Ivan Lovrenović

Iz ciklusa o Jablanovićima

Četiri godine u gornjogradskoj gimnaziji na Katarininom trgu, u zidinama drevne isusovačke škole-tvrđave iznad Strossmayerova šetališta, s pogledom na krovove Donjega grada, na zamišljene prekosavske daljine. Valjalo je nekako isposlovati da ga se preko reda upiše u tu gimnaziju, da ne bi morao ići u neku od dalekih donjogradskih. Zadržalo mu se u mutnome sjećanju kako, pun stida i ustezanja, ide s ujakom kod uglednoga profesora Turčina na stan u Kamenitoj ulici, odmah do one najstarije ljekarne na broju 9, uz koju ide legenda da je u njoj radio i praunuk Dantea Alighierija. Je li se tražila kakva protuusluga, ili je sve bila stvar dobre volje - nije bilo njegovo da zna.

Muke prilagođavanja - njegovoga novoj sredini, nove sredine njemu, egzotu. Ošišan do kože, jer je u V. vladalo strogo pravilo, čak i za svršene maturante niže realne gimnazije, da se na kraju školske godine ne može preuzeti svjedodžba ako đak po nju ne dođe svježe ošišan na nulu. (Običaj koji je preostao iz ranih poslijeratnih godina, kada je služio sprečavanju zaraza, ušljivosti, pa pretrajao kao omiljeno represivno iživljavanje.) Od svega što govore dječaci i djevojčice oko njega, ne razumije skoro ništa, u zemlju bi propao kada se baš njemu obraćaju pokušavajući ga uključiti, a sam rijetko progovara, jer kad progovori svojim bosanskim naglascima i turskim rječnikom, oni se među sobom zglédaju u čuđenju i nerazumijevanju. U razredu uspio se skutriti u zadnju klupu, pokušavajući biti neprimjetan, a kad bi ga koji od profesora ipak prozvao, šutio bi: lakše mu je bilo zaraditi lošu ocjenu nego progovoriti. Poništen izvana, uvučen u se, nije žalio: tȍ snažnije javljao mu se osjećaj da, držeći se tako, ne pristaje na izdaju, ostaje vjeran sebi i svojima - svemu onome iz čega je došao ovamo, u novo i tuđe, a ta vjernost nema cijenu. Potrajalo je to dva-tri mjeseca. I gle, neprilagodljivost pokazala je dobru stranu: ispalo je na kraju, a da ni sam nije znao kako, da su se naviknuli na njega takvog kakav je, čak im je sve to njegovo čudno postalo drago i traženo. S učenjem ionako nije imao nikakvih teškoća. Tako, škola mu se iz prvobitne tjeskobe i muke, neprimjetno pretvarala u slast, u spas izlaska iz nevesele kućne atmosfere.

Život na Gornjem gradu: cijeli jedan njegov davno potonuli život, kao pomalo istrzan i nagrizen nijemi film što ga je u stanju pokrenuti pred unutarnjim vidom začudno živo. Stare familije s prezimenima hrvatskim, njemačkim, madžarskim, češkim, talijanskim, srpskim, a s jednakom starovremskom gradskom kulturom. „Lju᾿m ruke!“, „Kistihand!“, „Kezi čokolom!“ Dugačka žuta prizemna stanica milicije u Opatičkoj, kamo ga je vodila majka kada se, valjda šestogodišnjak, za jedne posjete rođacima iskrao da nađe izlog s olovnim vojnicima na dnu Duge ulice, koji je spazio kad su dolazili s kolodvora, i čijem se magnetizmu nije mogao oteti. Svi su se isprepadali, majka prijavila miliciji nestanak djeteta, a ono se na vratima stana pojavilo sámo, kada se nagledalo olovnih vojnika. Nagledalo, sasvim pomireno s time da je gledanje sve njegovo imanje. Prepao se dječijim strahom, a ima li strašnijega straha od dječijeg, da ga čeka zatvor, pa kad se sve svršilo na tome da je majka potpisala neki papir a milicioner mu se nasmiješio i pomilovao po glavi, i njih dvoje izašli slobodni na osunčanu Opatičku, nije bilo sretnijega stvora.

Brzo je upoznao svu topografiju toga malenog gnijezda iznad velikoga grada. Najprije idući svaki dan u školu i iz škole. Jedanput Opatičkom produži ispod Sabora, Habdelićevom, preko Jezuitskoga trga na kojemu je fontana sa snažnom brončanom skulpturom. Često ju je zagledao, isprva sa strahom: ona zmijurina, koju atletskim rukama davi goli Zlosretni ribar dok iz njezinih razjapljenih usta skače mlaz vode, kao da će se svaki čas oteti i jurnuti trgom. Nije tada znao, nije mogao znati, povijest skulpture: da je ovdje postavljena godine 1912, da ju je 1906. u Rimu izradio za Balkansku izložbu u Londonu 1907. veliki srpski kipar Simeon Roksandić rođen u Majskim Poljanama kod Gline, da mu je pogrešno javljeno e je brod koji je skulpturu nosio u London potonuo pa je majstor izradio novi odljev, te su se na kraju dobila dva jednaka rada. Drugi stoji u Beogradu na Kalemegdanu.

Može malo i promijeniti put: niz Opatičku pa desno uz kratku ulicu 29. X. 1918, čiji naziv tada nikomu ništa nije govorio, a on mu je značenje prvi put otkrio kasnije, čitajući Krležu: na taj dan je u hrvatskom Saboru na Markovu trgu donesena odluka o raskidu svih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom i proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koju su činile južnoslavenske zemlje iz sastava upravo izdahnule Monarhije, a novoproglašena država živjela je svega trideset i tri dana do utapanja u prvu jugoslavensku državu pod krunom Karađorđevića.

Ima i varijantu da iz Opatičke s gornje strane skrene lijevo u Demetrovu, iz nje u Basaričekovu, pa na Markov trg. Katkad se na Markov trg ne može ni iz jedne od prilaznih uličica. Pun je golemih milicijskih BMW motorkotača s velikim cilindrima izbačenim postrance, kojima se divio, tu su i dugi mercedesi. Dvaput ili triput vidio je, kao priviđenje, crni rolls-royce s JNA tablicom. Znalo se: to je Tito u Saboru. Po ionako tihom Gornjem gradu spustila bi se dodatna utiha. Za jednoga Titova dolaska u Zagreb, bili su svi iz škole vođeni niz stube kraj Uspinjače da na Ilici prave oduševljeni učenički špalir kada naiđe glavna kolona. Dijeljene su im male zastavice kojima će se mahati. Dok se to na Ilici spremalo, pod druga kola jednoga od zadnjih tramvaja poslije kojega će promet biti zaustavljen, u gužvi koja je nastala, jedan učenik je gurnut, pregažen i odmah umro. Vlasnik uspomena sjeća se kako su na iličkim trotoarima stajali prestravljeni i pogruženi, sve dok kolona s najdražim gostom nije prošla. Vratili su se na Katarinin trg u školu, bez puno razgovora. I profesori su bili šutljivi. Preostala nastava bila je održana bezvoljno, s pola snage.

U Basaričekovoj starinska je gostionica „Pod starim krovovima“, gdje dolaze pjesnici i boemi, a on će u nju zalaziti tek mnogo kasnije, kao student, kad više ne bude stanovnik Gornjega grada. Odmah do nje mala je pošta, u koju je stotine puta vukao teške kartonske kuverte s povećanim fotografijama koje su se slale pouzećem na adrese diljem Hrvatske i Bosne. Bio je to posao na crno, kojim je ujak pojačavao kućni prihod. Zasnivao se na cijeloj suradničkoj mreži: putnici su tkali po terenu, skupljali narudžbe i originale fotografija te periodično donosili u Opatičku (vjenčanje, rođenje djeteta, služba u JNA, dragi pokojnik itd). Jedni su majstori u Zagrebu fotografije povećavali (cca 30 x 50 cm), pravili prve printe, crne ili kolor, drugi ih docrtavali, dotjerivali, retuširali, treći lakirali, a u čudesnoj knjigovežničkoj radionici Šušnjić na dnu Duge ulice sučelice s Krvavim Mostom gotove slike su se kaširale na kartone, sušile i prešale. Dolazio je po njih - ušao bi na prednja vrata, s ulice, izlazio s teškim paketom pod rukom na stražnji ulaz, koji je vodio u duboki haustor, a ovaj na ulicu. Služila je knjigovežnica ujaku i za druge poslove. Preko nje išli su iz V. paketi dragocjene perajice (svinjske dlake za izradu četaka i kistova, u to predplastično doba državni monopol, kao duhan), koji su onda prosljeđivani u Austriju. Iz Austrije dolazili su komadi mazije tražene marke Styria, koje su naručivali kovači iz V.

Kod kuće je slijedio mučan i spor posao - sparivanje: prostrtima po cijelome podu u velikoj kuhinji, svakoj slici trebalo je pronaći njezinu narudžbenicu s adresom i original. Sve se to zatim pakiralo u velike kuverte, vezalo unakrst kanafom, pečatilo crvenim pečatnim voskom, ispisivale adrese, lijepile crvene trokutaste naljepnice za pouzeće, te nosilo na poštu, uvijek po tridesetak komada.

Slike su najčešće bile groteskne: na osnovi loših, malenih i nejasnih fotografija pravila su se povećanja, lica docrtavala i „uljepšavala“, te rezultat najčešće nije bio ni nalik stvarnim ljudima. Poseban „žanr“ bila je tzv. vjenčanica: od dviju malih neuglednih fotografija za lične dokumente, majstori crtači sastavljali su bračne drugove, povećavali, „odijevali“ ih u vjenčano ruho, naslanjali jedno na drugo te tako pravili uspomenu s vjenčanja. A posve morbidno ispadale su slike fizionomija pokojnika slikanih na odru. Rijetko se je tko bunio. Reklamacije su stizale uglavnom kada bi kome greškom bile poslane tuđe slike.

Od toga mrskog i dosadnog posla nije bilo boljega načina da upozna Zagreb. Pamti neka od imena kojima je trebalo nositi slike u pojedinim fazama izrade.  Gospodin Rupčić, crtač, živio je u Draškovićevoj nadomak Vlaške. On i gospođa mu imali su svijetao lijepo uređen stan na prvom katu, dočekivali su ga ljubazno, nudili kolačem, sokom. Bilo mu je to lijepo i ugodno, ali je sve nadjačavao stid i strah od nespretnosti. Gospođa Edita, retušerka, stanovala je u ulici 8. maja na južnoj strani, između Kazališta i Preradovićeve, ne zna više tačno na kojem ulazu. Krupna, bujne plave kose, možda blajhane, dočekivala ga je u polumračnom stanu s vječno upaljenom cigaretom, u kućnoj haljini nemarno svezanoj oko pasa. Je li je se više bojao, ili ga je više privlačila - teško mu je bilo odrediti. U uličici što s Mlinarske ulazi na Gupčevu Zvijezdu, u velikoj kući okruženoj visokim drvećem stanovale su dvije sestre kojima je valjalo nositi slike kada je gospođa Edita bila zauzeta drugim poslovima. Njihovo prezime je zaboravio, a i njih se sjeća samo po strahu koji je trebalo savladavati dok noću ide k njima. Kroz Jurjevsku je još miran; draga, uspavana Jurjevska, koju nosi u bajkovitom sjećanju iz nekoga dolaska s bakom u Zagreb dok još nije bio pošao u školu. Bilo je ljeto, sjajno, zlatno, pod visokim nebom, i njega su vodili Jurjevskom, pokraj crkvice sv. Jurja i maloga groblja, na izlet do Cmroka, do njegovih valovitih livada, činilo mu se beskrajnih.

Kad u Mlinarsku skreće desno kod spomenika Lisinskom, počne rasti panika. Noć je, jesenski vjetar nailazi na mahove, nabacuje sitnu kišu, ulica se otegnula, pusta, slabo osvijetljena, od jedne do druge žmirkave ulične svjetliljke vlada tama, ni auto da naiđe. Tih godina po gradu su se pojavljivale grupice mladih divljaka, obično s jednim predvodnikom, smjelijim, jačim, koji su napadali slabije. Jatili su se oko kino-dvorana gdje su se redovito stvarali dugi kaotični redovi ispred blagajni, pravili gužvu, džeparili, švercali ulaznicama. Njega su jedanput usred bijela dana na polovici Duge ulice dok je nosio paket iz knjigovežnice presreli, jedno vrijeme oblijetali oko njega s kojekakvim prijetnjama i uvredama. Onda je u jednom trenutku preda nj iskočio glavni, opalio ga šakom u bradu, i oni su se razbježali. Uspio je zadržati paket da ne padne na tle, boljelo ga je gadno, kasnije se na mjestu udarca pojavila kvrga i modrica a on je naknadno shvatio da udarac nije bio golom šakom, nego je to junačina na njemu isprobavao ono podmuklo huligansko oružje - metalni bokser. Shvatio je da može biti zadovoljan jer je udarac očito mogao biti mnogo jači i opasniji. Valjda ni sam frajer nije bio baš preodlučan.

Pamti jednu mokru olujnu noć, kada je hitno trebalo uručiti sliku napravljenu po reklamaciji, koja je bila poslana ali se vratila jer primatelj nije nađen na adresi u nekoj bosanskoj vukojebini, a sad je u Zagrebu, radi na izgradnji novoga mosta preko Save, i prijeti da će prijaviti. Prava avantura bila je najprije uopće doći do gradilišta, a onda se spustiti sa ceste do same obale gdje su u blatu stajale radničke barake. Valjalo je po klizavim daskama pruženim na prilazima barakama ići od jedne do druge, pa u svakoj pitati za vlasnika slike. Bojao se, naravno, i što će ga snaći kada ga pronađe. Našao ga je u trećoj baraci, čovjek je zapravo bio dobričina, i sve se dobro svršilo. Od tada, kad god se vozi preko Mosta slobode sjeti se toga noćnog zbitija.

Gospodin Novačić, koji je radio printe, stanovao je u mračnom potkrovlju u Martićevoj. Dugačak, sijed i pogrbljen, mučaljiv, bio je samac i čudak,  zazirao od svega. Ali sasvim je drukčiji kada ga viđa na Špici, gdje se u grupicama vječno raspravlja o nogometu. Tu se sav preobrazi i žestoko pada u vatru kada mu tkogod rekne nešto loše o Dinamu. Vlasnik uspomena je i sam tada bio vruć dinamovac, to je ponio kao poputbinu iz V., gdje se prema navijanju jasno znalo tko je koje vjere i naroda: premoćna većina navija za Crvenu Zvezdu i Partizan, Dinamo i Sarajevo imaju svaki svoju manjinsku grupu, poneki se rijedak hajdukovac nađe među svima. Išao bi na utakmice u Maksimir, kada su oko stadiona s istočne strane stražarili milicioneri na konjima da se ne bi upadalo preko zida, pa je s divljenjem gledao kako se vještiji momci zaskoče konju na sapi, odatle na zid, i preko njega prebace na tribine. Nađi ga, onda, ako možeš! Bilo je to zlatno doba Dinama s velikim igračima: Jerković, Irović, Lipošinović, Crnković, Matuš, Benko, Čonč, nešto kasnije doći će sjajno krilo Ilijas Pašić iz sarajevskoga Željezničara, koji se nije naigrao - strašnim udarcem nogom u glavu igrač Hajduka Bego uništio mu je zdravlje i karijeru.

Navijački počeo se pomalo prelamati na bosansku stranu prisluškujući žustrim debatama na Špici, u kojima čarobni stari pripovjedač Havala, Bosanac, musliman, Zagrepčane obanđijava pričom koju uvijek nekako navodi na bosanski mlin. Nije njima to zazorno, jer Havala suvereno i znalački vlada sjećanjem na endehazijsku plejadu igrača zagrebačkoga Građanskog, a sve začinjava vješto doziranim sentimentalnim aluzijama na to doba. Njihova imena i nadimke izgovara familijarno: Mara Wölfl, Meho (Miroslav) Brozović, Glaser, Cimermančić, Jazbinšek, Pleše, i o njihovim potezima, golovima i utakmicama priča tako živo i plastično, da se njegovim željnim slušaocima ni u snu nije mogla javiti pomisao da bi to moglo biti i izmišljeno. Osmjelio se vlasnik uspomena jedanput i javio mu se, kao Bosanac i zemljak, stari ga je odmah uzeo pod svoje, bez patroniziranja, kao ravnopravnoga. Imponiralo mu je i nije se opirao, premda je nazirao crtu majstorskoga manipuliranja. Manje poznati od nogometaša, tih su se godina na Špici, na svome stalnom mjestu ispred Singera, mogli vidjeti neki iz fantastične generacije rukometaša banjalučkoga Borca koji su studirali u Zagrebu, s velikim Jerolimom Karadžom, valjda najvećim evropskim pivotom Dvadesetoga vijeka, kasnije uglednim zagrebačkim kardiologom. S njima u društvu često je i Gordan Irović, hrabar i stasit golman Dinama, koji nije imao petlju da nastupa u rodnom Mostaru protiv Veleža iz kojega je došao u Zagreb.

Nogomet nije bio samo stvar navijanja, on se i živio. U razredu je bilo vrlo darovitih dječaka, a jedno vrijeme s njima je u klupama sjedio Mladen W., momak koji je već sa šesnaest profesionalno igrao za klub Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Igralo se kad god se moglo - malom gumenom lopticom na praznom prostoru između Hidrometeorološkog zavoda i Popova tornja kad bi se dogodilo da nekoga sata u školi nema, zatim na travnjaku stare Mladosti na Savi, na igralištima iza Dramske akademije i gimnazije u Klaićevoj ulici. U Klaićevoj imali su protekciju, jer je tu kućepazitelj bio otac njihova druga Mire K., odličnoga centarhalfa i graditelja igre. Zdravko L. bio je vješto i brzonogo krilo, a dolazio je u školu iz nekoga tada dalekoga naselja preko Save, pa ga je vlasnik uspomena u šali zvao Balkancem. Ivica G. mogao je po daru biti pravi nogometaš da po karakteru nije bio sitan prevarant, Željko Ž. bio je tih i lukav strijelac, Nino B. siguran golman, a kada bi i Mladen imao vremena da s njima zaigra, bio je to pravi, puni nogomet. 

Ogromna novina u doživljaju nogometa došla je s televizijom. Prvo iskustvo bilo je uz svjetsko prvenstvo u Švedskoj u junu godine 1958. Na prvi kat u Opatičkoj, u dvoranu neke od mjesnih društveno-političkih organizacija, unesen je prvi televizor. Dvorana bi se dupkom ispunila, te bi se s velikim uzbuđenjem gledali najveći svjetski timovi i nogometaši. Igre su doista bile vrhunske, golova puno, među igračima svi najbolji. Šveđani Green i Liedholm, bez strašnoga golgetera Nordahla iz kasnije čuvenoga milanskog trojca Gre-No-Li, jer je ovaj nešto ranije otišao u profesionalce u Italiju a švedski zakon dopuštao je igru u reprezentaciji samo amaterima, pa Skoglund, Hamrin, Simonson. Nijemci Seeler, F. Walter, Rahn, onaj ubitačni Helmut Rahn koji je Nijemcima donio pobjedu na prvenstvu u Švicarskoj 1954. a Jugoslaviju izbacio s ovoga.  Francuzi Kopa, Fontaine s nenadmašnih 13 golova na samo šest utakmica. Čeh Masopust, Madžari Grosics, Hidegkuti, Bozsik, Budai iz one nebeske ekipe s Puskàsom i Kocsisem od prije četiri godine, kakva se sigurno neće pojaviti dok je nogometa, a koja se rasula po zapadnoevropskim klubovima nakon što su sovjetski tenkovi zatrli madžarsku revoluciju 1956. Rusi Jašin, valjda najveći golman uopće, Netto, Ivanov. Englezi, dva Bobbyja, Robson i Charlton, Austrijanac Happel. Naši:  Beara - Veliki Vladimir, Zebec, Boškov, Milutinović. Moćnu utakmicu odigrali su Francuska i Njemačka za treće mjesto. Francuzi su je dobili sa 6:3 a četiri gola dao je nezaustavljivi Fontaine, marokanski pied-noir, rođen u Marakešu od oca Francuza i majke Španjolke.   

A iznad svega, i iznad svih - Brazil. Kvintet koji se od tada pamti i izgovara kao jedno ime: Garincha Vavá Didi Pelé Zagalo. Ali, opet, taj jedan: Pelé! Edson Arantes do Nascimento, još nepunoljetan dječak, koji igra nogomet kao što najveći virtuoz svira violinu, klavir. Nema tegobe, nema grča, sve mu ide lako, lopta mu je poslušna kao da je vezana uza nj, kretnje munjevite i nepredvidljive, tečne ali u nekom sinkopiranom ritmu koji protivnik naprosto ne može uhvatiti nego se i bez dodira slomi. I što je za početnika naročito rijetko, ne gubi se taj dječak u svojim magičnim driblinzima i bravurama, sve su one usmjerene jednom cilju: dati gol, ili ako to ne možeš, poslužiti suigrača koji može. Takvi su bili i rezultati: u polufinalu Brazil - Francuska 5:2, golovi: Vavá i Didi po jedan, Pelé tri, po jedan Fontaine i Piantoni, u finalu Brazil - Švedska 5:2, golovi: Zagalo jedan, Pelé i Vavá po dva, Liedholm i Simonson po jedan.

Nikada više nije vlasnik uspomena pred televizorom doživio takvoga nogometnog i uopće gledateljskog uzbuđenja kao tada na prvome katu u Opatičkoj pred malenim crno-bijelim aparatom, naprežući oči iz sedmoga, devetoga, kojega li reda stolica. Poslije svake odgledane utakmice, dok silazi u svoju svakodnevnicu, u svoj zatajeni, dvostruki život, sa svakom drvenom stepenicom toga starog zavojitog stubišta sve ga jače obuzima neiskaziva tuga. Prvi joj je oblik - gašenje želje za odlascima na lokalne utakmice, početak navijačkoga hlađenja. Isprva mu je teško da to samomu sebi prizna. Prelomit će se to konačno, kao staklo, u povratku s jedne utakmice na koju se natjerao da ode. Pokazat će se - njegove zadnje. Još dok je trajala, iznenađivala ga je sve veća ravnodušnost, čak i odbojnost koja je u njemu rasla prema svemu oko njega. Ne sjeća se tko je gostovao na Maksimiru, ne sjeća se ni rezultata. Bila je sunčana nedjelja, izašao je sa stadiona, na tramvajskoj stanici stvorila se ogromna gužva, jedanaestice su dolazile i prolazile, za ulazak vodile su se prave bitke. Odustao je, i krenuo pješke. Dug je to put, valjda tri kilometra, ne manje, kasnit će kući, zna da će mu biti zamjereno, a odjednom mu je svejedno. Pred njim se otvorila Maksimirska cesta, jedan je u masi drugih koji pješače, kasno je poslijepodne i sunce je nisko na zapadu, oteščalo, njegov sjaj već prelazi u rȕmēn i rasipa se po svoj Maksimirskoj. Sudaraju mu se osjećaji. Sićušan je i beznačajan u toj ogromnosti prostora i mase oko njega s kojom se kreće, pod suncem koje svima sja jednako, u isti mah dosad nepoznatim intenzitetom osjeća sam sebe, vlastitu jedinstvenost, a sve što osjeća prožeto je nostalgijom unaprijed, i slatkom i bolnom, za svijetom koji mu je nedostupan, za širokim prospektima i perspektivama, za trgovima i zelenim drvoredima velikih imaginarnih gradova svijeta. Kojih? Pojma nema, nije još bio ni u jednom, samo mu se javljaju imena: Buenos Aires, Barcelona, Lisabon... Pa nije ni to, sve je to varka uma, zamjena za ono nešto što mu izmiče, a žestoko i duboko osjeća kako cijelim sobom žudi za tim, i da je ta žudnja od sada s njime zauvijek, neispunjiva. 

Od Markova do Katarininog trga ulica je Ćirilometodska. U njoj je župna  crkva grkokatoličke župe svetih Ćirila i Metoda, sa slikama dvojice slavenskih apostola iznad portala. Unišla je u njegov obzor kao nešto za ovo mjesto neobično, stao bi koji put pod slikama i imenima svetaca ispisanim u staroj crkvenoj ćirilici, ali nitko se njome nije bavio, kraj nje se prolazilo kao da je nema. Preko puta crkve, na uglu, glasovita je gostionica „Fanika“, uvijek puna. Prostrana, s prozorima na Katarinin trg, s jakom i krepkom domaćom kuhinjom, ugodna kako su samo znale biti ugodne te stare restauracije sa čvrstim a laganim drvenim  stolicama i stolovima zastrtim kariranim stolnjacima. Nekoliko mjeseci u četvrtom razredu ručavao je kod „Fanike“ na bonove. Nekad zajedno s ponekim od profesora koji su bili samci. Gazdarica, uvijek u brzini, oštra i poslovna, bez velike priče, brzo ga je „posvojila“ i ugađala mu nenapadno. Okus njezinih palačinki s marmeladom dugo je pamtio.

Crkva svetoga Marka, amblemska zagrebačka crkva s jedinstvenim šarenim krovom i grbovima po njemu, jezivo mjesto ispred nje u sred trga na kojemu je, po legendi i po Šenoi, mučen, okrunjen užarenom krunom i smaknut seljački kralj Gubec. U tu crkvu odlazi na misu svake nedjelje, a taj ritual je za školsko društvo skriven, osim za nekoliko djevojčica iz razreda koje viđa u crkvi. U školi, to su stvari o kojima se ne govori. Ali od nekoga vremena poslije prvoga razreda crkva mu postaje zamorna, sve mu jasnije biva da tu dolazi samo po dužnosti i po rutini. Sve odbojnija mu je unutrašnjost ove crkve - monumentalna, kameno hladna, tamna. Ne pomažu Meštrović i Kljaković i njihova umjetnost. U njoj mu je kao u grobnici. Nikad ne ulazi dublje, službu uvijek prestoji pokraj samih vrata, kao spreman na bijeg, prvi izlazi i brzo zamiče preko trga. Ničega u njemu tu više nema od otajstvenoga i smjernog katolicizma djetinjstva. Onda su starinski rituali, što su se svaki sa svojim napjevima i inscenacijama smjenjivali kroz godinu, u njemu dizali uzbuđenje do žestoke unutarnje potresenosti: Zdravo tilo Isusovo, ... / Zdrav od meda slađi kruše / kim se hrane virne duše; o Božiću: U se vrime godišća / mir se svitu navišća, u Velikom tjednu: pjevane Muke Isusove, Stala majka pd raspelom / pod raspetim sina tijelom / zaplakala gorki plač i moćna, razorna tužaljka: Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ražalostih tebe / odgovori meni. / Puče moj, ja tebe izvedoh iz sužanjstva zemlje Egipta, / a ti mene uvede svezana u Jeruzalem, Spasitelja svita. / Puče moj, ja rad tebe potopih Farauna u crveno more, / a ti mene prida nepravednim sucim da me umore. / Puče moj, ja tebi sjedinih s tilom dušu, / a ti mene za šibanje priveza kamenitu stupu. / Puče moj, ja za tebe pripravih raj nebeski, / a ti meni na ramena postavi križ priteški. / Puče moj, ja tebe napojih vodom iz studenca kamenita, / a ti mene u žeđi napoji gorkom žučju, i octom. / Puče moj, ja tebi nasadih vinograd lipi, i slatki, / a ti meni donese i vrati plod prigorki. / Puče, stvorenje moje, u čem dakle, ožalostih tebe? / Zli puče, zašto ne poznaš mene? Sve to sada osjeća samo toplom i dragom uspomenom. Prelamanje neko vrijeme još traje, s grižnjama i samoispitivanjem: vjerujem li zaista, ili samo meha­nički opslužujem zadano i naučeno? Potom, ubrzo, prestaje opsluživanje, prestaju i grižnje. Sazrijeva misao: sposobnost vjerovanja, sposobnost za istinsku, tvrdu vjeru predrazumska je, ona je najprije stvar dara, kao muzika, kao umjetnost uopće. Ili ga imaš, ili ga nemaš. Majka toga dara ima u izobilju, njezina vjera je to jača i djelatnija, što je život većim gubitcima tuče. Ako ga on i jest imao nekad, slab je bio i izvjetrio je, ostalo je samo tanko sjećanje na nj, meko, katkad podsmješljivo, katkad ranjivo i nostalgično. Vjeru je zamijenila vedra skep­sa, udomaćilo se lako mirenje s gubitkom, a ostala je sklonost i potreba za duhovnim. Ostala je i zakleta vjernost svijetu iz kojega je niknuo, i sretna i fatalna.

Nema ih u razredu mnogo s Gornjega grada. Iz pitome Mletačke ulice, još uvijek kao zamrznute u nekom davnom dobu, matematički genij Krešo Š., s kojim se profesor, zaboravivši na ostatak razreda, zna izgubiti tragajući na ploči za najelegantnijim rješenjem problema. Manja K. iz ulice 29. X. 1918., s nekom stalnom sjetom u očima, malo kineski ukošenim. Nevenka P. iz djevojačkog internata u Opatičkoj na broju 14, skromna, draga. Nataša P. iz Visoke ulice, srdačna i srčana drugarica, njezini su gornja socijalistička klasa. Ivan P. iz Matoševe ulice, pametan i razmažen, ciničan bonvivan, do škole su mu tri koraka, pa zato uvijek kasni, nerazbuđen. Željka E. s Griča, samozatajna i pomalo troma, prerano izrasla.  Mile B. nije s Gornjega grada, dolazi u školu sa strane Medveščaka, iz Vinkovićeve ulice, ustrči uza sto Felbingerovih stuba, dozove iz dvorišta u Opatičkoj Jablanovića ugovorenim zviždukom, pa zajedno idu do škole. Otac mu je priznat likovni umjetnik, majka profesorica muzike, u njihovom domu punom svjetla svira se klavir, tu će vlasnik uspomena s velikih ploča zaneseno slušati, i to prvo slušanje zauvijek zapamtiti, Beethovenov prvi i peti klavirski i treći violinski koncert. Sve je za njega u toj kući bilo iz drugoga, višeg svijeta. Bio je zahvalan što ga u njoj primaju kao jednakoga. Tu je upoznao Bubu B., Milinu rodicu, toplu djevojčicu. Za živa oca, diplomata, u djetinjstvu je bila po školama u inozemstvu, najduže u Aleksandriji, gdje se zarana otkrilo da je neobično podatan medij za jezike: već sa šesnaest govorila je glavne evropske jezike tečno, bez akcenta. Ni Mustafa R. nije živio na Gornjem gradu, u školu je dolazio iz podaleke Vinogradske ulice. Zbližili su se po bosanskoj crti - njegovi su bili od Stoca i od Bugojna, odavno nastanjeni u Zagrebu.

Razredno društvo bilo je iz porodica različitih po mnogo čemu: imovno, socijalno, kulturno, politički. Od tih razlika, najprimjetnija je bila imovna: u oblačenju, u školskom priboru, ličnim predmetima, u držanju. Po povratku s ferija neki nisu imali o čemu pričati, ili su mislili da nemaju o čemu pričati, nego su slušali one druge, što su zimi odlazili s punom opremom na skijanje u Kranjsku Goru, a ljeto provodili na moru, u vlastitim kućama ili u drugim izdvojenim i udobnim objektima. Doduše, malo je bilo onih bez iskustva s morem jer su za ljetovanje na moru postojali i skromniji socijalni aranžmani. Josipa Jablanovića mimoilazilo je:  vidio ga je i nakratko probao prvi put u životu u osamnaestoj godini, i nikad se na nj nije naviknuo. Njega je zarobila planina. S ranim djetinjim iskustvom knjige, na babinoj sećiji, potrbuške, s dlanovima čvrsto pritisnutim uz uši, povezalo mu se kasnije iskustvo bosanske planine: i uz knjigu i u planini njegovo mrtvosvezano ja oslobodi se tako što zaboravi na sebe, tako što postane sve oko sebe. Tada iščili svaka strepnja, i on je miran, dobar i jak. Kad mu je, kasnije, književnost postala poziv, s tim dožvljajem povezao mu se Česmički: Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam...

Razlike: mora biti da jesu stvarale nezadovoljstva i osjećaj uskraćenosti, što je u njihovoj osjetljivoj dobi bilo neizbježno, ali ništa od toga nije izbijalo na površinu. U školske političke organizacije bilo je uključeno tek troje-četvoro; Ognjen B. naročito strastveno. Nitko od drugih nije imao volje ni motiva da im se pridruži, niti ih je tko na to nagovarao. Od četiri ponuđene teme za pismeni rad na maturalnom ispitu, samo se troje od njih tridesetpetoro odlučilo za onu pod naslovom Kako zamišljam socijalistički odgojenog čovjeka. Prema vani, vladala je opća nepolitičnost. Nisu naročitoga odjeka među njima imale ni prve studentske demonstracije u Zagrebu čiji su zloslutni huk iz Frankopanske ulice osluškivali s prozora gimnazije u kasnu jesen Pedesetdevete, a koje je milicija brutalno razbila usmrtivši pri tome jednu studenticu. (Uostalom, taj događaj ostao je neupamćen i u općoj memoriji Zagreba.)

Svi oni su ratna djeca, rođena Četrdesetdruge i Četrdesettreće, skoro svi u Hrvatskoj, većina u Zagrebu, tek dvoje-troje drugdje, u Bosni, u Srbiji, svi narodnosti hrvatske (kako se pisalo u školskim dokumentima), samo je jedna učenica narodnosti crnogorske. O roditeljima nekolicine zna se da su bili u partizanima ili aktivno pomagali, za druge da su istaknuti komunisti, na važnim položajima. O tome se i govori, to je za ponos, tu se nema što tajiti ni skrivati. O roditeljima velike većine drugih nema se što govoriti, o njima se ne zna mnogo, zapravo ništa. Što su im radili očevi i matere, stričevi i ujaci za vrijeme rata i Endehazije, kada su se rađala ova njihova djeca - o tome među njima vlada režim šutnje, potpune i nenarušive. Osmoroma od njih tridesetpetoro uz ime oca u Glavnoj knjizi završnog ispita školske 1960/61. godine stoji da je pokojni. Kada, gdje, od kakve smrti, vlastite ili nanesene ljudskom rukom, čijom - ne govori se, ne zna se. Sve to, kao suhe podatke, onaj koji sastavlja ovu povijest pronalazi godinama kasnije, kada već ni neka od djece nisu u životu. Sjeća se da je za Dunju K., s bujnom plavom kosom, uvijek pomalo smetenu, jedanput čuo rumor, gotovo neizrečen, tek nagoviješten, o nekoj jakoj obiteljskoj muci. S novim vremenom, s novim mogućnostima pristupa cijeloj toj podzemnoj, paralelnoj povijesti ljudi i obitelji, nakon što već odavno ne zna ništa o svojoj nekadašnjoj kolegici Dunji K., pronalazi nešto podatka o toj muci. Židovska obitelj, otac i dva strica ustaše, stariji stric važna figura u pokretu i u državnoj službi. Četrdesetpete bježi iz Hrvatske u Austriju, pa u Italiju, potom u Chile, umire u Santiago de Chile 1955. Mlađega strica braća zaposle Četrdesetprve kao vozača jednoga od ustaških ministara. U kolovozu sukobi se s njemačkim oficirima u Pick baru na Jelačićevom trgu. Dvojicu ubije, jednoga rani. Sutradan na zagrebačkom prijekom sudu bude osuđen na smrt i strijeljan na Dotršćini. Otac - ustaša-povratnik kao i stariji stric - za Endehazije vojni opskrbnik i poduzetnik, uhapšen Četrdesetpete i osuđen na petnaest godina i konfiskaciju imovine, oslobođen 1955. 

S kakvim sve mornim kućnim uspomenama i dnevnim brigama zbog njih, sličnima njegovim, dolaze u školu neki njegovi drugovi i drugarice, Josip Jablanović u to doba nema pojma. Moralo ih je biti, i bile su svježe, tȁ, od rata bilo je prošlo tek nešto više od deset godina. Za onoga koji sastavlja ovu povijest, i koji bi da ta bude što potpunija i življa, posao je na granici iluzornoga - potonuo je taj svijet, generacija je svoje odživjela u šutnji a da nikada ni s kim nije imao priliku razmijeniti ni jednu jedinu ljudsku riječ.