Ivan Lovrenović

U izdanju zaprešićke Frakture objavljen je zbornik tekstova s Petih dana Mirka Kovača u Rovinju 2018. godine. Dolje je moj tekst iz tog zbornika, koji je po njemu i naslovljen.

Vrata od utrobe. Ne pišu se ovakve knjige često. Jer su one - osim dara, znanja i majstorstva potrebnoga da se napišu - i ono što je Krleža zvao „odiranjem vlastitoga skalpa“.

Ne može biti slučajna vremenska blizina dvaju srodnih tekstova, dvaju novih književnih antibarbarusa, po kojima će se 1978. godina u našem književnom životu pamtiti. Danilo Kiš: Čas anatomije i Mirko Kovač: Poslanica o evropskoj truleži. Isto tako, ne može biti slučajno što su autori tih tekstova književnici po vokaciji, po izabranoj sudbini. I Čas anatomije i Poslanica prvenstveno su pobuna, u ime kreacije, protiv terora shematiziranog teoretizma.

 „Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj“  - kaže Kovač u Poslanici, a Vrata od utrobe svjedokom su kako to poetičko načelo i to uvjerenje nisu prazna fraza i neostvarljiv zahtjev. Vrata su „totalna“ književnost; u njima nema gotovo ni jednog estetski neproduktivnog mjesta. Istovremeno, u njoj ni traga hirovima ezoterije i kapricima hermetizma: izraz precizan i discipliniran, čitak; dijalozi, likovi, događaji, tačno fiksiran geografski milje, stvarnosni i historijski okvir.

Odgonetka ovog prividnog paradoksa leži, doduše, u postupku („dokumentarnost je postupak a ne književni pravac“, kaže Kovač u Poslanici, i razvija o tome čitavu malu studiju), ali još više u ulogu stvaraoca: ovdje je ulog sve. Knjiga ili život - eto devize s kojom kao da je pisana.

Otkuda onda, moglo bi se zapitati, gotovo klasicistička otmjenost i smirenost, posvemašnja obestrašćenost, svjesno izbjegavanje dramatičnih aranžmana i tamo gdje se oni nude kao najefektnije rješenje? Ničega čudnoga, zapravo. Kovač primjenjuje, virtuozno i stvaralački konzekventno, prastaru spoznaju: motivi koji su sami od sebe mučni, prokleti, tragičnim konfliktnostima nabijeni, umjetnički rječitu transpoziciju mogu doživjeti samo prividnim oduzimanjem viška intenziteta. To je jedan vid oneobičavanja, ugrađen u cjeloviti romansijerski postupak. Time se postiže način „subjektivne objektivnosti“: roman je impostiran bografsko-kroničarski i sve je saopćeno iz izrazito individualnog rakursa (koji se neuhvatljivo fleksibilno stalno pomiče – čas „govori“ dječak M., čas pripovjedač, čas se identificiraju kao jedan subjekt, čas, opet, svjedoči klasični neutralni kroničar), a, istovremeno, sve je predočeno s pomno izgrađenom distancom. Uostalom, autor na jednom mjestu i eksplicitno aktualizira gotovo flaubertovski shvaćen impersonalizam: „Ovde i pripovedač ima svoj stav o tome, ali on iznosi a ne sudi.“

Tako Kovač, čarolijom književnog majstorstva, uspijeva utvare i duhove uspomena („...ova knjiga i nije roman, nije pripovest, već samo uspomena“ - kaže se u Uvodu književnika) sjàviti natrag u providnu kuglu od stakla. U čvrstu, zvonku, smišljenu formu romana – jednog od najljepših što ih naša suvremena književnost ima.

Iako impostiran kao „subjektivna kronika“, Kovačev roman je historičan barem u onoj mjeri u kojoj čak ni Stjepan K., stožer i glavni lik knjige, sa svojim idealom sklonjenosti ne može ne biti historijom određen i zahvaćen. U velikoj i tragičnoj mjeri. Toliko jačoj, koliko je njome usudnije određen prostor (Hercegovina, tačnije – trebinjski kraj), i uzvitlano vrijeme, koje je nemoguće omeđiti striktnom granicom, ali je predominantno vrijeme rata i poratnih godina do 1948.

Odavno se, zapravo, u nas nije pojavila knjiga koja je tako temeljito natopljena historijom (ne: historicizmom ili proizvoljnošću historijskih konstrukcija!); kojoj je facit   historije – zahvaćen antropološki, a uobličen na način književnosti – u stvari, pravi motiv.

Nesumnjivi novum u književnom tretmanu historije u Kovačevom romanu je napor da se radikalno odbace apstrakcije i mitologemi, kojima smo punjeni kroz školu, kroz predaju kao tristaitrideset hiljada puta ponovljenim „istinama“, pretvorenim tako u žilavo ukorijenjeni sadržaj mentaliteta, duhovnog habitusa. Nasuprot maniri, tako široko rasprostranjenoj u našoj književnosti (od koje nisu pošteđena ni mnoga prononsirana remek-djela žanra), koja više ili manje vješto samo deduktivno aplicira te „istine“ na žive ljude, situacije i događaje, pisac Vrata od utrobe ne pristaje na takvu intelektualnu i stvaralačku komotnost. Pozicija nevinog sveznanja omogućuje pripovjedaču da govori i tvori iz srca stvari, gledajući svijet i događaje in statu nascendi, onakve kakvi jesu, prije njihove definicije, prije prelaska njihovog u historijsku, političku, nacionalnu ili mitsku dogmu ili iracionalni ressentiment. Da bi se tako pisalo, treba doista „sve znati“, a biti čist i slobodan kao dijete kad upoznaje svijet - moći stvari vidjeti kao da ih gledaš prvi put.

Dosljedan izboru postupka (dokumentarnost) i impostacije (kronika-uspomena), Kovač i temu rata i revolucije zahvaća onako i onoliko kako i koliko se ona tiče njegovih likova i mjesta L. Pri tome, uklonjen je svaki trag konvencionalnosti i nemušte ortodoksije (svojstvene onom tipu pisca koji je, kako se kaže u  Poslanici, „previše odan a premalo uveren“), pali su svi tabui. Tako što opet pred nama stoji čovjek prije legende o sebi, i događaji prije nego što su stigli biti pretvoreni u svoju kanoniziranu verziju. Parafrazirajući autora, moglo bi se reći: pripovjedač oblikuje, a ne sudi. Tako su oživjela tri uzorna literarna lika, svaki sa svojim odnosom spram revolucije: Stjepan K. – jobovski patnik, „so zemlji“, izvan matice događaja a u kojemu se svi događaji prelamaju, Tomislav K. – kontroverzni strasnik, egoist bez vlastite konstante, i Dimitrije D. – stravična žrtva rata i protagonist revolucije.

U kratkom i britkom razgovoru dvojice potonjih, koji je sav velika metafora, kao da se kristalizirala drama čitavog jednog naraštaja i vremena:

- Ishod je jasan! – uzvrati Tomislav, jer sve je to njemu bilo upućeno, a pogled mu pređe s lica na lice. – Moramo popuštat. Jači su, a Staljin je jedan!

- Ja ne mislim – odmah se nametnu Dimitrije, zastade malo pa uze onaj položaj kad glavnu misao iznosi, nagnu se više na sto, povi glavu, a pogled mu dođe odozdo. Jedan je samo bog, pa nije ni on kad se u nj ne vjeruje!

U tretmanu rata i revolucije dosljedno je provedena pozicija pripovjedača, karakteristična za cijelu knjigu: oživjeti događaje i ljude u njima, ne dopustivši da „odanost patnji“ ljudskoj (o kojoj se govori u Uvodu književnika) ni na trenutak ne bude degradirana i iznevjerena apriorizmom gledanja kroz bilo kakve naočale, ideološke ili kakve druge.

Inovativna po fakturi a klasična po ljudskim pitanjima koja otvara i načinu na koji ih rješava, snažno obilježena pečatom individualnog dara i majstorstva, Kovačeva knjiga nas uvjerava u smisao književnosti, u njezin visoki poziv i njene neotkrivene mogućnosti. Pri tome nije nimalo nevažno što je to knjiga duboke mudrosti, s aurom blagosti i dobrote, koju isijava pripovijest o mračnoj i mučnoj - eto paradoksa, svojstvenog samo velikim knjigama! - kućevnoj propasti Stjepana K.

(1978)

Vrata i zrcalo. Suprotstavivši se mračnom nacionalističkom bjesnilu Miloševićeva vremena, a potom pronašavši sa suprugom Slobodankom Matić, renomiranom slikaricom, trajni azil u Hrvatskoj, u Istri, Kovač se i u književnome smislu uspio integrirati u hrvatski kulturni kontekst. Pri tomu nije bio odlučujući samo Kovačev izvanredni dar socijalizacije (koji je, zapravo, vid njegovoga otvorenog, zainteresiranog odnosa s ljudima), nego još više priroda i najviša vrijednost njegove literature. To je, uostalom, isti onaj blagotvorni Kovačev književni i jezični element po kojemu ovoga pisca sasvim prirodno vide kao „svojega“ i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, dok iz Srbije književno nikada nije ni „otišao“.

Jedna od sporednih ali književno zanimljivih posljedica Kovačevih životnih odiseja je pojava različitih verzija njegovih knjiga. Pri tomu ne mislim na prerade, katkad i radikalne, kroz koje Kovač potpuno mijenja svoje tekstove (najnoviji primjer je sasvim izmijenjeno izdanje romana Ruganje s dušom), već na promjenu „jezika“. Tako, na primjer, danas postoje dvije verzije Vrata od utrobe, ekavska i ijekavska, u kojima se u „materijalnom“ smislu nije ništa promijenilo. Bespredmetno bi bilo uspoređivati ove dvije verzije po vrijednosti; uostalom, za nekoga tko bi uzeo da roman prevodi na neki strani jezik, sasvim bi bilo svejedno kojom će se verzijom poslužiti. Međutim, za naše čitalačko iskustvo razlika je velika i nije samo standardnojezične, nego i književno-estetske naravi. U izvornoj verziji osnovni jezični ton je otmjena beogradska ekavica (doista, malo je tko njome u srpskoj književnosti tako rafinirano vladao kao Kovač), na koju se kontrastno, kao namazi boje na osnovni ton slike, nanose različiti ijekavski dijalekatski elementi (kojima Kovač također majstorski vlada). U ovoj finoj jezičnoj „arhitektonici“ Kovačev slučaj iz ekavske faze usporediv je s Andrićem, kod kojega je do savršenstva razvijena književno-izražajna i u krajnjoj liniji estetska funkcija opisanoga jezičnog kontrastiranja. 

Trideset godina nakon Vrata od utrobe Kovač je objavio roman Grad u zrcalu. U naslovu potonjega kao da je skrivena šifra za tumačenje uzajamnoga odnosa ovih dviju čudesnih knjiga: one su doista jedna drugoj ogledalo, jedna se drugom unatrag i unaprijed nadopunjuju, razjašnjavaju, ili, jednostavno, naslanjaju jedna na drugu. Gotovo da bi se moglo ovako poantirati: ako je priča Vrata od utrobe ispričana u tragičkom, patničkom ključu biblijske Knjige Jobove (iz koje je uzet naslov i moto: „Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!“), ta „ista“ priča ponavlja se u Gradu u zrcalu u ključu vedroga, smirenog skepticizma biblijskog Propovjednika.

(2008)

Vrijeme koje se udaljava. Nekako volim zamišljati da je Mirko Kovač ovu knjigu pisao suočen s najvećim svjesno izabranim književnim rizikom. Ima i u pređašnjim Kovačevim knjigama tog dogonjenja postupka do samih granica ispitivanja, do samih granica mogućnosti književne prakse. Ali, ova knjiga je cijela takva – jedan veliki stvaralački rizik. Ali ne rizik poduzet iz nehaja, iz lakomislenosti, nego rizik koji je preuzet s potpunom odgovornošću i prema vlastitom opusu i prema sebi kao piscu i prema književnosti kao izabranoj sudbini – kako to Kovač piše još davno, u Poslanici o Evropskoj truleži.

Dakle, rizik?

Tu se događa nešto što je u književnosti dosta rijetko, a još je rjeđe da se poslije toga dogodi takav sjajan rezultat. Tu se – da parafraziram Kiša – događa potpuno jednačenje života i literature! To ulaženje života u književnost i književnosti u život – to je rizik o kojem govorim, najveći rizik u književnom poslu, jer i kod samo malo manjih majstora, i kod samo malo manje darovitih pisaca gotovo da se neizbježno pretvara u debakl. Ne možete svoj život uložiti u književni tekst pa da to bude velika književnost, osim ako imate onu snagu, ono majstorstvo i onaj dar kakav je imao pisac Mirko Kovač!

Ponekad se postavlja i pitanje njezinoga završetka: je li knjiga završena, nije završena?

Naravno, u tehničkom smislu, to jest nezavršena knjiga. Međutim, mislim da bi se stvar mogla zaokrenuti, i vjerujem da nam Mirko Kovač na tome ne bi zamjerio; dapače, mislim da bi i on bio sklon takvom zaokretanju. Kovač je od svojih prvih književnih tekstova, iz najmlađih svojih dana, bio pisac koji nikada ne slijedi utabani put, čak ni vlastiti. Iz knjige u knjigu on mijenja optiku, mijenja alate, mijenja postupke. Međutim, ovom knjigom Kovač kao da cijeli svoj dotadašnji opus stavlja na ispit – to je nešto što je u ovoj knjizi fascinantnije od svega. Pisac s takvim opusom, s takvim književnim kapitalom iza sebe, kao da sve to stavlja na ispit i kao da kaže: „E, čekaj, da vidimo sad kako se to može još nekako...?“ i onda se odlučuje na spomenuti rizik.

A i taj završetak knjige, taj tehnički završetak, mogao bi se okrenuti ovako: Mirko Kovač je bio – dopustit ćete mi tu riječ, ali molim da se razumije u njezinoj književnoj punini – veliki književni mistifikator, pisac koji je umio, kao što on to i sam govori u spomenutoj Poslanici, od svega, ali baš od svega, od najtrivijalnijih podataka, od stvari iz vlastitog života, od pročitanih i viđenih stvari - od svega toga je umio praviti na alkemijski način novu stvarnost, novi tekst kao novu stvarnost. Tako i završetak ove knjige ponekad doživljavam kao vrhunsku Kovačevu mistifikaciju, kao prijateljski i blago ironičan poklon nama svima koji ga čitamo i volimo – kao da nam želi reći: „Evo, pa odgonetajte!“

(2008)

Drugi život Mirka Kovača. Nad svime što govorimo o Kovačevoj literaturi lebdi jedinstvena aura koju isijava ta literatura i uopće književna pojava Mirka Kovača: iskustvo i sjajni plodovi jednoga života posvećenog književnosti kao pozivu, kao izabranoj sudbini. Sasvim lično, izjašnjavam se odlučno, bez pretjerane brige o mogućim zamjerkama, stručnim i bilo kojim drugim: kad bih baš morao napraviti najstroži izbor od nekoliko proznih naslova iz svih književnosti ovoga jezika, u njemu bi pored Desničinoga Zimskog ljetovanja, Andrićeve Proklete avlije i Travničke hronike, Marinkovićevih Ruku, bila i Kovačeva Vrata od utrobe.

U kraju Kovačeva porodičnog porijekla, onom zatravljujućem kraju u kojemu se blisko dodiruju i stapaju prelijepo i prestrašno, izraz kovač značio je u stara vremena umjetnika-klesara koji majstorskom rukom nagoni kamen da progovori reljefom i lapidarnim zapisom na stećku. Mirko Kovač bio je takav kovač u književnosti. A književnost je bila život Mirka Kovača, potpuno i sudbinski. „Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj“ pisao je Kovač prije tridesetpet godina u Poslanici o evropskoj truleži, jedinstvenom autopoetičkom spisu što je ikada napisan u našim književnostima. Ta se bezuvjetna prisega Književnosti i kao načelo i kao umjetnički rezultat u Kovačevim knjigama i tekstovima ostvarivala uvijek novom snagom i ljepotom. Zato ga i jesmo doživljavali tako svježim i mladim, zato uz njegovo ime, uz njegov duh i uz njegov zvonki glas, obojen finim prizvukom sveopraštajuće i sverazumijevajuće ironije, nikako ne pristaje pomisao na kraj. A on je bio vedri mudrac, koji je svoja najumnija iskustva i svoje najljepše stranice iznio iz „sklonosti prema raspadljivom životu“ (Vrata od utrobe). I koji je znao da je književnost, ali samo ona najbolja, kakvu je sam stvarao, dobra i čista zamjena za surovost i nepravdu smrti: uvod u drugi život, po naslovu njegova romana.

(2013)

Intimni post scriptum.

Javljam Kovaču 19. travnja 2013:

Dragi Mirko, vozio sam se s Enverom u Podgoricu. Često si nam bio i u mislima i na zboru. Nagovorio sam Envera da vozi via Trebinje-Lastva-Nikšić, e, tek tu nismo mogli bez Tebe ni mimo Tebe. Za uspomenu šaljem Ti nekoliko fotki toga nevjerojatnog pejzaža negdje u Gornjoj Lastvi, ili već gdje, ne poznam dobro taj kraj, prvi put sam kročio njime. Ti ćeš znati. Bio sam nekako neobjašnjivo tronut cijelo vrijeme. Tvoj Ivan

Kovač odgovara istu večer:

Dragi Ivane, hvala na fotkama iz moga kraja. Tu sam proveo dobar dio djetinjstva. Imali smo kuću u Lastvi, ali je potopilo jezero. U Aranđelovu je groblje mojih djedova po majci Kujačića. Oni su iz Nudola i Klobuka. Pejzaž je mističan, čudesan. Ljudi ne valjaju. Puno mi pozdravi Envera. Tvoj MK (kradem inicijale slavnog hrvatskog pisca)

I to je Kovač, majstor: u četiri retka zbijen jedan nenapisani roman o zavičaju. Još jedan, drukčiji od već napisanih.