Ivan Lovrenović

Službeno: Kizlaragina, Varcarani je oduvijek zovu Krzlaragina, tako hoće vernakularni govor.

Šef sultanova harema za vladanja Murata III, bio je ovaj kizlaraga na vrlo visoku položaju u carskoj nomenklaturi. Legenda kaže da je porijeklom iz ovoga kraja, a to potvrđuje i vakufnama. Mjesni kroničar Ahmo Dedić u svome rukopisu, za koji ne bismo ni znali da ga djelomično nije prepisao u svojoj kronici drugi varcarski ljetopisac don Niko Kaić, piše: „Početak današnjeg grada datira iz kraja 16. vijeka, kada je Hadži Mustafa Bejazić (sigurno od: Bilić), sin Muhamedov, a unuk Abdulveduda, rođen iz Kotlina – Mrkonjić-Grad, sagradio džamiju, 24 dućana, musafirhanu (konačište) od 20 soba, vodovod, banju, pekaru, mekteb i time udario temelj gradu. Ostavio je Vakufskoj upravi također 690.000 akči za pomaganje privrednika, koji je davan na kamatu trgovcima i obrtnicima. To je bilo već sagrađeno 1593. godine, a gradnja je trajala oko 2-3 godine, te prema tome temelj gradu je udaren 1590. godine. Hadži Mustafa Bejazić bio je Derseadeaga (upravitelj carskog dvora)[1]. Navedni podaci nalaze se u Zakladnici Krzlaragina vakufa u Mrkonjić-Gradu. Krzlaraga bio je evnuh (hadum). Odveden je kao dijete prilikom kupljenja djece u Carigrad, tamo je preveden na islam, prošao kroz najviše škole i došao docnije do visokih položaja u Turskoj. Sudeći po imenu  njegov djed nije bio musliman.“

Potkupolna džamija savršenih proporcija iz klasične epohe osmanskoga graditeljstva, od 1593. do 1993. stajala je četiri stotine godina tu, na mjestu na kojemu je s njome i oko nje niknuo Hadži Mustafin vakuf, pa kasaba Varcar-Vakuf, pa u novo doba Mrkonjić-Grad. Obnovljena je 1873, popravljana 1883, 1899. i 1925. godine.  Za vrijeme druge Jugoslavije bila je kao kulturnohistorijsko dobro pod zaštitom države, i u više navrata na njoj su obavljani restauratorski-konzervatorski zahvati i ozbiljne sanacijske intervencije državnim sredstvima a pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine.

Srušili su je i potpuno zaravnali 1993. karadžićevci, u doba crne pomrčine, koja je, bez zorice i bijela dana, trajala više od tri godine. Težak je i mrk to posao bio: srušiti, pa raščistiti i raznijeti nadaleko, da ne ostane ni kamen na kamenu, ni najmanji trag, a sve po pomrčini i uz ljutu psovku. Nije je bilo dvadesetjednu godinu. Bilo je divlje parkiralište.

I, onda, bez ijedne vijesti i slike na cijelome internetu, bez ikakve objave na stranicama Rijaseta Islamske zajednice, ni Medžlisa mrkonjićkoga – slika kao iz sna: spuštamo se niz čaršiju i gledamo a ne možemo očima da vjerujemo: korpus džamije zajedno s kupolom već je uspravljen, majstori rade na malim kupolama iznad trijema, velika žuta dizalica stremi u nebo spremna i zaposlena… Brdo Orugla u pozadini ponovo zadobilo puninu kadra. I nas je ispunilo.