Ivan Lovrenović

Nisu se u ovome ratu, kao u onome, u Varcaru smjenjivale i kroza nj prolazile vojske sve do u ranu jesen Devedesetpete kad je već sve bilo ustvari gotovo a o tome krvavom listopadskom šenluku vojnika s Gospinom krunicom o vratu i pod slavnim krvavo-bijelim šahovskim grbom još će ovdje biti riječi. Bratsko klanje u našim krajevima, izgleda najbolje uspijeva i najveću radost pruža u ljeto u zrelo i zlatno ljeto u onome njegovu pijanom vrhuncu nekako između polovice lipnja i polovice kolovoza razdoblju u koje padaju svi najvažniji svetitelji i svi najljepši godovi domaćega abrahamskog trovjerja: Sveti Anto Padovanski „Mala Ćaba“ na Ajvatovici iznad Prusca Sveti Ivo Podmilački Vidovdan i sveti srpski mučenik knez Lazar Sveti apostoli Petar i Pavao Sveta Ana i Joakim, roditelji Blažene Divice Marije Sveti Ilija prorok

prvo po novom pa po starom kalendaru s ilindansko-alidžunskim kršćanskim i muslimanskim teferičima po bosanskim svetištima i dovištima koja su to isto barem tri hiljade godina unatrag u prapovijest samo pod uvijek iznova prilagođavanim kultnim obličjima kojima se prepokrije ono zatečeno onako kako koja nova vjera potisne prethodnu, kako koji novopridošli narod potčini ili istrijebi prethodni

te Velika Gospa katolička ȕ po kolovoza i odmah za njom Preobraženje Gospodnje pravoslavno kada se, govorilo se, priobrazi i gora i voda i prestaju žestine ljeta. Onaj koji bilježi nikada nije imao dara ni zanimanja za mislioce rata i njihovu zavodljivu književnost; Sun Tzu, Schmitt, Jünger – kapa dolje njihovoj lednoj genijalnosti – nisu njegovi miljenici, a o Clausewitzevu iskazu: “Mir je snježni zimski pokrov pod kojim snage drijemaju i polagano se razvijaju. Rat je žar ljeta koji brzo razvija i potiče zrelost.” da se promišljati svakojako, najprije kao o dobro sročenoj pjesničko-filozofskoj krinki za apologiju rata. Pa se u svojoj neznavenosti pita prizemno i jednostavno nije li sve to s ljetom tek pusta logika rata: s velikim klanjem najpametnije je početi u ljeto i gledati da sve što prije oposliš prije kiša, prije kratka dana, studeni, snjegova tako ćeš s najmanjim troškom najviše poraditi. Kakomudrago, sve najveće izgibije i sva najushićenija masovna zločinstva vazda su ovdje u ljetno doba padala u zrelo i zlatno ljeto: i kad je  sultan Mehmed Drugi 1463. uzimao Bosnu i  kada je serasker reformskoga sultana Abdul Medžida Latas  krenuo 1850. da satire pobunjene muslimanske prvake protivne modernizaciji Carstva i Bosne i kada su habsburške trupe 1878. ulazile u Bosnu da je civiliziraju. I u ljeto Četrnaeste. I u ljeto Četrdesetprve. Ljeto Devedesetdruge Varcarani koji su ga preživjeli zaboravit neće nikad. Nije grad morao čekati službeni nastanak srpske republike u Bosni. I prije nego što je Devedesetdruge na dan Svetoga prvomučenika i arhiđakona Stefana 27. januara po julijanskom kalendaru a devetoga po gregorijanskom proglašena ona prva grad je bio i kroz cijeli rat ostao u toplim njedrima srpstva ni od koga ugrožavanim sve je u njemu bilo srpsko i vlast i bog i anđeli njegovi i nebo nad njim baš kako je nekad davno pjevao zaneseni sarajevski gimnazijalac sa Zmijanja Petar Kočić.[1] Podalje su bili frontovi i bitke drukčiji se ovdje vodio rat:

planski teror zastrašivanje otpuštanje s posla mobilizacija za rat preko Save prisilni rad istjerivanje iz stanova oduzimanje imovine pljačke batine mučka ubojstva

a za to nisu trebale dolaziti vojske, obavljale su to vrijedne lokalne vlasti i hristoljubive patriotske snage e da bi grad posvećen junačkome Petru Mrkonjiću Kralju Oslobodiocu, napokon i zauvijek osvanuo oslobođen od nesrpske nečisti. Civili, dojučerašnji mirni i od svakog dobro viđeni građani trgovci, zanatlije, činovnici, vozači, uspješni menadžeri preko noći postaju opasni ustaše i fundamentalisti pa ih gone na ropske kuluke da kopaju puste kilometre za vodovod bezvodnom Tribovu Doktorovu rodnom selu

a Doktor je SDS-ov gospodar života i smrti u gradu,

ili u logor na Manjaču pod krvavu torturu, ili u Podbrdo gdje je mučilište u „objektima Klaonice“... Ostao je nepoznat Doktorov odgovor na pitanje jednoga od kulučara: „Što si se, bolan, ispizmio na nas, nismo ti oca ubili mi, ubio ga je KNOJ“[2], ali sámo pitanje nudi mnogo slućenih odgovora i mračnih pretpostavki. Ponešto od svih navedenih mjera mnoge je Varcarane krive vjere i nacije snalazilo kroz cijelo to zlo proljeće ali su se još držali ponosni, ukorijenjeni zavičajci još nisu pomišljali na konačni odlazak kao spas i jedino rješenje. No stiže trinaesti dan lipnja kobna subota, kada u grad pada vijest da su u poslijepodnevnom okršaju s hrvatskim i muslimanskim snagama iz Jajca na Šebezovim livadama u Barevu daleko negdje na međuopćinskoj međi koja je sada ratna granica, izginuli srpski rezervni milicioneri iz Mrkonjića Zoran Bogojević, Petar Čigoja, Živodrag Čulić, Stanislav Eremija, Zoran Gavrić, Milan Iličić, Branko Iveta, Branko Jakovljević, Dragan Jarić, Zoran Karać, Zdravko Kojić, Radovan Konjević, Lazar Laketa, Mlađen Malešević, Miroslav Milić, Dušan Palalić, Čedo Savičić, Dušan Sikimić, Zoran Soldat, Petar Tešanović - sve mladi ljudi, neki još neoženjeni, materina čeda, očeve uzdanice. Za mnoge ti u povjerljivom razgovoru više od petnaest godina nakon svega s iskrenim žalom tvoj drug iz djetinjstva D., jedan od šačice katolika što su preostali u gradu, kaže: „Velika je to grehota, bili su momci ko srma, mirni, tek počeli živit.“ Mnogo je nejasnoga oko toga pohoda i danas, tek spominje se Uroš P., načelnik policijske stanice u Mrkonjiću, koji je te momke naoružao i mimo njihove volje, neiskusne, poveo u akciju razoružavanja i istjerivanja Hrvata i Muslimana iz sélā Vlasinje i Liskovica. Ulogorili su se u Šebezima, kaže predaja, načelnik nije poduzeo nužne mjere osiguranja pa kad su ih jajački hosovci i teritorijalci iznenadili i svom žestinom napali nisu imali šansu nikakvu. Sutradan, u nedjelju, katolicima je dupli blagdan: prekjučer bilo je Srce Isusovo, jučer sveti Anto Padovanski omiljeni svetac u svoj Bosni a po crkvenom običaju ti se sveci prenesu na nedjelju prvu koja dođe pa je crkva za prijepodnevne pučke mise puna. Za masakr u Šebezima mnogi još nisu ni čuli pa kad se razilaze kućama još su u svečanom misnom raspoloženju. Oko njih, međutim počinje divlji lov: u dijelove grada s hrvatskim i muslimanskim kućama ulijeću policijski kombiji, hvataju redom i ubacuju u njih muškarce uz bijesne psovke i batine. I Bȁja je tako dignut, uz neki koban dodatak o kojemu postoje ponešto različite verzije. Što je iz svih njih moguće razabrati: u strmu ulicu Sokak koja vodi u Čaršiju, pred kuću mirnoga i vedrog Joze Svetinovića Baje vozača u firmi „Zadružna trgovina“ vrsnoga pjevača kako u crkvenom, tako i u gradskom zboru KUD-a „Jedinstvo“ došli su mrki hvatači u uniformama i pod oružjem. Poznavajući ih dobro izišao je pred njih i nasmijan kao i uvijek priupitao jednoga nešto kao: šta se to dogodilo, komšija. Protumačiše to kao podsmijeh, stadoše psovati i prijetiti a taj upitani svom ga snagom udari šakom po licu i raskrvavi. Ubacili su ga u kombi, zajedno s još nekoliko komšija i odvezli u stanicu milicije. Po jednoj verziji Bajin stariji brat Marko, kovač zatvoren zajedno s njim, kad je naslutio da se Baji sprema najgore ponudi se načelniku milicije da uzmu njega a Baju puste. Dobio je smrknut odgovor da se moli bogu za svoju glavu a za Baju bolje mu je da ne pita jer „Baji spasa nema!“ Iz milicijske stanice prevezen je u Podbrdo u Klaonicu, desetak kilometara od grada prema Ključu zajedno s desetinama pohvatanih muslimana i nekoliko katolika, svojih komšija. Svi su, tko manje tko više, bijeni, mučeni, mrcvareni ali Baja najstrašnije. U utorak šesnaestoga lipnja nakon još jednoga batinanja, bacili su ga natrag među zatvorenike. Polomljen i izobličen u jezivim mukama i u krvavom hropcu poživio je još petnaestak minuta. Preko Varcara navukao se gust mrak – od noćnoga ne manji onaj danji. Iz njega i o njemu u godinama što slijede čulo se malo a to malo što se čulo, uvijek mráčno, zlo. Tako je iz grada izašla i do tebe našla put vijest o strašnom kraju tvoga školskog druga Milenka O. Zapisao si je tada, stegnuta grla, zgrčenom rukom, a namjeran si je ponavljati, kao zavjet i nježan pomen: otišao je daleko niz rijeku do Mandina Vira, bila je studen velika, prerezao je vene i u hladnu vodu položio široko raširene ruke; tako je iskrvario i umro. Milenko O. bio je Srbin. Uvijek je bio melankoličan, gospodstven, gadljiv. Je li se to Milenko tako spasio? Jesu li, u srcu zločina, Milenkove raširene ruke i krv iz njih što se stapa sa studenom sivom vodom Crne Rike jedini ljudski izbor? Teror, zastrašivanje, otpuštanje s posla, prisilni rad, istjerivanje iz stanova, premlaćivanje, pljačka – to se nastavilo i pojačalo, postalo sistem. Stara Krzlaragina džamija, amblem grada, srce čaršije, dignuta u zrak, Hamidija džamija u Rici srušena, crkva apostola Filipa i Jakova zapaljena. Pred užasima svakodnevnice ponos i ukorijenjenost počeše naglo kopniti: vlastiti grad ukaza se zavičajcima kao smrtna klopka. Uto je vlast smislila „zakonit“ način progona koji će kasnije u prijetvornoj engleštini svjetske diplomacije biti nazvan ethnic cleansing, etničko čišćenje. Sve više nevoljnika prihvaća taj izlaz koji im vlast nudi. Vidio si i sačuvao formular koji su morali potpisati da bi izašli:

IZJAVA O DOBROVOLJNOJ PROMJENI MJESTA PREBIVALIŠTA

Ja (ime, očevo ime, prezime) sa prebivalištem u Mrkonjić–Gradu, u ime svojih članova uže porodice i to (imena), izjavljujem da smo dobrovoljno odlučili, bez bilo kakvog pritiska, promijeniti mjesto prebivališta. Dajući ovu izjavu, saglasni smo da našom pokretnom i nepokretnom imovinom raspolažu nadležni organi opštine Mrkonjić–Grad. Izražavajući svoju i volju svoje porodice svojeručno potpisujem ovu izjavu.

NAPOMENA: Ova izjava ima svojstvo DOZVOLE Skupštine opštine Mrkonjić–Grad da gore imenovana lica mogu nesmetano napustiti teritoriju opštine Mrkonjić–Grada.

DOSTAVLJENO: 1)      Davaocu izjave 2)      SO Mrkonjić––Grad

Pokrenuše se, tako zavičajci osuše se iz svojega grada dobrovoljno, bez bilo kakvog pritiska prsnuše na sve strane sretni s glavom na ramenima. Eno ih danas na adresama o kojima nikada sanjali nisu: Kanada, Amerika, Švedska, Njemačka, Australija... I groblja su već tamošnja dosad naselili. Živima internet stvara iluziju da se zavičajno „druže“, da su još svoji. Prema svim mogućim informacijama, a onaj koji bilježi skupljao ih je odakle god je mogao i uvijek iznova provjeravao, u gradu je na kraju ostalo otprilike tristopedeset muslimanskih i pedesetak katoličkih duša. Pred početak rata (taman su se 1991. godine svi bili uredno popisali) prvih je u gradu bilo 1450, drugih 354, od ukupnih 8.422 stanovnika – brojevi govore sve o razmjerima dobrovoljne promjene mjesta prebivališta. U ljeto Devedesetpete  okrenuo se rat. Ljudska hekatomba u Srebrenici, opsada Bihaća sa slutnjom sličnoga ishoda – naveli su jake Zapada da se upletu i promijene odnos snaga.

Velja kruška u grlo zapadne. Krv je ljudska rana naopaka, na nos vam je počela skakati; prepuniste mješinu grijeha! - pjevao je vladar-pjesnik prije vijek i po na usta vladike Danila, lika pomalo hamletovskog. Znaju li, mogu li osjetiti baštinici i poklonici što se kunu u veličinu i mudrost Pustinjaka cetinjskoga da je njegova strašna kletva-opomena zadržavši smisao promijenila smjer sad, u ljeto Devedesetpete njima upućena; sad i odsad?

 Sada su jaki sa Zapada voljni Srbima dati samo u Bosni i to ne sve ono što vojno drže: srpske snage moraju pustiti Knin i Hrvatsku, moraju ostaviti Grahovo, Krupu Bosansku, Drvar, Petrovac, Ključ, Jajce, Šipovo, Vakuf Donji – i one to čine uz glumljeni ili nikakav otpor hrvatskim i bosanskim snagama, sukcesivno, po diktatu jakih i prema tajnim naredbama svojih glavešina. Mrkonjić zakratko ostaje izvan dogovora, u nejasnom statusu, pa se u njega slijeva silno mnoštvo nesretnika iz napuštenih gradova u bijegu i strahu od tuđih vojska željnih pobjeda, na odmazdu spremnih. U te dane pada još jedno masovno stradanje Varcarana. U srpskoj vojsci koja još drži položaje oko Donjega Vakufa preimenovanog u Srbobran, jedna jedinica u kojoj ima i Mrkonjićana raspoređena je u selo Oborke na putu prema Travniku. Uz nju je roblje za kopanje rovova – tridesetak Varcarana, većinom muslimana uz četvoricu katolika. Kada 12. rujna u komandu stiže naredba za napuštanje položaja i povlačenje, bijes i gorčina poraza okreće se u mržnju na robove, pa na pitanje:

što s njima, nije li nam dosta svoje brige, zar ćemo i njih vući za sobom i još ih hraniti

pada krvav dogovor. U noći s 12. na 13. rujna čuvari ih izvode u dvorište osnovne škole u Oborcima i postrijeljaju. Ovo su im imena: Ibro Arapović, Fahrudin Arnautović, Džafer Bajrami, Stipo Baković, Kemal Ćano, Nurko Dedić, Taib Dedić, Mustafa Dizdarević, Ado Durek, Mehmed Hadžić, Tahir Hažbić, Safet Heganović, Adem Heremić, Dževad Hrustanović,  Fejzo Kaharović, Grgo Kotromanović, Matija Kotromanović, Ahmet Medić, Osman Medić, Senad Medić, Dževad Mujkić, Zuhdija Nezirović, Faik Smajić, Hamo Šehović, Kemal Šehović, Džemal Topalović, Ivica Vulić, Ismet Žerić. Po mitskom pravilu da masovni zločin nikad ne ostane bez svjedoka jedan mučenik se spasio i kasnije sve ispričao. O sudbini četvorice katolika pričaju ti dugo nakon rata dvoje njihovih prijatelja, muslimana, s tugom, kada se slučajno sretnete u Sarajevu, na ulici: „Po sporazumu između srpske i hrvatske strane budu oni pušteni iz Oboraka i dođu kućama. Uspjelo im je skupiti papire za odlazak u Hrvatsku, samo još Doktor treba da im izda potvrdu da mogu ići. Dođu mu u kuću navečer, on ih lijepo primi, potpiše im potvrdu. Hvalili se, kad su došli kućama, da im je i rakiju iznio. Istu noć, kasno, već su bili pozaspali, poslao po njih i svu četvoricu vratilo u Oborke, u smrt.“ Prisjećaš se, negdje si već zapisao uspomenu na Grgu Kotromanovića, majstora limara, snažnu ličnost, koji je po Varcaru i oko njega ali i po svoj Bosni, limom pokrio i savršene oluke izveo na bezbrojnim kućama, crkvama i džamijama. Davno, proveo si s njime visokim i ogromnim nekoliko nezaboravnih sati na krovu stare kuće u razgovoru dok lebdeći kao leptir na rubu ambisa mijenja struo oluk zbog kojega je počelo opasno zakisivati po kućnim zidovima. Tko bi mogao zamisliti i opisati stanje, život tih dana u gradu pod dvostrukom opsadom? Opsjednut izvana: hrvatska je vojska već do 15. rujna osvojila cijeli južni dio općinskoga teritorija i grad joj je na artiljerijskom dometu. Opsjednut iznutra: krcat izbjeglicama izluđenim jednako kao i građani, svaki čas očekuje se pad i ulazak ustaša, svi su putovi zatvoreni osim onoga jednog što vodi na sjever, k Banjoj Luci a i ona je puna izbjeglica iz Hrvatske i iz Bosne. Srpska vojska koja treba da brani grad u rasulu je, demoralizirana, spremna na bježaniju, i u zraku se osjeća da se sprema najgore, da je politika izdala. Pu dugoj i neprekinutoj liniji sve tamo od Ribnika, Medne, Štrbine na zapadu, do Čirakovca i Majdana na istoku, preko lisinskih visova iznad grada s kojih se Mrkonjić vidi kao na dlanu, hrvatska vojska je utvrdila položaje, tu i tamo na grad doleti topovska granata, topnicima za zabavu, građanima na stravu i užas. Iz jezika dnevnih izvještaja srpske vojske, makar je suh i prikrivajući, dobro se mogu naslutiti razmjere panike i obezglavljenosti: određene su jedinice „napustile položaj“, „ostao prazan prostor, što je neprijatelj iskoristio“, „otkriven je desni bok pješadijske brigade koja se povlači“, „zbog nepovoljnog položaja jedinice nisu mogle ostati na svojim položajima“, „naglo izvlačenje jedinica VRS u širem rejonu Mrkonjića“... Mnogi su se građani već i prije pokrenuli k Banjoj Luci i dalje, tko kamo ima i može a kada je u nedjelju 8. listopada „neprijatelj otpočeo snažna artiljerijska dejstva na čitavom frontu, gdje su istovremeno izvodili pješadijsko-tenkovske napade na liniju odbrane“ te „po najužem dijelu centra Mrkonjić-Grada ispalio oko 300 projektila“ potekla je u svim mogućim vozilima niz Banjalučku cestu rijeka uzrujanoga ljudstva, zaokupljenoga samo spasom glave i života. Pokazalo se to razumnim. Od onoga utorka 10. listopada kada su „oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u gradski centar Mrkonjić-Grada a potom nastaviti borbena dejstva na pravcu Mrkonjić-Grad – Trijebovo“ sve do 5. veljače 1996. kada je hrvatska vojska po dogovoru što ga krvavim flomasterom iscrtaše Izetbegović, Milošević, Tuđman u Daytonu, Ohio, vratila srpskoj vlasti i grad i općinsko područje Mrkonjića, i kada su se izbjegli Srbi mogli vratiti u opustošeni grad a od Bošnjaka i Hrvata napokon nije ostao skoro nitko svih tih stotinusedamnaest dana bili su dani divlje vojničke samovolje, bezdušne pljačke, organizirane i pojedinačne, uništavanja, terora. I najgore: bili su to dani još jednoga masovnog krvnoga zločina o kojemu svjedoče ostaci tijela srpskih vojnika i civila pobijenih nakon ulaska hrvatske vojske u grad a pronađenih u masovnoj grobnici na gradskom pravoslavnom groblju. Kako je to moglo izgledati kada osloboditeljska vojska ulazi u pust, prethodno artiljerijski temeljito obrađen Varcar? Onih četiristotinjak muslimana i katolika što su u gradu preostali nakon masovne dobrovoljne promjene mjesta prebivališta sve dane oslobađanja provode skutreni u podrumu neke javne zgrade, u strahu i drhatu. Srpska vojska je odstupila, svi Srbi iz grada koji su mogli izbjegli su, ostala je šačica građana koji nisu mogli, nisu htjeli, nisu imali kamo. Osloboditelji su u ponedjeljak 9. listopada već na prilazima gradu, opijeni su pobjedom. Pucnjava je zaglušujuća, više je to šenluk i veselje, nego borba. Zapovjednik neke od postrojba, stanoviti Andrija Matijaš zvani Pauk prsi se trijumfalno na tenku, pa kada ga obori loše kontroliran rafal nekoga njegovog veselog vojnika[3] nastane strka pa za njom bijes. Odmah to bude oplakano i ovjenčano kao junačka pogibija legendarnoga zapovjednika u ljutoj borbi s neprijateljem, gradu u njegovu čast nadjenu novo ime, Matijaševo, a za odmazdu pobiju srpsku čeljad koja su se zatekla u gradu – muško, žensko, staro, mlado njih stotinuosamdesetjedno, i njihovu smrt proglase pogibijom neprijateljā u borbi. Među pobijenima nađen je i sedamdesetjednogodišnji Niko Marić, mrkonjićki advokat, ugledan i omiljen građanin koji nije imao mogućnosti da izbjegne. Kakav to um moraš imati da zamisliš staroga advokata, oličenje mirnoće i trezvenosti, kako ostaje u napuštenom gradu da se bori protiv nadiruće vojne sile i u toj borbi pogiba! Poslije svega pronađen je njegov dnevnik u kojemu zadnja bilješka unesena 10. listopada u šest i po sati ujutro glasi: „Granatiranje od juče se nastavlja. Cijelu noć su ispaljivali po neku granatu. Ujutru oko 06.30 časova čitava kanonada granata sručila se na Mrkonjić i okolinu.“ To se slaže s onim što smo vidjeli u vojnom izvještaju VRS za 10. oktobar, gdje potom slijedi podatak da je „povlačenje otpočelo oko 08.45 časova“ te da su „oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u gradski centar“. Što se događa s Nikom Marićem u taj strašni dan između trenutka u kojemu je, zauvijek, sklopio svoj dnevnik i gledao kako otpočinje povlačenje, i poslijepodneva kada, zloslutno, ulazi druga vojska? Nikada o tome nećemo znati ništa, kao što nećemo znati ni kako i kada su čestitoga starca ubili junaci s Gospinom krunicom o vratu i pod slavnim krvavo-bijelim šahovskim grbom. Ovo je sve što znamo: ubijen je tako što mu je glava razbijena nečim hladnim i tupim, uza nj je nađen njegov ručni sat marke seiko, koji je prestao raditi  20. listopada.   Nikako da se načudiš: kako živo U tvojim snovima Mrtvi žive, kako su samo, lukavci Svježi i okretni, kako Živi i radosni! I kako se ti ne zbunjuješ nad sobom Nad svojim stanjem: Dobro u času dok ih sanjaš Znaš da su mrtvi Okolnosti njihove smrti su ti poznate A sretan si što su živi Uživaš u njihovu smijehu U vašemu toplom razgovoru. Tako je i s Bajom: Srećete se u Sokaku kod njegove kuće U žurbi je, čekaju ga u firmi da vozi direktore Na službeni put Nasmijan je, glasan, razmjenjujete uobičajene šale. Nekomu tko je uza te, kad Baja odžuri uza Sokak Onim kratkim a žustrim korakom, govoriš: „Eto, to je Baja!“ Misleći, sve u snu, sve odjednom Na njegovu svijetlu narav Misleć na njegovu užasnu smrt.

Ivan Lovrenović