Novo značenje Ferhadije
[caption id="attachment_4020" align="alignleft" width="600" caption="Fotografija: Uglješa Jotanović"]
[/caption]
7. 5. 2016.
Danas je otvorena obnovljena džamija Ferhad-paše Sokolovića u Banjoj Luci. Prvi kamen za njezinu obnovu simbolično je položen 2001. godine, a od povreda zadobijenih toga dana u masovnom divljanju protivnika obnove, onakvih kakvi su u rušenju Ferhadije i ostalih petnaest banjalučkih džamija vidjeli blistavu pobjedu srpstva i bogougodno podvižništvo, glavom je platio Murat Badić, smjerni starac koji je iz Cazina potegao u Banju Luku da bude prisutan tome činu. Danas divljanja nije bilo, sve je bilo mirno i umiveno, pod budnim okom stotina vidljivih i nevidljivih čuvara. Političari su pustili riječima na volju, najviše turski premijer u ostavci Ahmet Davutoğlu - izgovorio je svašta, bolje bi bilo da nije ništa.
U moje oči unišla je Ferhadija još dok su bile djetinje, i u njima ostala zauvijek kao prvo ugledano čudo velike, svjetske umjetnosti - svima drugim što su ih oči kasnije gledale bila je mjera i prauzorak. Mjera je bila i u drugim smislovima. Seljaci koji su sa zmijanjskih zabiti silazili u Banju Luku, u „še'er“, mjerili su daljine i svjetove „do Veredije, i od Veredije“.
U zapisu povodom obnove (vidi ovdje naslov: Uz prvi ezan s munare Ferhadije džamije) napisao sam: Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana ujesen 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju. Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor bez značenja i veličine.
Sada Ferhadija ponovo stoji na svome mjestu, u gradu kojemu je iz temelja promijenjeno značenje. I njezino značenje je novo i drukčije - tek ćemo ga trebati otkrivati i razumijevati.
[/caption]
7. 5. 2016.
Danas je otvorena obnovljena džamija Ferhad-paše Sokolovića u Banjoj Luci. Prvi kamen za njezinu obnovu simbolično je položen 2001. godine, a od povreda zadobijenih toga dana u masovnom divljanju protivnika obnove, onakvih kakvi su u rušenju Ferhadije i ostalih petnaest banjalučkih džamija vidjeli blistavu pobjedu srpstva i bogougodno podvižništvo, glavom je platio Murat Badić, smjerni starac koji je iz Cazina potegao u Banju Luku da bude prisutan tome činu. Danas divljanja nije bilo, sve je bilo mirno i umiveno, pod budnim okom stotina vidljivih i nevidljivih čuvara. Političari su pustili riječima na volju, najviše turski premijer u ostavci Ahmet Davutoğlu - izgovorio je svašta, bolje bi bilo da nije ništa.
U moje oči unišla je Ferhadija još dok su bile djetinje, i u njima ostala zauvijek kao prvo ugledano čudo velike, svjetske umjetnosti - svima drugim što su ih oči kasnije gledale bila je mjera i prauzorak. Mjera je bila i u drugim smislovima. Seljaci koji su sa zmijanjskih zabiti silazili u Banju Luku, u „še'er“, mjerili su daljine i svjetove „do Veredije, i od Veredije“.
U zapisu povodom obnove (vidi ovdje naslov: Uz prvi ezan s munare Ferhadije džamije) napisao sam: Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana ujesen 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju. Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor bez značenja i veličine.
Sada Ferhadija ponovo stoji na svome mjestu, u gradu kojemu je iz temelja promijenjeno značenje. I njezino značenje je novo i drukčije - tek ćemo ga trebati otkrivati i razumijevati.
Ivan Lovrenović