Ivan Lovrenvić: Na ulici u New Havenu
U polusnu dođe sjećanje na taj trenutak: New Haven, na ulici, blaga, jedva primjetna uzbrdica, suha studen, lijepa knjizara-papirnica s malim cafeom, topla. Zastanem, u tako potpunom čuđenju da me je proželo kroz cijelo tijelo, zaustavilo u po koraka: kako to da sam ovdje? Ispada da je sámo to čuđenje bilo stvarno, čim se tako živo može javiti, a u New Havenu bio ili ne bio, ikada, pitanje je. Ima, doduše, još nešto što miriše po stvarnosti: ono kako je blagu, jedva primjetnu uzbrdicu ulice u New Havenu osjetila preumorna noga, nenaspavano tijelo, i kako je u njemu ostala upamćena sve do ovoga polusna.