Ivan Lovrenović: KAKO JE FRATAR PRIZNAO DIJETE
- Znaš li ti zašto se govorilo da je rakija fratarska košulja? – pita šeretski stari fratar, dok nazdravljamo dobrom šljívom sjedeći uz prozor župne kuće u Dócu, s kojega se pogled niz dolačke voćnjake i okućnice ne zaustavlja sve dok se ne izgubi daleko dolje, u plavičastoj izmaglici nad Lašvom…
- Ne znaš, kako ćeš znat’! – nastavlja ni ne čekajući odgovora.
– ‘Vako ti je to bilo. Služeći po bosanskim vrletima i zabitima, po kiši i svakom kijametu, nije fratar im’o košulja da mijenja, nego onu jednu što je na njemu, pa kad pokisne, nema se kad ni osušiti, nego potegni rakije da se ugrije i ne oboli… Priki lik za svaku bôlu!
- Ih, da je samo rakija!… Jesu li ti ikad kazivali kako je fra Tomo prizn’o dijete? Nisu! E, slušaj! Služio fra Tomo Džaja na Kosovu u našoj župi u Zlokućanima, bio tamo dva’est godina, ako nije i više. Srodio se sa Šiptarima, naučio jezik, štimali ga k’o najrođenijega. Bilo ružno vrijeme: poslije rata, partizani zavladali, nit im valjaju Šiptari, nit im valjaju katolici i fratri. Ono, po duši, nisu ni Šiptari novu vlast volili – odmetali se u šumu, puškarali se s njima, bivalo i mrtvih glava. A kad bi koga vlast uhvatila, bolje bi mu bilo da im nije živ pao u ruke…
Ele, odbio se i jedan fra Tomin župljanin u šumu, te u jednome puškaranju bude ranjen. Njegovi se drugovi razbježe, ali mu nekako ženi dojave pećinu u koju su ga sakrili. Ona se noću iskradala i nosila mu hranu, liječila ranu, previjala ga i njegovala, pa bi se zorom vraćala u selo. Nailazila milicija, pretresala joj kuću, ispitivala, ali nikad ništa nisu osjetili.
Ali, šta će ti biti! Kako je ona čo’eka dobro pazila, on se brzo oporavio, opas’o snagom, mladi oboje, željni jedno drugoga, te noć za noć – ostane ti ona u drugom stanju. Isprva i nekako, al’ kad se na njoj počelo poznavat’, eto belaja!
Šta će, kud će – pripovjedi žena sve fra Tomi. Turi on malo glavu u šake: ako se otkrije, stradat će i ona i sva čeljad u kući, a naći će i onoga veselnika u šumi. Ni fratar se neće moći opravdati da ništa nije znao. Opet, nema nikoga s kim bi se svjetov’o – nije ti to k’o danas: telefon, mobitel, onaj šejtanski internet, začas svak svakoga dozove…
Odluči fra Tomo, zovne župljanku, rekne joj: prvo otiđi svome čo’eku i sve mu reci šta smo se zdogovorili, da ne bi poslije prigovar’o, a kad te milicija dođe pitati čije je to dijete što ga nosiš, ti reci: eno fra Tome, njega pitajte, fra Tomo zna sve.
Tako je i bilo. Vlast se nije petljala, čak im bilo pomalo drago e se fratar uvalio u što ne smije. Selo sve znalo i šutilo. Čo’ek one žene ozdravio, ponovo se pridružio odmetnicima, i kasnije pogin’o u nekom okršaju. Fra Tomu uprava, kad je ostario, vratila u njegovo Livno, i u goričkom samostanu umro pedesetpete. Kako je stvar sa ženom i djetetom riješio kod crkvenih i redovničkih vlasti, nikad nikom nije kaziv’o.