez naglaska, ravno, ne dižući glasa, kao da čita nekakvu službenu uredbu. Čovjek je suh i spečen, onižega rasta, bez ikakve vanjske izuzetnosti, a ipak iz cijele pojave - iz ličnosti i iz govora - zrači tvrda samouvjerenost i krajnja neopozivost za koju je teško otkriti odakle izvire, samo znaš da je zaludu pomišljati na bilo kakav prigovor.

Blago je i mirno bilo to proljeće, kada se Hrgić, napokon, smirio u Dócu. Uoči Cvjetne nedjelje, koja je padala u polovicu travnja, već su djeca po dolačkim pristrancima brala prve ljubičice i donosila ih materama, da se ukućani u nedjeljno jutro, prije mise, umiju cvjetnom vodom - u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem po kršćanskoj predaji, za ljepotu, zdravlje, kućni berićet po drevnoj mitološkoj tradiciji.

Župnik, fra Stanko Karin, zaokupljen različitim brigama i poslovima koji se nikad ne smanjuju, isprva mu se baš i nije obradovao, pribojavajući se da će mu biti samo briga više - i kao rekonvalescent koji nije za ozbiljna rada, i kao politički kažnjenik. Dolazili su i do sada Udbini ljudi iz Travnika da popričaju s Karinom jer se još svježe u narodu pamti osvetnička travnička klaonica iz listopada 1944. nakon strašnih borbi i gubitaka na objema stranama, a Služba ima važan zadatak da se to pamćenje zatre, ili ako se zatrijeti ne može, da ga se zatomi strahom. A i samoga Karina valja držati na pažnji zbog njegove lične ratne historije. Sada će, s razlogom se boji župnik, dolaziti radi Hrgića još češće, a svaki njihov dolazak em je uznemirenje i izgubljen dan, em je i trošak, jer valja pred njih iznositi iće i piće, i to ne bilo kakvo. Jest da oni to bajagi otklanjaju, ali župnik zna da ih poslužiti mora, i da uvijek na kraju prihvate.

Odluta Hrgić često, osobito u kasno poslijepodne, putom iznad crkve pokraj novoga groblja prema Malti, gdje se teren naglo lomi nadolje a pogled se s te visine prostre po cijelom Travniku, s njegovom čaršijom i mahalama, s njegovom starom tvrđavom, s njegovim munarama i bijelim mezarjima. Vrati se, potom, na drugu stranu, pokraj stojne kuće u kojoj bi, po mjesnoj legendi, moglo biti da se rodio Ivo Andrić, i spusti se do drevnoga groblja sa čudnovatim starim križevima okruglih „glava“, na kojemu su pokapani mnogi fratri stare lašvanske župe. Umiri ga i umori ta šetnja, isprazni glavu od misli i pitanja a ispuni samo nekim neodređenim stanjem između sjete i pomirenosti. Kad se vrati u kuću, već u sumrak, tek onda primijeti kako ga sve kosti bole.

Ubrzo je župnik prihvatio Hrgića takvog kakav je - promjenljiva raspoloženja, često sklon povlačenju, a ubrzo će otkriti: i piću ako mu je dostupno. Uvijek čist i uredan, bez ikakvih prigovaranja i zahtjeva, ugodan sugovornik kad mu je do razgovora, pametan i širokih pogleda, bez nametanja i mudrovanja, rad da čuje drugoga.

Znao je Hrgić za neobično Karinovo stradanje, čulo se o njemu u Visokome odmah nakon događaja u rujnu godine 1944. Sada ga je zanimalo fra Stankovo vlastito sjećanje.

Tek što je zaređen za svećenika, Karina su starješine poslale u vatru:  za pomoćnika župniku fra Tomislavu Geliću, u Bugojno. Nikad od početka rata taj grad nije bio miran: svakoj vojsci na putu, a šumsku okolicu, koja vrije, državna vlast slabo kontrolira. Kroz ovu godinu sve se to mnogostruko pojačalo. Njemačka se vojska okreće planovima za povlačenje, ustašama i domobranima ponestaje svega - ljudstva, opreme, sredstava, borbenoga morala, dok partizani sa sve većom samouvjerenošću i snagom napadaju njemačke i ustaško-domobranske postrojbe i transporte. Za jednoga kratkotrajnog ovladavanja gradom početkom godine, kada su Nijemci bili povukli svoje snage, partizani iz 9. Krajiške udarne brigade uhapsili su i odveli župnika fra Emanuela Rajića, za kojega se potom čulo da je zbog aktivnoga pomaganja ustašama u uskopaljskom kraju osuđen na smrt i strijeljan u Jajcu, da bi se već u proljeće pojavio u Sarajevu i bio postavljen za gvardijana samostana na Bistriku. (Nepoznate su okolnosti u kojima je taj krajem pedesetih godina maknuo preko granice; tek tvrd je podatak da 1950. službuje kao pomoćnik župniku fra Silviju Grubišiću u Milwukeeju, Wisconsin, SAD, te da je 1953. umro i pokopan na groblju Holy Sepulchre Cemetery u Chicagu.) Poslije Rajićeva odvođenja Gelić je na vjetrometnoj bugojanskoj župi ostao sam, zaludu tražeći pomoć od provincijalne uprave. Napokon, poslali su mu pomoć - mladoga fra Stanka Karina. Nije se još stigao čestito ni okrenuti oko sebe, kad je za koji dan, 9. rujna, Bugojno od malobrojne i onemoćale ustaško-domobranske posade uzela partizanska 7. krajiška brigada.  Izvještaj štaba Četvrtoga bataljona 7. krajiške udarne brigade 10. udarne divizije o tome zauzeću rječito govori: „Neprijateljski gubici 5 mrtvih i 7 ranjenih. Zaplenjeno 6 pušaka i 2000 metaka.“

Istoga dana župnik i njegov novi pomoćnik odvedeni su iz kuće i strijeljani. Prvi nasmrt, drugi je preživio.

- Hrvatska se vojska povukla prema Donjem Vakufu i Travniku, Bugojno je do podne bilo ničija zemlja - započinje svoju priču fra Stanko. Malo iz podne banula su im su u župni stan dvojica mladih partizana s puškama. Nije jasno je li ih netko poslao ili su došli na svoju ruku. U kući je bila i kuharica, starica od sedamdeset godina. Na brzinu su pregledali kuću da u njoj nema sakrivene kakve vojske, a onda zatražili oružje. Odgovoriše da ga nikad nisu ni držali ni imali. Još jednom na brzinu premetnuše cijelu kuću, pa kad nisu ništa našli, narediše: u roku jednoga sata predajte oružje ili vam ne gine strijeljanje. Ne znajući ni sam odakle mu to dolazi, fra Stanko izgovori odrešito: ne morate čekati sat vremena i dangubiti, jer u nas oružja nema. Na to oni zapeše puške, istjeraše ih iz kuće i narediše: hajte pred nama. Sjeća se: još sam se nadao da nas vode u grad, ali kad dođosmo na raskršće, okrenuše nas na drugu stranu, prema Kupresu. Vidim, nema nam spasa, ubit će nas. Nekako to prošapće fra Tomislavu, i od njega zamoli odriješenje. Zadihani, s dušom u nosu, podijeliše ga jedan drugome, pazeći samo na ono glavno: ... ja te odrešujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Kad Franjo iz Asiza, začetnik njihovoga poziva, šalje prve svoje sljedbenike u svijet, šalje ih u paru, i govori: „Idite, predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svijeta... Blagosiljajte one koji vas progone, zahvaljujte onima koji vam nanose nepravdu i uvrede...”  Evo sad slike: dvojica u mrkim habitima na blatnjavom strnjištu, pred cijevima koje ne vide ali ih osjećaju kao užareni šiljak što će im se, evo, sad, s praskom zariti u leđa. Onaj koji bi da oživi tu  sliku u glavi ne može znati što su mislili, jesu li sebe vidjeli kao dvojicu iz osnivačeve upute, jesu li blagosiljali svoje progonitelje? Ili su samo sasvim ljudski ceptjeli od predsmrtnoga straha? Sigurno je samo jedno: njih dvojica u tom času imaju samo jedan drugoga, jedan drugome sav su svijet.

Već su bili zašli daleko od puta, prešavši nekoliko njivskih međa. Sve u hodu, dvojica gonitelja upitaše još jednom za oružje. Fra Tomislav ponovi da ga nemaju, i kako on to reče, oni opališe u njih po jedan hitac s leđa.

Pali smo na zemlju - kazuje fra Stanko - a oni priđoše bliže i opališe još po jednom u svakoga. Župnika pogodiše u glavu, metak mu izađe na čelo, i on umrije odmah. Mene taj drugi metak promaši, ali sam valjda izgledao mrtav jer sam obilno krvario pošto mi je prvi hitac prošao kroz desno pluće. A sve sam čuo u potpunoj popodnevnoj tišini: i pokoji udaljeni pucanj, i korake naših mladih krvnika, koji su se brzo izgubili, tko zna, možda i sami prepadnuti ubijanjem nevinih i nesuđenih ljudi. Ne mogu znati koliko smo ležali na toj njivi. Pojavila se neka djevojčica, koja je na drugoj njivi čuvala krave, pa je skrivena u grmlju gledala šta se s nama dogodilo. Pozvala je žene iz nešto daljih kuća, pa su mrtva fra Tomislava prenijeli u kapelu, a mene u župni stan.

Sutradan je fra Stanko prevezen u bolnicu u Travnik. Ono što on o svojim i Gelićevim egzekutorima nije mogao znati, saznajemo preskačući vrijeme ogromnim koracima, pola stoljeća nakon događaja: dvojica ubojica su već sutradan, 10. rujna, kažnjeni partijskom opomenom radi likvidacije (ubistva) dvojice fratra u Bugojnu 1944. god. prilikom oslobođenja grada. Kažnjeni smo ja i moj komandir čete Lončar Jovo radi toga što nismo dovoljno organizovali kako treba fratre likvidirati. Kazna je na mene pravilno djelovala i uvidio sam da sam kao partijski rukovodioc slabo organizovao likvidaciju ovih narodnih neprijatelja koji su još tada uživali izvjesnu simpatiju kod religiozno zaostalog sloja naroda. Tako u svojoj biografskoj zabilješci piše kapetan Jugoslavenske armije Marko Protić 28. juna 1949. godine, a indigo kopija zabilješke nađena je skoro pedeset godina kasnije, pri kraju rata 1995.

Prevezen u bolnicu u Travnik? Ostaje zagonetno - kakvim načinom? Jer, Bugojno je sada u partizanskim rukama, a Travnik i dalje jaka ustaška i njemačka tvrđava. Je li se radilo o nekakvoj razmjeni ranjenika? Ili je privremena partizanska vlast, ista ona koja ubojicama izriče partijsku opomenu, opskrbila Bugojance valjanim propusnicama i odobrila da fratra poluživa odvezu u Travnik, kako bi ga skinula sebi s vrata? Da je u svemu tome bilo i nastojanja da se smiri religiozno zaostali sloj naroda poslije slabo organizovane likvidacije župnika i njegova pomoćnika, vidi se iz službene korespondencije između franjevačkoga Provincijalata i Nadbiskupije u Sarajevu: Dana 9. rujna o. g. strieljani su u Bugojnu župnik fra Tomislav Gelić i kapelan fra Stanko Karin. Župnik je ostao na mjestu mrtav, a kapelan je teško ranjen prevezen u bolnicu u Travnik. Da narod ne bi bio bez svećenika doveli su partizani fra Karla Katavu, kapelana iz Jajca, i postavili ga za župnika u Bugojnu. Umoljava se preč. Naslov da fra Karlu Katavi podieli privremenu župničku jurisdikciju dok se ne mogne redoviti župnik za Bugojno imenovati.

Osvajanje Bugojna 9. rujna bilo je dječija igra spram opsade Travnika i završnih bitaka za grad u listopadu. Tu su se u nesmiljenoj borbi biti ili ne biti tukle hiljade protiv hiljada. Tukle i ginule, nemilice, na objema stranama. Partizani su sada velika, ozbiljno ustrojena vojska s dobrim naoružanjem i stručnim, iskusnim zapovjedništvima. Oni oko Travnika tjednima planski postavljaju svoje položaje i napadne linije. Jake su i dobro organizirane i ustaško-domobranske snage u Travniku. Ako se ne računa čudnovata i luda, nepotrebna bitka na Odžaku cijela tri tjedna poslije službenoga kraja rata u Evropi, ova za Travnik bila je najveći i posljednji okršaj velikoga formata između vojske NDH i vojske maršala Tita. Okršaj, čija su žestina, čije su žrtve i čije su posljedice u tragigrotesknom raskoraku s njegovom ratnom besmislenošću. Partizani su već u oslobođenom Beogradu (istoga dana kada počinje i bitka za Travnik), zapadne savezničke vojske već su odavno na evropskom tlu, Crvena armija ulazi redom u zemlje istočne i srednje Evrope, njemačka vojska provodi operacije gigantskoga povlačenja s Balkana i iz Jugoslavije, i svima je već jasno da je Njemačka zajedno sa svojim satelitima poražena. Jasno je i hrvatskom poglavništvu i vrhovništvu, ali oni, spremni žrtvovati sve osim sebe, hladno lažu svojoj javnosti, narodu i vojsci, pozivajući na otpor i borbu krupnim riječima o Bogu, dužnosti, domovini, narodu. 

U evakuacijskim planovima njemačke vojske Travnik u ovom trenutku nije od velike važnosti, najvažnije je držati pod kontrolom komunikaciju Višegrad - Sarajevo - Brod. General Ernest von Leyser, koji iz Kasindola vodi i nadgleda  povlačenje (a koji ima iskustvo zapovijedanja u opsadi Lenjingrada 1942. i u desantu na Drvar u proljeće 1944), navodno postiže ad hoc dogovor s partizanima o mirnoj predaji Travnika, te takvu direktivu šalje ustaško-domobranskom zapovjedništvu grada. Glavni zapovjednik obrane je domobranski pukovnik Eduard Bunić, potomak stare dubrovačke obitelji Bona iz XI stoljeća, profesionalni vojnik koji je služio i u austrijskoj i u starojugoslavenskoj vojsci, a po osnutku NDH prišao domobranima. Direktivu generala Leysera da se s njemačkom vojskom povuče iz Travnika on ponosno odbija, traži samo da mu se osigura dovoljna količina raznoga streljiva. Takvo držanje donosi mu neformalni naziv „viteza Zrinskog od Travnika“, operetno komičan, s tragičnim završetkom - tipično hrvatski.

O žestini sudara u ovim borbama govori i to da u njima nisu ginuli samo anonimni borci nego i istaknuti zapovjednici. Na partizanskoj strani, među ostalima, proslavljeni Josip Mažar Šoša, pukovnik, operativni oficir Petoga korpusa, i s njime načelnik Štaba 6. brigade kapetan Milan Milovac, te zamjenik komandanta 10. divizije, potpukovnik Petar Mećava, i s njime zapovjednik tenkovske jedinice Lazar Marin. Izginula je, na kraju, i glavnina zapovjedništva obrane grada, na čelu s pukovnikom Bunićem, dopukovnikom Josipom Klobučarom, satnikom Ivanom Dujmovićem, ustaškim stožernikom Penavom. Dopukovnik Muhamed Sulejmanpašić je zarobljen i kasnije osuđen na višegodišnju robiju.

Nakon pobjede, uslijedila je osveta. Nije bila manje krvava od borbi. Od njih se razlikovala po tome što je sada ubijala samo jedna strana. Pobijeno je kratkim postupkom mnogo zarobljenih vojnika i običnih građana, kao i sedamdesetak ranjenika i bolesnika u gradskoj bolnici. Osveta je bila javna, javno se prizivala kao sveta i poželjna, slavila se u pjesmi. Kasnije se o njoj zašutjelo, valjalo ju je nekako izbrisati, ostala je da se slavi samo pobjeda i oslobođenje.   

Fra Stanko je iz travničke bolnice izašao tek koji dan prije prvih napada na grad. Liječnici su imali malo kreveta i pune ruke posla s ranjenicima iz okršaja oko grada, pa je po njihovoj ocjeni bio dovoljno zaliječen i nije trebao zauzimati mjesto potrebitijima. A imao se kamo i skloniti - u isti ovaj Dolac, župniku fra Miroslavu Džaji na brigu i njegu. Sada, deset godina nakon svega, zapalo ga je da on tu bude župnikom, i drži na brizi drugoga rekonvalescenta, Hrgića.

Sastavio je Hrgić u Docu sva četiri godišnja doba, pa još jedno proljeće, za njim ljeto, i već se pomalo, makar i nevoljno, sviknuo na taj život Travniku za leđima, sve iščekujući što ga čeka dalje. Kada je dobio rješenje da  ide u Beograd, i obradovao se i prestrašio. Obradovao - ide u grad za koji ga vežu mnoge mladalačke uspomene i događaji, pa i kad nisu baš svi dragi i lijepi, jesu intenzivni i svojski proživljeni. Prestrašio - drugi je to sada grad, drugi svijet, drukčiji život; kako će se u svemu tome snaći, a kako biti primljen sa sramnim žigom koji ga prati.

Jedno od prvih iskustava je ova kafa kod Andrića. Jedva je dočekao da se pozdravi s domaćinom i izleti na ulicu, u zreli beogradski oktobar, zelenožut, pun svjetla i mirisa. Pisat će on kasnije o Andriću neke tople uspomenske retke, napisat će o njemu i jedan ozbiljan književni esej za koji postoji predaja da je za nj dobio uglednu nagradu američkoga književnog časopisa, u kojemu je esej i objavljen na engleskom jeziku. (Sve je u ovome svijetu bosanskom i fratarskom - predaja, teško se uhvatiti za čvrst podatak.) S nekim porukama i knjigama još će koji put nakratko dolaziti kod Andrića dok se pisac nije oženio i odselio iz Prizrenske. Jedanput mu je doveo čovjeka, kojega je kao mladoga franjevačkog pripravnika zenički župnik fra Alozije Perčinlić slao da nosi hranu Andriću u zenički zatvor u nekim mjesecima između 1915. i 1917. godine. Andrić je bio ozaren, čovjeka je s vrata oslovio po imenu, uveo u stan i uputio ga srdačno: „Sjedi u ovu fotelju, dragi Stipo!“ - zapisao je Hrgić u svome dnevniku.

O prvoj, nijemoj kafi nije pisao nikada, niti ju je zaboravio ikada.

(Fragment iz romana Ni anđeo, ni zvijer)