Ivan Lovrenović

U izdanju Otvorenog kulturnog foruma (Cetinje) i Synopsisa (Sarajevo) upravo je objavljena moja knjiga Sizifova sreća. 

Knjiga ima četiri dijela. Prvi dio pod naslovom Moćni smo u zlu sadrži izbor iz intervjua u razdobju od 1989. do 2018. godine. U drugom dijelu što se zove Zemlja grobalja uvrštene su kronike objavljivane u medijima i na ovoj web-stranici 2015. i 2016. godine. Između ostalih, tu su kratki eseji Legenda o Enveru Čolakoviću, Dva  hercegovačka hrvatstva, Bogotražitelji žedni nasilja, Milorad Ekmečić: „Budućnost gledamo kroz tamu“, Rat za jezik, Prst pro toto, Lažni pisac Meša Selimović, Srpski Mostar, Sarajevo - muslimanski grad?, Mirna savjest Radovana Karadžića... Treći dio, nazvan Dijalog, zaprema razgovor koji smo vodili Enver Kazaz i ja 2009. godine, ovdje pod naslovom uzetim od Rogera Bacona: „Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“  Četvrti dio (Prilozi) namijenjen je tekstovima drugih autora i mojim, kojima se objašnjavaju ili nadopunjuju neke teme iz prethodnih poglavlja.

U kratkoj uvodnoj bilješci napisao sam:

Desetljeća koja obuhvaćaju tekstovi u ovoj knjizi, po dubini promjena i po drastičnosti lomova što su ih unijela u privatne živote ljudi i u njihov društveni život, vrtoglavija su od stoljeća. Jednoga će dana o tim promjenama i o tim desetljećima, možda, pisati historičari istraživači s mudre distance, i znati o njima mnogo više i sigurnije od nas, svjedoka i sudionika. 

I sam obuhvaćen tim promjenama i lomovima, u privatnom i u javnom životu, autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom je - dok je trajalo svjedoštvo i sudioništvo - mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja - vlastitih i tuđih - da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putom sveobuhvatne atrofije društvenoga smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom kojim, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao?

Treba li uopće i reći da se pri tome najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu.