Fra Miroslav Džaja, Borbe kod Guče Gore

Partizansko uništenje franjevačkoga samostana u Gučoj Gori 1945. godine, kao i njegovo „uskrsnuće“ koju godinu kasnije, jedno je od mitskih mjesta bosanske franjevačke povijesti. O toj bitki, i o požaru crkve i samostana u kojemu je izgorjela dragocijena knjižnica zajedno s arhivom i brojnim umjetničkim djelima, kao i bogata ostavština fra Marijana Šunjića, postoje različite usmene predaje, manje ili više vjerodostojne, često „obogaćene“ jednostranim i slabo provjeravanim tvrdnjama. U jednoj od takvih kazivalo se, pogrešno, da je operacijom zapovijedao oficir identificiran s kasnijim sarajevskim profesorom dr. Jocom Marjanovićem; prije mnogo godina i sâm sam to ponovio u jednom tekstu. Po svemu sudeći, najtačnija, istovremeno najplastičnija i najmanje jednostrana, jest verzija koju je nervom rasnoga kroničara napisao fra Miroslav Džaja (Dobri Pastir, god. X, sv. I-IV, Sarajevo 1960, str. 307-324). (I. L.)

Požar crkve i samostana Borbe oko Guče Gore počele su u drugoj polovini g. 1942. kao i po drugim selima obližnje okolice Travnika, a sve su bile dio plana za osvajanje toga grada. Jedinice NOV-e pojavile su se prvi put u Gučoj Gori 15. pros. 1942. navečer. Polazeći od Vlašića i Gorčevice, prethodno su zauzeti Mehurići, gdje je zapaljena škola, iz koje su protivnički oruž-nici davali otpor. Popodne spomenutog dana NOV je zauzela Brajkoviće, a predvečer Maljine. Trojica su svećenika, koji su se tada desili u samo­stanu, mirno večerali, ne očekujući ništa izvanredno, kad je nastala uz­buna u selu i čuli se povici: „Maljine gore“! Izašavši pred samostan svećenici su opazili žar vatre i ljude, gdje panično bježe iz Maljina. U Gučoj Gori je odmah nastao metež, jer je to bio prvi dolazak partizana, o kojima se samo zlo čulo. Narod se spremao na bijeg, a svećenici također, zajedno sa službom, prepuštajući samostan njegovoj sudbini. Gvardijan fra Ivo Marković s vikarom fra Franjom Strukarom krenuo je cestom prema Travniku, a fra Putnik Brković, kapelan, odvojio se od njih i krenuo niz selo prijekim putem na Gostunj, te nesmetano došao u Dolac. Kako je NOV presjekla put u Mosoru, gučogorski su bjegunci pohvatani, te natrag vraćeni. Iz Guče Gore svećenici su odvedeni u Maljine, pa u Dub i konačno u Gluhu Bukovicu, gdje je bio štab komande. Tu su zatekli brajkovićkog župnika O. Zorislava Čolića, u čijem su žup­skom stanu, prije dolaska partizana, boravili ustaše, koji su iznenađeni naglo pobjegli, ostavivši iza sebe na stolu dva revolvera, 10 bombi i sanduk puščanih metaka. Zato je Zorislav poveden na ratni sud, a kuća mu zapaljena, ali su susjedi složnim radom vatru brzo ugasili, pa nije bilo znatnije štete. Zorko je triput suđen, ali se vješto branio. Kad je pušten i krenuo kući, sustigao je prije puštene svećenike kod Duba, ali je kurir na konju dotrčao i ponovno ga povratio. Sutradan je definitivno pušten, dok su 4 oružnika iz Guče Gore, koji su davali otpor (kasarna im je bila u kući Rajić-Cakalina, koja je tada izgorjela), kao i gučogorski trgovac Edo Vučer i još jedan musliman — strijeljani. Kad su se vratili kući 18. XII. svećenici su zatekli u samostanu njemačku vojsku, koja je napravila pravu pustoš u samostanu, pa tek na gvardijanov protest, stavljena je straža na obijeni podrum, da se spasi barem nešto od hrane i deponiranih samostanskih stvari. Dva dana iza toga povukli su se Ni­jemci, a i NOV je krenula prema Vlašiću i Korićanima, pa božićni mir te godine nije pomućen, a izostala je i ratna kontribucija nametnuta samostanu. Tokom 1943. bilo je više čarkanja oko Guče Gore, a te je godine između 20. i 21. rujna izgorjela i gučogorska općina sa spisima. Ni u 1944. do pred jesen nije bilo šta osobito značajnoga. Tek koncem rujna počele su ozbiljnije borbe, koje su nastavljene početkom listopada, pa se, kako je već spomenuto, na sv. Franju te god. nije mogla držati misa. S borbama razne žestine nastavljalo se sve do oslobođenja Travnika, 20-22. listopada. U gučogorskom se samostanu dne 18. veljače 1945. zabarikadiralo oko 180 njemačkih vojnika, zapravo Čerkeza i Ukrajinaca, s kojima je bilo i 11 ustaša. Zapovjednik je bio kapetan Rogozovski. Još od početka njemačka je vojska zaposjela samostan. Dne 4. siječnja te god. pisao mi je gvardijan, u kakvu je deveru s Nijemcima. Rekvirirali su mu kola i konje, pa mu je već jedan konj poginuo, a drugi ranjen, da ne može ostati na životu. Tako nema na čemu ni u mlin otjerati žita. Sve je samostansko sijeno također rekvirirano, a u kući loži se ravno 11 vatara samostanskim drvima. Pismo završava riječima: „Strašne dane proživljujemo“! Vojska je imala telefonsku vezu s Travnikom, ali, kad je vojska 18. veljače zatvorila samostan, sa svećenicima se postupalo kao s interniranim, te ne samo da nisu mogli govoriti na brzoglas, nego su bili stalno pod nadzorom zabarikadiranih „Vlasovaca“. Tok borbe i propast samostana prenosim također iz „Oslobođenja“, god. III., br. 25., od 12 marta, 1945., koji dnevnik o tome doslovno piše: „Samostan Guča Gora — žrtva fašističke bezobzirnosti“ Dok treći bataljon XIII. Brigade sa Vlašićkim odredom osvaja na juriš bunkere i uporišta Konjsko, dotle se drugi bataljon polako, kolona za kolonom približava uporištu Guča Gora. Prva je na redu škola, koja nakon kraće mitraljeske vatre prelazi u naše ruke. Borba se nastavlja za kapelicu (na groblju „Gorica“ M. Dž.). Vatra biva sve jača i jača. Naši jurišaju, ali juriš biva odbijen. Tada se naši bacači primiču bliže, a i „Džon Bul“ zauzima novi položaj. Smrtonosna vatra počinje. Stupaju u akciju i bombaši, koji poslije vještog povlačenja, dobro ocijenjenim za­mahom, bacaju bombe u neprijateljske rovove. U isto vrijeme naši po­laze u nezadrživ juriš. „Naprijed trinaesta! ... nagari! (ta se Brigada i zvala „Garava“ M. Dž.). hura!... zaokoli!...“ ori se na sve strane. Kapelica i kuća u kojoj je neprijatelj stanovao, prelaze u naše ruke. Zatim se borba prenosi na groblje, gdje otpočinje prvi bombaški dvoboj. Neprijatelj se žilavo brani. Naši osvajaju grob po grob, krst po krst, a onda u jednom nezadrživom naletu, odbacuju neprijatelja stjeravši ga u samostan, gdje on ostaje blokiran sa svih strana. Samostan, u koji su se neprijatelji sklonili, svojom ogradom i veličinom predstavljao je jako i teško osvojivo utvrđenje, te se mogao osvojiti jedino upotrebom teškog oružja. Da bi se izbjeglo rušenje samostana, sačuvali životi franjevaca (gvardijana fra Ive Markovića, ekonoma fra Nikole Fišića i fra Ivana Džaje), kao i životi civilnih lica, koja su se bila zatekla u stanu, naši preko telefona postavljaju neprijatelju ultimatum. Neprijateljski koman­dant rugajući nam se, odbija ultimatum. Šta se tiče neprijateljskog komandanta, što će samostan i crkva biti uništeni! Šta se njega tiču životi civilnih stanovnika! Međutim, vodeći računa o tome, naši rukovodioci šalju dvije djevojke Grganovića u samostan s ponovnim pozivom neprijatelju da se preda. Djevojke se vraćaju s negativnim odgovorom, a po povratku iz samostana neprijatelj im puca u leđa. Pukim slučajem djevojke ostaju žive. Naši čekaju i dalje, iako se iz samostana neprestano puca, i šalju neprijatelju uglednoga starca Stjepana Grganovića, ne bi li ih nagovorio na predaju. I taj pokušaj ostaje bezuspješan. Po povratku iz samostana, Stjepan Grganović biva ubijen od neprijatelja. Konačno je poslano i pismo (koje je napisao Salih Đulagić) fra Ivi Markoviću, gvardijanu, da barem on sa franjevcima i civilnim osobljem izađe iz samostana. Nepri­jatelj ni to nije dozvolio. Najzad, pošto su tri dana izgubljena u bezus­pješnom pregovaranju i čekanju, naši otpočeše s topovskim i bacačkim vatrama. Debeli, kameni zidovi bili su otporni, borbe teške. Naši su već bili ušli na prednja vrata u dvorište samostana, a neprijatelj je i dalje iz zadnjeg dijela samostana sipao vatru po našim borcima pred samo­stanom. Naši tada preuzimaju juriš sa benzinskim flašama. Požar, koji je poslije toga nastao, prisiljava neprijatelja da se izvuče iz svojih gni­jezda. On vrši proboj kroz zadnja vrata samostana, pokušavajući da uzmakne prema Brajkovićima, put Zenice. Ali to svega nekolicini uspi­jeva. Sam njihov komandant dostignut je na Krabanu i tu ubijen. Me­đutim iako se samostan, u kome su izgorjeli lješevi neprijateljskih voj­nika, nije mogao spasiti, naša vojska je ipak uspjela da spasi civile i fratre sa nešto crkvene imovine. Tako je u borbi za oslobođenje Travnika, zahvaljujući bezbrižnosti Nijemaca, morao da izgori ovaj lijepi crkveni spomenik, što će nepri­jatelj u svojoj lažnoj propagandi svakako pripisati partizanima. Gornji anonimni izvještaj „Oslobođenja“ treba nekih ispravaka. Ti su: Svećenik fra Ivan Džaja ne postoji; treći se naime svećenik zvao fra Josip Čaja, a četvrti je bio fra Zorislav Čolić, koji je izmakao iz samo­stana prije početka borbe, poslan da sahrani gvardijanova brata Mijata, koji je kao domobran pao kod Ovčareva i mrtav donesen na groblje u kapelicu na Gostunju. Nije ga mogao pokopati, jer su se tada baš oko Gostunja vodile borbe, pa ga je kasnije pokopao pisac ovih redaka, a Zorko sretno umakao u Dolac, pa u Vitez. Grganovića su djevojke bile u samostanu, jer ih je tu borba i zatekla. Bila je naime nedjelja, pa su na svoju redu došle pomesti crkvu, koju su svake nedjelje mele i čistile gučogorske djevojke. Stipan Grganović je poginuo na putu za samostan, noseći u procjepu pismo g. Đulabića (ne Đulagića), a istini za volju ističem i to, da na Krabanu nađeni poginuli vlasovac nije bio komandant, nego kuhar za vrijeme opsade. Požar je izbio u srijedu, 21. veljače, naj­prije na krovu crkve, odakle je vatra zahvatila crkvu, a potom s njom vezani samostan. Dodat ću još, da je dva dana iza svršetka borbe u Gučoj Gori zarobljen u vlaku između Lašve i Busovače štab njemačke vojske, koja je oko Travnika operirala, svega 26 osoba. Komandant, pukovnik Ebner, navodno je priznao, da je posadu u Gučoj Gori žrtvovao, kako bi se lakše ostale jedinice povukle prema Zenici. U lipnju 1946. dolazila je službena komisija iz Sarajeva da procijeni štetu prouzrokovanu požarom samostana u Gučoj Gori. Ne znam visinu procjene cjelokupne štete, ali su gvardijanu rekli, da je šteta na gubitku kulturno povijesnih predmeta, knjižnice i arhiva, procijenjena na 22,800.288 dinara i 80 para tadanjeg novca. Po mom je mišljenju i to bagatelno malo, ali naš svijet veli, da se ničemu ne može pregoriti koliko - šteti. Stanje iza požara. Obnova crkve Od vojnika, koji su se borili u samostanu, nakon što su u noći dne 21. veljače jurnuli u noć svi zdravi borci, ostalo je u samostanu samo nekoliko ranjenika vojnika s civilima i svećenicima. Vojnici su odbacili oružje i mirno čekali ulazak pobjednika. Nakon saslušanja civili su od­mah pušteni na slobodu, vojnici su imali da čekaju pravorijek, vojnog suda, a svećenici su nakon saslušanja odvedeni u selo. Sutradan pred večer dovedeni su u Dolac i smješteni u privatnu kuću udovice Mare Androšević-Pepić, gdje su ostali i sutradan, potom odvedeni u Vitez, zatim u Toloviće, gdje se nalazila komanda operacionog korpusa NOV-e. Smješteni su u stan seoskog starješine nekog Stojke, koji je prethodno bio u trgovačkim vezama s ocem gvardijana Markovića, te je prema sveće­nicima pokazao veliku gostoljubivost. Po saslušanju tu rečeno im je, da će njihov slučaj riješiti vojni sud u Jajcu, a da se do te odluke mogu slobodno kretati po travničkoj okolici, uz stalnu prijavu vlastima. Smje­stili su se sa službom kod župnika u Docu, i tu ostali nekoliko tjedana. Dobivši dozvolu šireg kretanja, gvardijan se povratio u Guču Goru, fra Nikola stavljen u Brajkoviće, a fra Jozo za kapelana u Bugojno. Kako su uz samostan izgorjele i sve gospodarske zgrade, kad se povratio na garište fra Ivo Marković, nije imao krova nad glavom, pa je bio prisiljen da traži stan u selu pod kiriju. Nastanio se u kući Mare Neimarević („Zelić“), odnosno kod sinova joj Ive i Franje. Misu je govo­rio u podnožju zapadnog zvonika, a nedjeljama i svetkovinama na gorič­kom groblju ili u dvorištu razorenog samostana, ako je to vrijeme dozvo­ljavalo. Odmah je počeo akciju za obnovu crkve. Kako je tamošnji narod srastao s crkvom i samostanom, kao svojim ponosom i prvorazrednim svetinjama, spontano je osjećao i živu želju, da se barem crkva osposobi ponovno za službu Božju, pa se rado odazvao gvardijanovom pozivu, izjavljujući se spremnim i na najteže žrtve. Još prije proljeća dobivene su dozvole za popravak crkve i za sječu potrebnog drvenog materijala. Ujedno se raščišćavalo gradilište, nabavljao kreč, pijesak i cement i na­ručilo željezo. Čim se s proljeća moglo u šumu ići, hvatala se svaka prigoda, da se ide u Vlašić, siječe, teše i izvlači drvena japija. Bilo je dirljivih prizora, koji će se prepričavati budućim naraštajima... Dok se tako radilo u šumi, majstori su jednakim oduševljenjem radili na po­pravku zidova. Tako se radilo cijelo proljeće, jer se preduzelo, da se crkva osposobi, da u njoj bude moguće držati službu Božju na zaštitnika crkve i župe, sv. Franju Asiškog, čija se svetkovina 4. listopada svake godine proslavlja u Gučoj Gori velikim slavljem. Kako u to vrijeme nije bilo moguće doći do lima, a ni do potrebne količine crijepa, odlučilo se pokriti privremeno običnim daskama. Trenice je bilo na pilani u Turbetu dovoljno, ali nije bilo ni konja ni kola, da bi se ona prevukla, jer je to sve rat pozobao. Odlučilo se prenijeti pješice trenice. Prijavilo se drago­voljno ravno 170 osoba da idu zajednički pješice u Turbe i natrag, noseći svaki koliko može komada trenice. Besprimjeran dokaz odanosti vjeri i ljubavi prema crkvi rodnog zavičaja! Noseći daske, prošli su kroz Travnik u redu, kao u kakvoj procesiji (litiji), pjevajući »Zdravo, tijelo Isusovo« i druge nabožne pjesme. Župniku nisu dali nositi, nego je on predvodio, jašeći na konju. Dakako, da je sutradan crkva pokrivena daskama i svet­kovina sv. Franje još svečanije nego inače obavljena. Naknadno je crkve­ni krov izmijenjen u limeni, a počelo se radom i crkvene ponutrice. U tu su svrhu postavljene skele, ali je rad naglo obustavljen. Kako franje­vačko starješinstvo nije imalo drugih svećenika na raspolaganje, gučogorska je župa privremeno ostala bez svećenika, pa su i božični blagdani ostali bez službe Božje, što je jedinstven slučaj od pamtivijeka. Posao je na ponutrici crkve dovršio fra Ivin nasljednik o. Eduard Lončar, koji je u ruševinama samostana našao i prikladan kutić, gdje je sagradio pri­vremeni stan za se i službu, u koji se preselio g. 1948. Taj je stan služio do pred sv. Franju g. 1959., kad se opet pod upravom fra Ive Markovića, preselio u novu solidnu i modernim konforom proviđenu kuću, čiji je blagoslov na sv. Franju svečano obavio mnogop. o. provincijal fra Boris Ilovača.