Sveti pijanci
Ništa o pijancima ne znaju koji ih samo osuđuju
koji se blaženo zadovoljavaju zgražanjem i prezirom
a nikad se pijancu ne približe kao čovjek čovjeku;
koji o njima misle strogo u množini, kao o stjenicama
ili o mravima: oni...
Ne govorim sad o svima onima koji piju, koji su pili;
pili su svi – državni činovnici, zanatlije, učitelji, dobri
očevi pa i poneka dobra majka, mnoge kućne babe
također su slatko potezale, tobože za lȋka, milicioneri
kad otpašu pištolj i puzdru, siromasi koji ni kruha nisu
imali svaki dan, grobari, o, oni s naročitom slašću,
sve kao tužno nazdravljajuć i vukuć iz musave flaše:
ajd, za pokoj duše!
Ne govorim o njima i o takvome pijenju – ono pripada
kontroliranim užicima ispravnih građana, kulturi rakije
kao njezin sastavni i neizostavni dio. Ovdje bih nekako
da se poklonim zakletim pijancima, vjernicima bezuvjetne,
posljednje odanosti toj muci i strasti, što ih pravim putom
vodi u sigurnu propast, tjelesnu i duševnu, o čemu oni sami
znaju neusporedivo više i dublje i užasnije nego što i zamisliti
možemo mi koji im se rugamo, koji ih preziremo, koji ih
sažalijevamo, a svejedno ne znaju, ne mogu, neće da se odupru,
nego „ostave kuću, i braću, i sestre, i majku, i oca, i djecu,
i polja“ (kao u kakvu naopakom, crnom evanđelju) i ostaju
vjerni do kraja.
Majka se sjećala: u kući oca njezinoga još dugo poslije
Svjetskoga rata, prvoga, kad je njoj bilo već devet-deset
godina, služio je Rus Mirgali. Zvali su ga tako, kao da
izgovaraju ime i prezime: „Rus Mirgali“. Takvima kao on
i njihovim sudbinama nije se puno zanimala historiografska
znanost u prvoj Jugoslaviji, u drugoj još manje. Toplina i
nekakva blagost kojom je majka pričala o Mirgalijevim
zgodama i o njegovom konačnom odlasku navela te je
da istražiš što je bilo dostupno: bio je zapravo Kazah,
musliman, jedan od milijuna ruskih ratnih zarobljenika
iz godine 1915. što su razmještani po austrougarskim
zemljama kao besplatna radna snaga a zemaljski odjeli
Vojnoga zapovjedništva Dvojne monarhije izdavali su
„Propise za dobavu ratnih zarobljenika za radnje“ koji
poslodavcima nalažu da se brinu o „nastambama, posteljini,
opskrbi, odijevanju, zdravstvu, postupku s ratnim
zarobljenicima, pazki nad radnicima kod rada, radnim
doplatcima, kontroli, dopremi i otpremi...“
Mnogi od njih ostali su poslije rata u zemlji zarobljeništva
koja se raspala, poženili se, snašli, uklopili se. I Mirgali se
nekoliko godina dvoumio, lijepo mu je bilo „u gazde“,
radio jest, sada već i za nekakvu plaću, nitko ga nije tjerao
ni teretio preko mjere, a kućna čeljad su ga primila skoro
kao svojega. Dvije ljubavi je imao: konje i rakiju. O konjima
znao je sve. Ma, razgovarao s njima! I najgori od njih, kakav
goropadni alat („među stotinu alata ima jedan da valja, ali taj
jedan valja stotinu dukata“ – govorio je djed), samo neka mu se
Mirgali primakne, obgrli ga rukom ispod vrata i stane mu
šaptati u uho, odmah se slegne, smiri, upitomi. U rakiji nije
imao mjeru: čim subota poslijepodne, zadnji dinar dadni za
rakiju i cijelu nedjelju preboluj. Džaba mu govorili, pokušavali
i lijepim i ružnim, on bi se samo smijuljio, priznavao sve,
pa u subotu nanovo.
Majka je često pričala zgodu koja joj se, kao potresan prizor,
usjekla u sjećanje. Nekako se dogodilo da je jedne nedjelje
ostala kod kuće sama sa starom sluškinjom. Za Mirgalija
su mislili da spava na svome mjestu u staroj kući. Odjednom
ga začuše da viče i doziva iz podruma. Strču one dolje, i imaju
što vidjeti: u drugome dijelu magaze, gdje su burad s rakijom,
s jednoga nekako spao obruč te procurilo, a Mirgali – nakon
što je otkrio štetu i brižno ih uzbunio – zalegao duž plitkoga
kanalića koji posred prostorije, uz blagi pad, vodi do velike
četvrtaste jame u betonskom podu da posluži u ovakvim
slučajevima, i srče li, srče, sav blažen.
Kad je Rus Mirgali ipak odlučio otići, lijepo su ga spremili,
djed mu je dao pristojnu popudbinu, i on se neke 1925-26.
godine vratio u svoju rusku Aziju, sada sovjetsku. Nikada
više nitko ni u Varcaru ni u „gazdinoj“ kući za nj nije čuo.
Ostao je samo spomen, i, evo, stigao i do tvojega teksta.
Još je jednoga Rusa Veliki rat doplavio u Varcar, ali taj je i
ostao, i sam si ga upamtio: Šćepan, Kozak. Žena s kojom je
živio, bez djece, u kućici na kraj grada, bila je vukodlak
kao i on, stalno su se svađali i tukli, nikad se nisu rastali.
U birtiji je znao i nož potezati, i nije jedanput osvanuo
u jarku, bijen. Od jezika priučio se samo najosnovnijim
izrazima; osim psovki – njih je koristio obilato, miješajući
ih sa svojima ruskim. I on je bio znalac konja, od toga je
i živio. Vremenom nekako se nametnuo kao posrednik
bez kojega o pazarnom danu nije mogla proći konjska
kupoprodaja nijedna. Kao da ga gledaš, tamo dolje,
na stočnom pazaru iza veterinarske stanice na Rudinama
iznad Sklopova: mrk i neugodan, uvijek spreman na psovku
i svađu (tako je, valjda, među priprostim Bosancima sebi
pribavljao ugled stručnjaka i nezaobilaznost u ovom poslu),
dugo obilazi konja, zadiže mu gubice i gleda zube, saginje se
do nogu, opipava, za rep poteže, sve mrseći nešto sebi u brk,
i onda izgovara cijenu. Nastaje pogađanje između vlasnika
i kupca, dugo, grčevito, nepovjerljivo, više puta hvata Šćepan
ruku vlasnika i ruku kupca, viče: ajde, ruka u ruku!, ali
jedan od njih uvijek u zadnji čas istrgne ruku kao
da će mu je netko odsjeći! Kad se napokon nađu na cifri
(iscrpljeni od nadvikivanja, mahanja rukama, od Šćepanovih
psovki i nagovaranja), rukuju se dugo, uzmahujući ritualno,
visoko. Slijedi odbrojavanje novčanica, palac se svaki put
obliže jezikom da se koja ne zalijepi, isto čini i onaj koji
daje i onaj koji prima. Kad je to dobro utvrđeno i provjereno,
odvaja se Šćepanu Šćepanovo, on gunđa, psuje, trpa novce
u džep. Nikad mu se ne zgriju, rakija sve odnese. I njega je
odnijela; ne znaš ima li danas još ikoga tko ga se sjeća.
Ivešu pamtiš kroz maglu, iz najranijega djetinjstva, po strahu
koji ti je zadavala njegova pojava. Samo bi proteturao uz
ulicu, zapušten, poderan, krvavih očiju, u ljude je gledao kao
da su s onoga svijeta, oni ili on sam. Sve što je izlazilo iz
njegova grla bio je povremeni uzvik, urlik: „pȍd zāstavu!“
Morao je imati nekakvoga roda, ali nitko se njime nije bavio,
brinuo za nj. Samo bi ga pokatkad milicioneri propustili kroz
šake i pendreke, uglavnom kad bi se našli u blizini a on vikni:
„pod zastavu!“ Nikad jasno ni do kraja, samo se u dalekim
nemuštim aluzijama nabacivalo da mu je to „iz rata“. Puno
kasnije – Iveša je već odavno bio mrtav i pokopan, nakon što
su ga jedno jutro našli, modra i hladna, u jarku – ponešto ti
se složilo: bez škole i zanata, kao mladić dignut je u
ustašku vojsku, iskazao se ludom hrabrošću i odanošću,
stigao u „povlačenju“ Četrdesetpete do Dravograda, tamo
ga partizani zarobe ali ostave na životu jer nije imao nikakva
čina. Sve njegovo poslije jest: rakija, pomračenost i „pod
zastavu!“, do sretnoga jarka u kojemu se sve okončalo.
Nitko ga nije zvao drukčije nego: Kaluđer, a svi su već i
zaboravili odakle mu taj nadimak. Govorilo se da nema
kvara na mašinama koji on ne bi umio popraviti, osobito
sve moguće motore – kamionske, automobilske,
traktorske, eto, kaže, ni avion mu se ne bi oteo. Eh, ali
samo da nije rakije! Snažan i lijep muškarac, brze i bistre
pameti, dugo je uspijevao miriti majstorstvo i pijanstvo.
I u crkvi bi se o Božiću i o Uskrsu znao pojaviti, čist i
obrijan, i cijelu bi misu prestajao na dnu crkve, pri vratima,
sve sklanjajući pogled. Ali kako stara umjerenjačka mudrost
zna da „junaka nad rakijom nema“, ni Kaluđeru nije uspjelo
da je nadigra. Prije nego što ga je pokopala, potonuo je u
alkoholni stupor, tjelesno iznemogao, tužno ga je bilo
gledati. Držala ga je još neko vrijeme jedino – priča.
Hrapavim i napuklim, spuštenim ali ugodno temperiranim
glasom, poput bluzera iz Louisiane ili Leonarda Cohena,
pričao je o svojim ratnim doživljajima, a priče su mu bile
savršeno strukturirane: sigurno vođene, pune živih opisa
i detalja, bez imalo pripovjedačke entropije, gubljenja
u sporednome ili u pretjerivanju ili u ponavljanju, s izoštrenim
smislom za dizanje dramskoga tonusa i poantiranje. Jedanput
bi opisivao pakao iskrcavanja 6. lipnja 1944. na normandijskim
plažama, gdje je bio kao vojnik Wehrmachta. Drugi put – u
saharskoj pustinji, gdje mu se skoro na dohvat ruke, a svakako
u dometu revolvera, našao sam general Montgomery: „bi mi ga
grehota ubiti onako ispotaje, a da ga ubih, okrenuo bi se Drugi
svjetski rat...“. Treći put, opet, bio je u „Crvenom oktobru“ u
Staljingradu; i u toj priči baratao je čudesno živim detaljima
i slikama.
To, što su sve njegove priče bile izmišljene, što je u doba
rata pripovjedač bio dječak koji se nije nikamo maknuo dalje
od varcarske katoličke mahale, ne samo da im nije ništa
oduzimalo, nego im je na neobičan način pojačavalo
zavodljivost i uvjerljivost. U pozadini, pak, moglo
se nazreti dobro poznavanje publicističke literature o tim
zbivanjima, iz koje je Kaluđer kupio činjenice, ličnosti,
datume, mjesta, događaje, pa nekim svojim fantazijskim
darom i snažno proživljenom preradom uspijevao sve te
podatke natjerati da budu poslušni njegovoj priči.
O Vehbiji znaš najmanje, a njegov lik i aura u sjećanju su ti
najtopliji – zračio je finom inteligencijom i dobrotom, također
i nesrećom. Nikad bučan, bez potrebe za psovkom, nametanjem,
nikoga ni u što nije uvjeravao. Školovao se u Sarajevu, u nekoj
od tadašnjih tehničkih škola što su bile „jače od današnjih
fakulteta“, kako se govorilo, imao je jak dar za matematiku,
za nogomet također. Trebalo je da ide na fakultet, ali to je
propalo – nije se imalo novaca, a ni prave volje. Kao ni
za drugo... Živo si mogao osjetiti da mu rakija nije strast ni
porok, nego – izbor: način da se ukloni iz svijeta s kojim
ne može da nađe dogovor.
U jeftinoj birtiji na dnu ulice okupljalo se u poslijepodnevima
čitavo društvo pijanaca koje je tu ravnopravno dijelilo
crkavicu što bi se nekako skuckala. Svakojakih tipova je bilo
među njima, poganih psovača i svađalica, još poganijih
lažljivaca s ružnim i opscenim pričama o ženama, sirovih
minhauzena kojima se odmah poslije druge rečenice dobacivalo:
de, ne laži kad ne znaš lagati... Onako kako se pijanci među
sobom razlikuju baš kao i svi ostali ljudi, tako su se Kaluđer
i Vehbija izdvajali iz ovoga društva naočigled. Jesu oni sjedili
i pili sa svima, na to ih je silila nemilosrdna besparica,
a i neka neiskazana solidarnost, autoironična svijest da je to
još jedino društvo u koje su primljeni kao svoji, ali su u tim
prilikama obojica bili šutljivi i odsutni.
Vehbije je jednoga dana nestalo, i nije se za nj znalo više
od godine dana. Ne bi se nikada ni saznalo, i njemu bi u
potpunosti uspio naum da se ukloni iz svijeta s kojim ne može
da nađe dogovor, da se dvoje tjerano ljubavnom hitnjom
nije zaputilo u šumu iznad jezera na Balukani. Tamo su ga
našli obješena o granu jake, mlade bukve.
Ivan Lovrenović