Ivan Lovrenović

Fragment iz knjige Ikavski zemljopis

Krećemo mi ponovo putom uz Duboku. Put je džombav ali podnošljiv, Josip svojim berlingom kormilari s napregnutom pažnjom ali sigurno. Dočekuje nas planinsko raskršće i na njemu ploča s informacijama. Lijevo se u lijepoj dolini ugnijezdio planinarski dom Duboka, desno se nastavlja naš put prema Mračaju i Kupresu. Tako se dijele i vode: Duboka nam ostaje lijevo, a voda koja se tu negdje spaja s Dubokom i uz koju ćemo prema Mračaju, zove se - Mračajka. Fra Grgo Lozić (1810/1811-1876), autor spisa Adnotationes variae[1], u kojemu opisuje Završje[2] u XIX stoljeću, spaja ta dva imena u jedno: „Mračajska rika, duboka zvana“. Tu su zastali i naši biciklisti. Pozdravljamo se kao stari znanci. Nakon kratkoga razgovora i slikanja, produžujemo.

Sa svakim metrom, postaje sve ozbiljnije. Svakoga se časa pojavljuju nekakvi odvojci manje-više istih gabarita kao i put kojim se vozimo pa više ne znaš kojim da udariš. Sve je više rupa od kamiona, koji progone teške balvane, i dubokih blatnih lokava od kiše koja je ovdje u planini, očito, još nedavno padala. Dugo na putu nema ni žive duše, onda nailazimo na čobana s ovcama i psima. U ruci mu dugačka neobrađena motka, na vrhu joj blista nataknuta metalna kuka za povlačenje ovce za nogu. Davno, bosanski su ovčari u kasnu jesen gonili ogromna stada ovaca s Vlašića niz Lijevče u Slavoniju preko Save na mostu u Bosanskoj Gradišci, da prezime u ravnici, pa imali problema sa slavonskim domaćinima kojima su njihove ovce pustošile livade i tek iznikle ozime usjeve. Gledao sam ih: nosili su sjekirice nataknute na dugačka držala; to im je služilo i za poštapanje, i za hvatanje ovaca, i da nasijeku grana za improvizirane vatre oko kojih su se grijali i spavali na otvorenome. Bilo je i sukoba s lokalcima i s milicijom, krvavih glava i hapšenja. Pitamo našega čobana za put na Kupres, on nam nemušto daje upute: „Tamo lijevo, pa desno, onda opet lijevo pa lijevo, onda desno...“ Ostade on sa svojim ovcama i svojim psima, dok mi prosljeđujemo dalje, u nepoznato. Za razliku od nas, oholih uljeza, on ovdje pripada prirodno, sa svime svojim oko sebe, prije nas i poslije nas, bez nas.  

Čim se odmaknemo pedeset metara, čobanove nam upute više ne govore ništa.

Ipak, još ne pomišljamo na odustajanje, ili barem to ne izgovaramo naglas. Uspinjemo se, ulazimo u stêću šumu. S rupe na rupu, s grbe na grbu, prolazimo ispod točka: jak mlaz vode koji izbija svisoka iznad naših glava i udara pravo na put. Netko mu je na grubo obrađenoj drvenoj tabli prikucanoj na vitko stablo lijeske napisao ime: Rigavac. Na lijevoj strani duboko negdje ispod nas trebalo bi biti selo Mračaj, mi ga ne vidimo od guste visoke šume svuda uokolo, zbog koje se dobro smračilo iako je još dan. Tačno Jukić opisuje: „...mi već bijasmo nad Mračajom selom, i dojsta bijaše pravi mračaj, jer kroz planinu Crni vrh putu­jući za dva sata ništa ne vidismo izvan gustih buka­va. Sa strahom pređosmo planinu“.

O selu Mračaju, Gornjem i Donjem, fra Grgo Lozić piše da ima „30 ristjanskih kuća“, a „iz pod Cernog verha teče ričica, na njoj mlini melju, i sukno težačko valja se“. Ima i druga voda, koja, „kažu, da je dobra za groznice“, a to znaju i „pasuće onda živine“: one prijeđu preko one prve žedne i piju s ove druge. Dodaje Lozić još, da je „u Mračaju bio starinski gradić pri planini, i imade veliki mašata, i grobje starinsko“.

Kad Lozić spominje „velike mašate i grobje starinsko“, on očigledno misli na ono što danas nazivamo stećcima. Mašet ili mašeta - naziv je od starine uobičajen u zapadnim krajevima Bosne, koji su bili tradicionalno povezani s Dalmacijom, i dolazi po svoj prilici od talijanske riječi masseto (masso - kamen, stijena). Tu je etimologiju prihvatio i najveći istraživač i poznavalac stećaka Šefik Bešlagić. A valja reći da se naziv mašet, mašeta u ovim krajevima u narodnom govoru koristi i za pojedinačne spomenike kao i za cijelo groblje, te također i za stara muslimanska groblja i bašluke. Staro lokalno ime za katoličko groblje u Jajcu je - Mašet.  Mašet je naziv i za katoličko groblje u Rastičevu-Suhovi, na Kupreškom polju. A grandiozni bašluk u Glamočkom polju, u Jakiru, zove se mašet Omerage Bašića. Takvih primjera ima veoma mnogo. Ivo Bojanovski, veliki bosanski istraživač antičkih cesta i komunikacija, zabilježio je da se na Kupreškom polju mašetima nazivaju i stari rimski miljokazi.

Napokon, moramo stati. Put nestaje pred nama, pretvoren u neprovidnu blatnu lokvu dugu desetak metara, zdesna nam je skoro okomita strmina, slijeva put odronjen, nad ambisom obraslim šumom. Dovoljna je samo jedna nevidljiva izbočina s desne strane, da nas prevali u provaliju. Josip pronalazi dugačku motku i njome pokušava ispitati lokvu, istražiti dno, izmjeriti dubinu. Ne ide to, ne dobiva nikakvu sigurnu predodžbu.

Prvi put osjetim strah: pravi iskonski strah iz koljena, iz utrobe, i ultimativnu odgovornost. Provalija ispod nas, šuma u kojoj smo sami do nakraj svijeta, mrak i noć koja ti se čini da samo što nije pala, i mogućnost da tu zaglavimo, bez glasa. A, opet, strah se miješa s osjećajem otpora pred odustajanjem, koji traje još nekoliko trenutaka intenzivno. Vidim ga i kod Josipa. Sve se to odvija šutke. Onda izgovaramo naglas, nekako skoro istovremeno: džaba, mora se natrag!

Nije bilo lako okrenuti automobil. Išlo je to bukvalno centimetar po centimetar, jedva.

Da, „lako“ je bilo Jukiću na konju i pješke. Zna on kako mu je bilo lako: „Parip poda mnom skače od stijene do stijene, ni o čem čovjek ne misli, izvan hoće li glavu iznijeti iz onog bogaza.“[3] Put iz Fojnice 1845. uz planinu ovako opisuje: „primismo se planine, i štono reknu, težko dušu noseći u nosu, poslije dva sata stigosmo na vrh planine Vranice; kad bi konj sustao, valjalo je pješice ići nada se uz komac“[4], a potom: „Kako smo pređe išli nada se, sad valja poda se strmo dva sata; ko je dakle sebi i konju rad, jašiti se ne može.“ Nakon obilazaka Livna i Duvna vraća se na Kupres i piše: „Na Kupresu još nekoliko dana zaostanem, da se malo odmorim, jer običaju noge bo­ljeti, ako će se i jašiti.“ (Vidi komentar)

Vozimo se natrag već dobro upoznatim putom niz planinu, malo pogruženi, šutljivi. Sada smo začas u ravnici, u naselju Vesela Straža, prolazimo kroz Bugojno, hvatamo se velike ceste Livno - Split a ona će nas pokraj Čipuljića uvesti kroz još jedan monumentalni ulaz u Koprivnicu kanjonom što ga odmah više Poriča pravi rijeka Poričnica.

Komentar

Požali se katkad Jukić u svojim putopisima na tegobe jahanja, ali ne prejako. Krećući na putovanje godine 1843, opisuje miline proljeća, kada „težak cr­nicu prevraća, a gora zelenom kiti se odjećom, slavulja na pjevanje nudi, a ovi opet putnika podražuje. To čini da putnik ni ne osjeća, da ga konj kasom svo­jim raztresa, dapače sve zaboravlja nesgode od umo­ra uzrokovane“. I po tome se vidi da je vičan konjima, tom načinu putovanja, kao i svemu što uz to ide. A idu svakakve zgode i nezgode. Još je prva polovica devetnaestoga stoljeća, još je Bosna em neprohodna, em nesigurna - za svakog putnika, kamoli za mlada fratra vruće glave.

Tako, na putovanju godine 1843. vidimo Jukića u banjalučkom kraju, jaši uz rijeku Vrbanju, pa će u planinu Barakovac:

Ovdje se uputismo sa 6 Arnautah. 'Eto muke!' (pomislim u sebi) 'sad će biti sto sijasetah!' Zato dok uniđosmo u goru, opalim ja moga haberdara, pak ga odmah napunim pred njihovim očima, spustivši dva zrna u njega. 'Nek je sigurno'(velim ja), 'imade ovda uvijek zlih ljudih!' Na to i oni potegnu svoje šare, opale a ne sastave. Bijahu zakisle. 'Gledaj ti toga' (rekoše oni) 'kod ovakovih pušakah lahko bi glavu izgubili'. Dok oni opet puške izvrte, izpale, otaru i opet napune, dotle i do po Barakovca prodrsmo. A ja opet opalim dvije male, pak opet napunim i olovom učvrstim. Potegnu i Arnauti. Al kog opali, kog ne sastavi. 'Gledaj toga rugla (velim ja) kakvim družtvom putujem. Mogao bi glavu izgubiti. Da bi mene moja prevarila, ja bi š njome u po Vrbanje'.

– Vala, hodža, pravo govoriš! – vele oni grohotom smijući se. U tom jedan:

– Dajder bogati! da ti vidim jarak.

– Sabur druže! znaš – velim ja – šta su mudri kazali: žene, konja, ni oružja ne daj od sebe!

– To ti je komad besjede! – odgovore svi.

Tako se š njima bacajući lafe (šale), izađemo iz Barakovca i u ravnicu sađemo, gdje se nije bilo bo­jati, jer ljudi po njivah radijahu.

Na putu u Bihać, pak, trebao je Jukić s društvom pasti na konak u Japru Biščevića, ali „noga za nogom, čitav sat, a od Japre ni traga“. Taj su se dan sreli s Muratom, „subašom nekog bega banjalučkog“ koji „nosijaše svom gospodaru pod Bihać brašno“. Naišavši na čobanske kolibe i torove, Murat naređuje čobanima („vlasima“): - A vi gledajte konak! Brava nećemo, već sir i mlijeko odmah da nosite, i kajmaka neka bude kozjega; vatru loži, vlaše!

Tude razjašimo. Mrak se uhvati sasvim, nalože čobani vatru. Ja se spustim na kabanicu, a Murat stane, po svom običaju ko subaša izdavat se, psovati, prijetiti da će odmah dvije ovce podvaliti, ako večera gotova ne bude i nama i konjima. Ode čoban donijeti sijena, a drugi pobježe. Pitam ja:

– Murate, jesi li ti ikad pod Bihać dolazio? – Nisam, veli on.

– Pa kad nisi, kako ti smiješ ovdi zapovijedati? Jeda li ne znaš da je ovdje goli kremen? Ta lani su u istoj Japri 6 Arnautah pobili, nisu ovo tvoji kmeti. Mi možemo poginuti noćas, i to s tebe. Podignut će cijelo selo, pa kud ćemo mi? ovom vlahu neima za­kona. Znaj dobro Murate!

Sat i više prođe, a ni čobana ni sijena!

– Eto, Murate! – opet ću ja – nije li nam bolje bilo šutiti. Mogli su nam barem vatru poticati, a sad iz mraka mogu nam konje pokrasti.

Ja i ne svrših, ču se glas: 'O Turci, o Turci! Evo vam na brijegu sijeno! Ja ne smijem tamo doći: vi ste moga čobana zatjerali i ovce iz tora pustili. Takvih zulumćarah ovi vilajet nije nikad zapamtio. Prekju­čer prošlo je četiri hiljade askerah, pa takvog nam zuluma nikakav ne učini. Vidit ćemo se sutra pred vezirom, je li on to dopustio? itd'.

Tu noć oko vatre okrećući se malo i zaspah, toliko sam se putah obazrio, da nije ukraden konj. Kad se ja probudih, vatra se ugasila, a po meni obijelio mraz, a to 13. svibnja. Odmah se opremismo te kroz polja i livade na ručak dođemo u Jasenicu, tursko selo, nad kojim se vide zidine od kule Beširevića.

Netipična slika: redovnik na konju, s oružjem za pasom! Davno još, 1626. godine sultan Murat IV dao je fratrima u Bosni dozvolu da nose civilno odijelo i oružje, kako bi manje na se svraćali pažnju kojekakvih sjecikesa i drumskih razbojnika, a i obranili se ako ustreba. Nezgodan tip na konju, brkat, u odijelu à la turca, s oružjem za bensilahom, spremnim da bude upotrijebljeno - to je slika franjevca, minorita, kakav se na svijetu mogao susresti jedino u Bosni toga doba, na zaprepaštenje zapadnjaka koji bi se našao na tegobnom proputovanju kroz ovu budibogsnama zemlju. Ta uredba mnogo se je puta mijenjala, nekad od turskih vlasti, nekad od same franjevačke uprave, ali nikada nije potpala pod trajnu zabranu. A da su i fratri padali u iskušenje gizdanja, vidimo po mnogim ograničavajućim uredbama koje se ponavljaju kroz vrijeme. Provincijali i apostolski vikari, tako, u osamnaestom stoljeću zabranjuju „pompozne civile“, „preduge košulje i rukave, te krasne kopče“. Zapovijedaju fratrima da oružje ne drže kod sebe nego kod gvardijana, a gvardijani im ga moraju dati kad nekamo iz samostana odlaze. Stalno imati oružje uza se mogu samo fratri koji ne žive u samostanu. Ali zabranjuje se strogo, ,,sub poena inhabilitatis ad officia“ (pod kaznom neprikladnosti za službu), da se nose pojasi i oružje izvezeno zlatom, „makar i lažnim“. Nošenje janjičarskih jatagana zabranjuje se, kao i davanje znaka dolaska pucanjem iz pušaka, kad se primiče čijoj kući.

[1] Spis je priredio te znalačkim uvodom i iscrpnim bilješkama opremio profesor Stipo Manđeralo u svojoj knjizi Lozićev ilirski san, Split-Livno 1992.

[2] Završje ili Tropolje (u srednjem vijeku i: Zapadne strane) - povijesno područje koje obuhvaća prostor Livanjskoga, Glamočkog  i Duvanjskog  polja.

[3] Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu 1840.

[4] Kakva riječ: komac! U rječnicima suvremenoga jezika naći ćete samo  izvedenice u kojima je sačuvan njezin korijen kom-: okomit, okomica, okomiti se. Po njima je moguće prepoznati izvorno značenje: oštra strmina. Komovi - planina i planinski lanac u istočnoj Crnoj Gori. Dio su Dinarskih Alpa. Njegov najviši vrh, Kučki Kom, doseže visinu od 2.487 metara.