Ivan Lovrenović

(Iz knjige Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008)   Ponovo na putu. Naših Sedam dana po Bosni neće biti sedam nego devet; izvršavamo ono što je najavljeno u prvim redcima ovoga spisa: u Jajce i Mrkonjić moramo posebno, to se ne smije usput. Mrkonjić: ohlađena u prsima tuga. Kao skrutnuta lava: mrka, teška, nepomična. Oštrih   bridova koji zaparaju iznutra čim malo popustiš kontrolu nad sjećanjem pa se ono promeškolji... Dva su Mrkonjića: jedan, koji je potonuo 1992, i drugi, koji se pojavio 1995. Novi Mrkonjić: ne prepoznajete se. Uostalom, nisi li i ti – dvojica? Koliko se vas dvojica prepoznajete? Znam: kad bih pisao svoju glavnu knjigu (posao tašt i samoljubiv, ali: ima li veće želje i potrebe?), ona bi mogla biti jedino – priča o Varcaru. Ali ovo nije ta knjiga, ničega od nje nema u ovim redcima, možda tek koja nehotična aluzija.   Putovi što traju, zanačije kojih nema Nekoliko je glavnih pravaca koji iz Mrkonjića vode u svijet, i kojima svijet u njega dolazi. Jedan, sjeverni, Banjoj Luci, a onda iz nje kamo ti drago: u Zagreb, Beograd, Njemačku (kako se nekada davno govorilo za cijeli vanjski svijet preko Save). Postojali su, i sada za njih dobro znaju lokalci, prastari putovi kojima se Uz polje preko vrela  Suljinovac pa na Trijebovo, Zmijanje i Han Kola, ili preko Grabeža, Gustovare, Šehovaca, Surjana, Dabraca, Bočca ili Krupe na Vrbasu, silazilo u še'er, u Banju Luku. Hodeći tim gusto isprepletenim putovima po visiji Manjače nikad ne znaš na koliko slojeva si spustio stopu: tu su se jedna na drugu naslagivale, zaplitale i rasplitale predantičke ilirske staze, rimske magistrale i vicinalni odvojci, srednjovjekovni putovi i turske kaldrme, pa je sve to, opet, izašavši iz velike upotrebe, ostajalo da služi domaćem stanovništvu kao putovi između pojedinih vlasničkih ograda, ili su cijele dionice zarobljavane u novoiscrtane posjede – livade, njive, voćnjake - a da vlasnici nisu pojma imali da zaoravaju i okopavaju dvijehiljadegodišnju povijest koja je otišla unepovrat zajedno sa svojim protagonistima. Kroz djedovo Ise podno Grabeža išla je jedna takva trasa. Pomno učeći od velikoga bosanskog hodologa Bojanovskog dva ljeta na terenu, i čitajući njegove knjige, razjasnilo mi se da je upravo to ostatak antičkoga vicinalnog puta koji je silazio s magistrale Salona - Servitium i povezivao antičku Leusabu (kasnije srednjovjekovno selo Varcarevac oko vrela Vrćenac ispod Grabeža) s naseljem u Starome Selu. U Starome Selu sam početkom sedamdesetih godina prošloga vijeka s prijateljima iskopao i u dvorište naše stare kuće u Podma'ali prenio veliku kamenu ploču, dio Jupiterova žrtvenika, s krasnim reljefom drveta života. Eno je i sad u tom dvorištu, koje nije ničije jer je svačije; kisne i krti se, kao i antički nadgrobnjak koji smo prenijeli iz Bilajca, a kojega je, na moje zatravljene oči, pronašao Bojanovski u podzidi prilaznoga puta u jednu seosku štalu, idući kao hodolog-detektiv za podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum Latinarum III. Stajao je nad grobom male Tertule, trogodišnje pokojnice kojoj spomenik dižu roditelji, o čemu govore slova krupne, pravilne rimske kapitale: D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE) AEL(IAE) TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE) AN(NORUM) III AEL(IUS) MAX(IMUS?) ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT). Kamenje s dijela trase kroz našu njivu bilo je iskrčeno davno, djedu je bila važna trava za košenje, o antici nije imao nikakve predodžbe niti ga je za nju bolila glava, ali na jednom i na drugom kraju njive, tačno na mjestima gdje se još vidljivo izduženo ulegnuće obraslo travom završavalo ogradom, nastavljao se lokalni put, još uvijek u upotrebi. Običajno pravilo je nalagalo da na takvim mjestima ne smije biti čvrsta ograda nego struga (pomični dio ograde koji se zatvarao gužvom upletenom od loze, žilave puzavice), kako bi se moglo nesmetano prolaziti putom. Djedu nikada nije bilo pravo kad bi netko provozio sijeno ili što drugo, uvijek je roptao i ljutio se, ali mu nikada nije palo na pamet da pokuša zabraniti. Nepisana tradicija i institucija starog puta bila je u tom svijetu jača od volje novih vlasnika i njihovih nasljednika. Tim starim putovima rasla bi cijena i ljudi bi ih se prisjećali u ružnim vremenima, kada se trebalo sklanjati i bježati pred ratovima i vojskama, koje su dolazile bahato i glasno, uvijek glavnim, državnim drumovima. Glavni put u Banju Luku (Banjalučka cesta iz djetinjstva) prosječen je s Austrijom, i išao je niz Crnu Rijeku, pokraj Omerova mlina, naših kupala u Bušnici, Mandinom i Natinom viru, ponad kratkoga ali zastrašujućeg kanjona Sklopova ispod Orugle, kroz Kotor i Staro Selo, ravnicu Bilajca, pa se opet zatvarao uz Crnu Rijeku dok ova ne bi stigla do Vrbasa, i do glavne ceste Banja Luka – Jajce. Ove su kosti upamtile, i dandanas dobro se sjećaju, makadamskoga doba i starih autobusa, kada su šezdeset četiri kilometra puta Mrkonjić – Banja Luka bila duga tri, tri i po sata, a razmititi se s vozilom iz drugoga smjera posao samo za najbolje majstore, kakav je bio stari šofer Muftija koji me je uvijek puštao da sjedim do njega, na kondukterskom. Tim putem odlazio sam od kuće i vraćao se kući trideset i tri godine, i nikada nije potpuno iščeznulo tajanstvo i uzbuđenje primicanja kući kada bi vozilo počelo da se od Staroga Sela uspinje, i, evo, sad će, još malo... Drugim pravcem, na istok, išlo se preko Previla, Majdana i Jezera u Jajce, a iza njega ti se otvara sva  Bosna – Travnik, Sarajevo, Tuzla... Iz Jajca se moglo i željeznicom, doduše ćirom, do Lašve i do širokotračne pruge, koja je bila u pravom smislu evropska: Ploče - Stuttgart. Danas, ni sanjati o njoj... Išao je jajački ćiro i do Donjega Vakufa i Bugojna: danas, kada se vozim cestom i gledam na drugu stranu, preko Vrbasa, izvlačim kao iza sna tanko i daleko sjećanje da smo tom drugom stranom, malom željeznicom koje odavno nema, putovali majka i ja sa stricem njegovome prijatelju u Donji Vakuf u goste. Bilo je kišno i hladno, čovjek je živio u prizemnoj kućici uz stanicu, valjda je bio željeznički činovnik, nakon ručka i maloga odmaranja uz kafu i rakiju koju su on i stric pili, sjeli smo na ćiru natrag u Jajce. Kao u starim dokumentarnim noir-filmovima o rubnim egzistencijama u prvobitnom jugosocijalizmu: sve sivo, blatnjavo, žalobno, dim i magla. Ničim drugim nije to sjećanje okruženo ni potpomognuto. Još jedna putna slika: majka me vodi iz Mrkonjića u Jajce, valjda prvi put, prijevoz se zove pošta, a to je kamion s nekoliko dugačkih drvenih klupa duž karoserije, presvođen arnjevima za ceradu. Treba se popeti tako da umetneš stopalo u polukružni otvor na spuštenoj ogradi kamiona i uspentraš se drugom nogom gore. Oni što ostanu bez mjesta za sjedenje na klupama, stoje i drže se za arnjeve. Noć je, kamion odskačući krivuda bijelom Jajačkom cestom, i njegovi farovi osvjetljuju stabla uz rub, a stabla su do visine čovjeka obijeljena krečom. To su žestoki bljeskovi: kad farovi izlazeći iz okuke i ulazeći u drugu presijecaju obijeljena stabla a ona jure pokraj nas i smjenjuju se jedno za drugim unedogled. Ti ritmovi i ti bljeskovi ostaju u pamćenju zbog nečega intenzivno svježi zauvijek. Treći pravac iz Mrkonjića vodi u Ključ, na zapad, i dalje – Petrovac, Bihać. A krenuvši tom, Ključkom cestom, već nakon nekoliko kilometara dočeka te raskršće od kojega možeš i na jug, nalijevo, preko Podrašnice, Baraća, Mliništa, do Glamoča, Livna i dalje – sve do mora... Jajačka cesta i Ključka cesta – gore, na vrh grada, pod Lisinom, bile su nam daleke i strane, za razliku od Banjalučke, u čijoj prašini nam je prošao veliki dio djetinjstva, pod čijim smo strmim obalama u Crnoj Rici učili plivati u plitkim bentovima koje smo jedva čekali da počnemo zagrađivati čim se nasluti ljeto i počne primicati sveti Ivo... Mjesto otvoreno na sva četiri vjetra – tako je valjda u davnoj prošlosti i nastalo staro trgovište pod Lisinom (selo Gornje Kloke iz starih zapisa), pa oko njega krajem 16. stoljeća organizirano naselje osmanlijskoga tipa, Krzlaragin vakuf, koje se isprva nazivalo jednostavno – Jajce Jenidžesi (Novo Jajce): lijepa potkupolna džamija iz 1593. (1993. nestala s lica zemlje, na kojemu sada prostački zjapi praznina), dućani, karavansaraj, mekteb, hamam, vodovod od tomruka (cijevi od smrčevine)... Ne znamo mnogo o oblicima simbioze u kojima kroz dugu otomansku prošlost žive Vakuf i obližnje drevno srednjovjekovno kršćansko selo Varcarevac, gdje se još u predantičko doba kopala i prerađivala metalna ruda. Tek, tihim i sigurnim radom te simbioze naselja su se stopila u jedno, kao što im se stopilo i ime: Varcar(ev) Vakuf. Ono je ukinuto 1925, sumnjivom odlukom općinskoga vijeća, u korist novoga imena po epskom pseudonimu Mrkonjić, koji je u svojemu tobožnjem „četovanju“ u bosanskohercegovačkom ustanku 1875. (vrteći se, u stvari, kratko na tursko-austrijskoj granici, daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim) nosio Petar Karađorđević, budući kralj. Staro trgovište, pravi nukleus grada, bilo je baš ondje gdje sad novosrpske vlasti planski izgrađuju trg Kralja Petra I Karađorđevića Oslobodioca, i stoljećima se zvalo Kolobara, te je sve do novijih vremena služilo kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom. Oči pamte sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara u kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja, bijeloga mrsa, oraha i voća, mušterije ih obilaze, cjenkaju se... Poslije pazara, seljaci odlaze u birtiju, napiju se rakije, ogrnu svoje ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s jedne, duga čupava dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u kojima se nosi slanina i kuruza za puta, nekako se uspentraju na samare svojih konjića, koji ih starim putovima nose u njihova daleka sela. Pri tome roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje doživljavaš kao strašno bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i svakojake uskraćenosti. U književnosti Varcar, pravo govoreći, nije ostavio mnogo tragova, ali ima ih zanimljivih. Nezaobilazni Evlija Čelebija, koji je u svojoj Sejahatnami opisao valjda sve što se u njegovo doba imalo opisati, u jesen 1660. godine prošao je i kroz Varcar, te u članku Kasaba Varcar Vakuf zabilježio: „Bošnjaci je zovu Varcar Vakuf. To je has paše i vojvodstvo u Bosanskom ejaletu, a nalazi se pod Crnom Gorom (u originalu: Karadag, prim. prev.). Sa zapadne strane graniči s teritorijom Zadra. To je velika varoš. Ima jedanaest mahala i dvije hiljade daskom pokrivenih kuća s vinogradima i baščama. Ima više džamija i mesdžida, jednu tekiju, hamam i dovoljan broj dućana. Ovaj kraj je vrlo blizu granice a naokolo nema nijednoga grada. Kad je Sejdi Ahmed paša bio bosanski valija (1656 - 1659), Mlečani su zapalili ovo naselje i mnoga mjesta poharali, ali ga je Sejdi Ahmed paša poslije lično izgradio. Otkako su na sve četiri strane postavljene karaule i otkako njeni stanovnici svaku noć naizmjenično drže stražu, postali su sigurni. Okolo šehera ima vrlo mnogo vinograda, a klima je vrlo prijatna.“ Da Čelebija ne pretjeruje kada čak na dva mjesta u katkom zapisu spominje vinograde, za koje danas u Mrkonjiću odavno nitko ne zna, svjedoče nazivi: jedna prostrana površina na prisoju u Grabežu iznad djedove njive zvala se Vinogradić, iako se nitko nije sjećao da je nekad obrađivana. Mletačka pohara (pod uskočkim vođom Stojanom Jankovićem) o kojoj piše Čelebija, ista je ona o kojoj izvješćuje, samo sa suprotnim ideološkim predznakom, šibenski historik Franjo Difnik (1607-1672), kada u spisu Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji  govori o akciji novoga dalmatinskog prokuratora generala Bernarda: „Da Turci ne bi bili ostavljeni na miru, on pošalje devet stotina  zadarskih i šibenskih Vlaha da ih napadaju u njihovoj zemlji. Prodrijevši ovi sve do Varcar-Vakufa, bogata i napučena naselja, četiri dana udaljena od naših granica, opljačkaju ga, donesavši bogat plijen roblja i stoke, pa premda su ih na povratku na više mjesta napali barbari, svaki put su ih ovi hrabro potukli. Zbog toga su razjareni Turci progonili prevarama, iznuđivanjem, grdnjama i zlostavljanjem svoje podanike, uvjereni da je ono naselje bilo poharano u dogovoru s njima, jer nikad prije naša vojska nije bila prodrla tako daleko.“ Dva velika „varcarska“ imena u književnosti svakako su fratri Ivan Frano Jukić i njegov učenik Anto Knežević; u spisima i u životima obojice Varcar ima važno mjesto. Spominje ga ruski konzul u Sarajevu, filolog i historičar Aleksandar F. Giljferding 1857. godine, ali samo u sklopu ustanovljavanje brojčanih odnosa među vjerama: “Varcar je mnogo veći od Jezera i u njemu ima oko 500 muslimanskih, blizu 100 latinskih i 3 srpske (tj. pravoslavne) kuće.” Dva sjajna pisca iz našega doba, Skender Kulenović i Branko Ćopić, obojica imaju po jednu ratnu priču iz Mrkonjića s mnogo dokumentarnih elemenata. Veoma lijepu, konceptualno neobičnu knjigu proze Vodič kroz Varcar Vakuf, naslonjenu na vlastiti doživljaj zavičaja a lišenu bilo kakvoga lokalizma, napisao je Miroslav Karaulac, sjajni pisac, prevodilac i književni istraživač, pronicljivi i posvećeni biograf Ive Andrića. Kad se s jajačke strane dugim usponom od Majdana dohvatiš Previla, s njih jednim pogledom možeš obuhvatiti cijeli grad i prostranu varcarsku kotlinu ispod Lisine, Glavice, Grabeža i Orugle. Ovaj čudnovati oronim često je izvorom podsmijeha na račun grada. Biva, neki se čovjek popeo na brdo, ugledao Mrkonjić i uzviknuo: o, rugla!, te tako brdu ostade ime Orugla. Povijest imena, međutim, mnogo je zagonetnija i zanimljivija od frivolnih bravura pučke etimologije. Ostavljajući otvorenom mogućnost drukčijih tumačenja, navodim jedno koje nudi uvjerljiv povijesno-jezični okvir. Po njemu, izvorni naziv brda dolazio bi od riječi horugva, koja potječe iz avarskih govora i u vojnoj terminologiji znači – stijeg, zastava, barjak. Brdo je, doista, takvoga oblika i položaja, da je uvijek bilo idealno mjesto za nekakvu promatračku vojnu posadu, predstražu, karaulu, a u vrijeme osmanlijskih osvajanja dugo vremena bilo je na samoj nemirnoj granici između Jajačke banovine i osvojenih turskih oblasti u srednjoj Bosni. Polagano se spuštamo, uvlačimo u taj ogromni kadar, pa niz čaršiju u kojoj se ne zaustavljamo, silazimo na samo dno, i pogled se mijenja, obrće. To je tvoj pogled, onaj s kojim si rastao, učio gledati svijet: sve je gore, sve je iznad tebe, da bilo kamo pođeš (u školu, u čaršiju, na Grabež u lješnjake ili ciklame), moraš krenuti s dna i ići uzbrdo. Napokon: Ćelija - prastaro katoličko groblje znakovita imena. Stižemo do njega kroz tupe poglede rijetkih nepoznatih prolaznika, kroz gluhu, tuđu Podma'alu nekadašnjih Lokmića, Dujmušića, Svetinovića, Markovića, Stipančića, Ivšinovića, Štadera, Demirovića, Ćurića, Pavlovića, Kotromanovića, Vulića, Iđotića, Jurića-Jakinovih, Duvnjaka, Ćosića-Grgića, Bakovića, Butkovića, preko Platica i mrtvo zanijemjelih, razvaljenih vignjeva u kojima se prije zadnjega, našeg rata nije prestajalo kovati stotinama godina: noževi (šklopci i handžari), sjekire, motike, trnokopi, potkovice, čavli, svrdla, grebena, lemeši, ali nadasve – kose varcarke, koje su stoljećima bile stvarni amblem grada, i pronijele mu ime diljem Balkana[1]... Kako se djetetom, u strahu a fascinirano, nisam mogao otkinuti od prizora kada Stipo Jakinov potkiva konja i velikim čavlom kroz rupu u potkovi nepogrešivim udarcima čekića probija kopito na mjestima gdje nema živčevlja i ne može zaboljeti, čavao izlazi na drugu stranu, a on ga kavaraiše i brusi turpijom! Ili, još strašnije, struganje zazubica: na ledinici pokraj njive Kršlakovke svežu konju konopcima noge unakrst, jedan ga drži za glavu, drugi za rep, dok majstor Stipo naglo poteže kraj konopca provučen između stražnjih nogu. Konj se ruši na jednu stranu, konopcima mu stegnu noge da ga sasvim smire. Rastvaraju mu čeljusti, majstor u njih gura drvenu napravu da ostanu otvorene, onda počinje krvava operacija. Zazubice, zbog kojih konj ne može normalno da jede pa slabi i obolijeva, majstor izrezuje, turpija, čisti, krv prska na sve strane, dok se konj samo nemoćno trza i iz dubine utrobe pušta prigušene bolne glasove. Kad je sve gotovo, majstor uzima krupne soli u šaku i dobro natrlja ranjena mjesta oko zuba. Zatim odvezuju i skidaju konopac, a konj se trgne i grčevitim pokretima uzdiže na noge, neko vrijeme pomalo glavinja dok se ne stabilizira... Varcarski zanati bili su mi, dok još o tome ništa knjiški nisam znao, prva i izravna, nezaboravna pouka o sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike, o najvišoj od svih mudrosti –  mudrosti ruke. Osim kovača, njome su raspolagali i varcarski mutafdžije. Dok luda vlast iz nekih svojih nerazumnih razloga nije strogo zabranila uzgajanje sanske koze, oni su od oštre i teško promočive kozije kostrijeti tkali mutafe, harare, zobnice, kućne prostirače, konjske pokrovce, bisage. Na tim njihovim rukodjelima, čiju likovnost odlikuje rafinirani grafizam sivosmeđe game u rasponu od svijetle do zagasito mrke, savršeno su se sjedinjavale upotrebna svrha i estetski moment. Za dječiju maštu sve je u ćerani, mutafdžijskoj radionici na Zborišću, bilo čista čarolija: čvrsta nit izlazi iz bezoblične mase kostrijeti koju majstor drži na trbuhu i upreda prstima hodajući natraške, a nit se na drugom kraju dugačke prostorije namata na golemi drveni točak. Sunce u obliku tankih zlatnih niti ulazi kroz krov u mračnu prostoriju na stotinu rupa, kao kroz rešeto, i zrnca prašine se spiralno vrte u tim nitima, zlatna i sama, dok šaljivi mutafdžije (nigdje nije bilo takve šale kao kod ovih ljudi koji su jedva sastavljali kraj s krajem) pjevaju: Svi su dani od srebra skovani, a subota od suhoga zlata... Ivan Lovrenović