Ivan Lovrenović

(2007)

O hrvatskim prijevodima Biblije, o prevoditeljima i njihovim sudbinama, kao i o sudbinama njihovih prijevoda, dao bi se napisati najuzbudljiviji povijesno-politički triler, u kojemu ne bi manjkalo zanesenjaka i idealista, velikih znalaca i pregalaca, ali ni intriga, mračnih stranputica i svakojakih slikovitih likova, te ni bizarnih ludističkih pokušaja. Među ovima potonjim najčudnovatiji za koji znam svakako pripada fra Grgi Martiću. “Bosanski Homer”, kako su ga euforično nazivali neki od kritičara suvremenika, ovaj rastom maleni a duhom veoma ambiciozni Hercegovac, koji je odživio svoj duhovnički i politički, i svoj slavni književni vijek usred Bosne - u Novome Šeheru, u Sarajevu, pa na kraju u ubavom Kreševu (gdje mu u samostanu i danas stoji muzej-soba), pod stare dane bio se odvažio da prevede Bibliju. Samo po sebi, to i ne bi bilo začudno za franjevca, poliglota i pjesnika takve slave. No, ne bi fra Grgo bio što je bio, da i u ovome naumu nije morao biti na svoju. Prema legendi, naime, on je zamislio i započeo prevoditi Bibliju – u desetercu! Počev od Knjige Postanka, naravno. Ne znam kako je moglo izgledati to njegovo prepjevavanje, ali, evo, pokušavam zamisliti prve stihove Geneze:

Mili Bože, čuda velikoga!
Da je bilo stati pa gledati
Kad se prohtje Bogu da sv’jet stvara!
On ga stvara do pet do šest dana,
A sedmi se stade da odmara....

Fra Grgo Martić se u povijest bosanske i hrvatske književnosti, ipak, nije upisao po prevođenju Biblije; ni ono po čemu je za života bio slavljen i uzdizan na južnoslavenski Parnas – ogromni ep na narodnu – ne bi mu danas osiguravalo neki veći pjesnički ugled. Književnost je hirovita i šaljiva, katkad i sarkastična, pa je Martić danas najzanimljiviji po tekstovima koji su za njega bili sporedni, takoreći nus-proizvodi (autobiografska Zapamćenja, putopisi, razni prozni fragmenti), ali i više od toga - po kulturološkom značenju. Bio je, naime, prvi u višestoljetnom franjevačkom spisateljskom lancu, koji je istupio iz obrasca nabožnoga i utilitarno-prosvjetiteljskoga, i počeo stvarati slobodno, individualizirano, s punom sviješću o sebi kao o umjetniku i o poeziji kao svojemu pozivu i profesiji, čime je jednu drevnu tradiciju pisanja, knjige, teksta preveo u modernistički kanon građanske kulture.

Jedan drugi i jako drukčiji Bosanac imao je s prevođenjem Biblije više sreće: Ivan Evanđelist Šarić, nekadašnji nadbiskup vrhbosanski, čiji prijevod Biblije je ovih dana objavljen u Zagrebu (izdavači: Hrvatsko biblijsko društvo, Vrhbosanska nadbiskupija i Glas koncila), i koji je pravi povod ovome zapisu. Već sama pojava takvoga izdanja bila bi dovoljna da na se svrati punu pažnju, jer se to ni u mnogo većim kulturama i jezicima ne događa, što bi se reklo, svaki dan. Veliki komplimenti idu izdavačima što su se potrudili da ovu knjigu u ruci držite kao prekrasan artefakt, a u isto doba da bude vrlo praktična za upotrebu (idealan format, klasičan dizajn s naslovom u zlatotisku, najfiniji biblijski papir, rubne oznake za pojedine biblijske knjige, odlično šivanje, najbolji “integralni” povez, otvara se i “pada” lako, bez nadizanja...).

Bibličari i biblijski tekstolozi reći će svoju o mjerodavnosti i vrsnoći ovoga prijevoda. Običnomu čitatelju, uživaocu, dopušteno je, nadam se, da, izabravši njemu draga i zanimljiva mjesta, napravi vlastiti opit uspoređujući prijevode iz raznih vremena i iz različitih prevoditeljskih radionica. Zbog kratkoće vremena i tjesnoće prostora, usporedio sam samo na tri mjesta Šarićev prijevod s “Kaštelanovom Biblijom” (Stvarnost – Kršćanska sadašnjost), te s prijevodima Bartula Kašića, Daničića-Vuka Karadžića, fra Ljudevita Rupčića (Novi Zavjet i Psalmi) i Rubena Kneževića (Novi Zavjet).

Slavni psalam 137 (136), na primjer, koji je grupa Boney M na milijunima nosača zvuka pretvorila u sladunjavi šlager (By the rivers of Babylon) oduzevši mu strašne kletve i krvavu poantu (Kćeri babilonska, pustošiteljice, / blažen koji ti vrati milo za drago / za sva zla što si nam ih nanijela! / Blažen koji zgrabi i smrska / o stijenu tvoju dojenčad! [Biblija Stvarnosti]), kod Šarića počinje intonacijom koja zvuči “prozaično” zbog odustajanja od aorista, za razliku od svih drugih prijevoda: Kraj rijeka babilonskih / sjedili smo i plakali spominjući se Siona... Kašić, pak, koji je u mnogo čemu bio ne samo prvi, nego i dan-danas ekspresijski najjači, u završnoj kletvi ovoga psalma kongenijalno pogađa ritam i magijsku svrhu ponavljanja: Kći babilonska zločesta, blaženi koji će vratiti tebi vraćenje tvoje koje si vratila nama.

U Knjizi Propovjednikovoj, i inače po svemu apartnoj i ne previše preporučljivoj za kolebljive vjerom i propisanim optimizmom, ima čudesna i zapravo zagonetna minijatura, koja u Bibliji Stvarnosti glasi: Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Daničić prevodi: Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. Naš Šarić opširnije: Tako je sav govor uzaludna muka: nijedan ga čovjek ne može protumačiti. Oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati. A sad poslušajte – baš poslušajte – Kašića: Sve stvari mučne: ne može ih človiek izgovoriti besiedenjem. Ne nasićuje se oko gledanjem ni uho se čuvenjem ne napunjuje. Četiri stoljeća ranije, Kašićev jezik je od sviju ekonomičniji, precizniji i plastičniji, unutarnja uznemirenost iskrenija i življa, ritam mu je najplemenitijega lirskog tipa. Zbog svega toga, Kašićev se tekst i mogućnostima tumačenja, slutim, otvara na drukčiji, mnogo slojevitiji način.

S trećim izabranim mjestom ima cijela priča. Čitao sam jesenas Autobiografiju Bartula Kašića (napokon prevedenu i izdanu), to senzacionalno štivo putnika-misionara po turskim zemljama (Bosna, Beograd, Srijem, Osijek...) u doba katoličke obnove. Opisujući svoje istovjerne „neprijatelje“ u Dubrovniku, kazuje na jednom mjestu kako ih, eto, neće mrziti ni zamjeriti im, nego će “na njihovu glavu zgrnuti žeravicu vruće ljubavi”. Šokirala me ta vruća stilistika svojom dvosmislenošću ili ozbiljnom ambivalentnošću; osjetio sam zvuk strašnoga, ali izvor nisam poznavao. Stihijno, bez ikakve uzajamne veze, uto dobijam iz Beograda najnoviju knjigu: Gil Anidžar , Jevrejin, Arapin – istorija neprijatelja. Nalazim vraški produbljene analize postavki o neprijatelju iz Pavlove Poslanice Rimljanima, i udaram na citat, koji, onda, komparativno provjeravam – u Bibliji Stvarnosti, u Rupčića, u Vuka Karadžića, u Rubena Kneževića; uglavnom potpuno podudarno. A onda, opet, Kašićev gipki i ritmični tekst: Pače ako bude ogladniti nepriatelj tvoj, napitaj njega; ako je žedan, pitja daj njemu: ovo bo čineći, žerave ognjene skupit ćeš varh glave njegove. Nemoj biti pridobiven od zla, nego pridobij u dobru zlo. I Ivan Šarić to mjesto prevodi prilično zvonko, očevidno impresionitran prijetećom dvosmislenošću i žestinom Pavla, apostola-orgsekretara: Ako je dakle gladan tvoj neprijatelj, nahrani ga; ako je žedan, napoji ga; jer čineći to, ognjeno ćeš ugljevlje zgrnuti na njegovu glavu. Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim!

Sudbina Kašićeva prijevoda Biblije uglavnom je poznata, ali je toliko nevjerojatna, i po osujećenosti svojih mogućih povijesnokulturalnih učinaka zapravo skandalozna, da ju valja uvijek nanovo spominjati. Upoznavši odlično sav svijet „Ilirika“ i „iliričkoga“ jezika (što se odavno po nacionalnoj dogmi uobičajilo izjednačavati s „hrvatskim“, a od njega je, uključujući ga, mnogo slojevitije, šire i povijesno bogatije), Kašić po potrebama Rima prevodi Bibliju na jezik koji je ispravno uočio kao najzastupljeniji „ilirički“ idiom (štokavski) a genijalnim jezičnim darom „osjetio“ i savladao. Svoj prijevod Kašić je završio 1625. godine. Kada ga je trebalo štampati, nastale su silne intrige na relaciji između dubrovačkoga i zagrebačkoga nadbiskupa i Rima, u kojima je sve išlo na štetu Kašićeva prijevoda, čiji je jezik iz skučene jezične perspektive dubrovačkoga i zagrebačkoga nadbiskupa ocijenjen kao nepodoban. Rezultat? Rezultat je jedna od najporaznijih činjenica hrvatske kulture: Kašićev prijevod ostao je kupiti prašinu u ladici skoro četiri stoljeća, da bi bio objavljen tek 1999. godine, i to u Njemačkoj, kod Ferdinanda Schöningha, u poznatoj znanstvenoj seriji Biblia Slavica (cijela je avantura doći do tog izdanja, o cijeni da i ne govorim). Danas gotovo da spada u domenu znanstvene fantastike pomišljati kakvim bi putevima - svakako drukčijim i sigurnijim - kročila cjelokupna hrvatska jezično-književna kultura i standardizacija (na cijelom „iliričkom“ prostoru) da je Kašićeva Biblija u svoje vrijeme bila štampana i primjenjivana.

 No, vratimo se Šarićevom prijevodu, za koji izdavači napominju da je, u odnosu na prvo izdanje (Sarajevo, 1942-43), ovo “prvo, popravljeno” i jezično osuvremenjeno uz maksimalno poštivanje prevoditeljeva jezika i ritma, na čemu su radili vrsni bibličari i jezični stručnjaci (Karlo Višaticki, Božo Odobašić, Mato Zovkić, Marko Alerić, Zvonimir Kurečić, Thomas Kaut i drugi). U proslovu, koji je napisao nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, stoje podaci o tome da je ovaj prijevod “za vrijeme izbjeglištva nadbiskupa Šarića” imao nekoliko izdanja u Madridu (1953), Austriji (1967), još jedno u Madridu (1960), te da je “od 1945. do 1990. Šarićev teološki i književni rad bio ne samo ignoriran  nego su komunističke vlasti zabranjivale unositi u domovinu njegove knjige”. Ove nas naznake, kolikogod šture, ili baš zato, neminovno navode na pitanja o ličnosti i sudbini nekadašnjega sarajevskog nadbiskupa. A tu je mnogo manje razloga za slavlje; zapravo, moglo bi se reći kako bi za Šarića – prevoditelja Biblije bilo mnogo bolje kad bi se njegovo povijesno postojanje i političko agiranje moglo nekako - zaboraviti. Riječ je, naravno, o njegovome javnom djelovanju u godinama Drugoga svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske.

Sve one koji su se, poput Šarića, entuzijastično i nekritično zanosili Endehazijom i Pavelićem, povlačeći svojim primjerom tko zna koliko mnoštvo, crkveni apologeti imaju običaj braniti – nevaljalalošću i lažnošću kasnije komunističke pseudohistoriografije tipa Viktora Novaka i sličnih mistifikatora. Magnum Crimen jest školski primjer i pojam propagandističke knjige, a njezin pogubni utjecaj u stvaranju užasavajućih stereotipova o „genetskom zločinaštvu Katoličke crkve i Hrvata“ ni danas nije sasvim jenjao. Ono što Šarića prokazuje u njegovoj političkoj i intelektualnoj mizeriji, nije, međutim, Magnum Crimen, nego – njegova vlastita štampa, njegovi vlastiti radovi, pjesnički, publicistički, govornički. Šarićeva verbalna proskineza pred Pavelićem, kojemu hvalu stavlja odmah iza hvale Bogu (Hrvatski narod, 30. 7. 1944), u vrijeme kada su već počinjeni svi zločini koji su mogli biti počinjeni, i kada je i samom Paveliću jasno da je đavo ponio i njega i državu mu, ne može se drukčije shvatiti nego kao izraz krajnje borniranoga uma, čija se sva stvarnost svela na opijenost nacijom, državom i vođom. Šarićev Katolički tjednik, recimo, pruža sliku zastrašujućega posrnuća – u smislu kršćanskoga milosrđa, po protužidovskim napisima (dok naočigled nestaje sarajevskih Židova, a to je u to doba čitava petina ili šestina ukupnoga gradskoga stanovništva), te u smislu povijesnopolitičke zaostalosti i minusinteligencije, koja ga do kraja drži u stavu adoracije spram NDH i Poglavnika.

O djelovanju Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini za vrijeme Endehazije iz kuta crkvene i crvene propagande nedavno je izvrsnu doktorsku dizertaciju u Rimu obranio mladi franjevački znanstvenik i intelektualac fra Petar Jeleč. Kada taj rad bude preveden i objavljen, bit će to prva knjiga koja će kod nas ovu bolnu temu postaviti na objektivne temelje.