Ivan Lovrenović

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

AKO JE SMRT KRAJ

Kraj je smrt. Život poslije smrti lijepa je fantazija, najveličanstvenija u čovjekovoj avanturi na Zemlji, u svim njezinim eshatologijskim i soteriologijskim varijacijama. U kršćanstvu, kad se Luther pobunio protiv dućana u koji je papski Rim bio pretvorio monopol na spasenje, dovelo ga je to do radikalnoga stava u teologiji spasenja: sola gratia, ništa ni po zaslugama ni po grijesima, već samo i isključivo po milosti Božijoj. Božija lutrija. Draga mi je ta ideja, premda me Luther, koji je Đavla gađao svojom mastionicom, plaši; njegova žestina, isključivost, spremnost da ohrabri na ubijanje radi ideje, zastrašujući su. (Plašili su i Erazma Roterdamskog, kao što ga je plašio i papa u Rimu.) Ali ni Lutherov soteriologijski radikalizam ne znači ništa, ako spas(enj)a - nema, ako je smrt kraj.

Isusov suvremenik Seneka (kakvi su to u prvom stoljeću n. e. bili duhovni i intelektualni simultaniteti po obodu Mediterana!) bio je siguran: „Zamisli da mr­tvaca ne muči nikakvo zlo, da je izmišljeno sve što nam pod­zemni svet čini strašnim, da mrtvacu ne preti ni tama, ni tamnica, ni vatrene reke, ni reke zaborava, da tamo nema sudija i osuđenih i da nema tirana, pošto vlada bezgranična sloboda. Jer sve su to izmislili pesnici, i tako u nas uneli nemir praznim slikama. Smrt je oslobođenje i kraj sviju zla, posle nje ne traju naši bolovi; ona nas vraća u mir gde smo boravili pre nego što smo se rodili. Ako ko žali mrtve, onda valja da žali i one što se još nisu rodili. Smrt nije ni dobro ni zlo. Jer samo ono može bi­ti dobro ili zlo što je nešto; što samo nije ništa, i što nas ne od­vodi ni u šta, ne izlaže nas ničemu.“

A smisao? Bolna je patnja čovjekova u potrazi za njim, pod zatvorenim nebom. Bolna, nespokojna, zamorna, do zadnjega predsmrtnog daha. I - bez obećanja, samo sa slutnjom.  Ali, ta neuništiva slutnja...

2022.

AUTOBIOGRAFIJA

Autobiografija: popis sramota, posrnuća, grijeha, zala koje si počinio. Sve drugo: lagarija.

Svibanj 2020.

BITI PISAC

Biti pisac? Pisac je onaj koji piše. Svaki dan. Sve drugo je izmotavanje, i nije trebalo ni počinjati.

2. prosinca 1985.

BOSANSKA KUĆA

Bosanska kuća s krovom na četiri vode, shematski crtež, samo crno i bijelo: trokut nad paralelogramom. Trokut-krov - crno; paralelogram-tijelo kuće - bijelo; niski podzid pod paralelogramom - šrafirano. Aksiomi, praelementi. Iz njih možeš graditi svijet.

Kubistički grafizam, čist i sveden na elementarne odnose: dva geometrijska lika, i kontrast bijelo-crno. U svojim izvedbama malih, sirotinjskih dimenzija, a takvih sam se djetetom nagledao najviše, sadržavale su i psihološki, skoro animistički moment. Gledano s pročelja: ispod mrkoga trokuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena otvora (prozori), i centralno među njima, ali niže, pri dnu, treći, veći (vrata). U cjelini, taj prizor djelovao je sugestijom nekakvoga neodoljivog antropomorfizma: ta je kuća glava nekoga tko te gleda, dok ti gledaš njega. K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“ u mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim krošnjama, u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima.

Od tri sloja različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj od kamena ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani krov od drvenih greda i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako ta trostupanjska gradacija u čvrstoći – od čvrste vezanosti za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i žbukom, do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kuća veže za nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne uvjetovanosti, nego da u njezinome konceptualnom porijeklu ima nečega drevno kozmogonijskoga?

Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš iznutra cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam da su svi ti elementi pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je kuća katnica, do gornjih prostorija vode lagani drveni basamaci, čije su podnice i rukohvati uglačani i blistavi od upotrebe. U varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni i produžuju se u verandu cijelom dužinom kuće. Takve su verande, s pogledom nadaleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima. 

2013.

BOSANSTVO I HRVATSTVO

Bosanstvo i hrvatstvo – enigma. Sva od istovremenih, nespojivih osjećaja, suprotnih naboja. San o „centru”, o matičnosti, o integralnosti – isprazan. Iz bosanske perspektive: sanjati Zagreb kao središte utopije, kao magleni san o „Evropi”, o „tisućgodišnjem kontinuitetu” – fatalno i tragično. Jedini konkretan oblik u kojemu nas je Zagreb ikad prihvatio, bio je: ginuti pod Staljingradom. S druge strane, što s bosanstvom? Nije li ono oblik onog samozatajnog odricanja od sebe o kojemu Krleža govori u povodu ilirizma? Intimno, nosiš u sebi i taj Zagreb i to bosanstvo, bez kojega te ne bi bilo. Svezati, povezati, harmonizirati to dvoje u sebi, sve manje možeš. Igrati na bosansku kartu ovako kako igraš – da nije iluzija, i da ti se možda ne će o glavu razbiti? Membra disiecta.

Ožujak 1982.

BOSNA, AGENTSKI MENTALITETI

Politički fenomen i problem u Bosni: agentski mentalitet svih triju etničkih grupacija spram njihovih dalekih vanjskih duhovnih i političkih središta.

2005.

BOSNA, AGRAR

Moj did, u sred Dvadesetoga stoljeća sasvim srednjovjekovan, nadasve je držao do zemlje. Žena mu prigovarala: „Pametan svit nabavlja zlato, a ti sve skrha u zemlju, pa nemaš providna dana, da se Boga ne bojiš, ni nediljom se ne bi odmorio.“ (Kad su zavladali komunisti, oslobodili su ga tih briga.) Bio je poput onoga legendarnog bega Kopčića, kojemu je za goleme ratničke zasluge sultan nudio moć i položaj kakav god mu srce želi, a on izabrao ovako: „Čestiti care, daj mi zemlje koliko ja od zvijezde do zvijezde mogu objahati na svome putalju Šćitonji.“ Ne bī caru najmilije, al᾿ se carska ne poriče, te Kopčić zorom uzjaha i poleti sa svoga Duvna naokolo, a kad će noć, crče putalj pod njim od umora. Pade beg s njime na zemlju, ali stiže za vidna još dograbiti jedan kamen i hitnuti ga da označi još malo zemlje.

A to je samo jedna od mnogih varijanata istoga motiva gladi za zemljom i moći koju donosi vlasništvo nad njom. Slična je i ona o velikašu Dobreti, koji se nakon propasti Bosne godine 1463. sklonio u planinsku vrlet Pougarja, a kćer mu Ljiljanu, ljepoticu, zarobili Turci i poslali je na dvor sultanu da ga obraduju. Omili ona sultanu, pa joj on ponudi milost za njezina oca. Biva, neka primi islam, pa će mu dati vezirluk, ili ako voli ostati u kršćanluku, neka uzme onoliko zemlje koliko obdan na konju može obaći. Dobreta izabra ovo drugo, te postade pougarski knez i rodonačelnik velike loze Dobretića.   

Cijelu historiju Bosne moguće je vidjeti i kao historiju agrara, jer je ovdje ljubav i pomama za zemljom često nadmašivala sve druge socijalne odnose i ljudske obzire, a agrarno pitanje ostajalo nesređeno i akutno otvoreno u svim epohama bosanske povijesti, do danas. Česti društveni preokreti i političke uzurpacije kroz stoljeća nasilno su mijenjali posjedovne odnose, što je neizbježno bilo povezano i s masovnim socijalno-demografskim i etnokonfesionalnim promjenama.

Razvoj zemljišnih odnosa u osmanskoj epohi postao je u Bosni i Hercegovini nerazmrsivi povijesni rašomon. Taj razvoj jest u početku bio u znaku sklada, produktivnosti i neke začudne čistoće, zahvaljujući strogom osmanskom konceptu mirije (državno vlasništvo nad zemljom), timarskom sistemu (ubiranje prihoda sa zemlje za vojničku službu, bez prava posjedovanja), nepostojanju krvnoga, nasljednog zemljoposjedničkog plemstva, te stabilnom i relativno slobodnom položaju zakupnika (kmeta), zaštićenoga sistemom tapije. „Trebat će vremena da seljački položaj ponovno postane težak“ - primjećuje Fernand Braudel u svome monumentalnom djelu o sredozemnome svijetu, nakon što je ovako opisao osmanlijsko zaposjedanje Balkanskoga poluotoka: „Jedno feudalno društvo, okrutno prema seljacima, bilo je zatečeno tim naletom i srušilo se samo od sebe. Osvajanje, cilj velikih posjednika, apsolutnih gospodara na svojim zemljama, bilo je, s određene točke gledišta, ʼoslobađanje kukavnih bijednikaʼ. To je ono blistavo doba Carstva (od Mehmeda II do Sulejmana Zakonodavca), za koje se historičari slažu da je bilo, kako piše madžarski pisac Josef Matuz, „ne samo gotovo savršena država reda, nego se na tu državnu tvorbu može primijeniti oznaka oblikovano društvo”.

Opisani sistem uskoro se u Bosni počinje korumpirati, i to baš promjenom odnosa u agraru i u poimanju vlasništva nad zemljom. Od velikoga turskog poraza pod Siskom 1593. sultanska vlast zbog interesa zaštite granice biva prisiljena bosanskoj vojno-feudalnoj gospodi priznavati odžakluk, instituciju koji sadrži nukleus nasljednosti i privatnoga vlasništva nad zemljom, oprečan izvornom osmansko-islamskom sistemu. Od tada, pa kroz dugotrajnu, socijalno-ekonomski sve tegobniju a često protuzakonitu pojavu tzv. čiflučenja, te do Saferske naredbe iz 1859, kojom je obnemogla stambolska vlast jednostavno ozakonila i priznala sve na taj način stvorene odnose, isplivala je u Bosni, paradoksalno, baš u predvečerje odlaska Turske i dolaska Austrije/Evrope, moćna klasa zemljoposjednika, u čijim su rukama, u različitim formama vlasništva, bili milijuni dunuma zemlje – oranica, pašnjaka, šume... Ni Austro-Ugarska suštinski nije odstupila od Saferske naredbe, te je do samoga svojega sloma 1918. godine tragala za nekakvim sretnim rješenjem agrarnoga pitanja u Bosni, a nije ga nalazila.

2022.

BOSNA - STRATIŠTE

Bosna je stratište individualnostī.

Rujan 1972.

CAMUS

„Svaki je umjetnik nesumnjivo u potrazi za svojom isti­nom. Ako je velik, svako ga djelo približava ili, barem još više ustremljuje na to središte, na odbjeglo sunce na kojem će jednog dana morati sve izgorjeti. Ako je osrednji, svako ga djelo od njega udaljava i središte je tada posvuda, svjetlost se rasipa. Ali u njegovu upor­nom traganju umjetniku mogu pomoći samo oni koji ga vole, a također i oni koji, stvarajući i ljubeći sami, nalaze u svojoj strasti mjeru svake druge strasti, pa znaju onda suditi.“ (Zagonetka)

Listopad 2021.

CIGANČE MEĐU MUZIKALIJAMA

U sarajevskoj robnoj kući, na odjelu igračaka: malo mršavo Ciganče ašikuje oko muzikalija, razgleda harmonike, klavire, pogleda oko sebe pet-šest puta, onda brzo-brzo pritisne dva-tri tona na klaviriću i klisne panično među kapute i odjeću, pa odatle viri hoće li itko doći da ga tjera. Zatim se opet prišuljava, magnetski privučeno tonovima.

10. svibnja 1977.

CIGANČIĆ, SAM SAMCIT

Toplo poslijepodne, vraćam se kući, na galeriji pred zgradom malena djeca čagore, iznijela igračke, zabavljaju se, kao u kući. Nešto dalje, na prilaznom stepeništu sjedi cigančić istih godina, sam, pòglēdā spram njih čeznutljivo. Sam samcit. 

Ljeto 2022.

CIGARETE, CIGARETE

Cigarete, cigarete - jedna, druga, treća, stota. Kao da one mogu nešto zaliječiti.

6. rujna 1987.

CIORAN, OSMANSKO CARSTVO

Cioran o Rumunjskoj: „Najviše me je u očaj otjerao zemljovid Osmanskoga Carstva. Kad sam ga pogledao, shvatio sam našu povijest i sve ostalo.“

2020.

CRKVA BOSANSKA, BOGUMILI

Bogumilski paradoks. Bogumile u Bosni patentirala je Rimska crkva u svome nastojanju da Bosnu potčini eklezijalno i, eo ipso, politički, te u svome nadbijanju s Ugarskom oko toga. Taj su ideologem pronijeli kroz sva naredna stoljeća crkveni pisci, među njima i bosanski franjevci, sve do Jukića, a znanstveni oblik temi dao je zagrebački kanonik, povjesničar Franjo Rački. Sve do tada ideologem je imao izrazit ktolički obrambeni naboj: bogumili (patareni, maniheji, dualisti...) tretirani su kao kuga, otpadnici, heretici, izdajnici vjere, Crkve, pa islamski konvertiti. (Taj tok nije prekinut, ostao je do danas, na primjer, u tumačenju Franje Šanjeka...)

Miroslav Krleža dao mu je, slijedeći vjerno shemu i faktografiju Račkoga, posve drugi ideološki sadržaj – lijevi, socijalni, buntovnički, malne revolucionarni u smislu modernih revolucionarnih gibanja („magistrala bogumili, Križanić, Kranjčević“). Tu svoju fascinaciju iz mladih dana on razvija i uobličuje 1950-ih u veliku povijesnu anticipaciju jugoslavenskoga socijalizma i patriotizma titovskoga tipa, te u jednu od najjačih davnih potvrda samosvojnosti „južnoslovjenske civilizacije“ nasuprot istočnomu i zapadnom civilizacijskom utjecaju. Stećci, ili mramorovi, kako ih je precizno nazivao (Krleža je imao nepogrešivo mikrofilološko čulo) kao par excellence bogumilska kultura i proizvod, krunski su mu dokaz.

Muslimanski, danas bošnjački ideolozi preuzeli su cijelu tu prtljagu bez ikakve kritičke rezerve, ali s inoviranim ideološkim punjenjem: bogumili su bili „bosanski narod“ (malne bošnjačka protonacija), bili su protiv pravoslavne i protiv katoličke crkve, njihova vjera bila je sasvim kompatibilna islamu, pa su pojavu Osmanlija i sultana Mehmeda el Fatiha dočekali kao ispunjenje svojih istinskih čežnja te masovno i oduševljeno prihvatili islam.

Samo po sebi fascinantno je ovo ideološko interpretacijsko meandriranje; ono još jednom pokazuje kako je prošlost-povijest-historija podatan plastelin.

Kritička historiografija rekla je o ovome masu trijeznih nalaza i uvida, prema kojima je jasno da se radi o ideološkoj bajci, a da cijela tema (Crkva bosanska, bosanski krstjani, stećci...) i dalje ostaje zagonetkom i izazovom za ozbiljne istraživače.

Krleža i Bošnjaci. Što je danas ostalo od Krleže u Bosni iz 70-ih? Samo dosjetka o „gospođi Europi“, i to iz ćaskanja sa Čengićem, i bogumili.

Šidakov obrat. Kako se dogodilo, da Jaroslav Šidak, najmetodičniji i najposvećeniji istraživač Crkve bosanske, napravi salto natrag, pravu znanstvenu konverziju, koja do danas nema jasnoga objašnjenja, ali ni ikakva javnog ili znanstvenog interesa za objašnjenjem? U svojim radovima do 1945. maestralno uvjerljivo je pokazao i dokazao slabost Račkijeve velebne naracije o herezi i o patarenima, kao i neprihvatljivost imena bogumili. Briljantan rezime svojih nalaza i stajališta napisao je za Ujevićevu enciklopediju. Poslije 1950. odriče se svega toga, i ispovijeda povratak Račkome, i dualističkom krivovjerju Crkve bosanske, kao znanstvenom okviru unutar kojega se mora kretati svako dalje istraživanje i tumačenje. To, onda, lijepo izloži 1954. o 60-oj godišnjici smrti Račkoga („Današnje stanje pitanja ᾿Crkve bosanske᾿ u historijskoj nauci“, Historijski zbornik, godina VII, broj 1-4, 1954), te potom u prvom izdanju Krležine Jugoslavike 1955. Konverziju sam objašnjava između ostaloga pojavom radova A. Solovjeva. A tih godina već uveliko se objavljuju povijesni i arheološki nalazi koji materijalno bjelodano potvrđuju Šidakove teze od prije konverzije. I koji će do danas u ozbiljnoj znanosti postati predominantni. Je li u Šidakovom autoopozivu moglo biti Krleže? I opće ideološke atmosfere, u kojoj je Krležina teza o bogumilima kao anticipaciji socijalističkoga puta „južnoslovjenske civilizacije“ funkcionirala kao poželjan iako neformalan politički stav? Ne bih se čudio, znajući s koliko je strasti (ideološke, mora se reći) Krleža držao do svoje konstrukcije „bogumili - Križanić - Kranjčević“ kao transhistorijske „magistrale“. U dnevničkom zapisu od 18. januara 1958. godine on jetko bilježi: „Asistent sarajevskog muzeja Bego utvrdio je nauč­no da bogumila bilo nije. Znači čitav moj medijevalni puzzle, u rukama ᾿egzaktne nauke᾿, zapravo je dim. Nešto što je trajalo trista i više godina proglašeno je neegzistentnim. Time se skida s dnevnog reda pojava bogumilske Bosne. Sjajno!“ Bego je Marko Vego, povjesničar i arheolog; rječita je ova Krležina zločesta „pogreška“ s imenom.

Historija i poezija. Vjernici Crkve bosanske sami su sebe nazivali isključivo krstjanima; po svemu sudeći radilo se o narodnoj crkvi, utemeljenoj na ćirilometodskim tradicijama slavenske liturgije, koja u teološko–doktrinarnomu smislu ne odstupa od kršćanskoga nauka, ali pokušava izgraditi što veći stupanj autokefalnosti u odnosu prema papi i Rimu.

Ideološka difamacija papinog delegata biskupa Nikole Modruškog o tobožnjoj izdaji bosanskih „heretika“ prilikom osmanlijskog osvajanja 1463. godine, koja je služila kao opravdanje za neslavnu ulogu Rima u tim sudbonosnim danima propasti Bosanskoga Kraljevstva, inkorporirana je i u čuvene Komentare humanističkoga pisca Silvija Piccolominija (pape Pija II), i iz njih je, kao nepobitna povijesna činjenica, stoljećima preuzimana u povijesnoj literaturi. Tako je stvorena predaja, kojoj je znanstvenu formu i autoritet prvi dao zagrebački svećenik, povjesničar Franjo Rački 1870. godine u djelu Bogomili i Patareni, a mit o „bosanskim bogumilima“ postao je podlogom mnogim kulturno-političkim inspiracijama iz kojih su se razvijale najrazličitije ideološke novotvorine - od austrougarskoga kabinetskog bosanstva, preko kasnije socijalističke sugestije i simpatije za navodni antiklerikalizam i socijalni nonkonformizam, do bajke o „bogumilskom narodu“ koji je listom prihvatio islam nakon osmanlijske invazije. Međutim, velika poezija, umjetnost općenito, ima paradoksalnu sposobnost: nastajući i na povijesno labavim ili fiktivnim osnovama i proizvoljnim konstrukcijama, nadilazi ih i čini irelevantnima njihovu činjeničnu nepouzdanost, stvarajući samosvojne forme  i strukture, relevantne na drukčijim razinama i u drugim diskursima. Tako je tobožnja „bogumilska Bosna“, taj povijesno-ideološki konstrukt magične sugestivnosti, u poeziji Maka Dizdara, kao i u esejima Miroslava Krleže, poslužila kao osnova za stvaranje snažnih vizija, u kojima nova, estetska stvarnost teksta postaje neovisna o svojim problematičnim polaznim impulsima.

Marion Wenzel i Alojz Benac. Makar anegdotalan, zanimljiv je zapis Marion Wenzel, do danas najtemeljitije istraživačice ukrasne plastike na mramorovima, koji ona donosi u uvodu svoje knjige Bosanski stil na stećcima i metalu (Sarajevo 1999):

„Jedne večeri 1960-tih, dok sam još bila studentica, pila sam lozu sjedeći na podu ateljea umjetnika Mile Ćorovića i Mladena Kolobarića, gdje sam često odlazila da slikam. Ovaj atelje je tada pripadao Radničkom univerzitetu, a danas je restoran. Tu se zatekao i John Fine, radeći na sakupljanju podataka za njegovo važno djelo Crkva bosanska, nova interpretacija (New York i London, 1975). Oboje smo u to vrijeme proučavali bogumilsku kulturu, nadgrobne spomenike i Crkvu bosansku.

„Reci mi“, pitao je John Fine, „da li si našla bilo šta bogumilsko u vezi sa stećcima?“
„Ne“, rekla sam iskreno. „Ni traga. A što je s Crkvom bosanskom? Jesi li tu našao ikakvu vezu s bogumilima?“
„Ne“, rekao je John. „Ništa dokazivo o Crkvi bosanskoj nema zajedničko s bogumilima. A ja lovim već dugo vremena.“
Tada i tu smo zajedno zaključili da ništa u bosanskoj kulturi nije vezano za bogumile, uprkos svemu što nam je rečeno.

Sljedećeg dana sam posjetila svog mentora u Zemaljskom muzeju, dr. Alojza Benca, koji me je inspirirao i ohrabrio za rad na knjizi o stećcima Ukrasni motivi na stećcima, i omogućio mi pomoć od članova njegovog osoblja, Vlajka Palavestre, Nade Miletić i sada pokojnog Đure Baslera, koji je uvijek bio odani sljedbenik teorije o bogumilima. Benac je i sam, skupa sa Bihalji Merinom iz Beograda, napisao knjigu o stećcima, čiji engleski naslov glasi The Bogomils (London 1962).

„Dr. Benac“, rekoh, „moram vam nešto reći. Prošle večeri sam razgovarala sa Johnom Fineom, koji istražuje Crkvu bosansku. Zajedno smo zaključili da ni na stećcima ni u Crkvi bosanskoj nema ničeg bogumilskog. Mislim da bogumili nisu napravili stećke. Mislim da nikad nisu ni bili ovdje.“

„Znam“, reče on. „Uvijek sam to znao. Ali to nije nešto što ja mogu reći. Vi to možete i ja ću vam pomoći.“

Ivo Andrić o bogumilima. U knjizi Sa Ivom Andrićem Ljubo Jandrić zapisuje zgodu kada s Andrićem obilazi veliku nekropolu stećaka na Radimlji kod Stoca. Govori Andrić:

- Sve je ovo lepo da ne može lepše biti. Ali, čini mi se da malo preterujemo sa stećcima. Ma, molim vas, jedan naš naučnik sasvim ozbiljno piše kako se prve socijalističke ideje u Bosni i Hercegovini javljaju već s bogumilima! Šteta što Marks i Svetozar Marković ni­su čuli za ovo otkriće! To je zacelo rđava reklama za nauku, još rđaviji sud o nama. Zašto takve teorije ne padnu na pamet francuskim, nemačkim ili ruskim arhe­olozima i istoričarima umetnosti? Da se razumemo: sve što je bosansko - i moje je, ali što je preterano, preterano je!

Jandrić dodaje u zagradama: „Ovo Andrićevo mišljenje o stećcima nije samo od juče. U jednom pismu iz 1956. upućenom Klodu Avlinu, on kaže: Kažem možda, jer su reči 'bogumil' i 'bogumil­ski' upotrebljavane i u nas i na strani sa nejasnim i kon­fuznim značenjem.“, a u bilješci i ovo: „Andrić je često ukazivao i na stanovište Vatroslava Jagića koje je Vego uzeo za moto svojim radovima: ᾿Učeni ljudi, istorici i arheolozi, obradovali su se da će u tim natpisima naći nekoliko novih izvora za objašnjenje bogumilstva; sva je prilika da se radost njihova neće ispuniti.'

(Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej, Sa­rajevo, I—IV, 1962—1970).

2004.

CRVENO NEBO NAD SARAJEVOM

Hotel „Beograd“. Crvenim požarom plamti zapadno nebo nad gradom. Sutra: prvi radni dan u Sarajevu. Trebalo bi prvo odtugovati, teško i čemerno. To bi trebalo, po svakoj logici duše i tijela. Evo me u gradu u kojem se nikad nisam snalazio, sam. Sam kao trijeska u povodnju.

17. listopada 1976.