Ivan Lovrenović

16. 11. 2017.

Nakon što je u proljeće 2014. godine prvobitna verzija zapisa o doktoru Grinfeldu bila postavljena na web, jednoga dana osvanulo je u autorovom mailboxu pismo poslano iz Michigana, USA. Šalje ga dr. Branko Grinfeld, jedan od dvojice sinova Julijevih i Jovankinih. U njemu piše:

„Sada kada je moje djetinjstvo tako daleko kao i život u kući vašeg djeda, duboko me je dirnuo članak o mom ocu Juliju Grinfeldu. Mrkonjić-Grad je i dalje u lijepom sjećanju. U kući vašeg djeda sam prohodao, stekao prva sjećanja koja sežu do daleke 1953. kada sam imao samo tri godine. Nedavni put kroz Mrkonjić, devastirana katolička crkva, ružne priče i nemili događaji ni danas ne mogu izbrisati toplinu koju osjećam kada se vratim na sjećanja iz tih dana.“

Poslije još nekoga vremena, u vezi s poviješću Grinfeldovih javio se gospodin Maroje Mihovilović iz Zagreba. Upoznao se, kaže, s Borisom Grinfeldom, mlađim sinom doktora Grinfelda, koji živi u Zagrebu, a daljnji su rođaci („moja baka Vilma i njegova baka Any su bile sestre“). Sve ono, što je sadržano u toj prepisci, materijal je za fascinantan dokumentarni roman s likovima, sudbinama i događajima koji se granaju kroz vrijeme i prostor na način koji može udesiti samo život u zemljama nesretnim, među ljudima i narodima sklonim da se predaju zlom vjetru historije, pa se ostrve na slabe, izopćene, nezaštićene, i drukčije od sebe. Tu povijest, međutim, morat će pisati netko drugi, prerasla je ovoga autora, njegovu raspoloživu snagu i vrijeme. Ovdje neka ostane zabilježeno tek nešto, jezikom suhih činjenica.

Dr. Branko Grinfeld studirao je i živio u Sarajevu, na Grbavici. „Sjećajući se – piše on - savjeta umiruće majke koja mi je davne 1977, znajući da je to kraj, rekla da se ženim s kim hoću ali od mene traži samo dvije stvari, da poštujem suprugu i, ako nacionalizam krene opet, da budem svjestan vjerovatnih strahota koje će doći i da odvedem svoju porodicu negdje daleko. Ja sada radim kao internist u jednoj velikoj bolnici u Michiganu. Imam dvoje djece. Moj sin nosi ime svoga djeda i živi u Torontu.“

Kako su se Grinfeldovi u Zagrebu spasili od Jasenovca i holokausta? Julije je već bio završio medicinu, pa isprva nisu dirani jer je vlast NDH trebala liječnike i druge stručnjake židovskoga porijekla. No 1943. Julijevi roditelji i sestre su pohapšeni i odvedeni na kolodvor, u transport za Jasenovac, baš u vrijeme kada je on dočekao da napokon dobije službeni papir o zaštiti od antižidovskih zakona. Skupio je hrabrost iako inače, piše Branko, „moj otac nije bio hrabar čovjek“, poletio je na kolodvor, te s tim dokumentom u zadnji čas, kao u kakvome režiranom filmskom trenutku, uspio izvući roditelje i sestre. Po Brankovom sjećanju, „moćni čovjek“ iz ustaškoga redarstva koji je Juliju pomogao da izbavi obitelj, savjetovao mu je da napuste Zagreb: „Tako je moj otac došao u Bosnu.“

Julijev stric Teodor i njegova supruga nisu se spasili. Mihovilović piše da je Teodor, koji je bio jedan od najviđenijih članova židovske zajednice u Zagrebu, sudjelovao u sakupljanju zlata za koje su ustaše obećavale Židovima da će im biti životna otkupnina. Prevareni su, i Teodor je sa suprugom odveden u Jasenovac, gdje su ubijeni. Kćerke su im se spasile jer su već prije bile emigrirale. Na internetu  može se naći fotografija na kojoj Teodor po dolasku u Jasenovac pod prijetnjom nožem (?) skida vjenčani prsten da ga preda ustašama. Ona je, kaže Mihovilović, „sigurno među najupečatljivijim fotografijama cijelog hrvatskog holokausta“. http://digitalassets.ushmm.org/photoarchives/detail.aspx?id=1060095&search=&index=10

Naknadno, jedno novo pismo iz Michigana odjednom baca dodatno svjetlo i zaokružuje sudbinu doktora Grinfelda. U njemu Branko Grinfeld, odgovarajući na autorovu molbu, piše kako je to zapravo bilo s odlaskom njegova oca iz Mrkonjića. Ukratko: iz lokalne partijske kuhinje puštena je fama o njegovoj političkoj nepodobnosti, a on „nije obratio pažnju na činjenicu da živi u sredini kojom su vladali nedovoljno educirani ljudi koji su pod plaštom Partije odlučivali o stvarima o kojima nisu imali dovoljno znanja“. Otjeran iz Mrkonjića, radio je u Ilijašu, Prozoru i Kiseljaku. Za njim su iz Mrkonjića slana tajna partijska opanjkavanja, pa je, shvativši da mu prijeti ozbiljna opasnost, „ponovo skupio hrabrost“ i zatražio zaštitu od Nemanje Vlatkovića, visokoga političkog funkcionera i narodnoga heroja, rodom od Šipova. Vlatković je kampanju prekinuo i Grinfeld se zaposlio u Sarajevu u željezničarskom Domu zdravlja. Umro je ubrzo potom, 1961, u četrdesetdevetoj godini od raka pluća. Branko navodi da je u Mrkonjiću svaki dan radio s rendgenom, što je riziko faktor za tu bolest, a ne vjeruje da je tada itko mjerio doze zračenja.

„Nekoliko ljudi koji su bili u Mrkonjiću tih 50-ih godina izjavili su meni ili mojoj majci  žaljenje zbog toga što su učestvovali u hajci“, piše u pismu doktor Grinfeld mlađi. „Iz ove distance mislim da je moj otac Julije Grinfeld do kraja života bio zadovoljan svim što je od srca uradio u Mrkonjiću. Mislim da je rad u Mrkonjiću doživio kao misiju svog života. Ja sam počeo raditi ovdje u malom gradu u Indiani kao jedini internist u Wabash county, području koje ima 36000 stanovnika. Ponovio sve greške moga oca, ali ne i zadnju.“

(Iz Komentara u knjizi Ulazeći u Varcar)

Doktor Julije Grinfeld

Na skijaškom izletu: Julije Grinfeld s Lisine fotografira mkonjićku dolinu s Oruglom, dok Sulejman Balić ("Foto Balić") fotografira i njega i sve ono što fotografira on.

Jovanka Grinfeld sa sinovima