Ivan Lovrenović

Džip Ive Andrića Književna turneja, nekakav mali rasklimani autobus, ima nas desetak-petnaest, Jergović, Andrić. Na Andriću iznošene sive hlače i košulja bez boje, pogužvana. Nosi one naočale jakih okvira, poznate s fotografija. Ide se u Bijelo Polje. Zastalo se negdje u drumskoj birtiji, naručuje se jelo, piće. Svi se malo snebivaju pred Andrićem, a on jest zakopčan i nepristupačan. Odjedanput se  promijeni, smije se, počinje izvoditi plesno-cirkuske figure, čini to lagano i znalački, poput Freda Astairea, uz to kao da nešto i pripijeva. Zatim se žovijalno raspituje kod domaćina o rakiji - kakvu ima, je li dobra, je li prava, pa naručuje za sve, ultimativno. Druga slika: autobus je već otišao, zbog nečega sam zakasnio, zovem Jergovića na mobitel, on mrzak, neće da surađuje, zamjeri mi što sam, neodgovoran, zakasnio, kao - pravo mi i budi. Tragam za taksijem po nekoj crnogorsko-orijentalnoj vukojebini da stignem autobus, nigdje taksija, nikako da izbasam iz tijesnih sokačića i čikmi. Novi rez: na makadamskoj cesti, napola u jarku, sivomaslinasti džip willys. Oko njega dvojica-trojica oficira JNA, zagledaju, procjenjuju štetu, nije velika, samo ga treba izvući. Jedan od njih, očito najviši po činu, službenim tonom: „Ovo je džip Ive Andrića, lični.“   Prva politička odluka, prvi politički grijeh Nije mu više od sedam-osam, u drugom je ili u trećem razredu osnovne. Blizu je kraj školske godine, zreli svibanj, jarki bljesak bojā, svjetla - vas je svijet u njemu. Škola se sprema za doček Titove štafete. Razredi sa svojim učiteljima i učiteljicama dobili su svaki svoj raspored na cesti ponad grada pod planinom - sve tamo od Previla, kuda će štafeta naići iz Jajca, pa do vrela Kasimovca, otkuda će otići dalje, put Ključa. Njegova je nova učiteljica Momirka Miletić, krupna i glasna, nekako nemila i sirova nakon Terezije Buble, Dalmatinke, koja je bila sva topla i nježno đavolasta, svi su žalili za njom kada se s mužem vratila u Dalmaciju. Dobili su stroga i jasna naređenja: tada i tada doći pred školu, tako i tako biti odjeven i obuven, pionirske kape i marame obavezno, ponijeti nešto za pregristi... Prvi će put obuti nove bijele teniske s gumenom kapicom na vrhovima - o, dugo se sanjalo o njima. Sve je to majka spremila i ispratila ga s avlijskih vrata, ali kako. Nema u njezinu izrazu radosti ni ponosa, sve obratno: stegnuta, brižna, sa sjenom u očima, osjeća on i vidi u tim očima da bi ga najrađe sklonila, sakrila, da ne ide, a ne smije, ne smije nipošto, mora ići, važno je da ide. Upozorava: radi sve ko i drugi, nemoj strȁnjati... U školskom dvorištu grupirali su se razredi, a djeca u njima dvoje i dvoje, i kolona je krenula. Dok se uspinju sokakom pored starih dućana na desnoj strani Kolobare red se malo poljulja i razbije. On hitro zamakne iza zida, u hlad i memlu, među nekakvo smeće, u užasnoj panici: je li ga tko vidio. Zatvori oči čvrsto-čvrsto, do bola. Čeka, čeka. Kad žagor dječijih glasova i učiteljičine komande sasvim utihnu, izvuče se iz skrovišta, teniske su mu uprljane, vidi to i žao mu je, duša ga boli, ali sad mu je glavna briga - gdje se skloniti dok ne dođe vrijeme za povratak kući. Okolnim uličicama, sve kroz muslimansku Riku, pokraj velikoga mezarja na početku Uspolja, pa uz groblje na Ćeliji, dohvati se djedove njive pod Grabežom, a u njoj onoga najdubljega kuta gdje pada veliki hlad krošnje oraha iz susjedove njive. Tu napokon smiri tijelo i povrati dah. A onda - brige, strahovi. Što će lagati majci? Što će biti u školi, jer je učiteljica morala vidjeti da ga nema na dočeku? Što će uraditi njemu, što će majka misliti o njemu i njegovom postupku kada se sve razotkrije, a kako će se njegov grijeh vratiti majci? I pitanje: kako ništa od svega toga nije imao u glavi kad je, ni ne znajući dobro što radi, ali najedanput tvrd u odluci, iskočio iz reda i sakrio se u onu smradnu rupu? A što je ono što mu jest bilo u glavi, pa ga natjeralo na skok? Ni u tom trenutku, a ni sada, kada je prošao cijeli život, nema jasan odgovor. Ali zato je u potpunoj svježini živ, danas kao i onda, osjećaj koji je cijelim njime vladao, i koji je umjesto njega odlučio. Danas zna: bio je to osjećaj nepripadanja i poraženosti, bolan, plačan i gord u isto vrijeme, i tako moćan da je mogao nadvladati strah, do nebesa ogroman. Što znači ova jarka svježina sjećanja preko cijela života, koja ga zapanjuje?

Ivan Lovrenović