Ivan Lovrenović

Usnijem Bakoviće – Augusta i Jerku. Poslije, mislim i na trećega brata Zvonku, fratra. Pa ih onda, sestre i ostalu braću, brojim u glavi, nekima se više ne sjećam imenâ, ali njihova lica, karakteristične izraze i kretnje, glasovne intonacije, mogu oživjeti kao da su preda mnom. Njihovu majku Pȅrko Baković, tada mladi majstor zidar, doveo je u Varcar kad joj je bilo šesnaest. Krsno joj ime bilo je Karolina, ali ga se ubrzo valjda i sama prestala sjećati – svi su je zvali Karojkom. Kuća im je bila na kraj Zborišća, tamo gdje prestaje naselje, a nastavlja se seoski put ponad Crne Rike prema Gavranuši, Kotoru, Gustovari... S Austrijom na plodnu zemlju u sjevernu Bosnu stizali su kolonisti iz siromašnih rusinskih, poljskih, slovačkih zajednica iz Zakarpatja. Bile su to seljačke obitelji, plodne i brojne. Opremljeni informacijama i ohrabreni preporukama sa crkvenih oltara, bosanski su se mladići, prispjeli za ženidbu, stali zapućivati „u Lijevče“ i dovoditi mlade došljakinje za žene. Tako je Karolina, krupna djevojka svijetle puti, kose i očiju, malo kreštava glasa, stigla na Zborišće, među kvrgave stêće bosanske katolike, i stopila se s njima. Između dolaska iz Lijevča i odlaska na onaj svijet proživjela je dug i plodan život: rodila trinaestoro od kojih se većina umetnula na nju, i bila apsolutna kućna gospodarica. Umrla je nepismena, ali su ona i Pȅrko svu svoju djecu podigli na noge – neke iškolovali, neke opremili dobrim zanatima. August, najstariji, bio je kovač, krupan, svijetle puti, kose i očiju, malo kreštava glasa uvijek s nekakvom ironičnom intonacijom. Jerko, od očeve sorte, bio je najmlađi, učitelj, ali se razumio u konje, kao i otac. Zvonko, fratar, kojega su još zarana njegova redovnička braća nazvala Starim, bio je krupan, svijetle puti, kose i očiju, malo više kreštava glasa, s izrazito ironičnom intonacijom, uvijek spreman stati u obranu grešnoga naroda naspram sitih vlasti, fratarskih i crkvenih naročito. Dok je Karojka sa Zborišća, u dubokoj Bosni, sa svojim Pȅrkom kroz Dvadeseti vijek dizala sinove i kćeri, na drugome kraju svijeta, na Manhattanu, zablistala je zvijezda nove kulture Zapada, noseći isto prezime – Warhol. Izgovaralo se i pisalo različito, kako gdje i kako koji službeni jezici i alfabeti kojima je taj mali nepriznati rusinski/rutenski narod podvrgavan: Warhola, Varhola, Вархола, Воргол, ali sumnje nema, bilo je to isto prezime, isti rod. Proučavam lice Andyja Warhola na dostupnim fotografijama: u kroju usana, krupnih i malo oborenih na krajevima, u konfiguraciji čela, u položaju očiju vidim sličnosti s Karojkinim potomstvom. Bit će da su se nekako u isto vrijeme, iz istoga kraja i selili: jedni Warholi u Ameriku, drugi u Bosnu. Karojka-Karolina, kvrgava stêća Zborićanka i bosanska katolkinja, nije marila za umjetnost, i posve sigurno nikada nije čula za slavnoga prezimenjaka, a da je i čula ne bi joj značio ništa. Kao što ju ni na koji način nije mogla uznemiravati niti je se doticati njegova ideja o petnaest minuta slave ravnomjerno namijenjene svakomu živom. Još je sigurnije da Karojka sa Zborišća nije postojala za Andyja Warhola. Warhol počiva na rutenskom grkokatoličkom groblju u predgrađu rodnoga Pittsburga. U gradiću Medzilaborce (rusinski: Меджилабірці), središtu siromašne regije Laborec u današnjoj Slovačkoj, sagrađen je 1991. Warholov Muzej suvremene umjetnosti. (Po dokumentima, Andyjevi roditelji, Julija i Ondrej Warhol, živjeli su u selu Miková, koji kilometar dalje.) Karolina Baković, rođena Warhol, počiva na groblju u Ćeliji, u bosanskome gradiću koji joj je od njezine šesnaeste do smrti bio jedini dom. Koji danas više nikomu njezinome nije dom. Ivan Lovrenović