Ivan Lovrenović

U zagrebačkoj Galeriji Kontura 20. veljače otvorena je izložba fotografskih radova Kameni tragovi sjećanja Josipa Lovrenovića iz ciklusa Bosanski križ, a predstavlja motive antropomorfnih sepulkralnih spomenika podizanih diljem stare Bosne od kraja petnaestog stoljeća naovamo. Fotografije pripadaju ciklusu nastalom za istoimenu knjigu s tekstom Ivana Lovrenovića o ovoj bogatoj kulturnoj baštini i važnom izvoru sjećanja. Izložbu je producirala izdavačka kuća Synopsis (Sarajevo-Zagreb).

Uz izložbu održana je i tribina na kojoj se razgovaralo o fotografijama i o knjizi. Govorili su historičar i sociolog Stjepan Ćosić, novinar i karstolog Ivo Lučić, historičarka umjetnosti i kustosica Nevenka Šarčević, te autori Ivan Lovrenović i Josip Lovrenović.

Knjiga Ivana i Josipa Lovrenovića koju večeras predstavljamo, zajedno s izložbom predivnih fotografija Josipa Lovrenovića, plod je čitava jednog radnog vijeka, a njezina inkubacija traje od ranog djetinjstva. Lovrenović je o krstolikim pločama iz turskog vremena prvi tekst objavio 1981. godine, u više se svojih knjiga osvrtao i proširivao znanje o njima, dok nije najprije 2010. objavio Bosanski križ u manjem formatu, a evo 2022. i ovu velebnu knjigu istog naziva.

Knjigu o nadgrobnim spomenicima „turskog vakta“ nije moguće promatrati izvan prostornog konteksta, a odnos autora prema njemu je rano zapečaćen i potvrđivan cijeli dosadašnji Lovrenovićev život. Njega na meni najzanimljiviji način možemo otkrivati u Lovrenovićevim putopisima, najprije Sedam dana po Bosni (2009) pa Ikavskom zemljopisu (2019).

Svaki dan prvog putopisa, koji se zapravo u dva navrata odvija devet dana, doživljava klimaks na nekropolama tih zanemarenih spomenika, od Kulen Vakufa do Bogduše i Jajca. Drugi putopis slijedi jedno od putovanja Ivana Frane Jukića – važnog za Lovrenovića toliko da mu je posvetio svoj prvi roman Putovanje Ivane Frane Jukića  (1977) – i u dobroj mjeri se nastavlja na stazu i groblja iz 2008, dijelom se s njom preklapa, ali nekropole nisu uvijek centar svijeta.

Zašto je to tako? On stare ploče čita kao otvorene knjige dugog, maglovitog vremena Bosne, važnog za današnje razumijevanje njezine kulture. Vidi ih kao jedan od najautohtonijih elemenata kulturnog areala unutarnje zemlje, koju je, kako kaže, „tok povijesne svakodnevnice iskotrljao, kao što voda uobliči kamen u njegovoj savršenoj nepravilnosti“.

Lovrenović in situ analizira napise na lipoj ikavici, likovnost ploča i ostalo, prati kako su se one vremenski i regionalno diverzificirale, najprije odvajajući se iz jedinstvenog stećka u trovjerske nadgrobne spomenike, pa potom regionalno oblikovale unutar bosanskog katoliciteta i franciskanizma … A početak, kao i vrhunac svih vrhunaca, priređuje nam na starom groblju Ćelija u zavičajnom Mrkonjić-Gradu. Ondje je u djetinjstvu, u trenutku jednog vjerskog obreda, iskusio začaravajući osjećaj „srca zemlje“, koji će se ponoviti i u crkvi pod božićnim pjesmama, posebno U se vrime godišća.

To očitovanje punine i jedinstva svijeta, „kojem si ti u samom srcu“, obilježilo je Lovrenovića za cijeli život, a slika okolnih brda koja se zaštitnički i snovito sklapaju nad Ćelijom u zalazak sunca, prenijela se na pejzaže unutarnje zemlje i ostala njezin pečat sve do danas.

Za više mjesta u svojim putopisima on kaže da su zasanjana ili da se ne može od njih odvojiti. Na svakom koraku zemlje Lovrenović pokazuje kako je povijest, osobna ili kolektivna, urasla u krajolike i oni u nju.

Slojevit simbol križa, koji je antropološki nastao kao susretište onoga gore i dolje, lijevo i desno, ispred i iza, iznutra i vani, koji nosi sa sobom sve dobro i sve probleme te koji na svijet gleda uvijek iz sebe i slika svijet po sebi, krstoliko je obilježio unutarnju zemlju.

Kad se ugodi mali s velikim križem, križ čovjek s križem Bosne, nastaje blaženstvo srca zemlje. Osjećaj s Ćelije razbuktava se nad spomenicima drevnih nekropola također zaštićenim čaškama planina ili njima podobnim bedemima utvrda. Na nekropolama na Dugom polju, Grahovčićima i Jajcu osjećaj se razvija u komunikaciju za čije praćenje nemamo osjetila, u neki razgovor u kojem autor ne koristi riječi. Lovrenović te trenutke objašnjava pojavom animizma i poziva se ne narodnu pjesmu koja kaže „gora je sestra, šuma je mati“, a Vran-planina, kaže, log intimniji od kućnog ognjišta… Sasvim sigurno, Lovrenović nije ondje pasivni prolaznik, već osim svega što ga legitimira kao vrhunskog istraživača i intelektualaca te dostojnog, zahvalnog baštinika, pokazuje neke sposobnosti slične šamanima.

Traganje krajolicima dovodi nas do trećeg, zapravo prvog oslonca unutarnje zemlje: doma, ishodišta svega, i stvarni put je zapravo obrnut. Dom je sidro, iz njega svi putovi polaze, čine mrežu koja iscrtava prostor unutarnje zemlje, i u dom se svi vraćaju. Lovrenović je rođen u Petrovoj bolnici, 25 minuta pješice od galerije u kojoj se nalazimo, a kad je išao u gimnaziju kuća mu je bila na Opatičkoj 16, iz koje se može izići u ovu Radićevu, pet minuta pješice odavde. No posve ga je odredila didova kuća u Podma'ali u Varcaru, u čije je dvorište navlačio spomenike simbole iz okoline, stvarajući svoju prvu opnu univerzuma.

Za nas je među svim njegovim putovima najvažniji onaj koji vodi od didove kuće do Ćelije. Put povezuje dvije kuće i dva doma: onu u kojoj si odrastao pa je ona „tvoja koža“ (Bachelard) i dio tvoga ja (Jung) s vječnom kućom, kako su na jedan način tumačeni stećci u Bosni.

Bitno socijalno određeno, blaženstvo može postati i prokletstvo. Kad nesretni povijesni događaji raščine tvoj dom i unište tvarni zavičaj, a život nagomila uvrede, čovjek se predvoji. U didovu kuću Lovrenović više neće ući, Ćeliju će posjetiti, a odlazeći iz zavičaja, traži načina da to traje što dulje, pa izabire insajdersku lokalnu cestu oko Sokoca, uz zaboravljenu  Sokočnicu, prema Jezeru, gdje je unutarnja zemlja još većim dijelom u prijateljstvu s univerzalnim načelima. Čini se da je ova knjiga, uz svoju osnovnu namjenu, i pokušaj očuvanje nekih ključnih elemenata unutarnje zemlje za koju je teško reći koliko je ima i do kada će je biti u bosanskim krajolicima.

U tome je Lovrenović beznadno sam, ne treba to prigodničarski uljepšavati, sam kao i ove ploče koje još tuđe pero gotovo nije ni taknulo. I ova knjiga i ova izložba to kažu. Izložba koju je neumorna povjesničarka umjetnosti i kustosica Nevenka Šarčević, organizirala u ovoj privatnoj galeriji. Knjiga za koju je o svom trošku istraživao, i uz pomoć mecene Snježane Köpruner objavio u svojim visokim godinama u nakladi Drama radosti i Synopsisa. Knjiga o ključnom autohtonom znaku četiri važna i četiri teška stoljeća katoličke opstojnosti iz koje se iskotrljala suvremena hrvatska kultura prostora Bosne. U političkoj kulturi koja se gradi na etnoreligijskim simbolima, ovaj čovjek radi sam ono što drugdje rade instituti. Ni politička elita države koja sebe krsti matičnom zemljom, hvaleći se potporom „dijaspori“, ne prepoznaje ovaj kapitalni projekt.

Njegovo je djelo, uza sve što smo rekli i nismo rekli, mjesto na koje će se vraćati svi; pa i oni koji se lažno predstavljaju čuvarima križa i oni koji ga politički zloupotrebljavaju. To je, doduše, tek jedna od njegovih mogućih sudbina. Važno je da je ono, kao što je već rečeno, knjiga-spomenik i da će trajno ostati jedno od međašnika kulture u Bosni i Hercegovini, koja je i hrvatska kultura, i da je nastalo iz univerzalnih pobuda te da je samo njima ono odgovorno.