Ivan Lovrenović

(2000; s dodatkom iz 2013)

I u najstrožijoj rekapitulaciji Dvadesetoga stoljeća njemačko-židovski esejist, kritičar i teoretičar Walter Benjamin (1892 – 1940) jedna je od najuzvišenijih figura evropske intelektualne baštine. Ta činjenica stoji u potpunoj opreci s Benjaminovim životom i krajem. Umro je kao očajnik, anonimni izbjeglica, u katalonskom gradiću Portbou na granici s Francuskom 26. rujna 1940. godine (samoubojstvo?, srčana kap? – nije jasno ni danas), i sahranjen na malom mjesnom groblju iznad mora, uz prisutnost svega nekoliko dobrih duša. Posthumna njegova zvijezda počela se rađati tek nakon 1955. kada su mu u frankfurtskom Suhrkampu objavljena dva sveska sabranih spisa, i ona je otada u intelektualnom svijetu sve sjajnija. Tom sjaju činjenica da je Benjamin bio deklarirani marksist, čak ni danas, nakon epohalnog sloma svih velikih “idejnih sistema”, ništa ne oduzima, što na svoj način govori o neponovljivosti Benjaminovog autorskog dara i rukopisa. U užem krugu ta aura Waltera Benjamina bila je prepoznata i priznata još za njegova života. Tako je Adorno isticao kako je od prvog susreta s njime osjećao da je riječ o jednoj od najznačajnijih ličnosti koje je u životu sreo, Lukacs njegovim postavkama posvećuje značajnu pažnju u svojoj Estetici, a Bloch, u danas čuvenoj formulaciji, ustvrđuje da Benjamin posjeduje “neusporedivo mikrofilološko čulo”.

Na šezdesetu obljetnicu Benjaminove smrti održana je od 25. do 28. rujna 2000. godine velika međunarodna konferencija u Barceloni i u Portbouu, uz niz pratećih projekata. Time se zaokružio desetgodišnji trud grupe Benjaminovih poštovalaca i istraživača njegova života i djela, u kojoj su pokretačke ličnosti njemačka povjesničarka dr. Ingrid Schuermann s mužem Konradom, izraelsko-francuski umjetnik Dani Karavan i izraelska profesorica Idit Zertal.

Da je Walter Benjamin postao figura snažnoga, paradigmatskoga zračenja i značenja, na svoj način ilustrira i mreža podrške, koju je ovaj kompleksni komemorativni projekat uspio ostvariti. U tu mrežu uključene su savezne vlasti u SR Njemačkoj, vlada Katalonije, gradske vlasti u Portbouu, niz institucija u mnogim zemljama Evrope, kao i privatni donatori. 

Katalonski hommage Benjaminu pod generalnim naslovom “Border crossings” imao je dva glavna dijela. Započeo je u Portbouu, kamo su sudionici otputovali iz Barcelone posebnim vlakom. U mjesnoj crkvi, iz koje je Benjamin po katoličkom obredu prije šezdeset godina ispraćen na groblje, sudionike su pozdravili gradonačelnik Manuel Flores Crespo i bivši direktor UNESCO-a Federico Major, a Ingrid Schuermann je predočila nova istraživanja, koja bacaju potpunije svjetlo na zagonetku Benjaminova egzila i smrti. U “Kući Waltera Benjamina”, za koju su gradske vlasti namijenile jedno staro stilsko zdanje u sred mjesta, službeno je osnovano “Međunarodno društvo Walter Benjamin”, a zatim je uslijedio najljepši trenutak – šetnja i koncert kraj mjesnog groblja, gdje je proteklih godina Dani Karavan izgradio komemorativni prostor pod nazivom “Passagen” (prolazi). 

Ograđeno visokim obijeljenim zidovima, s redovima grobnih niša što kaskadno padaju prema moru, prema beskrajnom Mediteranu koji se stapa s horizontom pa se ne zna gdje završava more a gdje počinje nebo, staro groblje u Portbouu i samo je svojevrstan artefakt. Dani Karavan je pored njega, niz mrku kamenu liticu, usjekao strmi koridor-stepenište, koji je oklopio teškim metalnim pločama. Jednim dijelom koridor je i natkriven takvim pločama, a od polovice se otvara prema nebu, dok dolje, na dnu, pogled onoga, koji silazi tim zloslutnim stepeništem, udara pravo na stijenje u moru, oko kojega voda uvijek vri. To još nije sve – koridor završava pregradom od debeloga stakla, kroz koje se u isti mah, u neopisivoj i uznemirujućoj čaroliji duple ekspozicije, vidi i nemirno more i vlastiti odraz kako silazi... U prigodnom prospektu stoji, da je umjetnik svoju građevinu napravio u spomen na Waltera Benjamina i sve evropske egzile između 1933. i 1945. (Putniku iz Sarajeva, uza sve ustezanje zbog lokalnosti asocijacije, nije strana pomisao, kako ingeniozna Karavanova intervencija u suri pejzaž katalonskih Pirineja na neki zauman način korespondira sa sarajevskim ratnim tunelom. Malne, kao njegova estetizirana replika.)

Konferencija održavala se u jednoj od maestoznih povijesnih dvorana univerziteta u Barceloni, a kako i priliči otvorenom Benjaminovom duhu, samo okvirno bila je tematizirana djelom i životom Waltera Benjamina, dok je većim dijelom tražila odgovore na akutna pitanja suvremenoga svijeta. Baš kako se sugerira u službenom programu: “Benjaminova smrt na francusko-španjolskoj granici pokreće dikusiju o tekućim nesrećama nacionalizma i granica, egzila, etniciteta i negiranja individue”. 

Tek kad sva izlaganja budu sistematizirana i objavljena, kako je najavljeno, u posebnoj Suhrkampovoj publikaciji, moći će se sagledati sav raspon tema koje su u trodnevnom intenzivnom tempu razlagane na skupu o Benjaminu. U njemu je sudjelovalo četrdesetak autora različitih stručnih, spisateljskih ili znanstvenih afiniteta, iz mnogih zemalja i akademskih sredina (Pariz, Madrid, Tel Aviv, Bukurešt, Rim, Warszawa, Jeruzalem, Sarajevo, Prag, New York, Barcelona, Moskva, Frankfurt, Düsseldorf, Berlin, Karlsruhe, London...)

No, rad Idit Zertal pod naslovom Sjećanje bez subjekta – izraelsko kolektivno pamćenje i holokaust, iako izvan kruga klasičnih benjaminovskih tema, predstavlja najbolju manifestaciju benjaminovske lucidnosti i kritičnosti. Kombinirajući osobno iskustvo i znanstveni diskurs, I. Zertal u snažnoj autorskoj gesti kritički rastvara sasvim sigurno najbolniju temu suvremenoga židovstva, koja se po univerzalnosti sadržaja tiče svih onih, koji nose iskustvo kolektivne traume. Riječ je, pojednostavljeno govoreći, o državno-političkoj, ideološkoj manipulaciji žrtvom, njezinim individualitetom. Idit Zertal govori o tomu, kako su se mnoge žrtve holokausta u razdoblju stvaranja izraelske države 1945 - 52. našle izgubljene, s poništenim individualnim sjećanjem, bez prava da osjećaju žaljenje za gubitkom, za račun nove državne cionističke politike. Autorica to sažima u snažan paradoks: pamćenje bez sjećanja. 

Ni šezdeset godina poslije, o Benjaminovoj smrti se ne može govoriti u pouzdanim terminima, kaže dr. Ingrid Shuermann, koja je sistematizirala stare i nove činjenice o ovoj “misterioznoj sudbini, ovom nedovršenom životu i jednako nedovršenom djelu”, o intelektualcu i piscu čiju je poziciju, apsurdnu i superiornu  u isti mah, sjajno sažeo Adam Michnik, jedan od sudionika konferencije: “Walter Benjamin – to je melankolija, kao stav, pred licem barbarstva”.

Prethodni podaci o Benjaminu poznati su: ispred nacizma prebjegao je u Pariz još 1934. Ironično, kada 1939. Hitler započinje rat, francuske vlasti hapse ga, i kao državljanina neprijateljske zemlje drže tri mjeseca u internaciji. Nekako uspijeva dobiti vizu za Ameriku, i polazak na taj daleki put podudara se s bijegom ispred njemačkih trupa, koje munjevito osvajaju i okupiraju Francusku. Stiže na francusko-španjolsku granicu, uspijeva ju prijeći, i spustiti se niz pirinejsku vrlet u Portbou.

Kada je Walter Benjamin stigao u Portbou 25. rujna 1940. – kaže I. Schuermann - graničari su mu rekli da njegovi papiri nisu u redu. Čovječno je bilo što su mu dopustili da prenoći, pod paskom trojice policajaca, ali deportaciju po zakonu nije mogao izbjeći. 

Uzeo je sobu 24 na drugom katu u hotelu “Fonda Francia”, večerao, telefonirao, i četiri puta u toku večeri posjetio ga je liječnik Ramon Vila Moreno. Ništa se ne zna o onome što se događalo u sobi, osim da je dobio dozu morfija koja bi i konja ubila. Iz tih nejasnoća, između mita i povijesti, nastala je legenda o samoubojstvu, s uporištem u strahu od izručenju višijevskim vlastima ili Gestapou, koje je imalo uslijediti sutradan. Njoj proturječi službeni sudski nalaz o srčanoj kapi. Kako bilo, smrt je nastupila u 10 sati navečer, a nizu zabuna pridružuje se i ona oko imena čudnog stranca s kožnom torbom, za kojega su činovnici mislili da je nekakav poslovni čovjek. U mjesnim papirima i svjedočenjima pojavljuju se tri varijante imena: Walter Benjamin, señor Walter, doktor Benjamin Walter... Sumnju na “samoizabranu smrt” posijao je već Bertoldt Brecht, s kojim je Benjamin intenzivno prijateljevao i o čijim djelima je pisao, u svojoj komemorativnoj poemi na vijest o smrti 1940, i taj mit ne uklanjaju posve ni najnoviji dokumenti, nađeni u Portbouu početkom 90-ih godina. Ingrid Schuermann nalazi još nekoliko kontroverznih detalja, među koje spada i to da je 28. 9. 1940. u crkvi sv. Marije održana pogrebna misa za dr. Benjamina Waltera. Svećenik Andres Freixa i nekoliko sudionika mise ispratili su kovčeg s Benjaminovim tijelom na groblje, te ga sahranili u grobljanskoj niši broj 563. Svećenik nije izabrao stražnji ulaz, za koji se zna da je služio za pogreb ljudi drugih vjera, i onih koji su umrli u grijehu, pa tako i onih što su počinili samoubojstvo. Sve je to čudno, smatra dr. Schuermann, jer sugerira da Benjamin u Portbouu nije tretiran kao netko koga vide prvi put. 

Godine 1940. na francusko-španjolskoj granici Benjaminovi papiri nisu valjali, i to je bio uzrok njegove smrti, koja ni do danas nije izgubila ništa od svoje paradigmatske tragičnosti. Danas putnici na evropskim granicama ne trebaju nikakve papire. Čak ni putnika iz Sarajeva, kada jedanput uniđe u Evropu, recimo na letu Sarajevo-München-Barcelona, više nitko ne pita za isprave, i to u njegovu o-graničenom srcu, stvara osjećaj oprezne slobode i nevjerice. Dok stojeći na grobu Waltera Benjamina pogledom slijedi tanku liniju serpentina koje se niz golo pirenejsko brdo spuštaju s francuske granice, on otkriva da mu je, međutim, bliža, razumljivija crna evropska 1940. nego idilična evropska 2000. 

Naknadna bilješka iz 2013. Sa zahvalnošću dodajem ovdje tri opservacije koje mi je, nakon čitanja gornjega teksta, u prijateljskoj prepisci poslao Jovica Aćin, prevodilac i urednik Benjaminovih eseja:  

1. Smrt Benjamina: hotimično samoubistvo, nehotično izazvana smrt, smrt od napora i stresa koje srce nije izdržalo, ali najzad i mogućno ubistvo. Poslednje ne nagoveštavaš. Ali, ne zaboravi da je u taj čas u Portbouu bilo i Staljinovih agenata. Bilo je i razloga za takvo ubistvo.

2. Benjaminov marksizam je bio osoben. I potkraj je prilično izvetrio.

3. Bio sam u Parizu, u poslednjem Benjaminovom pariskom stanu. U Parizu su Artur Kestler i Benjamin podelili poslednju zalihu morfija, za svaki slučaj. Kestler je uspeo da preko Lisabona ode u Englesku... O toj deobi morfijuma govorio sam, između ostalog, nekad svom prijatelju Majklu Skamelu (autoru i neuporedive biografije Solženjicina) koji je upravo sakupljao građu za Kestlerovu biografiju. Majkl je to istražio i potvrdio. Podaci se nalaze u njegovoj knjizi objavljenoj pre dve godine u Njujorku.

Dani Karavan, Prolaz, hommage Walteru Benjaminu u Portbouu

Na sveučilištu u Barceloni, s mojom "službenom" prevoditeljicom Majom

 S Adamom Michnikom, kod memorijala Walteru Benjaminu u Portbouu