Ivan Lovrenović

Skice i sitnice iz dnevnika (s dvijetri suvremene intervencije)

1975. (Mrkonjić)

Listopad

Anegdota o ponosnom čovjeku koji, istražujući uzroke što su mu cipele propustile vodu, razvija detaljnu analizu o nestručnom poslovanju građevinske operative cijeloga grada, ne poklonivši ni mrvu pažnje prostoj činjenici da u hladnom oktobru hoda u iznošenim ljetnim cipelama, sa đonom kao od papira.

*
Poslije mnogo vremena s pravim doživljajem – Beethovenov violinski koncert. Prečisti, jaki udarci gudala.

*
Za mjesec dana – godišnjica pada u ʼaps: banjalučka „Crna kuća”, zbog udbaške smicalice u Glasu. Nisam još ni pipnuo u ovaj temat. Zaslužio je da se ne zaboravi. Iza svega: dugačka popovska pisma-denuncijacije. Izolacija traje, evo, već godinu dana.

Dodajem danas (2019): Tri su ogromna pisma mrkonjićki pravoslavni popovi bili napisali i adresirali na državne i partijske organe od općinskoga nivoa u Mrkonjiću do republičkog u Sarajevu, objašnjavajući podmukli antisrpski i filoustaški karakter monografije Mrkonjić-Grad a i iste takve indikacije u knjizi I. Lovrenovića Obašašća i basanja. Nikada nisam saznao tko je bio onaj u Sarajevu tko mi mi je poslao kopije tih pisama (pomišljao sam na prijateljsku ruku Kasima Suljevića, politologa, čija je prerana smrt učinila da danas bude, nezasluženo, sasvim zaboravljen). Čitajući te žestoke, vatrene retke u kojima se živo portretira zli lik i raskrinkavaju opasne namjere autora tih dviju knjiga, kamenio sam se. Istovremeno, bilo je i neke autoironične impresioniranosti silnim trudom i pomnom pažnjom kojom su sastavljači denuncijacije iščitali i protumačili svaki tekst i svaki redak u tim knjigama. Oganj kojim su u proljeće 1992. na Grbavici Karadžićevi pravednici pročistili moju rukopisnu „imovinu“ progutao je i ta pisma.

*
Mrkonjić – Banja Luka, u pola osam, „glamočkim”. I natrag, u tri „podraškim”. O ovim autobusnim lokalnim linijama bosanskim poemu bi valjalo napisati, antipatetičnu.

1976. (Sarajevo)

Ožujak

Karlo Štajner, 7000 dana u Sibiru. Čovjeku se čini da čita izmišljenu knjigu o režimu na nekoj hladnoj planeti, u kojem postoje samo vojnici, stražari, NKVD na jednoj strani, i ljudi-logoraši, tegleća marva na drugoj. Užas potopi kad se sjetiš da se sve to odigrava na ovoj zemlji, tu, vrlo blizu, prostorno i vremenski.

Kako je skončao moj stari, i gdje?

Svibanj

Nepoznata žena u tramvaju: “Kupila velike cipele, svojutro se patim, sve idu za mnom i viču: čekaj me!”

1977.

Siječanj

Sutra zorom u Zagreb. Bolesnoj majci, i Krleži. Ne zna se od čega žena više boluje – od bolesti ili od zgusnute tuge. Ni jedna jedina željica nije joj realizirana. Pomoći ne možeš. Jer njene želje sežu u najdublji dio tebe, u ono što si, a što bi ona htjela da je drukčije. Umrijet će, neće ništa doživjeti. A sva se dala. Mater dolorosa, smjerna i bezglasna mère courage.

Tri dana u Agramu: kod majke na Rebru, kod Krleže u Palaceu, kod Kaštelana na Filozofskom, gdje me nije bilo deset godina.

Večera u Palaceu. Bosanska „delegacija“, ima nas „s koca i konopca“ petnaestak. Brbljavi, lascivni direktor Oslobođenja A. S., zasipa Krležu masnim vicevima, ne prestaje. Čist kretenizam. Krleža jobovski strpljiv, iz svoje stare simpatije spram Bosne, valjda i spram Bosanaca koji mu objavljuju sabrana djela kada se tome više niotkuda nije nadao. (Inače, bilo bi zanimljivo istražiti koliko je Krležina bosnofilija ukorijenjena s jedne strane u Starčeviću, s druge u Račkome i njegovom grandioznom bogumilskom konstruktu.) U jednom trenutku ipak je starome prekipjelo, morao je valjda nekako dati do znanja svome izdavaču koliko su mu strani vicevi uopće a naročito ovi što se ne odmiču od muških i ženskih genitalija, pa je potiho sarkastično izustio: „Eto, stigli smo do kurca!“ Direktor je to, naravno, oduševljeno prihvatio i nastavio dalje. Krleža više nije ni progovorio.

Zagreb, Pleso. Aerodrom. Čeka se polijetanje, “na liniji 830 za Sarajevo”. Odgađa se: za pola sata, pa za sat.

Kolovoz

Virgilije Nevjestić, konačno uživo. Cijeli jedan dan.

*
Banja Luka, Kočićevi dani. Provincijalna, primitivno-tendenciozna „svečana akademija“. Žalibože divne Begićeve intonacije koja propade ututanj. Ili obratno: dobro je što je rečena, jedina je valjala. Banja Luka u koju uvijek hrlim kao po nekakvom nagonu, i iz koje svaki put gorči se vraćam. Znajući da će tako biti.

*
Nova et vetera (bivši Dobri pastir) o Putovanju Ivana Frane Jukića. Dr Slavko Kovačić. Pohvalno. Jedino mu smeta što „autor vidi Jukića previše usamljenim”. Argumentacija socrealistička.

*
Bosanski književni (uopće - umjetnički) kritičar? Traži se intelekt, intelektualni moral i dar natprosječnog formata. Javio se takav: Slobodan Blagojević (vidi: Lica 6/77, Život 7-8/77). Čestito, bez poze, bez zakrivanja, bez verbalizma i šićarenja, svakom jednako.

*
Borba (7/7/77) u najavi radio-programa: Ivan Lovrenović, Putovanje fra Grge Jukića (sic!).

Rujan

Slika situacije: gusto minsko polje, kojemu je raspored zaboravio i onaj ko ga je zasijao.

1978.

Pariz (bez datuma). Večernja zakuska kod Begićevih, u malom stanu. Sve je spremno, samo nema sireva, kaže Mauricette Midhatu. On me povede po sireve, tu blizu. Sirni dućan: veliki drveni pult pun raznih sireva, profesor Begić znalački birka, pravi cijelu malu kolekciju, koju onda nosimo kući. Pri svemu tom poslu vrlo je radostan, razdragan.

Večera u nekom restoranu na desnoj obali između Tour Saint-Jacques i Centra Pompidou. Sjedim cijelu večer uz Virgilija Nevjestića. Gužva je, galama, vrućina, ne čujemo jedan drugoga, nije nam bogzna što priča. U neko doba kaže: da te nacrtam kad ne možemo razgovarati. Crta flomasterom na velikoj debeloj papirnoj salveti i poklanja mi. (Dugo sam je čuvao. Propala je 1992. na Grbavici.)

Kod Nevjestića u Rue Saint-Jacques, blizu Samuela Becketta. Ogromna prizemna prostorija koja je radionica i atelje, a napola pregrađena po visini, to je „kat“ na kojemu je spavaća soba.

Prosinac

Jutro u Beogradu. Iz sumračne sarajevske magle, polarne noći duge sedam dana, u bijeli osunčani grad. Na telefonu mme Ristić. Ljubazno, spontano, srdačno, ležerno – kao da se znamo odvajkad.

Marko Ristić. O Andriću: hrabrost za vrijeme bombardovanja; negodovanje povodom „kretena baruna Kulmera”; povratak iz Berlina 1941. (neće u nuđenu Švicarsku); Vrnjačka banja – odlazak u crkvu na rođendan kralja Petra kao demonstracija protiv okupacije... O greški Partije prema Bosni i Hercegovini: trebala je „uvesti“ samo bosansku naciju, pa tamo više ne bi bilo problema...

1980.

Prosinac

Treći program Radio Sarajeva, razgovor o „mojoj“ monografiji BiH. Doktori nauka, akademici Benac, Ćelić, Redžić, Kajmaković. Savo Vučić i ja, bez titule. Pohvališe i prehvališe. Ni u jednu prokletu tačku ne htjedoše zadrijeti. Miran svijet.

Pisati tzv. sintetski tekst o Bosni za ovaj tip publikacije bilo je prilično samoubilački - hod po ideološkom minskom polju. Kontrolni odbor, formiran namjenski, desetak jakih šarži, među njima i izraziti partijski kerberi poput M. Bogićevića i V. Kojovića. Recenzenti: Alojz Benac i Derviš Sušić - ideološki oprezni ali blagonakloni. Išao sam kod Sušića, pozvao me privatno, u njegovu kućnu idilu u Pejtonu na Ilidži. Rakijica, vlašićki sir, kafa. Referirajući se na beskrajna zanovijetanja članova kontrolnoga odbora oko ritualnih osuda svih okupacija (osmanske, austrougarske, njemačko-talijanske...) i drugih tabu-tačaka službene historiografije, stari krležijanac i komunist, strastveni pisac „bosanske teme“, reče i ovo: „Eh, kamo sreće da onaj Eugen Savojski, majku li mu banditsku, ostade u Bosni - danas bismo bili kao Švicarska! Bezbeli, ovo kažem samo tebi.“

Sjedio sam poslije toga sa Savom, pričali smo po ko zna koji put o nama, o našoj djeci, o Bosni kakva nas određuje i kakva nas uništava, i o onoj koja nas uzdiže. Ne znam ni jednog čovjeka „druge vjere”, osim Save, s kojim bih mogao ovako govoriti.

*
Kiša, niski oblaci, pritisak; kaže taksist: „Ne volim ovo vrijeme, teška depresija, izgubi čovjek volju i za samoubojstvo!“

1981.

Ožujak

Novi oblik religioznosti, bolje reći crkvenosti; sveopća sakralizacija. Tv-dnevnik, novine, poruke sa sastanaka, ton, način i termini kojima i u koje se ljudi kunu i zaklinju. Sve je tu: oltari, svetinje, znamenja, nadasve – masa svećenika, čitav jedan strogo hijerarhizirani kler. Samo s bogom, s bogovima nešto nije u redu. Zapravo, neki usitnjeni politeizam. Fetiši, tabui. U tome smo slični nekoj davnoj prethistorijskoj situaciji, u praskozorje nastajanja religioznosti. Sve je božanstvo, sve može danas postati božanstvo, da bi već sutra bilo zamijenjeno drugim. A sve – sasvim prizemno, lišeno mističnog uzdignuća. Primitivna metafizika. Samo strah.

Svibanj

Vidjeti današnju Politiku. Francuzi s Mitterandom i socijalistima. Papa Wojtyła nasred trga sv. Petra – dva metka u trbuh. Nije se desilo sve od onih vremena kada su se sami trijebili. Priština – kako izaći iz krize? R. Cvetićanin o SANU, o ostavci Pavla Savića, o odnosima u Akademiji, o onima koji jesu članovi i o onima koji nisu... Na istoj stranici – dva suđenja: jedno u Beogradu, Jovanu Obradoviću & Co, u aferi „Beograd-inženjering”, za financijski kriminal velikog stila; drugo u Zagrebu, Dobroslavu Paragi (20), studentu teologije, za nacionalizam. Veoma poučno. U New Yorku preventivno osuđeni ustaški emigranti oko „Otpora” na 20 do 35 godina robije.

Lipanj

Za Radivoja Cvetićanina, Politikinog kolumnista, ja sam nacionalist. Zašto? To on zna. odnosno, ne zna, ali mu ni ne treba da zna. On tako misli. Po logici: mora biti, jer se ne slaže sa mnom, a nije iste vere. Nacionalist sam za mnoge druge: za gospodu od Televizije, za druga ministra informacija V. Kojovića, za M. Oljaču, itd, itd... Po istoj logici. Zato što sam rođen kako sam rođen, što govorim kako govorim, i što bih morao pljunuti u to rođenje, u to govorenje, u vlastito ime, a neću. Za tu logiku nikad nije bilo od pretjeranog značaja: što čovjek potpisuje i zastupa, i što radi.

Listopad

Razgovor u Politici. Prvi put Politika i Oslobođenje za zajedničkim stolom. Savo Dautović i Mile Stojić inicijatori. Predmet: jugoslavenska, tačnije, „srpskohrvatska” kvadratura književnoga kruga. Iluzija unaprijed nismo imali. Od svega – najvažnije je sámo to što će se sjesti; prvi put tako da Sarajevo sastavlja sarajevski tim, a ne Politika. Ipak, ništa mi nije moglo neutralizirati depresivni osjećaj uzaludnosti. Govorimo jezikom koji je jedan, ali jedan samo na nivou lingvističko-gramatikalne razumljivosti. Sve ostalo: dovikivanje u magli. Taj svijet deretićā izjašnjava se za toleranciju, koja se u praksi svodi na to da se od svakog drugoga očekuje i zahtijeva tolerancija za svoje gledište i stanovište. Ako s druge strane biva oglašeno drugo gledište, i tražena tolerancija, onda deretići zvone na uzbunu. Tako je shvaćena i doživljena i moja primjedba (uostalom, nespretna, svezana, grčevita) protiv neointegralizma i mirni pledoaje Alije Isakovića za bosanskohercegovačku i muslimansku književnost. Pogotovo žučno dočekana je moja intervencija o „okupaciji”. Osjetio sam potrebu da to staro sljepilo relativiziram: jedno je vojno-politički aspekt okupacije, a nešto drugo – amalgamiranje kultura i civilizacija. Dobio sam po nosu, odmah i snokta: pravdam osmanlijsku okupaciju, pa onda valjda i onu hitlerovsku. Pravo da govoriš i pravo da ono što govoriš bude shvaćeno kao što je izgovoreno – to je minimum koji bi morao biti ostvaren prije bilo kakvog razgovora. Bez toga pozivati se na toleranciju, na tzv. zajednički interes, samo je prazna i prijetvorna fraza.

Studeni

Prvi snijeg. Stigla majka. Obavila starinske dužnosti za Dan mrtvih u Varcaru. Dva groba – otac i majka. Moj did i baba. Leže jedno uz drugo, na Ćeliji. Nije li to najviše što se može u životu i od života? Njihov svijet bio je stabilan. Smjena epoha u njega jest unijela nevolju, ali ga nije poljuljala. Ni majčin. Pored svih užasa koje joj je donijela. To jest – odnijela joj je sve. Ali je nju ostavila netaknutu. Što će s nama biti?

1993.

U Stupnome Dolu kod Vareša 23/10/93. pokolj u mirnom muslimanskom selu. HVO jedinica pod komandom Krešimira Božića (Vidi: Vjesnik, 30/10/93. i 8/11/93.)

*
Usred rata, novembar 1993, let u Skopje: „preko Balatona, Beograda, Mitrovice“, saopćava preko razglasa pilot „Makedonija Asa“.

Veles, Racinovi sredbi. Poznanici iz onoga života: Branko Cvetkoski, Gligor Stojkovski, Tiho Najdoski. Sve nestvarno, samomu sebi sam nestvaran.

„Poetsko veče“. Govorim kako je poslije Sarajeva sve drukčije – svijet ljudi, književnost. Pavao apostol: o znanju, jezicima i proroštvima koja će nestati, a iznad svega je ljubav. Tražim ljubav za Sarajevo: ovdje, večeras. Poslije je prijem, domaćin Kiro Gligorov. Pozdravlja me s obje ruke, tronuto. Vladika Mihail Povardarski me blagosilja. Javljaju se pjesnici: Turci, Grci, Srbi, Rusi... Sve u predratnom ključu: mir, ljubav, poezija, bratstvo. Krive riječi, deplasiran jezik, mehaničke emocije.

Razgovor s Brankom. Pametan, stišan čovjek. Makedonija između tanke nade i užasa propasti. Novi mitovi, Aleksandar Makedonski, rascijepljenost emigracije, zmijska opasnost iz Beograda, strava s juga, Grčka.

Tiho Najdoski vodi me u zlataru da mijenjamo denare za dojčmarke - honorar za knjigu, Ex tenebris na makedonskom.

Simpozij o Racinu i problemima identiteta. Blaže Koneski čita briljantan, sudbonosan tekst – amanet. Muka i odluka: pisati na jeziku kojim govori jedva dva milijuna ljudi.

Pjesnik Kunaev, Rus, inzistentno hoće da mu se objasni situacija Sarajeva, ali detaljno i konkretno. Pristojan je, ali vidim da ne vjeruje, hoće neku „pravu“ istinu. Objašnjavam mu detaljno i konkretno. Strpljivo. Ničim ne pokazuje da sam ga uvjerio.

Veleski pazar, dosadna kišica, žitko blato! Osamareno paripče i magarac. „Dućani“ na zemlji, na plastičnim prostirkama, prodrtim, neravnim. Tako sam kao dječak prodavao didov kukuruz na Rudinama u Varcaru. Fizionomije, rase, jezici: makedonski, turski, albanski, ciganski, srpski... Studen vjetar, težak vonj džeriza, sve prožeto prizemnim, sitnadžijskim duhom i stilom improvizacije. Silnom voljom za životom. Odbojan i blizak, prepoznatljiv: moj Balkan.

Potom: Stobi. Asocijacija na Masadu. Leden vjetar, povardarac. Antika u pijesku i novembarskom sivilu starih povardarskih okruglih bregova i tamnosive vode Vardara i Crne Reke. Fantastična akustika antičkoga teatra.

*
15. 11. 1993. U utorak 9. 11. nestalo je Staroga mosta u Mostaru. „Srušio se u Neretvu za vrijeme žestokih topničkih borbi između HVO i Armije BiH“ – tako se kaže u zagrebačkim novinama. Bio je jedina veza Muslimanima na lijevoj s onima na desnoj obali. To je fakt. Zove Aleksandra Brnetić iz Berlina, da napišem tekst za njezinu emisiju na radiju. Napišem i pošaljem: Svijet bez mosta. Objavi to i režimski Vjesnik. Poslije zaredaju bijesni komentari pravovjernih, domoljubnih.

*
U brobama za Fojnicu muslimani ubili, na samostanskom pragu, bigajri hak, dva fratra: gvardijana fra Nikicu Milićevića i vikara fra Leona Migića. Fra Nikica je bio već nadaleko poznat po domovinskom stavu, a nasuprot politici HVO-a i Herceg-Bosne.

1994.

Pismo Stanka Lasića (poslano s adrese Stanko Lasić, 5, rue d'Arras, 75005 Paris):

Paris, 20. kolovoza 1994.

Poštovani kolega Lovrenović,

Na Hvaru, gdje sam bio na odmoru, pročitao sam Vašu knjigu „Liber memorabilium“ koja me je obogatila i tako potresla da Vam se javljam iz grada u kojem smo se našli prije nepunih dva mjeseca. Mene u toj knjizi pogađa ono nedorečeno ali ipak dovoljno zorno da se može prići/prilaziti onome što bi se zvalo „dogođenim“, „stvarnim“. Suzdržanost koja je vrlo sugestivna, koja otkriva hrabrost da se ne ide u stvarima grubo i s istinama u ruci. Kroz Vas govori duh te zemlje, njegova finoća i bolna suzdržanost: to isto osjećam samo na onim dobrim Andrićevim stranicama i samo na onim najboljim partijama M. Selimovića. Sve ono što govorite o ocu, a njegov lik je temat ove knjige, antologijska je vrijednost; puštam na stranu ove brbljave termine, reći ću: meni je bio više nego drag, s njim sam živio nekoliko dana, hvala

Stanko Lasić

1995.

Siječanj

Od veljače 1993. do siječnja 1995. po evropskim kolodvorima i trgovima, susrećem najneobičnije ljude, na najneobičnijim mjestima, sudaramo se iza uglova. Frankfurt – Zeil, Berlin, Bonn, Beč, München, Pariz, Osijek, Ljubljana, Villach, Fulda, Belva, Dresden, Leipzig, Tübingen, Mainz, Mahlow, Hanau, Skopje, Veles...

Svibanj

München – predavanje o “hrvatskom” Andriću. Susret na pomičnim stepenicama na münchenskom kolodvoru: Ico Mutevelić i Rájka mu.

*
Bleiburg, 50. godišnjica, govori, klanjanje, sjećanje. Kao i sve hrvatsko kad postane službeno: maleno, skučeno, slatkasto, malograđansko, neinteligentno. Moja zagonetka ostaje: nitko nigdje ne spominje sibirsku varijantu. Spominje se Vršac, i ništa dalje.

*
Izbjeglištvo, prognaništvo – kao dublja, konstantnija forma načina pripadanja životu, svijetu. Pripadanje kao nepripadanje ničemu do kraja, bez ostatka. U čemu god sam - u tomu nisam.

*
Oni koji nas uvjeravaju kako ne trebamo gledati natrag, nego se „okrenuti budućnosti”, skrivaju nešto gadno i mračno od jučer.

*
Maja dovela Marian Wenzel kod nas u Kranjčevićevu 25. Priča o „slučaju Arnautovići“. Austrija fabricirala klišej o bogumilima kao identitet Bosne. Asboth i Kallay na osnovi Arthura Evansa i Franje Račkoga. Karl Patsch 1909. iskopavao u Milima – Arnautovićima, našao grobnu crkvu, kosture, ostatke skupoga brokata, prstenje, ogromni stećak – na svemu križevi. Po svim indikacijama – grobna crkva Stjepana II Kotromanića, možda i Tvrtkova. Bilo spriječeno objavljivanje iskopavanja, zbog toga što su križevi i sve ostalo demantirali „zvaničnu“ teoriju o bogumilskom identitetu bosanskih kraljeva. Karl Patsch samo brojevima obilježio predmete, a porazmješteni su u Zemaljskom muzeju u razna razdoblja: antiku, ili u etnografiju. Na nalazištu sve je zatrpano, sve s plastikom razbijeno, stećak razbijen, sve bačeno u grobnicu. Mnogi su primjećivali da nešto nije u redu s klasifikacijom predmeta (Basler, I. Čremošnik), a Pavo Anđelić je obavio i novo iskopavanje. Ali nije bilo novoga jasnog pogleda na stvar. Benac znao za njezino otkriće, nagovarao je da ga objavi, a pravio se nevješt. „Azra Begić bi je ubila“! Obitelj Renđeo imala je opis slučaja (Renđelov), ali joj ga je samo dala na uvid, tajnovito.

1998.

Velika studen; kaže žena u mesnici na Grbavici: „Kad spustim očne kapke, osjećam kako su hladni.”

*
Nisam ono što sam. Sav život – prijevara. Netko drugi je ovaj koji živi moj život, koji se koristi mojim imenom, koji potpisuje svoje samodopadne tekstove. Svojemu pravom gestu i tekstu bio sam možda samo koji put nadomak. Ništa više od toga. Ono što je moje najbliže, najdraže – najdalje je i najtuđije. Mogao bih se od tuge rasprsnuti, umrijeti – to da. Ali to ništa ne mijenja – sve je tuđe i sve je nepoznato. Nikakva dodira. Jedino kad je čovjek dostojan sebe, kad je ozbiljan i kad misli i osjeća tačno i ozbiljno – trenutak je kad je očajan i stvarno sam. Kad jasno i nepotkupljivo vidi prazninu i zna da je ona jedina istina. I bol. To biva rijetko i kratko. Ostalo je sve laž i zavaravanje – da bi se moglo živjeti.

*
Poslije 1945. u Sarajevu komunisti hoće da nacionaliziraju vakufska dobra. Efendija XY organizira članove vakufske uprave da odu u Vladu da objasne, da... Krene njih dvanaest do zgrade Vlade, stigne samo on, i – ostane 8 godina.

*
Zapis o spašavanju Gazi Husrev-begove biblioteke u fratarskom ljetopisu:

Prostorije u kojima je bila smještena Biblioteka nisu bile adekvatne za smještaj i sigurno čuvanje njenog knjižnog fonda, posebno ne u vanrednim situacijama kao što su ratovi, poplave, požari i si. U aprilu 1941. godine, prilikom bombardovanja Sarajeva od strane njemačkih jedinica, izbio je požar u dvorištu Careve džamije i, između ostalog, zahvatio i krov Biblioteke. Profesor Franjevačke bogoslovije dr. Miroljub Pervan je, primijetivši ovaj požar s prozora Bogoslovije, koja se nalazila u neposrednoj blizini Biblioteke, alarmirao vatrogasce, ali je dobio odgovor da oni na teren izlaze samo na izričit nalog bana Drinske banovine. Uprava Banovine je bila smještena u Konaku koji se, također, nalazio u neposrednoj blizini ovih objekata. Prof. Pervan se uputio u prostorije Konaka, ali ni tamo nije našao nikoga. Iz ovih prostora, „u ime bana“, naredio je vatrogasnoj četi da odmah ide gasiti požar, što je i urađeno, a Biblioteka spašena od sigurnog uništenja.

2004.

Oktobar

Frankfurt. Mlada majka na biciklu, za njom mala prikolica na dva točka, u njoj dijete, a sve pod prozirnom plastikom. Rikša. Lišće platana s Römerberga – na dnu pomičnih stepenica vrti se, kovitla se, ne može dalje. Frankfurtski neboderi noću – dječija igra, kao božićno drvce. Kroz maglu u S bahnu br. 8 prema frankfurtskom aerodromu; pomisao: što znači ostati bez elemenata tehničke civilizacije! Vidjeli smo 1992. u Sarajevu.

*

Bogumilski paradoks. Bogumile u Bosni patentirali su papa i Crkva da bi prekrili vlastitu krivnju u padu Bosne pod Turke 1463. Taj su ideologem pronijeli kroz sva naredna stoljeća crkveni pisci, među njima i bosanski franjevci, sve do Jukića, a znanstveni oblik temi dao je zagrebački kanonik, povjesničar Franjo Rački. Sve do tada ideologem je imao izraziti kršćanski obrambeni naboj – bogumili (patareni, dualisti...) su tretirani kao kuga, otpadnici, heretici, izdajnici vjere, Crkve i Bosne, islamski konvertiti. (Taj tok nije prekinut, ostao je do danas, na primjer, u tumačenju Franje Šanjeka...)

Miroslav Krleža dao mu je, slijedeći vjerno shemu i faktografiju Račkoga, posve drugi ideološki sadržaj – lijevi, socijalni, buntovnički, malne revolucionarni u smislu modernih revolucionarnih gibanja („magistrala bogumili, Križanić, Kranjčević“). Tu svoju fascinaciju iz mladih dana on 1950-ih razvija i uobličuje u veliku povijesnu anticipaciju jugoslavenskoga socijalizma i patriotizma titovskoga tipa, te u jednu od najjačih davnih potvrda samosvojnosti „južnoslovjenske civilizacije“ nasuprot istočnomu i zapadnom civilizacijskom utjecaju. Stećci, kao par excellence bogumilska kultura i proizvod, krunski su dokaz.

Muslimanski, danas bošnjački ideolozi preuzeli su cijelu tu prtljagu bez ikakve kritičke rezerve, ali s inoviranim ideološkim punjenjem: bogumili su bili „bosanski narod“ (malne bošnjačka protonacija), bili su protiv pravoslavne i protiv katoličke crkve, njihova vjera bila je sasvim kompatibilna islamu, pa su pojavu Osmanlija i sultana Mehmeda el Fatiha dočekali kao ispunjenje svojih istinskih čežnja i masovno i oduševljeno prihvatili islam.

Samo po sebi fascinantno je ovo ideološko interpretacijsko meandriranje; ono još jednom pokazuje kako je prošlost-povijest-historija podatan plastelin.

Kritička historiografija rekla je o ovome masu trijeznih nalaza i uvida (vidi samo, na primjer: Benac, Wenzel, Bešlagić), prema kojima je jasno da se radi o ideološkoj bajci, a da cijela tema (Crkva bosanska, bosanski krstjani, stećci...) zapravo tek čeka prave istraživače i tumače.

*
Krleža i Bošnjaci. Što je danas ostalo od Krleže u Bosni iz 70-ih? Samo dosjetka o „gospođi Europi“, i to iz Čengićeva pera, i bogumili...

2009.

*
Pitanje monoteizmima: kakve onostrane šanse ima pripadnik nekoga od drugih monoteizama? Još radikalnije: kakve šanse ima čovjek-nevjernik?

2013.

Leonardo Boff (povodom ostavke pape Benedikta XVI, Josepha Ratzingera): „L'Eglise doit entendre d'autres voix, devenir plus humble et ne plus avoir peur. Ce qui s'oppose à la foi, ce n'est pas l'athéisme, mais la peur.“ (Crkva mora čuti druge glasove, postati skromnija i ne bojati se više. Ono što se vjeri suprotstavlja, nije ateizam, nego strah.)

*
Život kao san. Cijeli život, baš kao i sni koje usnijemo, i koji ostanu stvarni samo tu, u snu, u trenutku snivanja, i možda u sjećanju, ali samo u njemu, i kad njega nestane, nestane i njih. Tako je i s našim životima. Kako uopće pojmiti to - da ih je bilo, i da ih nema, kao da ih nije bilo. Čovjeka to muči, u njemu se neka volja, neka snaga tomu opire, a ništa učiniti ne može. Ni razumjeti. Ne može se ni pomiriti s time - istinski, mirno, vedro, u svojoj dubini. Što može? Prepustiti se snima. I glazbi. U glazbi plakati bezrazložno i toplo.

(U parku na klupi na Plesu čekajući svoj let u Sarajevo; misleći na dječaštvo, crkvu sv Marka na Gornjem Gradu, susrete u njoj.)

*
Uspomena: mala kuća iza leđa Crne Kuće, dvorište, trava, česma u zidu s vanjske strane, mala prizemnica s verandom, tetka Elza i njezin dobri Zvono. Svraćao sam u đačkim prolascima iz Zagreba u Mrkonjić i obratno. Puno topline, uvijek.

*
Šandor Marai, dnevnici. Isus u Kani majci: „Što ja imam s tobom, ženo!“ Marai to mjesto apostrofira kao dokaz Ivanova svjedoštva. Mene je još u djetinjstvu to mjesto udarilo u čelo kao šok i zagonetka.

*
Proljeće. Sitnim listom, k'o biserom, osula se velika breza pod kućom. Vera iznijela cvijeće na terasu, zeleni se, šareni se. Nema uzbuđenja u meni, ima samo sjećanje na uzbuđenje kakvo bi imalo biti, kakvo je bivalo, na njegovu mjestu sad je tek tanka uspomena na nj.

*
„Kad je Bog vr´o žito.“ (Žena na selu u Srbiji objašnjava porijeklo naziva lokaliteta Božje guvno: „Pričaju da je tu Bog vr´o žito.“)

*
„Nije majka rađala dijete bez glave, nije ga majka rađala bez ruke.“ (Srebrenička majka koja sahranjuje koščice djeteta, a vapi da mu se nađu svi ostaci.)

*
Raščišćava se ruševina zgrade bivšega CK BiH. Došlo se do poda, svi su nekako sretni i veseli, evo: ničega tu nema, kao da je svima pao kamen sa srca. Uzimam krampu, razgrćem nekakvu šutu, trijeske, malter, udaram na daske, uglavljujem oštri vrh krampe, razvaljujem, dižem nekoliko dasaka, ukazuje se cijela prostorija ispod. Sanduci, fascikli, redovi stolica kao za konferenciju, prostorija bez prozora, zapečaćena ovim podom od dasaka da bude skrivena. Patetičan sam: evo, pronađeno je to gdje su pohranjene sve mračne tajne, podaci o sudbinama, o promatranim i obrađivanim ljudima. Sada je posao i zadaća na nasljednicima zgrade i ideologije da sve to objelodane. Ali isti čas duboko osjećam i znam: sve će opet biti zabašureno. Sve istinito, na način sna.

*
S Albertom Goldsteinom u Parizu, bit će 1989. Hotel Unic Renoir Saint-Germain u Rue de Montparnasse. Iza ugla bistro u kojemu ispijamo guiness i pušimo američke cigarete do kasnih sati. Pa Rotonde, Flore, Les deux magots... Izložba o vijeku Sulejmana Veličanstvenog i Filipa Drugog u Grand Palais. Na tv i u novinama velika nacionalna debata o integraciji muslimana. Nema suglasnosti, nema rješenja – problemi narasli. Već cijele nove teritorijalne zajednice u gradu koje zahtijevaju status općine. Pitanje škola i vjerskih običaja u školama. Pitanje bogomolja – više ne zadovoljavaju obične prostorije s tom namjenom, traži se izgradnja džamija s munarom. U diskusiji i veliki Georges Duby. Iznenađuje te njegova skepsa: da, trebaju imati svoje sakralne objekte, ali pitanje je možemo li dopustiti arhitektonske oblike koji mijenjaju gradski pejzaž? Itd, itsl...

*
Prvi telefonski razgovor u životu: Pariz, proljeće 1965. Silazim iz mansarde u Rue de Berri, prelazim Champs Elysées, idem u malu poštu negdje prije ili poslije križanja s Rue Lincoln. U njoj sam zakazao razgovor s majkom u Mrkonjiću, u kancelariji Gimnazije. Malo što kasnije je usporedivo s tim uzbuđenjem.

*
Grupica pisaca iz PEN-a, na ulici smo, moglo bi biti Sarajevo, ali nije sigurno, jedan od njih pod hitno traži obućara, mora nešto popraviti na cipeli, vlažno je i hladno, a ona ima nekakvu rupu, što li. Vodim, znam rješenje, dolazimo do tijesne uličice, ustvari nekakvoga mračnog prolaza, u njemu mala izbica i u njoj obućarski stolić. Pored nje vrata od dasaka, to je WC, iz njega izlazi majstor, sad će on to pogledati i popraviti. Majstor je - Stevan Tontić. Drži cipelu u ruci, sumnjičavo zagleda, okreće i bezvoljno kaže: „Ovo ne može.“ U snu nemam ama baš nikakve asocijacije ni primisli. Tek kad se probudim, i sasvim razbudim, a san ostane živ i upamćen, pomislim na Miloša Crnjanskoga, na njegovu suterensku obućarsku radionicu u Londonu.

*
Izgubiti se u ludoj arabesci sevdalinke! Potpuno, do onoga blagog unutrašnjeg delirija, do tihe, potpune nesreće, koja te miri sa svime, sa svakim, s vječnošću. Koja traje samo tren, ali je beskrajna, sveobuhvatna. Biti tako dobar, tako nesretan, tako visok! I tako ispunjen tom ogromnom moći vladanja pjesmom. Kad između tebe i nje nema ničega, kad ste sasvim jedno. Ono jednom davno u ljetnoj noći u krčmi u Bjelajcu kod Zaima na povratku iz Šehovaca, pa još jednom u kafani u Rici, među ričkom sirotinjom, te u Sarajevu u silvestarskoj noći po opsadom 1992. To je sve.

2017.

Žalim za svakim aktualno-političkim tekstom koji sam ikada napisao. Nepotrebno, bez svrhe i smisla, vikanje u vjetar, štapom po vodi. Ogroman trud i energija - utaman. Preciziram: ne mislim da je to energija koja se mogla usmjeriti pametnije, na pisanje drugih, boljih i važnijih stvari, i nije to ono zbog čega žalim; znam svoju tromost i lijenost. Nego žaliti treba samu tu stvar - zašto se to uopće radilo. Trivijaliziralo ti je život unatrag i unaprijed. Smiješno je što su ti trebale godine, pa da ti se rasvijetli sva ispraznost te rabote. S drugom pameti shvatio bi to na vrijeme, i ne bi ni počinjao.

*
Samo pjesma, genijalna, može ovako moćno relativizirati i relaksirati tešku eshatološku i soteriološku artiljeriju:

Kraj dženeta žuta tunja rasla,
Na džehenem grane naslonila.
Ona gleda nasred džehennema
Kako gore dva mlada bećara:
- Selam ćeš nam našim jaranima,
Što gledaju, nek ne ostavljaju,
Jer je teška đevojačka kletva.
Kad uzdahne, do neba se čuje,
Kad zaplače, i bogu je žao.

*
O prirodi samoće. Nitko nije tvoj, ti nisi ničiji. To nije stav, nego osjećaj – čist, dubok, jasan. Strašan: s njime se ne bi moglo živjeti kad bi bio stalan. Javi se u trenucima, a kad se javi, znaš da je trajan i istinit.

Sad, kad se gasiš, znaš, prepoznaješ isti osjećaj iz djetinjstva, kad si u djedovoj njivi pod Grabežom, s vizurom ogromnoga triptiha Lisine u daljini, stajao u smiraj, pod nebom, u krajoliku, strahovito potresen: sam pod nebom u krajoliku.

Isto tajanstvo života; ni danas nisi nimalo bliži odgonetki. Samo je osjećaj manje živ.

Razlika: tada ti se činilo da je pred tobom sve, sada znaš da se gasiš. Onda: strepnja, slatka i bolna; sada: pomirenost, i tek malo žala, skoro ironičnoga: što se je moglo, a nije se stvorilo...

2018.

Groblje sv. Josip na Koševu. Gdje su se kopali kršćani/hrišćani prije Austro-Ugarske? Za Carinu zna se, tamo gdje je sada zgrada Skupštine. Ali moralo je toga biti još, a traga nema ama baš nikakvoga. Je li to još jedna zatajena sarajevska priča? Ni Crkvu ne zanima, jer nju ne zanima puno ono što govori o kršćanima prije Stadlera.

A sv. Josip! Slika uzaludnosti i zagubljenosti. Monumentalne grobnice koje su podizane s iluzijom važnosti i trajnosti te važnosti. Imena, zvanja, osobe, obitelji - što danas ne znače nikomu ništa, niti ima ikoga tko bi ih se sjećao. Oronule, klonule pod vlastitom težinom na mekome tlu, kao od umora.

Fenomen Kranjčevićeva groba na malom provincijalnom groblju u Sarajevu - tko bi dostojno opisao taj čemer, tu zagubljenost?

*
Problematična je moralnost vjerovanja. Vjerovanje, in ultima, implicira da nitko nije kriv za to što je svijet ovakav. Ni za zlo.

*
Albinoni iz jukeboxa u onome caféu ispod Sacré-Coeura na Montmartreu u proljeće '65. Jedini sam još svjedok tome dubokom, sveobuhvatnom trenutku, sa mnom nestat će i njega.

Neka će nestati, nije stvar u tome; nego, čudo je kako traje, kako je stvaran i živ dok ga ima, dok me ima.