OTOCI, OTOCI... (Sarajevo 1992)
Ima li reda, ili neminovnosti, u onomu čega se u ove dane, bez svoje volje, sjećaš?
U pjesmi Otoci Blaise Cendrars iz stiha u stih se “vozi” kraj svih otoka koje je u životu vidio i na javi i u snu valjda. U ritmu njegovih stihova osjećaš tu nadstvarnu brzinu prolijetanja preko vodenih dijelova globusa i finu
svježu
slanovodenu
prašinu po licu i u očima.
Zaboravio si tu pjesmu davno, čak se više ne možeš sjetiti oblika knjige u kojoj je. Kao da si je sanjao ili izmislio.
Doista, kada je to moglo biti? Možda čak onoga davnoga proljeća ‘65, u Rue Berry i na Boulevardu Saint Michel, kada su crêpes i croissants tako resko i izazovno mirisali, i kada je svijet bio kao otvoren dlan.
I: zašto sad?
Možda zbog luckaste one poante: subjekt pjesme baca preko palube svoju obuću jer nikada neće stupiti nogom na tle otoka kraj kojega upravo huji njegov brod.
Pamćenje poezije, i uopće precizno pamćenje teksta i sposobnost citiranja, nikad ti nije bilo jača strana. Utoliko si više zbunjen skočio iz kreveta, ošinut novinom ovoga jutra u nekoj novoj, nepoznatoj sobi
kada si čas prije u polusnu začuo
sasvim jasno i razgovijetno
kao da u tvojoj glavi netko drugi tvojim glasom
izgovara Tinovu pjesmu:
Blaženo jutro koje padaš u svijetlom slapu u tu sobu, već nema rane da mi zadaš, počivam mrtav u svom grobu.
Doista: što ćemo i kakvi ćemo biti kada, ako, preživimo sarajevsku, bosansku apokalipsu posljednjega desetljeća Dvadesetoga vijeka? Hoće li biti, hoće li moći biti cendrarsovskih otoka za nas? Hoće li nam itko i išta još moći zadati ranu?(Sarajevo 1992, pri kraju srpnja)
Ivan Lovrenović