Ivan Lovrenović

(Iz rukopisa)

Prohladno proljetno praskozorje nad slavonskom ravnicom. Niska rijetka magla, iz nje sipi vlaga. Nakon  paklenoga treska i loma, među dijelovima raznesenoga teretnog vagona na ledini s obiju strana pruge razbacana leže tijela zatvorenikā i stražarā. Petorica su mrtvi, mnogi teško izranjeni i polomljeni. Nekoliko ih je s lakšim ozljedama i ubojima, a dvojica su, čudo božije, netaknuta.  Ukupno - četrdesetjedan kažnjenik, osam milicionera i jedan kapetan Udbe.

Na mokroj travi u plitkoj barici, svezani u zajednički lanac, leže fratar i vladika. Prvi je Ljubo Hrgić, profesor visočke gimnazije, pisac, drugi je Varnava Nastić, episkop sarajevski. Tako su putovali, tako ih je bacilo na ledinu. Na početku putovanja u Zenici sjela su njih dvojica na nekakvu klupicu uz nužnik na kraju vagona, ali ih je kapetan odatle potjerao, pa se na nju smjestio sam i zaspao. Poginuo je odmah, bilo je to mjesto izravnoga sudara. „Pričaju oni kojima ništa nije bilo, da je on bio na mjestu mrtav, poznali su mu slijepljeno tijelo po metalnim dugmadima“ - bilježi Hrgić u svojemu dnevniku (a taj će nam još biti od koristi).

U službenim Udbinim izvještajima, gdje se opisuju povrede stradalih, uz Hrgićevo ime stoji prelom obje noge, dok on sam piše o slomljenoj karlici, oštećenoj kičmi, velikom unutarnjem krvarenju, k tomu: „Iz ušiju krv je tekla, lijevo oko bilo je zalijepljeno krvlju i blatom“. Za Nastića Udba bilježi prelom jedne noge i kontuziju, a u crkvenim biografijama vladičinim stoji da je pretrpeo prelom ruke i obe noge.

Oskudni su i međusobno nepodudarni izvori o događaju, pa nije sasvim jasno kako se dogodilo da u zoru toga aprilskoga dana godine 1951. na malenoj željezničkoj stanici u Slakovcima u udaru teretnoga vlaka iz pravca Vinkovaca bude smrvljen vagon s kažnjenicima koji su iz zeničke tamnice prevoženi u tamnicu srijemskomitrovičku. Je li vagon bio iskopčan i ostavljen sam na jednom od slobodnih kolosijeka jer su mu se zapalile osovine, kako stoji u Udbinom izvještaju, pa je krivnjom otpravnika vozova na ovoj stanici na kola sa osudjenicima naletio teretni voz, dok se u drugom izvještaju govori o naletu voza na voz. Ili je vagon ostao u kompoziciji brzoga vlaka koji je, kako piše Hrgić, „ne znam iz kojega razloga zadržan u stanici“, a bio je sastavljen tako, da su „između nas i ostale kompozicije bila umetnuta dva prazna vagona, valjda da ne bi bilo kontakta između nas i slobodnih putnika“? Neki od preživjelih su se sjećali da je dolazeća lokomotiva davala signale da se ljudi spase iskakanjem iz vagona, te da su oko vagona trčali željezničari, lupali na prozore crvenim lampama i vikali izlazite, izlazite, a onda se razbježali.

Ubrzo stižu oficiri Udbe iz Vinkovaca s milicionerima. U izvještaju se kaže da je poginulome kapetanu Đorđi Čajiću „u tom momentu prišao jedan kapetan i oduzeo mu sva službena dokumenta, novčanik, sat i pištolj“. Na mjestu nesreće zatječu građane, njih preko dvije tisuće, kako pružaju pomoć kažnjenicima „davajući im mlijeko i alkoholna pića, dok povredjene milicionere nije niko niti pogledao“. Nepovrijeđeni milicioneri iz smrvljenoga vagona utvrđuju da nedostaje šest kažnjenika. S otkočenim oružjem u rukama Udbini ljudi odmah obavljaju pretres brzoga vlaka, koji u stanici čeka dozvolu da nastavi put. Brzo pronalaze bjegunce, koji su bili po gradjanima smješteni u spavaća kola.

Sve - i zdrave i ranjene i mrtve - odvoze najprije u Vinkovce pa sutradan u Osijek, jedne u zatvor, druge u bolnicu, a potom kamionima u Srijemsku Mitrovicu. Da je to za teške ranjenike kalvarijsko putovanje, jasno je i Udbinim izvjestiteljima. Ali, to se moralo učiniti čak i bez službene odluke - pišu oni - „jer je banda rasijana, gradjani joj dolaze u posjetu, a uslovi obezbedjenja u bolnici su vrlo teški“. Inače, ranjenici su u osječkoj bolnici dočekani izvanredno, imaju odličnu brigu i smještaj, tako da se svi pitomci čude. Kao da se pomalo čudi i sastavljač Udbina izvještaja.

Kakva je to banda, tko su njih četrdesetjedan? Slikovito društvo: katolički svećenici (fratri i svjetovnjaci, dvojica trapista, jedan biskup, dr. Petar Čule), muslimanski imami, pravoslavni popovi (vidjesmo, i jedan vladika), pisci, novinari, intelektualci, znanstvenici (Alija Nametak, Čedomil Čekada, Ljubo Hrgić, Rešad Kadić, Jozo Petrović, Jovan Kuzmanović urednik Batinoga časopisa Izbor, koji će od uboja umrijeti drugi dan u Osijeku), članovi organizacije Mladi muslimani. Na najvišu kaznu, 20 godina, osuđeno ih je jedanaest (među njima i Hrgić). Ostali od 18 godina pa naniže, nitko manje od pet. Jedan od bande, fratar Emanuel Kljajić - doživotno. Krivice im se različito opisuju, ali sve su političke i svode se na neprijateljsko držanje prema NOP-u ili na podrivanje nove vlasti u Jugoslaviji. Tu i tamo iskrsne i tvrđa pojedinost, poput one u Hrgićevu slučaju, o čemu će još biti riječi, ili u onoga nevoljnika Hamdije iz Mostara, koji je 1941/42. ratovao kao hrvatski vojnik na Staljingradu, tamo se smrznuo, pa bi mu u zatvoru u Zenici, dok bi kusao čorbu, graške znoja izbijale na jednoj polovici lica dok bi mu druga bila studena kao led. Staljingrad je preživio, vratio se kući, pa je 1945. uhapšen, prvobitno suđen na smrt, ali mu je kazna preinačena na 20 godina. Zapamćeno je da je bio učen derviš mevlevija, prilježni zapisivač tumačenja Rumijeve Mesnevije i Širazijeva Divana na seansama kod velikoga sarajevskog mesnevihana Mujage Merhemića Hajrija.

S kojih razloga Udba premješta ovu grupu svojih pitomaca iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu? O tome nema nikakvih sigurnih podataka, pa su nastala razna tumačenja. Među preživjelim kažnjenicima i u krugovima bliskim njima uvriježila se, pa traje do danas, priča o namještenoj željezničkoj nesreći, kojom se „režim jednim potezom htio riješiti neprijateljskih elemenata“.  Razumljivo je da su njome htjeli dati sebi veću važnost, a istovremeno vlast pokazati što  nečovječnijom. Ali puno je pojedinosti koje tu legendu već na prvi pogled čine neuvjerljivom. Dovoljna je samo ova: godine 1949. i 1950. zenička tamnica puna je političkih osuđenika, sve samih neprijateljskih elemenata, broj im oscilira između četiri i pet tisuća. Samo oni znaju kako im je bilo u zloglasnoj staklari, polirnici, cinčaonici, bačvariji i drugim radionicama, u samicama ledarama, uz batine i druga zlostavljanja. Ali masovna ubijanja bande tada nisu više na dnevnom redu, kao što su bila neposredno nakon završetka rata. Sada je drugi program, prevaspitanje, stvaranje novoga čovjeka, pa se pune kaznionice - postojeće, sa starom reputacijom još iz doba Austro-Ugarske, i nove, poput Gologa Otoka od 1948. godine i Rezolucije Informbiroa.

Sve u svemu mnogo je vjerojatnije da je nesreća rezultat javašluka, sad baš da li samo otpravnika vozova na ovoj stanici iz Udbina izvještaja, ili i nekih drugih krivaca i okolnosti - ostat će nepoznato.