Ivan Lovrenović

(Iz rukopisa)

Svezujući fratra i vladiku u isti lanac, vrijedni su Udbini trudbenici i ne znajući upriličili prizor jake povijesne evokativnosti. U predugom iskustvu međusobnih odnosa pravoslavnih i katoličkih pastira u Bosni jedna slika ponavlja se kroz tri stotine godina redovito, kao svojevrstan simbol: na mešćemi, pred turskim sucem, spore se pravoslavni i franjevački poglavar oko prava na vladanje vjerničkim pukom i ubiranje njegovih plodova. Prvi svoje pravo dokazuje time da je riječ o istoj vjeri, za koju on jedini ima ovlaštenje i postavljenje iz Carigrada: iza njega stoji i Vaseljenska patrijaršija i Porta sa svojim fermanom, a fratri su, tvrdi on, ljudi neprijateljskoga Rima, nevjerni sultanu. Ovi, pak, tvrde i dokazuju da su poseban ritus s pravima dobivenim još od Mehmeda II, sultana Osvajača, vade carske isprave koje im uvijek iznova to pravo potvrđuju i produžuju, zaklinju se u svoju odanost sultanu i carskom devletu. Spor se najčešće rješava u korist franjevaca uvažavanjem carskih privilegija (stariji je hatišerif od fermana - glasi sudska formula), ali u pozadini uvijek kruže nabrekle kese s novcima, koje jednako mora poturati jedna i druga strana. („Nije brate, posla kod Turaka brez jaspri!“ - piše franjevački ljetopisac nakon jednoga od takvih sudskih pregonjenja 1760. godine.) Uvijek je to jednokratno, nikad konačno. Osmanlijski djelitelji pravde majstorski podgrijavaju i održavaju tu trajnu zavađenost, koja im je praktičan način kontrole nad obojima, a, bogme, i izvor dodatnih, neuknjiženih prihoda. Posljedica je mukla i teška omraza koja tinja među pripadnicima dvaju kršćanskih ritusa u Bosni. Potrebno je samo da zapuše zli vjetar historije (a on ne izostaje) pa da je razgori do užasa...  Ona se širi i produbljuje, prožima ljude i generacije, i stvrdnjava se u čvrstim formama mentaliteta, ponašanja, stereotipa. Jezik ih je sačuvao do danas. Za pravoslavce katolici su himbeni i lukavi latini, mrcinojedi, šokci, nijedna vjera, a katolici pravoslavce časte imenima šizmatika, nevjernika, vlaha, pasje vjere... Za muslimane ionako su vlasi i ćafiri, i jedni i drugi.  Kao zla djeca likuju i vesele se snijegu kada im uspada o Božiću, a s ne manjim veseljem rugaju se onima drugim kad im je Božić bez snijega. („Bolje kužan nego južan“ - zajednička im je izreka i gatka.) Trijumf nad porazom pravoslavnoga patrijarha, paćare, u sporu 1697. godine u Sarajevu jedan drugi franjevački ljetopisac izražava u ekstatičnom osmeračkom spjevu od preko dvije stotine stihova, psovačkom tekstu prepunom opscenih pogrda i neobuzdanoga likovanja.  

Veliki pisac, naš najvažniji, oblikovao je taj motiv u jezgrovitoj priči o fratru i pravoslavnom popu koje je vezirov zamjenik u Travniku, zahtijevajući novce, na ljutoj studeni bacio u zindan i pod njih podlio vodu. Dijeli ih tanki zid od čatme kroz koji oni razgovaraju, prisjećajući se lanjskoga spora pred ovim istim ćehajom, kada je sarajevski vladika tužio fratre zbog bira. Sad im sve to, najedanput, dolazi na smijeh, a pisac priču završava slikom: „Naslonjeni na pregradu od čatme, jedan prema drugom, grohotom su se smijali pop i fratar i, za­boravljajući načas mračan i mokar zindan, nisu ni opažali kako se vlaga po kaldrmi pretvara u poledicu.“

Fratar i vladika, koje je  u hladno praskozorje proljetnoga dana 1951. godine  povezane istim lancem bacilo na mokru ledinu u slavonskoj ravnici ležali su neko vrijeme zajedno što u prolaznim zatvorima do Srijemske Mitrovice, što u bolničkim sobama nakon silnih operacija, ali nemamo podatka koji bi kazao jesu li se, poput dobronamjerno izmaštane dvojice u zindanu, u nekom trenutku jače zbližili, ili čak zajednički smijali zajedničkoj muci.

Poslije poloma u Slakovcima, vladika je nekoliko mjeseci liječen u Srijemskoj Mitrovici i u Beogradu. U zatvor nije vraćen, navodno na zalaganje američkih diplomata koji su došli u Jugoslaviju da traže puštanje iz zatvora zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, pa su to isto tražili za Varnavu, rođenoga Amerikanca. Pušten je na uvjetnu slobodu, te je boravio u manastirima, najprije u Vavedenju u Beogradu, pa u Gomionici blizu Banje Luke. Tu, u kraju žive kočićevske legende, dočekao je u januaru 1959. službeno rješenje da mu je zatvorska kazna istekla. Dopuštenje da se vrati na episkopsku dužnost nije dobio. Živio je u ubavim srijemskim manastirima u Krušedolu i Beočinu. Dobivao je i omanju penziju, koju je, kažu, dijelio čim bi je primio. 

Živopisna je zgoda koju doznajemo iz Varnavinih hagiografija, kako su mu Srbi iz Garyja kupili automobil peugeot 404, da bi se lakše kretao na svojim duhovnim putovanjima po Jugoslaviji. Ni ogromna carina koju su, kaže autor, vlasti nametnule nije stvar zaustavila, jer „i taj novac skupili su Srbi iz Amerike“. Kad bi Varnava krenuo na put, u drugome autu bi ga uvijek pratila četvorica milicionera - dvojica uniformiranih i dvojica u civilu. Od nekoga doba vlastima je to dojadilo, pa poručuju vladici da će mu kretanje biti ograničeno jer je pratnja preskupa. U odgovoru on nudi rješenje: neka se pratioci voze s njim, „pa kud on, tu i oni; kako njemu, tako i njima; gde on bude uslužen, biće i oni usluženi“. Posebno je naglasio: „benzin moj“. Miliciji se to svidjelo, vladičina putovanja nisu smanjena, a od tada su po dvojica uvijek putovala s vladikom, obavljajući revno svoj tamni posao a istovremeno od Varnavine časti i poštovanosti primajući obilne darove. I duševne.

Začudnom smrću umro je episkop hvostanski Varnava. Godina je 1964, dvanaesti je novembar, odvezao se sa stricem iz Beočina svojim peugeotom u Novi Sad kod zubara. Po povratku u manastir stao ga je probijati znoj i mučiti studen u nogama. Domalo je umro. Njegovi hagiografi nimalo ne sumnjaju da je otrovan. „Medicina je u to vreme od strane komunističkih vlastodržaca zloupotrebljavana u političke svrhe“, doumljuju se oni, pa je, eto, i Varnava tako umoren. Jest da tadašnje vlasti nisu patile od pravnih ili demokratskih obzira u postupcima prema raznim sortama naprijatelja, i jest da je ovakav smrtni ishod nakon zubarskoga tretmana vrlo rijedak, iako ne i nepoznat, no pravu istinu o događaju po svoj prilici nećemo nikada saznati, pa je razumno prikloniti se suzdržanom načinu na koji, ipak, piše jedan od autora: „Ostala je sumnja da su ga vlasti otrovale.“ Kakvoj vrsti zahvata je bio podvrgnut kod zubara, je li o svemu bila provedena kakva ekspertiza, sudska, medicinska, policijska - o tomu ne možemo znati ništa, jer hagiografi ne donose nikakvih podataka. U času smrti vladika je imao pedeset godina.

Dugo se o vladici Varnavi nije znalo mnogo, još manje govorilo, bio je zanemaren i među svojima. „Nažalost, ni nadležni crkveni organi nisu uvek imali dovoljno sluha i razumevanja, niti su se dovoljno zauzimali za vladiku Varnavu“ - napisat će kasnije jedan od njegovih hagiografa. Četrdeset godina poslije smrti, u vrijeme srpskoga patrijarha Pavla, Varnava je kanoniziran i upisan u Imenoslov i kalendar svetih Srpske pravoslavne crkve, i tek tada počeli su se pisati i objavljivati njegovi sveti životopisi. Po njima bilo je moguće utvrditi glavne činjenice iz vladičina života, pazeći pri tome na podešavanja tipična za žanr. Po svoj prilici među takva spada i zamisao o umorstvu trovanjem kako bi se vladičina smrt što više približila idealu mučeništva, a slično je i s tvrdnjom jednoga od autora da se Varnavino stradanje u Slakovcima 1951, kako bi mu bila pridana što snažnija simboličnost, dogodilo baš na pravoslavni Veliki petak, dan stradanja Gospodova na Golgoti. Proste kalendarske činjenice, međutim, hoće drukčije: vlak u kojemu je bio vagon s bandom krenuo je iz Zenice dan po Velikome petku u Veliku subotu navečer u 21.30 sati, a u Slakovce stigao duboko poslije ponoći. Pa ako se baš traži tačan liturgijski dan stradanja vladike Varnave, i ostale bande, onda je to nedjelja 29. travnja 1951. godine - na pravoslavni Uskrs. A kako je Uskrs dan trijumfa i slavlja najvećega, teško ga je simbolički povezati sa stradanjem, pa je zato bila potrebna ova intervencija u kalendarsku stvarnost.

U godinama nakon kanonizacije lik vladike Varnave Nastića opskrbljen je svim svetačkim atributima. U fruškogorskom manastiru Jazak sastavljena je Služba Svetitelju i oslikana ikona Svetoga ispovjednika Varnave, pred kojom stalno gori kandilo. Posvećeni su mu novosagrađeni hramovi, jedan od njih i u Vranješu, naselju u istočnom dijelu Sarajeva koji je poslije završetka rata i Dejtonskoga sporazuma godine 1995. pripao Republici Srpskoj. U starome Sarajevu, gradu Varnavinoga đakovanja, mladosti i prvoga službovanja, pri kraju Dvadesetoga vijeka iz temelja preinačenom u ognju tamjanom okađenih i svetom vodicom osveštanih topova, o njemu nema javnoga spomena. Iz njega je izmješten.

Onaj koji zamišlja okolnosti fratrova i vladičinog stradanja u istome lancu sve bi dao da može znati nešto više o njihovome odnosu. Jesu li se mogli susretati prije zatvora, recimo u Beogradu gdje istih godina studiraju  - Vojislav Nastić do 1937, Hrgić do 1938? Ili nakon toga, u Sarajevu, kada prvi profesoruje u sarajevskim školama, drugi u Visokome, ali zalazi u Sarajevo? Kako su se držali u popovsko-hodžinskoj sobi u Zenici? Rijetka i siromašna sjećanja koja do nas dopiru iz toga velikog i strašnog vremena i iz te zloglasne tamnice, govore o teškim mukama i mučenjima, iscrpljujućem radu, uskraćenosti u najosnovnijim ljudskim potrebama, nadasve o moralnim ponižavanjima kojima su stanovnici sobe podvrgavani. Ali dani su dugi, noći još duže, a ljudi zbijeni tijesno jedni uz druge, osuđeni jedni na druge, pa nije neosnovano zamišljati i drukčije trenutke. Recimo, trenutke sabranih razgovora, tihih povjeravanja, neočekivanih sprijateljivanja, možda i zajedničkih šala, čak smijeha... Da je Hrgić tomu bio sklon, znamo iz njegova dnevnika, u kojemu s neobičnom mješavinom samoironičnoga samosažaljevanja piše kako je cijelu bolesničku sobu zabavljao pjevajući u silnim bolovima poslije teške operacije.

O čemu razgovaraju, ako razgovaraju, dok se kroz mrak, kroz Bosnu, voze prema svome zajedničkom stradalištu? I smiju li uopće razgovarati, pred budnim očima i napetim ušima svojih pratilaca, milicionera Bože Mihajlovića, Steve Miljanovića, Branka Lazarevića, Stojana Jovanovića, Milana Ševe, također teško polomljenih u nesreći, i još trojice čija imena se ne spominju jer su prošli nepovrijeđeni pa ih Udbin spisak ne bilježi? Ni o tomu ništa ne znamo. Hrgić tek na jednome mjestu u cigla tri retka stavlja svoj i Varnavin strah u istu rečenicu, s istim držanjem - kada im se signalizira da nailazi drugi vlak: „Vladika i ja, još na prve opomene vlakovođe - mi smo molili i krstili se. Blagoslovljen budi Bog i da tako s tim umrem, da bude u tom trenu blagoslovljen naš Gospodin i Stvoritelj, a tijelo i onako više ne vrijedi.“ Može li se povjerovati ovome naknadnom oblikovanju zajedničke reakcije na samrtni strah? Je li, možda, stilizirana malo suviše pobožnjački?

Na još dva-tri mjesta u dnevniku Hrgić spominje „vladiku V. Nastića“ kao svoga sudruga u lancima i sustradalnika, ali samo spominje, ništa više.

A kakav je Hrgić u očima vladičinim, o tome ne znamo ama baš ništa. Njegovih izravnih svjedočanstava nema, a životopisci Varnavini ne posvećuju fratru ni najmanju pažnju. Zabilježen je tek kao daleka, hladna činjenica, bez imena i uz nehajno pogrešnu naznaku zvanja: „Osuđenici određeni za transport u Mitrovicu bili su povezani dva po dva žicom - vladika se našao uz jednog katoličkog župnika.“

Malo što njih dvojicu veže osim robijaških lanaca. Jesu visoko školovani obojica, govore jezike, znaju knjige, istim su krstom kršteni po rođenju, istom se kršćanskom Bogu mole i služe, ali ovdje to od davnine ne sastavlja nego rastavlja. Još s iskustvima netom završenog rata, u kojemu se katoličko i pravoslavno, hrvatsko i srpsko zakrvilo nasmrt, kako se samo bliskō i bratsko može zakrviti! Ne zbližuje njih dvojicu ni istovrsna kazna kojom su ih udarili novi gospodari, koji ne mare za Boga i vjeru. A nije ih zbližila i nije u njima ukresala nikakvu iskru ni ista patnja i stradanje.