Ivan Lovrenović

Iz dnevnika o HAMAS-ovim taocima, Gazi, Izraelu

U petak, 17. veljače 2025., naslovna vijest na portalu BBC-a bila je da je premijer izraelske vlade Benjamin Netanyahu, objavio kako je ona, u vidu užeg kabineta tj. ratne vlade, odobrila prekid borbenih djelovanja u Gazi, a da će to potom potvrditi i vlada u punom sastavu. Radost i uzrujanost na ulicama u Gazi i Izraelu pokazale su se još jučer, čim je u Dohi u Kataru posrednik u pregovorima, premijer Muhamed bin Abdulrahman Al Tani, pred kamerama izjavio da je dogovoren prekid vatre između izraelske vlade i predstavnika HAMAS-a, terorističke grupe, političke stranke ili oslobodilačkog pokreta u Gazi, o čijem karakteru svatko može imati mišljenje koje želi.

Jučer sam do jedan ujutro na internetu gledao RAI News 24 koji je svako toliko, inzistentno, ponavljao snimke ljudi koji su  izašli na ulice u Gazi i Izraelu. Euforija među Palestincima je bila neopisiva; masu koja se raduje tvorili su mladi ljudi, među njima i djeca, desetogodišnjaci i dvanaestogodišnjaci. RAI-jev voditelj u studiju je i sam bio uzbuđen, i nakon što je po ne znam koji put pušten video clip s palestinskom djecom rekao je samo „Slike ne lažu“. Rekao je to kao novinar pod punom odgovornošću, usred dvosatne emisije „Rassegna stampa“, pregleda sutrašnjih novina, u kojoj su u živo ili preko ekrana bile nazočne voditeljeve eminentne kolegice i kolege iz najpoznatijih talijanskih novina kao što su Corriere della Sera, La Reppublica, Il Messagero i sl. (Emisija „Rassegna stampa“ je dijamant u kruni ovog news-kanala.)

U Izraelu su ljudi, mislim u Tel Avivu, također izašli na ulice, njih manje, no također uzrujani i s istim olakšanjem zbog prekida vatre u Gazi. On bi u stvari mogao značiti mir; vidjelo se da na štapovima nose parole.

Radost i olakšanje među Izraelcima na ulici nakon vijesti iz Katara bili su, međutim, melankoličniji, zbog sudbine HAMAS-ovih taoca, te tlapnje i nepovjerenja koji traju: barem sudeći po jednom intervjuu s učesnikom kojeg je pak emitirao Radio France. Nepovjerenje: „sve dok ne vide i posljednjeg taoca da se vratio, i posljednji vraćeni leš talaca“. „Koji su u međuvremenu umrli“, formulira.

Prekid vatre podrazumijeva vraćanje talaca. U paketu s prvom tranšom od njih tridesetak, bit će predana i tri leša.

Umrli je u međuvremenu postao eufemizam, naučio sam ga i ja iz diplomatskog jezika, makar da je netko skapao od gladi i žeđi, straha, torture, ili već čega; tako je nedavno  umro – štoviše nenadanom smrću - u Gulagu i Aleksej Navalni.

No učim i da su taoci roba. Za prvu tranšu od tridesetak plus leševi, Izrael će pustiti 1.000 zarobljenih Palestinaca koje smatra, ili ih je zatekao?, kao HAMAS-ove borce.

U drugom koraku, ako prekid ratnih djelovanja uspije, HAMAS će vratiti preostale preživjele taoce, a Izrael zato pustiti 4.000 vojnih zarobljenika. Na vrhu jezika mi je „još“ (četiri tisuće), no tako je to kad je riječ o robi. Omjer vrijednosti je za sada trideset i pet ljudi (plus tri leša) naspram tisuću (živih). Kad se trguje kravama kaže se „grla“. Kolika će vrijednost robe ispasti na kraju, vidjet ćemo. Ako sam dobro shvatio, ukupni broj pripadnika HAMAS-a  (oni su valjda isključivo Palestinci?) je 5.000, dok se kao ukupni broj taoca navodi nešto kao preko devedeset. Živih, valjda, no pustimo to. Elem, 5.000 : 95.

HAMAS-ovci su puno jeftiniji, Izraelci beskonačno skuplji. Jedan Izraelac vrijedi malo više od pedeset HAMS-ovaca. Za pedeset njih, od njihove matične organizacije HAMAS Izrael možeš kupiti jednog Izraelca. Pedeset njih je ništa, kad su skladišta puna robe.

U svakoj normalnoj trgovini to je tako. Ali, je li točna ova moja računica? Da nije obratno? Da su Izraelci jeftini? Uvijek treba uračunati i nabavnu cijenu robe. A nabava robe talaca-Izraelaca bila je za budzašto. Za nabavku trebalo je samo par ljudi kojima pri tome im nije pala ni kosa s glave. Da bi se ti ljudi-roba vrlo brzo, naime sada, prodavali po pedesetostrukoj cijeni. Za jednog ulovljenog dobiješ 50 svojih.

K tome, ako dobro shvaćam, troškovi njihovog uzdržavanja su vrlo mali, pri čemu je i kal odlagan ovlaš, bez pretjeranog pokapanja na propisanih 4 m. dubine. Kremiranje nije dolazilo u obzir, jer su, vidimo upravo, i leševi roba koja se zaračunava.

Što je bio dobar posao već u Čečeniji – trgovina leševima zbog dostojanstvenog pokapanja. Ruska vojska prodavala ih je ožalošćenim čečenskim obiteljima, a one iznimno drže do posmrtnih ostataka svojih, eto, umrlih. To je bila istraživala i u Novajoj Gazeti objavljivala Ana Politkovskaja, potom izvještaje izdala i kao knjigu, no nakon objave je u gradu na Nevi naprasno umrla pred stanom, podlegavši, eto, hicima; tko ne bi. Takve su to trgovine a posljedice hitaca i sasvim normalne; jedino pitanje koje u Hrvatskoj ostaje problematično je da se još uvijek govori hitac a ne žurnik.

Inače, da ne bi bilo zabune, omjer pedeset za jednog, nije neka levantinska perverzija. Načelo je uvedeno u Europi u Drugom svjetskom ratu, od strane Wehrmachta. U zemljama koje je Njemačka okupirala a statusno ostale pod vojnom upravom, na snazi je bila Wehrmachtova uredba, da se za jednog ubijenog njemačkog vojnika strijelja 50 civila. Dapače, s lokalnim varijacijama da se na primjer za jednog strijelja 100 stanovnika, a za ranjenog 50; no to se ispostavilo kao neprovedivo pa je ostalo pedeset za jednog. U mjestima i selima nastajala je ljudska pustoš. Među tim zemljama bile su primjerice Francuska, dijelovi Čehoslovačke i Srbija, a u Italiji, uključivši Istru,  su po toj magičnoj mjeri masovno mitraljirani muškarci nakon 1943. Uz spaljivanje sela. Pa prije nego ruševine u Gazi i HAMAS-ove maskare pripišemo zlim Židovima i zlim Muslimanima s Levanta, sjetimo se g. Kurta Waldheima na u Solunu i na Kozari ili g. Mauricea Papona u Lyonu, ako ih se netko uopće izvolijeva sjetiti.

No, istinu govoreći, razulareni cinizam, hrvatski: psećost, političke i ljudske prilike  od Alžira preko Perzije do Hindukuša me samo prenarazuju i uzrujavaju. Ne pada mi na pamet da pametujem ili „analiziram“ stvari o kojima malo znam. Jeste, u zadnje vrijeme sam znalac-nastaša Hindukuša, gubim oči na wikipediji, trudim se dešifrirati koji su dobri novinski uvodnici (engl., fr., de., čak i it.), bakćem se s vokabularom političkih korektnosti i propagandi, također vokabularima neznanja, s datumima, brojkama i činjenicama, narodima i narodnostima, pa sam, na primjer, ponosan da u međuvremenu znam što je razlika između panarabizma i arapskog nacionalizma, koji je njegova suprotnost, znam tko su famozni Huthi i što je (bilo) s Jemenom i ponaosob gradom Adenom, što su bili i kako su se razvijali pokret i ideja cionizma, što europsko-turski islam a što pustinjsko-nomadski, da je antisemitizam pogrešna riječ za antijudaizam; učim novo i ponavljam staro gradivo, kao i sve i svašta, ali nedovoljno. Što više znam svašta, manje mi je da i ja „kažem svoju“.

18.1., subota ujutro. Tv kanal N1  Hrvatska u devet kaže da je broj ljudi koje pušta Izrael 737, a, za sada, HAMAS da vraća 35 talaca. Leševi ne spominju, niti da (li) se radi o prvom krugu razmjene ili nešto tako podrobnije. N1 Hrvatska ne komentira, možda ni ne zna koje su bile one prve brojke, a RAI ih je znao. Ili N1 Hrvatska možda zna, ali nisu mu važne. Bliski Istok, jedan nečuveni rat s masovnim stradanjima, nepodnošljivim mučenjem talaca, konstatiram da u  Zagrebu čak ni novinarima jednog news channela nisu neki motiv za koncentraciju.

To nije dobro. I ovom prilikom mi je mučno od mojih litanija, ali: u Hrvatskoj i osobito u Zagrebu žive Židovi, tu imaju dvije crkvene općine, kulturni centar, jer su se tokom sedam desetljeća polako su se oporavili od decimiranja u NDH. Još ih je uvijek malo, ali ipak. U znanosti i kulturi njihova imena su vrlo zvučna. Dosta ih ima nekoga u Izraelu, a u samom Izraelu ima dosta ljudi s precima koji su emigrirali iz Zagreba i Hrvatske, neki govore hrvatski. U hrvatskom kontekstu Palestinke i Palestinci nisu s tim usporedivi, makar u Hrvatskoj živi i ponetko iz Gaze, naučio je jezik, ima nekog „dolje“.  Prestajem s litanijom. Sa svojim monolozima sam u međuvremenu i sam sam sebi suspektan, a ovakve moje izričaje u razgovorima ljudi oko mene već dugo tretiraju kao ispade; samo najpristojniji ih odslušaju.

Jučer navečer, u subotu, 20.1., oko 21 sat HAMAS je pustio tri taokinje. Djevojke, odnosno mlade žene. Jednoj na lijevoj šaci nedostaju srednjak i četvrti prst . Mjesto je previjeno snježno bijelom gazom. Vjerojatno nije rana nego ožiljak, jer su kretnje njene ruke normalne. U jednom videu vidi se npr. kako rutinski zatvara plašt jednom, a drugu, sakatu, automatski podvlači pod njega. Može biti da joj je šaka hladna ili i da skriva unakaženi dio tijela. Baš je situacija mahanja, širokim hodnikom izlazi iz bolnice nakon pregleda, ususret kameri. Vani oko nje stoje novinari. Opušten, veseo izraz njenog lica ne odaje nikakve bolove. Dakle, ruka stvarno više ne boli. Je li u zatočeništvu imala nesretni slučaj, recimo gurnula ruku pod neka preteška vrata? Možda, ako je prebacivana po mraku i neosvijetljenim hodnicima. S druge strane, kako to da su joj stradala dva srednja prsta, a ne kažiprst, palac ili mali prst koji su na rubovima šake?

Osim višeminutnog videa s hodnikom i s pločnika pred bolnicom, RAI News 24 jučer pustio je i selfie te taokinje. Odostrag je veliko nasmiješeno, sretno lice, u prvom planu s lijeve strane je pred objektiv podignuta šaka sa znakom V, Victory. Između srednjeg i malog prsta zjapi praznina, bijeli zavoj pa Ispada kao da pokazuje rogove. Znak đavola? Nasamarenosti rogonja? Prkosa? U dva posljednja slučaja, ona rogove pokazuje uznicima, mučiteljima koji su je držali petnaest mjeseci tamo gdje su je držali. HAMASU. A možda je trebao biti V cure zanesene srećom, to bi bilo tragično. Možda je to šaka za La Lotta Continua, samo sakata i nespretna. Der Kampf geht weiter!, kako je u tišini uzdignute šake bio uzviknuo Rudi Dutschke na nijemom pogrebu Holgera Meinsa. (Nije trebalo proći mnogo vremena da Dutschke potom dobije metak u glavu. Teško govoreći, očiju koje se više ne krijese, zadnje godine života proveo je povučeno sa suprugom u seoskoj kući, u egzilu u Danskoj.)

RAI News, ali i BBC na primjer, pokazivali su jučer i slike kako se pojedini Palestinci vraćaju u svoje domove. Polako koračaju kroz ogromni pejzaž betonskih ruševina. Koračaju sporo, tek idući nekamo u generalnom smjeru, budući da nema više ni zgrada ni ulica. Hirošima. Voditelj izdašnog televizijskog večernjeg dnevnika (ikoničnog Tele Giornale, skraćeno TG) veli da promatrači procjenjuju da je u napadima izraelske vojske u petnaest mjeseci poginulo 47.000 Palestinaca, a vjerojatno mnogo više. Da od tridesetak ili četrdesetak bolnica rade samo tri. Komentira i sliku kako Palestinci koračaju među ruševinama. Veli: A njihovih domova više nema. „Loro case ne esistano più“, valjda sam ovo dobro napisao.

Oslobođena žena s bandažiranom lijevom šakom zove se Emily Damari, ima 28 godina, u zatočeništvo je provela 471 dan. To čitam danas u The Time of Israel, te da je dva prsta  „izgubila“ 7. listopada. Ravnatelj bolnice Tel Hashomer  „u središnjem Izraelu“, kamo su taokinje dovedene „zračnim putem“, kaže da će one tu ostati tri dana, ali da je njihovo zdravstveno stanje „dovoljno dobro da se mogu usredotočiti na ponovno sjedinjenje sa svojim obiteljima“. Novinski tekst je pisan u žanru nepristranih promatrača, a i liječnik tako govori. Ništa o pružanju psihološke pomoći, ništa o posljedicama psihičke traume, tipovima pregleda, jesu li se pacijentice možda ipak požalile na kakvu boljeticu ili posljedicu. Ništa: dovoljno su dobro da za tri dana mogu doma. Svi govore i gestikuliraju kao da su na jajima, ne žele oneraspoložiti gospodu otmičare i gospođe otmičarke iz Islamskog pokreta otpora. Koji drže još devedesetak taoca.

Ovo s gospođama je duboko pitanje: postoje li  mudžahedinice uopće? Ili su ovim trima ženama kuhala gospoda muslimanska borci? Ili su držane od HAMAS-ovog civilnog krila, javno djelujućeg, dobroćudnog  itd., dakle humanog.

Naime, već cijelo vrijeme pamtimo, zar ne, da je pokolj 1.200 ljudi na koncertu pred godinu dana te otmicu izvelo to vojno krilo - tal. ala,  a kao u hrvatskom i na engl. branchšto znači odjel, filijala - koje se zove Brigade Izz al Din al-Qasama i smatra se islamističkim, te bi kuhanje moralo bi biti muška stvar.

Ili su ovim mladim ženama kuhale gospođe iz civilnog krila pa su nakon godinu i pol uzništva zapravo jako dobro?

Što pišem zvuči kao bezvezna spekulacija iz oblasti ugostiteljstva i kuharstva. Odnosno mogla bi biti, da u The Time of Israel nema još jednog članka, postavljenog na taj portal danas malo prije podneva; obavještava nas da je HAMAS na rastanaku taokinjama predao reklamne papirnate vrećice s njihovim u dvije boje otisnutim logom s kalašnjikovim, a u njima je bilo nekoliko njihovih fotografija dok su bile zatočene. Nadalje jedan službeni papir, nešto kao službena  potvrda, s imenom, prezimenom, mjestom rođenja i datumom kad su bile – uhapšene. Jedna od njih u vlastitoj kući u kibucu Kfar Aza.

Public relation je hotelski, s porukom Dođite opet i preporučite nas svojim znancima i prijateljima. Hotelski napor Brigade Izz al Din al-Qasam ni nije bio mali. Treba kuhati godinu i pol za preko sto ljudi, nabavljati namirnice svaki dan, nabavljati lijekove, higijenske predmete, odjeću kad zatreba (tokom godinu i pol zatreba, zar ne?), osigurati liječničku pomoć, prati plahte itd. Uostalom, taj pogon traje dok ovo sad pišem. Sad za devedesetak ljudi, jer je otetih Izraelaca bilo daleko preko sto. No nekolicina je umrla,  dvije ili tri vrlo bolesne osobe vraćene su iz medicinskih razloga Izraelcima pred par mjeseci, i sad ove tri. K tome treba nabaviti i aranžirati još puno reklamnih vrećica s logom, puno fotografija za uspomenu, potvrda s imenom i prezimenom, danom pritvaranja i otpuštanja.

Vrijeme je pojurilo, svo je u brzim saltima. Unutar samo 24 sata uspio sam negdje pročitati analizu, na engleskom, da zbog sada ispregovaranog broja ljudi omjer nije više 1:50, nego 1:36. Te da je, što se dva prsta Emily Damry tiče, zavoj u videu doista svjež. Zavoj je tako reći nedjeljni, svečani, za izlaske – jer ih je „izgubila“ još 7. listopada (2023.).

U vlastitim kolima! Kad ju je preko granice vozio otimač – CBS-ov portal  ga zove “militant”, – i pri tome u nju pucao iz pištolja (shotgun). Što je scena kao iz Plavog baršuna Davida Lyncha, koji je neki dan umro i posvuda mu čitam nekrologe.

Tjedan dana kasnije je, nova subota je. 25. siječnja. HAMAS  je sada pustio četiri mlade žene, djevojke, jedna ima dvadeset, ostale devetnaest godina. I opet su lijepe. One su pripadnice izraelskih obrambenih snaga, vojnikinje. Obučene su u zelenu odjeću, možda su to uniforme, koje, da li one u kojima su uhapšene, valjda da. Zovu se Karina Ariev, Daniella Gilboa, Naama Levy i Niri Albag. BBC o njima veli da su 7. listopada 2023. bile “taken” u vojnoj bazi Nanan Oz blizu granice s Gazom. Taken je particip perfekta od glagola to take, hrvatski, po Drvodeliću, uzeti. No značenja od uzeti  dalje ima tako mnogo da, gusto otisnute zauzimaju pune tri stranice ovog velikog rječnika tiskanog vro malim slovima. Na koje misli BBC, pitanje je sad. Među samo prvih tridesetak Drvodelićevih značenja, našao sam uhvatiti, uloviti, zgrabiti, ščepati koga ( i figurativno),  svladati, shrvati koga, napasti, učiniti prepad na koga, iznenaditi, uhvatiti na djelu, uhapsiti, zatvoriti, staviti u zatvor, mil. zarobiti. Hoda po jajima BBC, pravi se blesav - da nekog ne rasrdi?, koga? – jer da vlada engleskim, valjda je ipak izvan sumnje: ja, evo, iz krimića i filmova odavno znam frazu to take a hostage, uzeti taoca, za što mi kažemo oteti, kidnapirati. U svakom slučaju, nad ovom razmjenom i jezično je nadvijena strepnja. Među njima i za dvoje male djece, jedno od dvije, drugo od četiri godina. Koje je HAMAS 7. listopada također bio uzeo. Strepnja i nada. Nada zbog toga da su razlozi te djecootmice bil trgovačke naravi. Jedno se zove Kfir, drugo Ariel, piše BBC-ijev portal.

U usporedbi s prošlom subotom, HAMAS-ova dnevna cijena izraelskih žena je porasla. Za jednu dobije 50 muškaraca. I to vrlo dragocjenih; među tih 200 palestinian prisonersa nalaze se “neki koji su bili zatvoreni zbog ozbiljnih zločina i napada na Izraelce” veli BBC.

U Gazi je jako uznapredovala ceremonija rastanka između taoca i njihovih uznika. Sad je to slavlje. Na pozornici na nekom trgu četiri djevojke u ispeglanim zelenim uniformama stoje široko nasmiješene prema postrojenim borcima HAMAS-a i palestinskoj publici. Desnu ruku imaju uzdignutu i s uzdignutim palcem kao ronioci što znači „Hvala“ ili „Sve u redu“. Sve su počešljane na konjski rep. I one su dobile su  poklon vrećice. The Time of Israel piše da je viđen dron koji je tokom predstave na okupljenu publiku izbacivao bombone.

Istodobno je Danijel Hagari, glasnogovornik IDF-a na konferenciju za tisak u Izraelu zabrinut je za dobrobit dvoje najmlađih talaca, Kfira i Ariela Bibasa. Kfiru je je u trenutku otmice bilo devet mjeseci. Iznad vijesti BBC donosi fotografiju njihovog djeda Elija Bibasa koji u ruci drži plakat s licem Kfira dok je bio beba koja se smije u pidžami i drži plišanu životinjicu. Djed ima zaplakane oči, na plakatu velikim slovima piše „Bring him home now!“ Mora da je to zadnji stupanj očaja kad uz upadni verzal staviš još i uskličnik.

Dobri moj britanski portal donosi mi cijeli pregled sadržaja IDF-HAMAS-ove mini serije „Prekid vatre“ . Prva faza će trajati ugrubo šest tjedana unutar kojih će 33 taoca biti razmijenjeno za 1.900 palestinskih zatvorenika koji su u izraelskim zatvorima. Druga faza započet će 16 dana nakon početka prve faze kada će svi taoci biti oslobođeni a i izraelske trupe će se povući. (Ne shvaćam prvo šest tjedana, pa sad šesnaest dana, ali kaj.) Onda je Treća faza, “finalna”, sad nazvana ne faza nego stage (stupanj), a za sadržaj ima “vraćanje leševa svih preostalih talaca koji su umrli u zatočeništvu” i rekonstrukciju Gaze koja će trajati godinama” (“take years” - take, evo ga opet).

Danas je nešto je otišlo u krivo. Dogovor je bio da HAMAS pusti i dvadesetosmogodišnju Arbel Yehud. Nije ju predao, izraelske trupe zauzvrat, ako dobro shvaćam The Time of Israel, neće dopustiti palestinskim izbjeglicama da se pješice vraćaju na sjever Gaze. U izraelskom listu citira se izjava izvora iz Palestinskog Islamskog Džihada da su oni ti koji drže Arbel Yehud, da je vojnikinja a ne civil, ali da će je pustiti prema dogovoru: „according to the deals terms“.

Dan je kasnije, nedjelja. Isti Džihad precizira  da će je pustiti – u Egipat. Umoran sam od toga da se pitam kako u Egipat kad je izraelska vojska odavno prerezala sve putove između Pojasa Gaze i Egipta, umoran sam od odlazaka na wikipediju da čitam sad još i o tom Džihadu. Ovaj put islamskom i  palestinskomg, što je pleonazam jer džihad može biti samo islamski, a je li to možda neka šiitska organizacija za razliku od sunitskog HAMAS-a financiranog od šiitskog Irana piše u zvijezdama.

Kako su se dokopali (samo te jedne?) taokinje, ili su sudjelovali u prepadima 7. listopada 2023. u akcijama Hanibalove direktive? Odlučujem se za ignoranciju. Briga me i ako ću narednih godina možda morati više čitati o Palestinskom islamskom džihadu nego o HAMAS-u, jer su oni čisto nekaj drugo, kak se veli, a može biti su jedno te isto, pa …. Ne da mi se, umoran sam, to neka znaju MOSAD, popovi u Teheranu, gg. na vlasti Kairu i Ankari. Poživčanim već kad pročitam da g. Benjamin Netanyahu u vladi ima ministre iz Cionističke vjerske stranke, a cionizam je (europski) sekularni pokret, pa sad imam uz pleonazam još i contradictio in adjecto i jezičnu uzurpacije. Tipično balkansku, uostalom. Kako se sve zovu hrvatske stranke već je potpuno otkačeno: Domino, LiPO, Župka, Milan Bandić 365, Dalija Orešković, ljudi s imenom i prezimenom, Ričard Nezavisni, Hrvatska stranka svih čakavaca, kajkavaca i štokavaca.

Jučer (30.1.) je HAMAS vratio osam talaca, Izrael pustio 110 zatvorenika. Do tog datuma, sažimlje BBC, Izrael je pustio iz zatvora 290 zatvorenika, od “osuđenih na dugogodišnje kazne do teenagera koji nisu bili optuženi”. Čitaj: za ništa. Neke od tih 290 od prije jučer Izrael je pustio da odu u Istočni Jeruzalem, Zapadnu obalu i Gazu, dok je njih sedamdeset bilo deportirano, što bi značilo izbačeno iz Izraela, valjda u Pojas Gaze. Druge bratske arapske (i muslimanske) zemlje se ne pretrgavaju  da prime koga.

S jedne strane bebe-taoci, s druge teenageri. Dvojicu njihovih vršnjaka, Arapa, opjevao je David Lean u filmu Lawrence od Arabije kojega je igrao Peter O᾿Toole; pred šezdeset godina. Otmica i ubojstvo bebe Charlesa Lindbergha bili su  jedno četrdeset godina ranije - pred stotinu godina, a i tada već medijatizirano. Sigurno se nešto originalnog materijala može pogledati na Youtubeu.

Iz Izraela jučer opet iste slike. Roditelji grle vraćeno dijete, djevojka plače. Zove se Agam Berger, potpisuje fotografiju BBC. Iz Gaze slike transfera troje daljnjih djevojaka.  Prljave scene. Prošli tjedan je bilo klicanje na bini, sad se djevojke propuštaju kroz masu, vojnici u punoj ratnoj spremi sa šljemovima ih tjeraju i ujedno štite tijelima neposredno, natkriljujući ih. Od linča, ili samo leti kamenje? Snima se s malo povišenog mjesta. Iza poredanog vojnog kordona vide se ljudi, na prvi pogled uzdignutih šaka. Gledam bolje, to su uzdignute ruke s fotoaparatima, bit će novinara. Sedme sile u akaciji. U “narodu” se na ovom isječku ne vide uzdignute pesnice ili sl. Novi dramaturg voli prljave prizore fizičkog maltretiranja žena? Na fotografiji ne primjećujem žensku publiku, a da provjerim na videu, ne pada mi na pamet. Ne trebaju mi još i lica histeričnih žena, ova muška su mi dovoljna.

Od osam vraćenih talaca, samo od jednog nema slika. Zove se Gadi Moses, Ima osamdeset godina, pa valjda nije za pokazivanje. Palestincima nije dovoljno sexy, a u Izraelu ćemo vidjeti. Mlade žene i djevojke se zovu Arbel Yehud, to je ona zaostala od prošli put, Pongsak Thaenna, Sathian Suwannakham, Watchara Sriaun, Bannawat Seathao i Surasak Lamnao. Potonje su Tajlandžanke koje su radile na poljima u Izraelu, nesrećom blizu granice. U novohrvatskoj dikciji „uvozna radna snaga“ , BBC kaže samu da su „agricultural workers“. Sve u svemu, imamo posla s proletarijatom. Izraelske djevojke koje se prijavljuju s osamnaest, devetnaest godina u vojsku sigurno nisu iz obitelji koje djecu šalju na studij. Tako su mlade, da većina njih kao vojnikinje uopće još nisu dobile oružje, pa su ih gg. Hamasovci lako uzeli, kako bolji mediji to zovu.

Čeka se na oslobađanje još osamdeset i dva taoca. Od njih je osam umrlih. Ako sam dobro shvatio. O brojaka mi se već vrti u glavi.

Evo opet subote. Danas u podne kao glavni naslov na The Time of Israel vidim da je jučer pušteni osamdesetogodišnji talac Gadi Moses te čitam o njemu: „Svakog dana je u majušnoj ćeliji odhodao sedam kilometara“. Opet računam, da vidim što to znači.  Prvo pitanje: Koliko je dana u njoj proveo? Tablica množenja: 428 dana puta 7 km jednako 2.956 kilometara. No, kako je Gady Moses izračunavao tih 7 kilometara? Vjerojatno brojeći korake, a korak je prosječno nešto manje od metra. Ali uzmimo da je čak zahvaćao metar - makar u majušnoj ćeliji zapravo nije mogao praviti velike korake -  onda je za svaki kilometar trebao tisuću, za njih sedam tisuća koračaja. Svakodnevno.

Mozak: Toliko nije lako u sebi brojati. Svatko tko je ikad sam vježbao čučnjeve ili samo udisaje, zna da to do deset ide, također do dvadeset, ali tad čovjek već postaje nesiguran, počinje praviti greške u brojanju. A brojati četiri tisuće četrdeset i dva, četiri tisuće četrdeset i tri, četiri tisuće četrdeset i četiri, u sebi ili na glas, mozak više ne može. Čovjek više ne zna gdje je u brojevima, kao u vrtoglavici, a i odavno samo još frflja ili pušta kroz zube samo neki sonoritet.

Koljena. Koračajući u majušnom prostoru stalno se treba i okretati. Osim spomenute vrtoglavice koja se pri tome javlja i od koje se lako padne, to moraju izdržati prije svega meniskusi, jastučići od tkiva u koljenima. Oni čim zabole javljaju da im je površina načeta, da stružu o kost. Ako se jave, ne treba dugo i bol bude tako reska i jaka da se mora sjesti ili leći. Pritisak gornjeg dijela tijela i glave na meniskuse je, naime, enorman. Zato su maratonci koji trče četrdeset i dva kilometra izuzetno mršavi, a nogometaši, koji moraju biti snažni, često u kasnijem životu znaju imati poteškoće s hodom. Zbog uništenih meniskusa, također i skijašice i skijaši.

Ako je Gadi Moses bio smješten u majušnoj ćeliji, tiny cell, pa da je duga i sedam metara, koliko se on puta dnevno morao okrenuti? Svakih sedam koraka.  Kako je dnevno pravio sedam tisuća koraka, to se podijeli s dva  puta dva (okretaja) daje tri tisuće petsto. Pomnožimo to s danima koje je proveo u ćeliji: tri tisuće petsto puta … . Sada napravimo punu računicu o onome što se radi, koliko je gospodin Gadi Moses napravio koraka: 7.000 x … jeste … .

Laže li gospodin Gadi Moses? Nije li ta brojka za nekog od osamdeset godina prevelika? Ili mistificira. Pravi se važan? Ili je u HAMAS-ovoj ćeliji šenuo umom?

Da je ovo posljednje, ne bi se nitko imao što čuditi. Držanje u samici – u majušnoj ćeliji, tinny roomu, što zvuči puno ljupkije, kao kućica za lutkice – spada u teže oblike kažnjavanja i torture. Već samo uskraćivanje kontakata s obitelji na dulje vrijeme dovodi do stanja patnje, nemira, utučenosti, a kamo li oboje. Što se prakticira npr. u Bjelorusiji i Rusiji. Kod te torture, umre li čovjek, ili umre, na lešu nema hematoma  od udaraca, opeklina na genitalijama, ožiljaka, prijeloma, svi su prsti na broju na primjer. Aleksej Navalni, koji je štoviše bio zatvoren u betonsku kutiju koja je bila dovoljno niska da se u njoj nije moglo stajati i nedovoljno duga da se u njoj može ležati, i nije bilo grijanja, ništa na njemu nije bilo uočljivo kad je vraćen obitelji kao leš; zatvorsko-medicinske vlasti su javile da je umro prirodnom smrću. Isto to je s izraelskim otpuštenicima, nema nikakvih “tragova”. Doduše trabunjaju nešto ili dosta šute, dok to oni iz prethodnih generacija ponekad to desetljećima ne spominju, npr. oslobođeni iz njemačkih koncentracionih logora, “radnih” kao i onih za ubijanje, što je opće poznato, no i kod nas kod zatočenika Golog otoka. Gadi Moses s tih svojim sedam kilometara dnevno u samici, u osamdesetoj godini, možda odaje znakove poremećenosti. O strahu od smrti valjalo bi isto razmisliti. Latentno – barem latentno – ona je, pretpostavljam, stalno prisutna ako si HAMAS-ov gost. To udruženje ima u statutu uništenje Izraela. A ti imaš peh da si Gadi Moses, i Židov i  izraelski državljanin, te kao svakom u rukama otmičara u tvorničko podešenje ide dosta vjerojatna smrt. Trpjeti smrtni strah – a on je tako reći vegetativne prirode, a ne neki “psihološki fenomen” – na duže vrijeme također je poznati postupak slamanja ličnosti, guranja u ludilo. Gospodin Gadi Moses je tu, moglo bi biti, imao jednu komparativnu prednost. Moglo bi biti da mu s osamdeset godina nije bilo tako teško. To postoji kod starih ljudi: smrt, ništa strašno.

Matematika, međutim. The Times of Israel ne kaže, u naslovu, da li je bio sam u ćeliji, naslov samo vuče na to. Možda je, međutim bio s još nekim, pa se postavlja pitanje kako uopće toliko hodati gore-dolje, smetati, ne sudarati se. A tehnički, k tome je još i mala. Dakako, tu bi jedno rješenje moglo biti u nesanici. Zbog okolnosti, ali i zbog svoje dobi -  kad se spava neredovito ili malo - možda je koračao i tokom noći: svjetla tu ne treba, u poznatoj prostoriji slijepci se kreću savršeno. To bi objasnilo kako je Gadiju Mosesu uopće uspjelo o čemu je izvijestio. Hodao je i noću. Koračao danonoćno. Ako je bilo tako, entering: uzničari. Nemir u ćeliji noću sigurno smeta stražare. Tu bi sad trebalo izdiletirati čitav traktat o, na primjer, respektu prema starosti. Jesmo li tu na terenu patrijarhalnog društva, problema raspodjela uvažavanja u muslimanskim sredinama, vidljivih recimo na odnosu prema ženama.

CNN podsjeća na izvještaje ranije puštenih iz izraelskog zarobljeništva. Tužili su se na zlostavljanja, slomljena rebra i slično. Portal piše da je pušteno 110 Palestinaca sa Zapadne obale (rijeke Jordan) - gdje su i zatvori ili nekakav velezatvor za njih - uključivši tridesetoro djece. CNN: Iz „zatvora Ofer“. Uz to je stavljena fotografija modernog zatvora, s visokim zidovima i ponad njih još i visokih žica, računam bodljikavih, pa mi se čini da je ograda visoka nekih sedam, osam metara. Ispred zatvora je parkiran bijeli dvoosovinski autobus marke Volvo s klima uređajem; visok je otprilike kao zidani dio ograde. Dozvoljena visina autobusa je četiri metra. No ugao kamere često prevari. Ofer na svakom uglu ograde koja se vidi na snimci ima stražarski toranj s električnim uređajima na krovu, iz daljine izgledaju kao svijetla i kamere. Nazire se i dio ravnog krova unutrašnje zgrade, na njemu su pak klima uređaji i sav je načičkam izdusima.

U tekstu se navodi izjava Crvenog polumjeseca da je 61 od puštenih ranjen; rane i povrede da su od “rafala, gumenih metaka i suzavca”. Tri pasusa su posvećena “najprominentnijem od puštenih na slobodu”, the most prominent to be realased. Čovjek se zove Zakaria Zubeidi, po zanimanju je “bivši zapovjednik Al-Aksine mučeničke brigade, vojnog krila stranke Fatah, koja upravlja Zapadnom obalom. Njegova majka, brat i sin svi su bili ubijeni od Izraelske vojske. Zubeidi je napredovao u činovima u ovoj grupi militanata tokom Druge intifade ranih dvijetisućitih. Kao nekadašnje dijete-glumac, Zubeidi bio je su-osnivač Kazališta slobode u svom rodnom gradu Izbjeglički logor Jenin (his hometown Refugee Camp Jenin) slijedom ovog konflikta, kako bi promovirao kulturno obrazovanje među svojim sunarodnjacima. Uhapšen je 2019. i optužen za sudjelovanje u napadima vatrenim oružjem, shooting attacks, na Izraelce. Postigao je kultni status među mnogim Palestincima nakon što je bio u grupi koja se istunelirala (tunneld out) iz zatvora visoke sigurnosti Gilboa 2021., i nakon što je bio ponovno uhapšen nekoliko dana kasnije.” CNN odmah nakon ovih finalnih pasusa članka stavlja imena onih “koji su doprinijeli ovom izvještavanju: Mohammad Al Sawalhi, Tareq al Hilou, Eugenia Yosef, Dana Kadri i Kadher Al-Za”anoun, novinar pri WAFA-i, službenoj palestinskoj agenciji za novosti.

 U nedjelju popodne BBC-ijev portal objavljuje kao drugu vijest, gore desno uz naslovni tekst, sliku Gadija Mosesa pri prvom susretu sa svojom nećakinjom otkad je na slobodi. Izgleda odlično, širokog suverenog osmijeha, djeluje pun skoro mladalačke energije, osunčana je lica i kratko pošišane sijede kose. Nećakinja Efrat Machikawa je izjavila za javnost da je tokom petnaest mjeseci gospodin Moses dnevno dobivao uglavnom komad kruha i dvije masline. Da je bio pretežno sam, da je, da se opere, svakih pet dana dobivao malu šolju (bowl) vode, a da je da koristi toalete morao je pitati. Gospođa je dodala da je “samoća još jedan vid torture”. Gospodin Moses da je računao matematičke probleme u glavi da se razonodi, hodao je po sobi  do 11 kilometara dnevno mjereći dužinu. Ona nema pojma kako je preživio i veli da je izgubio “tako puno na težini”. “I u najmračnijim razdobljima znao je kako da se nekako podigne”. “Nada da će se ponovno sjediniti s obitelji i da je briga za nas bila je njegova najveća snaga, jedina duševna hrana koju je imao.”

Utorak, 4. veljače. Jednodnevni, jednoipoldnevni subotnji teatri okrutnosti primopredaja talaca, sad se protežu na radne dane u tjednu.

Jedna od tema u medijima je najveća moguća strahota, sudbina male djece-talaca, od kojih jedno mora da je koliko toliko prohodalo tek u uzništvu a drugo ima četiri godine. Još u subotu nisam imao snage do pročitati samo naslove na BBC-iju, a o tome da odem na sajt The Time of Israela nije bilo govora. Tamo ima uvijek puno detalja od kojih bi mi se, ako vijesti nisu dobre, ovaj put povratilo. A ako su dobre, spekuliram, onda je sve ok, nema ni potrebe da kliknem na reviju vijesti iz pakla.

Tokom vikenda sam vidio slike oca, mladog oca s bradom; u ponedjeljak je bio na CNN-ovom portalu desno gore uz udarnu glavnu vijest. “Desno gore taoci” izgleda da je postao žanr.

Kako se ono zovu ona dječica? Kfir i Ariel. 2 godine i 4 godine, prezime je Bibas.

Ipak sam, konačno, otišao na BBC: Njihov otac, Yarden (34) „bio je pušten u subotu zajedno s drugo dvoje talaca koje je držao Hamas, u zamjenu za 183 zatvorenika koje je držao Izrael, kao dio dogovora o obustavi vatre u Gazi. Njegova žena Shiri i dva mlada sina, two young sons, Ariel i Kfir, također su bili oteti od Hamasa tokom napada 7. listopada 2023. Hamas je u studenom 2024. tvrdio da su bili ubijeni tokom jednog zračnog napada, ne podastrijevši dokaze. Izraelska vojska taj izvještaj nije potvrdila. Shirijina sestra Dana Silberman-Sitton je u bolnici Sheba u središnjem Izraelu reporterima rekla da obitelj “neće više prihvatiti neizvjesnost. Zahtijevamo odgovore. Želimo da nam se vrate (we want dem back), dodala je dok je optuživala državu “zbog toga što nije uspjela zaštiti njenu obitelj (failing to protect). Međutim, prošlog mjeseca je glavni glasnogovornik izraelske vojske rekao da je  “krajnje zabrinuta” za njenu dobrobit. Kfir je imao samo devet mjeseci kad je bio kidnapiran, najmlađi među od 251 taoca uzetih, taken, od strane Hamasa. Ofri Bibas Levy, Yardenova sestra, dodala je: “Moj brat se vratio, ali moja šogorica i nećaci ne. Yarden pita za njih, a ja za njega nemam nikakvih odgovora.”

U nastavku, u pogledu vikenda saznajem: „Izraelo-Amerikanac Keith Siegel i Franko-Izrealac Ofer Kalderon bila su ostala dvojica talaca držana od Hamasa koji su oslobođeni u subotu.“

Ariela, Kfira i njihovu majku ubili su dakle Izraelci, a ne Palestinci. Markale. U umanjenom mjerilu, mikroskopskom jedne obitelji. Bibasovi su markalizirani.

Od sudbine ove male djece se čovjeku smuči. Gustav Mahler napisao je Pjesme mrtvoj djeci, nešto tako bih ja trebao sada, pa da, samo…

Zahvaljujući dakle BBC-u, uspio sam savladati ovo strašno poglavlje iz zadnjeg vikenda. Primjećujem da je on u pogledu HAMAS-a pravopisno prešao na familijarni ton. Ne piše ga kao kraticu, nego malim slovima, Hamas. I CNN također. Bespuća engleske pravopisne zbiljnosti. Ili novinarske intimizacije? Ja ću ostati pri velikim slovima, za sada. Ne pišem ni za Ujedinjene nacije Un, ni za SS Eses.

Kad smo već kod današnje srijede. CNN u detaljnoj reportaži donosi da je jedna mala djevojčica u dobi da je prohodala, dozvolom izraelske vojske prevezena iz Gaze u Jordan. Zove se Habiba Al-Askari i ima dvije godine. Liječnici misle da ima deficit proteina C zbog čega je u opasnosti da joj se amputiraju noge i ruke; “da ih izgubi”, kako formuliraju CCN-ove novinarke Abeer Salman, Jomana Karasheh i novinar Tareq al Hilou. Izvještavaju da mala Habiba pokreće ruke prema bratu Soheibu koji je prati u bolnicu Queene Rania Hospital for Children. Soheibu je deset godina.

Na internetu vidim da je Dječja bolnica kraljice Ranie Al Abdullah dio ogromnog, sedmerokatnog kompleksa, dijelom potpuno ostakljenog pročelja i, između ostalog, sjedište Kraljevske medicinske akademije. Parkinzi su enormni. Pred glavnom zgradom vidi se okrugli plato za slijetanje helikoptera na kojem je izvučeno veliko latinično H.

8. 2. 2025. je. Oko četiri poslije podne BBC-ijeva naslovna vijest o daljnjoj trojici puštenih talaca. Slika pored: ispijeni su, blijedi, s velikim podočnjacima. Šokantna je slika kako prestrašeni, mršavi i upalih ramena stoje izvedeni na binu na divljenje puku palestinskom. Ovaj put nemaju „poklon vrećice“ , gift bags. Ispod prsa moraju držati ukrašene povelje, na trenirke koje su dobili na prsa im je zalijepljena ili otisnuta traka s grafički dizajniranim tekstovima. Jedan tekst je na arapskom i hebrejskom, to se raspoznaje. Total design: s jedne strane povelje je nositeljev portret u koloru, s druge strane okrugli HAMAS-ov grb, također u koloru.

Iznad toga, glave talaca izgledaju prilično neprikladno, naime kao one snimljene kroz žicu Auschwitza ili Keraterma. Oko talaca su HAMAS-ovi vojnici, dobro uhranjeni, stoje čvrsto. Šestorica od njih, očito čuvari, su u borbenom outfitu s neprobojnim prslucima s džepovima za patrone; drže kalašnjikove s lakoćom, preko lica i glave imaju crne čarape s prorezima samo za oči, na nogama crne povisoke vojničke čizme na vezanje. Sa svake strane svih njih je pak po jedan muškarac u drugoj vrsti kamuflažnog odijela. Ba su zakrabuljena su palestinskim maramama na zelene i bijele kockice. To su valjda činovnici, jer u rukama drže papire i nisu naoružani. Nogavice su do dolje, vide im se samo crne cipele. Taoci pak imaju tanke nožice, a kako očigledno nisu dobili čarape nego samo tenisice, između plitkih tenisica i prekratkih trenirki vidi se jako bijela koža.

U prvom planu, dolje ispod bine, vidi se još jedan čovjek u maskirnoj uniformi, s leđa. I on ima navučenu crnu kapu, a u rukama ima malu profesionalnu video kameru s drškom. On je valjda novinar. Maskirna uniforma mu je drugog uzorka i boja, vuče na pustinjsku. Preko lijeve nadlaktice ima zavezanu usku palestinsku zastavu, zeleno bijelo crno s malim crvenim trokutom, no taj se na fotografiji vidi samo kao crvena točkica. BBC veli da se koreografija sad izmijenila. Prije je BBC govorio da je sve staged, a sada govori choreographed.

HAMAS-ov scenograf odlučio se za tmuran ugođaj. Svi tonovi su od zagasite žute do zagasite zelene. Taoci i čuvari stoje ispred velikog panoa bež boje, u gornjem dijelu su tri dulja natpisa jedan ispod drugog, na arapskom, hebrejskom i u najnižem retku na engleskom, u verzalu. Glasi Mi smo bujica … rat je sutrašnjeg dana, We are the food … the war”s next day. Lijevo od natpisa je crtež velike pesnice u stilu Roya Liechensteina, desno HAMAS-ov grb. Oba u koloru, ali prigušenih boja. Ispred poredanih talaca i čuvara je malo izduženi blok tapeciran kamuflažnom tkaninom sitnog uzorka. Velika je koreografska razlika prema mladim ranijim izraelskim taokinjama, djevojkama s konjskim repovima i dugim, gracilnim vratovima, u military looku, i dinamici: mašu ili klikću a potom bivaju dinamično gurane kroz masu da ih ona šaketa.

Poruka dana je La lotta continua (rat već sutra), što je posudba od nekadašnjih talijanskih terorista; morska bujica (čitaj mi Palestinci) znači preplavit ćemo Izrael, što je posuđeno iz lirske retorike muslimanskog Istoka. Manje lirski je da u našem nadiranju bujice od Izraelaca nitko neće preživjeti. A poruka snimaka sablasnih likova kao iz Auschwitza – boje se i gledaju nepovjerljivo - jest da izgledaju kao krivci.

Mislim si to iz svojeg referencijalnog obzora, jer su u Europi Židovi uvijek krivi, i tako izgledaju: bili debeli s cigarom u ustima ili skapavajući iza žice, i jedno i drugo fizičko stanje otkriva njihov pravi karakter. Kod debelih se očituje da su dvolični, u katoličkoj terminologiji perfidni, jer ispod slike debelog pedesetogodišnjaka s cigarom uvijek piše Židov. Ako je na slici netko skeletiran izgladnjivanjem, gleda nas bodljikavu žicu vidimo tipični varalica ulovljen na djelu, i već se dugo ne čudimo što dolje također piše Židov. Ne, recimo, zatvorenik, čovjek ili sl.

S kazališnog aspekta, danas pokazani taoci bili su ekstremno mršavi, ali još živi, a HAMAS-ov redatelj ih je postavio kao živu sliku, što je kazališni žanr. Staromodan, ali je.

Ovosubotnja tri taoca su Ohad Ben Ami, Eli Sharabi i Or Levy. Stari su 56, 52 i 34 godine. Konzultiram internetski list The Times of Israel koji je u pogledu podataka hladan kao led i ne koristi atribute, uskličnike i slične stilske figure. Čitam.

Ohad Ben Ami bio je otet u B᾿eeriju, zajedno sa svojom suprugom Raz, koja je bila puštena tokom prekida vatre u studenom 2023. Eli Sharabi bio je otet u kibucu Be᾿eriju u prepadu 7. listopada 2023. Supruga i dvije kćeri ubijene su u sigurnosnoj sobi njihove kuće.  Supruga se zvala Lianne, jedna kćer Noiya (16 godina) a druga Yahel (13 godina). “Teroristi su ustrijelili psa obitelji, potom obitelj kao taoce odveli u njihovu sigurnosnu prostoriju te onda zapalili kuću” (The Time of Israel). Ohada Sharaba i njegov brata Yossija napadači su poveli sa sobom. Yoissi više nije živ, HAMAS, međutim, posjeduje njegov leš.

Or Levy, najmlađi od trojice, otet je na Supernova raveu blizu kibuca Re᾿im. Njegova supruga Eynav je tom prilikom ubijena. Njihov sin Almog u međuvremenu ima tri godine. Živi kod djeda i bake, Orovih roditelja.

O oslobađanju talaca u članku Associated Pressa Danica Kirka piše: “Unatoč nadama obitelji, Sharabi nije bio svjestan da su njegova žena i kćeri bile ubijene.”

HAMAS-ov medijski ured  za zatvorenike, Hamas media office for prisoners, u petak je očekivao da Izrael oslobodi 183 Palestinca. Uključivši osamnaestoricu koji su bili osuđeni na doživotni zatvor, pedeset i četvoricu koji odslužuju duge kazne i sto i jedanaest onih koji su detained (uhapšeni) u Gazi; ova rečenica ne znam da li je Medijskog ureda za zatvorenika ili ju je dodalo uredništvo lista.

Već kasno popodne po svijetu je krenulo o obavještavanje o toku razmjene, što nisam htio pratiti – ovo pišem u nedjelju ujutro, “dan poslije”. Ne mogu to zbog emocija, detalji me užasavaju, a opasnost da ću na internetu naletjeti na video snimke je prevelika, a pogledao bih ih, makar na kratko.

Tokom godina, zapravo od ruskog napada na Ukrajinu, izvježbao sam se u izbjegavanju nekih izvještaja. Čudna vježba. Informirati se i ne informirati se “podrobnije”. Velika škola u tom pogledu mi je bio izvještaj o tome što se događalo u Mariupolu u podrumu tamošnjeg kazališta tokom ruskih bombardiranja, što je u obliku interviewa s jednom preživjelom bio donio hrvatski portal forum TM.

Da je moja metoda limitiranog informiranja dobra, potvrdilo mi je jučer navečer prolistavanje velikih novina i portala. Novinari svi navode stanje trojice izraelskih talaca. BBC oko ponoći donosi autorski komentaru novinara Joea Inwooda „Što će prizor do kostiju smršavljenih talaca značiti za prekid vatre?“. Doznajem da je HAMAS bio napravio kratki film kako se kroz tunele taocima donosi vijest da će biti zamijenjeni te kako oni na to tamo u podzemlju reagiraju. I taj kratki film publicirao.

Inwood film ocjenjuje kao slickly. Hitam na Google, tamo Cambridge Dictionary kaže da slickly znači nešto urađeno vješto i efektno, ali neuvjerljivo.  Inwood potom piše da obitelji talaca mole da se fim više ne emitira. U tekstu BBC-ijevog novinara stoji i ovo: “Jedan od puštenih /Palestinaca/ bio je Jamal al-Tawil, bivši gradonačelnik al Bireha. Proveo je gotovo dva desetljeća u raznim izraelskim zatvorima, dijelom zbog optužbi da je pomagao u smišljanjima samoubilačkih bombaških atentata. U zadnje vrijeme štrajkao je glađu protestirajući zbog toga što je utamničen a da nije podignuta optužnica. Njegova kćer, koja je sama nedavno puštena iz zatvora, izjavila je da je on u finalnim trenutcima prije oslobađanja on bio tučen. Dok je prenošen iz autobusa u bolnicu morao je biti priključen na respirator.”

U ponedjeljak se vidi da su HAMAS-ov koreograf, netko zadužen za casting i snimatelji odlično obavili posao. Pljušte izjave, vele-javno se misli. Razmjene su na putu ka top listu sižea ekonomije pažnje. Čak je i jedan televizijski producent - to su ljudi koji unaprijed nazivaju učesnike, rezerviraju sobe, nabavljaju sendviče, potežu kamermane za uši - imena Mick Krever s ovalnim portretićem, za CNN, medij u kojem radi, javno mislio sročivši uradak na gimnazijsku domaću zadaću „Holocaust danas.“ Tako se članak i zove! Plasiran je danas ujutro kao uvodni tekst, editorial, lijevo gore, te kao “Analysis”(!). K tome ona slika, sad već “ona”. Velika rasprodaja Holocausta, na sniženju je, 50% do 70% od redovne cijene.

Idem vidjeti po internetu tko je, čime se bavi ovaj uvodničar „Mick Krever CNN“. Po selfijima ima nekih trideset i koju izgleda, viši je terenski producent, s „bazom“ u Londonu. Čitam rečenicu da je Newyorčanin u srcu pa piše lakonički, te i “Newyorčan u srcu”. Da je radio “s @amanpour”. Završna, također enigmatska rečenica, sad u navodnicima: „ A mix of post industrial and agricultural.“. Nigdje glagola, što nije netipično kod ljudi Znate-što-sam-htio-reći.

Jedino što me malo raspoložilo je da se redakcija prilično namučila s njegovim „analysisom“. Ispod piše da su se za sastavak od tri autorske kartice, naradili/e „doprinosima“ (!) Abeer Salman, Lauren Izso, Dana Karni i Eugenia Yosef.  Da su doprinijeli, contributed to this report. „Report“ znači izvještaj, gore piše Analiza.

To mi je bilo neko malo pakosno zadovoljstvo, jer mora da je zbrka i psovanje u redakciji CNN-a bilo veliko.

No, to s nepismenim uvodničarom CNN-a bio je samo redakcijski vic. Posrijedi je rastezanje teme na dane poslije vikenda, na radni tjedan kad se čeka naredna subota. HAMAS-ov koreograf i ekipa uspjeli su psihološku torturu obitelji talaca izdignuti na razinu globalne torture. Dugotrajne pripreme za prošlosubotnju predstavu isplatile su se. Predradnje su bile mučenje i izgladnjivanje talaca koji su od slabosti jedva stajali na nogama. Kao živa slika davali su Mrtvački ples, ples kostura, samo što su mrtvaci još malo živi

 I u govoru se ovog tjedna briše granica uvriježenih značenjskih polja imenica i glagola. Rečenice postaju nadrealne: “Izraelska vojska je kazala da je jedan stariji izraelski muškarac ubijen tokom Hamasovog napada 7. listopada na južni Izrael i da HAMAS njegovo tijelo drži kao taoca u Gazi.

To je Shlomo Mansour, 86, rođen u Iraku, a otet je od strane „naoružanih muškaraca“ iz svojeg doma u kibucu Kissufimu. Njegova žena Mazal uspjela je pobjeći.

Vojska je rekla“ da je odluka da se Shlomova smrt potvrdi zasnivala se na obavještajni podatcima prikupljenim ovih mjeseci i odobrena je od odbora stručnjaka ministarstva zdravstva. Njegovo ime je na spisku izraelske vlade od 33 talaca koje je Hamas trebao osloboditi tokom prve faze sporazuma o prekidu vatre koji je pod sve većim pritiskom.“ Ovo je od danas, u utorak, 11. veljače, tekst je na portalu BBC-ja, potpis David Gritten. HAMAS diktira globalnu gramatiku. IDF to pretače u mješavinu dikcije pok. Carla von Clausewitza i objava Odluka Politbiroa KP SSSR-a, također rahmetli.

Alon Orhel, talac, ili prelijevanje teme preko ruba vikenda. Mao prije podneva na N1 Srbija livestream, na tekućoj tekstualnoj traci, čitam da je jedan od izraelskih talaca a srpskih korijena još živ. Alon Ohel, u ranim dvadesetima, bio je otet 7. listopada 2023. Tražim na internetu pod „Alen Orhel.“

Internet: Statement majke, deset dana nakon pogroma 17. listopada 2023., portal 24 SEDAM: „Idit Ohel, njegova majka čija majka je poreklom iz Novog Sada, potvrdila je da je otet na muzičkom festivalu, koji je bio posebna meta militanata. - On je muzičar i otišao je na muzički festival mira, na kojem je bilo oko 2.500 ljudi. Oko šest ujutru usledio masovni raketni napad na području gde se održavao festival. Sa prijateljima se kolima odvezao do jednog skloništa, u kojem su se sakrili od raketa – ispričala je ono što je čula od prijatelja svog sina. U skloništu je, kaže, bio sa 27 ljudi sličnog uzrasta, koji su pokušali da se sklone od raketnog napada. – Moj sin i jedan od prijatelja pokušali su da uhvate granate golim rukama i izbace ih da bi spasili ljude. Jedna je eksplodirala i povredila mnogo ljudi. Posle detonacije upali su teroristi i izvukli mog sina. Bio je živ i kidnapovan sa još tri osobe. Stavili su ih na kamion i odvezli. Njegov najbolji prijatelj sve je to video. Bio je povređen i sa devojkom se pravio da je mrtav, pošto su teroristi pucali na ostale u skloništu. Nakon što je dovežen u bolnicu, rekao nam je da je Alon kidnapovan i odvezen u Pojas Gaze – objasnila je za “Kosovo onlajn”. Informaciju je potvrdila i izraelska vojska. Moja trinaestogodišnja ćerka zvala je neprestano njegov broj mobilni u nadi da će se javiti. Oko 11.30 se javila žena i rekla – oni nas ubijaju, dođite da nas spasete… Uzela sam telefon i pitala je kako se zove, nakon čega se prekinula veza. Bili smo preplašeni jer ne znamo gde nam je sin -  priča zabrinuto. Idit kaže, pošto je Alon srpski državljanin, zatražila pomoć konzulata Srbije u Izraelu. Porodica sa moje majčine strane je iz Novog Sada. Moj deda je tamo rođen i sa 15 godina, po početku Drugog svetskog rata, uspeo je da pobegne. Cela njegova porodica je ubijena, ostao je samo deo koji se nalazi u Beogradu – dodaje ona. Alon i njegov mlađi brat planirali su da obiđu porodicu u Beogradu, kaže njihova majka. Ističe da je njen deda došao u Izrael da izgradi novi život, bezbedan za svoje potomke, a sad se desio novi Holokaust u kojem je otet Alon. Alon je nedužan mladić, mi smo kao svaka druga porodica. Naša svakodnevnica se potpuno preokrenula. Ne spavamo, budimo se u košmaru – rekla je majka. Ona se nada da će Srbija moći da pomogne u oslobađanju Alona. – Molimo se svakog dana za njega, da izdrži i da zna da ga volimo – istakla je. Idit Ohel ukazala je da niko ne zna gde se nalaze taoci, i da ih Hamas verovatno krije po tunelima. Idit ukazaju da niko nije mogao ni da pomisli da se ovako nešto može da se dogodi. Potpuno nas je iznenadio ovaj zločin, nismo bili pripremljeni za tako nešto. Izrael nikad nije imao nešto slično u svojoj istoriji. Ne možemo još da razumemo što se desilo. Previše je patnje da možemo da shvatimo. Ovaj zločin je traumatizovao naše društvo. Ne postoji nijedna porodica u Izraelu koja ne poznaje nekog ili kome je neko ubijen, kidnapovan ili povređen. Svaka kuća ima nekog koga poznaju da je bio žrtva Hamasa – rekla je ona.“ Članak je nepotpisan, popraćen fotografijama majke i sina te s dva njena dostupna videa na youtubeu.

16 mjeseci kasnije, 9. veljače 2024., The Time of Israel će izvijestiti o gospođinom potresnom, heartwrenching, televizijskom razgovoru jer „joj je upravo rečeno da /Alona/ drže u lancima te da ima višestruke neliječene povrede”. Moli naciju i cijeli svijet da se omogući njegovo oslobađanje, na njemu insistira. …  Idit Ohel obavještava Channel 12 da su Eli Sharabi i Or Levy “držani zajedno s njezinim sinom koliko je trajao njihovo zatočeništvo. Nakon njihovog povratka iz Gaze obitelj Ohelovih dobila je prvi put potvrdu da  je on još uvijek živ“.

Cijeli svijet, to znači da očajnija ne može biti.

Sad znam malo više i o bunkeru: „Alon je ranjen prilikom njegovog odvođenja iz skloništa /bomb shelter/ … i zadobio šrapnelske rane oka, jednog ramena i ruke za koje nije dobio tretman. S rezultatom, kaže ona, na jedno oko ne može dobro vidjeti.“

O ćeliji: “Idit kaže da sada zna da je njen sin bio držan „…kao i Leys i Sharabi, /Alon je/ bio držan u lancima cijelo vrijeme, i da nije dobivao gotovo ništa za jelo.“ Točnije: „Dobivali najviše komad pite dnevno, tokom vrlo, vrlo dugog vremena“.

Alonova majka kaže da ne zna koja majka bi izdržala znajući  da joj sin upravo prolazi kroz točno to. „Sve što vidite da su prošli Eli i Or, sad proživljava Alon.“

Kad će biti pušten? The Time of Israel veli tek u drugoj fazi, ma što da ta faza je, ja te faze otpočetka nikako nisam shvatio. U subotu, ta faza dva očito nije. Gospođa Ohel se pak, naravno retorički, jer ne pita nikoga nego u Veliko Prazno, „zar on nije humanitarni slučaj?“ Čak je uzrujana rekla da „treba kući vratiti sve“, adresirajući to na Benjamina Netanyahua i svoju vladu. Pa je i taj apel u korist svih taoca također kao neka retorička figura, višak teksta, šum u eteru. Zašto mi je odmah jasno da se ne obraća tamničarima?

Stoga gospođa javno tješi samu sebe: „Ja znam da je on /Alon/ jak, da ustraje”, veli ona. Članovi obitelji izdržali  su patnje u II. svjetskom ratu – i oni su također izgubili po 30 kila… Alon ima to nasljeđe.“

Dok ovo pišem udubljen u The Time of Israelov članak, gore  ispod zaglavlja lista se kao na semaforu  izmjenjuju naslovi: da je Izrael umanjio zahtjeve i pristaje na to da u subotu dobije samo tri taoca, zatim, pred dvije minute, da je raketa ispaljena u Gazi u samom pojasu ubila tinejdžera a da Izrael uzvraća gađanjem lansera.

Prelijeva se, prelijeva. Danas je tek četvrtak.

Associated Press, pritisak je ovog tjedna priličan, u srijedu (12.2.) donio je majstorski članak Melanie Lindman o skandaloznom ne puštanju Alona Ohela na slobodu. O njemu donosi još par pojedinosti, pa  portret čovjeka u tunelu postaje plastičniji. Čitam kod Lindman da nije samo srpskog porijekla, već i da ima trostruko državljanstvo, izraelsko, srpsko i njemačko državljanstvo; da on i njegova obitelj stanuju u Tel Avivu; da sjetio se da je njegova sestra Inbar ima prošle subote rođendan te joj preko talaca oslobođenih tog dana „poslao poruku“; da je Alon sam imao rođendan u ponedjeljak; da je talentiran je pijanist; da je obitelj zbog toga  širom Izraela postavila glasovire, većinom žute boje, jer je to boja koja simbolizira borbu za taoce.

Inače:

Tamir Nimrodi, star dvadeset godina, vojnik, otet na glavnom raskršću između Izraela i Gaze, nije na spisku talaca koji bi trebali biti pušteni. I on ima i njemačko državljanstvo, njegova majka zove se Herut. Kako joj sin nije na spisku, gospođa Nimrodi postavlja pitanje:  „Je li ovo psihološki terorizam kojem nas oni podvrgavaju?”.

Elya Cohen, također vojnik, bio je zatočen skupa sa Sharabijem, Ohelom i Levyjem. Očekuje se da će biti pušten tokom „prve faze“. Njegova vjerenica Ziv Abud (27) preživjela je u bunkeru sakrivena ispod leševa. Ležala je sate pod mrtvim tijelima svog nećaka i prijateljica, svako toliko se pri tome onesvješćivala. Ely Cohen ne zna da mu je vjerenica peživjela, kažu pušteni taoci, te da je u otmici bio ranjen u nogu, da mu je metak još uvijek tamo jer rana nije bila liječena. Kažu da je skupa s njima bi otet i Hersh Goldberg-Polin, i da je tokom zarobljeništva ubijen. 

Pamtim riječ psihološki terorizam.

Ni u petak mi mediji ne daju disati. Odmah ujutro BBC. “Izgladnjivane, pod prijetnjama i zlostavljane. Roditelji oslobođenih taokinja daju pojedinosti o iskušenju (ordeal)”. Ne znam tu riječ i hitam na web stranicu Glosbe rječnik – svi jezici na jednom mjestu. Čitam: „Prijevod “ordeal” na hrvatski. “Iskušenje, mučenje, sud božji su najbolji prijevod ordeal u hrvatski.“ Metnuo sam iskušenje, jer pretpostavljam da BBC, kao i svi ostali, hodaju na prstima dok majstor ne ode; mučenje bih moglo naljutiti, a oni su nervozni. Svi surađuju jer bi inače BBC napisao torture tortura.

Autorica samog teksta je Alice  Cuddy. Što kaže? Roditelji oslobođenih taokinja su joj govorili “o tome kako su njihove kćeri bile zlostavljanje, između ostalog tako da su bile izgladnjivane, zastrašivane i izložene prijetnjama od strane naoružanih muškaraca, te prisiljavane da kuhaju i čiste … svjedoče fizičkim zlostavljanjima i prisiljavane da sudjeluju u Hamasovim propagandnim videima, uključivši da jednom lažno (faked) glumiti svoju smrt.” Shlomi Berger Agamin: „Bilo je jako različito na mjestima kamo bi dospjela – mogao je biti dobar tunel, mogao je biti vrlo, vrlo loš tunel. Mogla je biti dobra kuća ili loša kuća. Neka mjesta imala su dobru hranu, druga vrlo lošu (very bad), „pokušavale su preživjeti“. Provodile su vrijeme crtanjem, praveći bilješke i pričajući si priče. „Pisale su koliko su mogle, svakog dana – što se događalo, kamo su se selile, tko su im bili stražari“. Sanjale su što bi učinile kad se vrate kući: otišle frizeru, pojele sushi. Zadnjih mjeseci dobivale su mnogo hrane da dobiju na težini, veli Daniellina majka Orly Gilbo i citira kćer: „Da sam bila puštena dva mjeseca ranije, i ja bih vjerojatno izgledala kao oni /pušteni muškarci/“. Objašnjava i video: „Otmičari su je posipali puderom tako da je izgledala kao mrtva pod žbukom, kao da je ubijena u izraelskom vojnom napadu.“ Gospodin Berger: „Ponekad bi mučili  druge taokinje pred njenim očima“, izričito se referirajući na napad (assault) na „Amit Soussanu, bivšu taokinju oslobođenu u studenom 2023“. Izvještava da su bile „stalno (constantly) nadgledane od naoružanih muškaraca koji su se igrali sa svojim pištoljima i ručnim bombama“, te se  sa ženama ophodili s velikim nepoštovanjem (big disrespect)“. Nisu smjele glasno govoriti. Nama Levy je znala biti na mjestima gdje su bili uključeni radio ili televizija. Jednom je vidjela svoga oca kako govori. Puštena taokinja Romi Gonen, u koju je bilo pucano na glazbenom festivalu Nova, imala je otvorenu ranu na nozi na kojoj se vidjela kost i koja nije tretirana “kako treba” (properly), veli njena majka Leshem Gonen kao i sljedeće: „To je ono nešto što možemo saznati i o čemu ona govori. Za druge stvari mislim da će trebati vremena.“

Ispod je navedeno da je članku doprinijela i Naomi Scherbel-Ball. Kao Hugo Ball, nadrealist!

Pamtim šaptanje i pisanje.

Ovo potonje je misterij homo sapiensa, jako dubok poriv i čini se u svakome. I u sovjetskim i njemačkim koncentracionim logorima ljudi su potajno pisali, na primjer zapisivali imena i prezimena preminulih. Makar su, radeći u administraciji logora pod kontrolom SS-a, pisali detaljne liste umrlih (radne snage), a onda ipak, tako reći navečer, pisali ta imena još jednom, pisali svoje tekstove. Ukoliko su posjedovali papir. U međuvremenu se zna da govorenje nije differentia specifica homo spapiensa. Životinje govore i razgovaraju, i sisavci i oni koji to nisu, ptice na primjer. Držanje olovke u ruci: ako je crtanje pred-oblik pisane naracije, onda od prastarih crteža životinja u pećinama vodi ravna crta do u tunele pod Gazom. Mit o  “rođenim” piscima, iznimnim talentima literata, je novovjeki kliše koji zamućuje pogled. Ove tri djevojke iz tunela su takozvani obični ljudi, a zapisivale su tko su njihovi uzničari. Vjerojatno kakvi su, otkud su, njihove karakterne osobine, stavove, dakle njihove filozofske poglede. Kako vjerojatno nisu bili puno stariji od njih, a ako su iz Gaze, djevojke su pravile bilješke o svojim vršnjacima i susjedima. Ja dakako nemam pojma što su bilježile - o njima, o svojoj situaciji tokom godine – jer je o tome stigao tek prvi glas od oca jedne od njih. Izvjesno je, međutim, da su pisale su literaturu. Kako su pisale, za sada ne znamo. Jesu li dobivale papir i olovke ili su si pisale u pametne telefone? Koji su im možda bili ostavljeni bez “kartice”, samo s memorijom. Pa su pisale da ostane memorija, jedna priča, po-vijest ili pripovijest. U tom slučaju stražari su im dozvoljavali da pune strujom akumulatore telefona. Ako je tako, onda su mogle, pretpostavljam, i gledati memorirane fotografije. Ako nisu smjele ponijeti telefone iz tunela ili svoje papire, ako u onim poklon vrećicama nije bilo ničeg (doimale su se lakim), sve je završilo na smetlištu: jedna literatura ostala je terapija koju su na sebe primjenjivale da psihički ne obole.

Želimo li znati što je tamo  stajalo? Možda su zapisane bile samo banalnosti, datumi i slično, koje su zatočenicama omogućavale da zadrže orijentaciju o vremenu. Nalik zarezima u žbuki ćelije kojima si zatvorenici zbog vremenske orijentacije tako bilježe dane. Orijentacija se lako izgubi, o čemu mnogo znaju slijepci. Što se mene tiče, puno bih dao da te zapise mogu vidjeti, podjednako da shvatim taj novi tunelski condition humaine, da vidim i što  je condition humaine talački. O Stockholmskom sindromu govori se već desetljećima, o uzrocima identifikacije s agresorom- zlostavljačem, no mene bi sadržaj zapisa zanimao prije svega zbog condition litterairea, stanja pisalačkog. Jedan notorni francuski bandit na dugogodišnjem izdržavanju zatvorske kazne u šezdesetoj godini je, naime, u ćeliji propisao (poeziju) i počeo manijakalno posuđivati knjige iz zatvorske knjižnice. Na to je imao pravo dva puta na tjedan, po jednu knjigu. Priča kako je napeto iščekivao dane kad je bila posudba. Knjižnica je držala uglavnom lakše štivo kao povijesne romane. Ali i Hugoa, i to mu je bilo vrhunsko otkriće. Imao je samo par razreda osnovne škole, ništa nije znao. Propisao je na arapskom, jezikom svojih roditelja. S puno pravopisnih grešaka. Zadnja kazna na koju je bio osuđen bila je preko dvadeset godina. Jer je prilikom pljačke pucao prema jednom policajcu, bio je kvalificiran kao vrlo opasna osoba i na smještaj isključivo u samici i isključivo u zatvoru visoke sigurnosti. Stalno je premještan iz jednog takvog zatvora u drugi, iz samice u samicu, i na kraju napravio turneju svih najizoliranijih zatvora u Francuskoj. Bili su mu dozvoljeni televizija, radio i pravo da dobiva papir i olovku, koliko god želi. S vremenom ga televizija i radio više nisu zanimali, samo je pisao. U zatvoru je doznao da je dobio Nagradu Blaise Cendrars 2026. Nakon odsluženja nije se kao prethodnih puta vratio provalništvu, već nastoji živjeti od pisanja. Ne opisujem ovdje nekakav mitski lik “iz Alcatraza”. Čovjek je nedavno pušten iz zatvora, mislim 2022., zove se Khaled Miloudi.

Glede novovjeke civilizacije u kojoj je normalno da se u ćelije zatvaraju pisci: jedan poznatiji u Alžiru upravo je poslan tamo da čami, dakle čami sada, aktualno, dok ja pijem kavu i pišem u zagrijanoj sobi. Zove se Bualem Sansal i pisao je (do neki dan) romane, kratke priče i eseje. Da sad ne piše siguran sam, jer je teško bolestan a izgleda da redovite terapije ne dobiva. Izgleda, no zapriječen je s njim svaki kontakt, pa čovjek ne može znati da li su možda dobre alžirske sestre oko njega postavile infuzije, liječe i paze ga itd. No, bilo kako bilo, ima sedamdeset i pet godina, u toj dobi nije dobro biti bolestan a kamo li biti u zatvoru, znam ovo prvo jer smo vršnjaci.

Glede djevojaka koje su propisale u ćelijama, stvari se čine dijametralno suprotnima: trebale su odlaziti na  glazbene festivale poput Nove ili ravove, no vrag je odnio šalu i prirodno su se ulančale stanje “pisac u zatvoru” i “zatvorenik koji piše”. Lice i naličje jedne te iste medalje, uzrok i susljedno zatvor, zatvaranje kao uzrok i ujedno posljedica: valjalo bi mi to nekako pregnantnije formulirati da bolje izgleda, ali ne da mi se iz principa.

Što se Bualema Sansala tiče a povodom ovih izraelskih djevojaka puštenih na slobodu, na engleskoj wikipediji se može pročitati sljedeće: „Sansal je 2012. bio dobitnik Nagrade za arapski roman za Darwinovu ulicu objavljen kod Gallimarda. Nagradu dodjeljuje Savjet arapskih ambasadora, sa sjedištem u Parizu. Međutim, kad je Savjet doznao da je Sansal sudjelovao na Jeruzalemskom festivalu pisaca ranije te godine, oni su opozvali novčani dio nagrade od 15.000 eura koji je trebao dobiti. /…/ Direktor radio stanice France Culture i predsjednik žirija koji je dodijelio nagradu, Olivier Poivre d᾿Avror, rekao je prije davanja ostavke na to mjesto u znak znaka protesta da je moguće da je novac povučen kao “odvratna” (sordid) posljedica pritisaka Hamasa. “Između nominacije za nagradu i njenog primitka koji se ostvario, Boulem Sansal posjetio je Izrael /…/  Hamas je trenutačno izdao saopćenje nazvavši njegovu nazočnost činom izdaje protiv Palestinaca.” Bilo kako bilo, već tri je mjeseca u zatvoru, trenutačno premješten u zatvorski care unit. Sensalova supruga je hospitalizirana u Francuskoj. Na francuskoj wikipediji uz HAMAS  ima Alžira. Njegov predsjednik Abdelmadjid Tebboune u razgovoru za pariški dnevni list L”Opinion veli da Boualem Sansal može redovito (régulièrment) komunicirati sa suprugom i kćeri; u govoru naciji pak, što je specifični alžirski žanr vođa (nalik žanru obraćanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića), Teboune je pred oba doma parlamenta da je on  “hohštapler poslan od Francuske”. Wikipedija na francuskom navodi da je optužen po članku 87 A alžirskog kaznenog zakona koji goni „zločine kvalificirane kao terorističke ili subverzivne činove ili ga potiču“ a osobito pothvate „napada na nacionalnu teritorijalnu cjelovitost bilo kojim sredstvima“. Maksimalna kazna je ona na smrt, no automatski se pretvara u doživotni zatvor. Terorističko ili subverzivno djelo su ove dvije rečenice: “Kad je Francuska kolonizirala Alžir, čitav zapadni dio Alžira bio je djelom Maroka: Timecen, Oran i čak sve do Mascare. Cijela ova regija bila je dio kraljevstva.”

Subota, 15.2.

Mjesto zbivanja: Trg

Scenografija: Na velikom platnu, prethodni put surom, u smeđoj boji, velika panorama jednog bijelog grada na brežuljku, ispod njega zelenilo, bit će da su maslinici. Iznad veliko modre nebo. Idealiziran bijeli grad, možda  Jeruzalem. Sasvim dolje, ali ne vidi se, neki manji natpis. Poruka mira i spokoja, ljepote. Tapecirani stol i ovaj put je u kamuflažnom tekstilu, malo drugačijem, ali tu oporost apsorbira kolorizam velike pozadine. 

Koreografija. Ovaj put stoje poredani samo taoci i njihovi stražari, nema one dvojice dobro uhranjenih sa maramama i papirima. Jedan talac je na čas mahnuo visoko ispruženom rukom, pozdravljajući nekog ispred pozornice, no je li tamo par ljudi ili puno publike, na video clipu nisam vidio. Njegova gesta trebala bi biti nešto kao radostan susret, izraz veselja. Mahnuo je samo sekundu, kao da je pro forma, ostala dvojica su mirno gledala pred sebe. Mahnuo je nečim poput cvijeta na dugoj stapki, kako se režu za ruže ili karanfile: dugu grančicu i mali cvijet. Latice nisu bile jarkih boja. Na video clipu su brzo nakon toga krenuli s bine, i čuvari i oni, pa je rez, Crveni križ ili polumjesec ih smješta hitro u velike džipove okružene s puno ljudi. Radoznalima, „razljućenom masom“, možda i bez ovih navodnika. Nagurani su do blizu samih kola. Vide se samo stražnje strane glava. Taoci prolaze uskim prostorom između vozila, jedna bjeloputa žena od pedesetak godina i svijetle kose drži neki papir i požuruje, zamalo gura taoce kroz otvorena vrata džipova, oni šutke brzo sjedaju na stražnje bočne klupice. Rez. Kraj video clipa. Uopće, kao i njihovi stražari s kalašnjikovima, i taoci su cijelo vrijeme šutjeli i na pozornici. Nisu bili skeletirani i na slomljeni kao četvorica od prošle subote - samo su bili vidno oslabjeli. Hodali su relativno normalno, koliko se u takvoj situaciji  nakon godinu i pol tamnice može hodati normalno. Nastojali su ne pokazivati nikakve emocije. Razlika od prvih puštenih je ogromna, one su davale “vesele mlade djevojke”. Ovaj put ni stražari nisu bili tako marcijalni. Svi na pozornici su dobili iste crne trenirke, pa je razlika u masivnosti bila manja. Kontrast između teško opremljenih čuvara i jadnih taoca sad je ublažen. Čuvari su preko trenirki imali samo zelene vojne naramenice. I oni su sad nosili tenisice. Kod talaca su papirnate vrećice zamijenjene prozirnim vrećicama. Ukupni napor je bio da se stekne dojam ublažavanja. Mjesto događaja: Khan Younis. Casting: taoci su bili Iari Horn, Sagui Dekel Chen i Sasha (Alexander) Troufanov. Sagui Dekel je Amerikanac i Izraelac, Saša Trufanov Ruso-izraelac.

Reuters: „Na pozornicu za predaju, handover stage, od talaca je bilo traženo da izgovore kratke izjave na hebrejskom a militanti su prezentirali s pješčanim satom te fotografijom jednog drugog taoca, koji je još uvijek u Gazi, i njegove majke kako čita 'vrijeme ističe'.“

Reuters dalje: „Troufanov je bio nasilno odveden zajedno s majkom, bakom  i njegovom djevojkom – sve one oslobođene su tokom kratkog prekida neprijateljstava studenog 2023. Otac mu je ubijen tokom napada na Nir Oz, jednu od najgore pogođenih zajednica gdje je svaki četvrti ili bio ubijen ili otet kao talac. 7. listopada Dekel Chen, 36, ostavio je trudnu ženu i dvije kćerkice u obiteljskoj sigurnosnoj sobi da izađe i bori se protiv naoružanih ljudi, gunmen, koji su divljali po kibucu.“

Do sada je razmijenjeno 19 Izraelaca i 5 Tajlanđana, „s još 73 u zatočeništvu od kojih je oko pola proglašeno mrtvim in absentia od strane izraelskih vlasti“, navodi ista novinska agencija.

Reportažu potpisuje James Mackenzi, a dodatno Nuha Sharaf, Yigal Elimelech, Menna AlaaElDeen, Michal Georgy, Edwina Gibbs, Kirsten Donovan, Mark Heinrich, Gareth Jones i Deepa Babington, što kao reporteri, što kao urednici.

Reuters na svom portalu donosi i vrhunsku video snimku iz zraka, snimanu dronom. Dolje se, u dronovom close-upu vidi da dva uniformirana HAMAS-ova novinara imaju permanentno iz blizine uperene kamere u taoce. Njegov video s naratorom i titlovima uključuje i snimku ogromnog vojnog helikoptera izraelske vojske koji je, valjda iza granice, pokupio taoce, te snimke kako bijeli autobusi dovoze u Ramalah 369 oslobođenih palestinskih osuđenika i zatvorenika. Jedan od njih proveo je u zatvoru zbog terorizma 23 godine, veli da je zadnjih godinu i pol bilo najgore.  Govori u kameru u krupnom lanu, uzbuđeno i na arapskom, no ne biva imenovan.

Isporučeni izraelski muškarci izgledali su bolje od prethodnih: Jesu li, zbog opće konsternacije,  HMASO-ovaca zadnjih osam dana dobivali više za jesti (kao onomad djevojke) ili su duže vrijeme imali blagonaklonije čuvare? To je nebitno, ali i najbitnije (za taoce). Umjesto papirnatih poklon vrećica nosili su prozirne plastične i nešto je bilo unutra, nalik na majicu ili tako nešto plosnato i lagano. Jedan veliki medij je spekulirao da su unutra “memorabilije”. Limene žlice iz Auschwitza to nisu bile nit izbijeni zubi za uspomenu. Da li majice i  pramenovi kose dobrih čuvara? Bili su u boljem fizičkom stanju, dvije-tri stepenice na pozornicu i silazak savladali su lako: roba za razmjenu bila je bolja. Za njih trojicu dobiveno je 330 zatvorenika, do sada najviša postignuta cijena. Tako su se, možda, izvođenja na ogled i taksiranje ispostavila kao redoviti robovski sajmovi, nalik stočnim. To je zapravo normalizacija osporavanja humanosti, jer i stočni i robovski sajmovi funkcioniraju po načelu kupljeno-viđeno. Nekad, ako je stoka za klanje, uz vaganje, zbog čega se kaže toliko i toliko žive vage. Ovdje nema vage, a ima pozornice. Stoka se ne izvodi na povišene platoe. Goveda i telad imaju po par stotina kila, također i deve, a ovce kupuju na čopore, pogledom i samo se iz daljine pobroje. Tržnice robova imaju pozornicu. Kad su na prodaju ženska bića, tamo se postavljaju mlade i lijepe djevojke, a na tlu se, obilaskom mogu razgledati seksualno ne tako privlačne, predebele, ne-gracilne građe, crnkinje. One tamo sjede, ali jedva pokrivenog tijela krpama. Na fotografiji iz gradića Lyncha u Missouriju, SAD, snimljena je drvena pozornica metar ili metar i pol visine s balustradom. Na njoj je nekih tucet robova opuštenog držanja, u civilno odjeći, većinom bijelaca i nekoliko tamnoputijih. Četvorica su dolje, naslonjena na podnožje platoa s balustradom, i oni se dosađuje na tlu i također su obučenih za svaki dan. Neki čini se ćaskaju. Ništa dramatično, pozadinu scene čini pročelje stambene kuće iz dasaka, oba donja prozora imaju dvokrilne šalaporke. Zatvorene su, ništa ne odvlači pogled. Fotografija iz 1852. godine ne sugerira nekakvo uzbuđenje sajmenog dana, više običnost, mirnoću. Nalik uobičajenim jutarnjim prizorima najamnih radnika uz cestu na izlazima iz naših gradova kako čekaju da ih građevinski poduzetnici poberu u kombi za rad za taj dan. Čekaju, dosađuju se na određenim, svima znanim mjestima. Postoji i jedna druga američka fotografija na tu temu. Na snimci iz 1864. vidi se veliki natpis Auction & Negro Sales nad dućanom s dva izloga u jednoj strmoj ulici u Atlanti; vrata su otvorena, na stepenici sjedi nezainteresirani stražar s dugom puškom naslonjenom na kuću. U narednoj u nizu je prodavaonica s natpisom Tobacco. Aukcija je ono što me zanima, jer subotnje pokazivanje talaca na platou imalo taj element. Ne izvikuju su cijene, publika ne licitira, zatočenici su unaprijed prodani, njihova cijena je već utanačena, ali izvođenje na ogled je bilo i prenošena u živo, a kupac je nevidljiv i daleko, nijem, kao na suvremenim aukcijama umjetnina. On gleda i mobitelom javlja svom neutralnom predstavniku u publici da digne ili ne digne ruku. Ovdje gleda Izrael, neki činovnici valjda. Valja samo provjeriti identitet izvedenih, da li su oni dogovoreni. Kako su neki izvedeni ljudi u lošem stanju i, konačno, ostarjeli, zamišljam tko u Izraelu, u nekom studiju, policijskoj sobi ili sl. kimne glavom, ovaj može, ova može. Sasvim moguće je da su to rođaci koji ih najpouzdanije mogu identificirati. U tom smislu svi oni “palestinski video-novinari” na bini i oko nje i te kako su funkcionalni, osim kao proizvođači herojske propagande na ushit svekolikog arapskog naroda. Kopajući po wikipediji naišao sam na podatak da je posljednja službena tržnica robova zatvorena 1920. u Maroku. U Egiptu je, prema njoj, trgovanje robovima “ odumrlo tridesetih godina”. No, da se udubljujem još i u to, da me povuče i taj Malstroem te izbaci kao potrganu olupinu. Za to živaca nemam. 

Zašto iz tjedan u tjedan zapisujem detalje o razmjeni ljudi između HAMAS-a i Izraela, je uopće pitanje koje mi se postavlja poslije svake subote, kad je mi je prva vruća nedjeljna kava na stolu, oko sedam, pola osam ujutro a u gradu vlada mir, kuća je tiha i tipično je privatno vrijeme: bez ritma radnog tjedna – uključivši subote kad također lupaju vrata automobila, bruje motori, prolaze dostavni kamioni jer je to glavni dan za supermarkete, odlaske u šetnju, na nogometne utakmice, predstave, događaje; i one noćne koji mlade ljude pokrenu već oko osam navečer. Zašto dakle, kad nemam nikoga ni u Gazi ni u Izraelu, nisam Židov ili musliman, ne znam hebrejski ili arapski ni slučajno itd., a inače u ovo doba prve nedjeljne kave i prvih cigareta slušam radio, na slušalice, jer kuća spava. Posebno emisije na stanici France Culture jer u to doba govore predstavnici raznih vjerskih uvjerenja, sekularnih i polu-sekularnih društvenih grupacija; ne propovijedajući, već nešto tematiziraju, najčešće s aktualnim društvenim ili političkim povodom, a sa stajališta etike ili odnosa “svoje grupacije” prema njemu. Kad su dosadni, prebacim na stanicu France musique gdje u nedjelju ujutro uvijek daju Bacha, kako reče jedan od voditelja, “alfe i omege” ozbiljne muzike. Onda mi je tek nedjeljna tišina. Na dramu s taocima koncentrirao sam se da kanaliziram pažnju zbog sveopće provale apokaliptičnih zbivanja i njihove akceleracije, od kojih je slom američke demokracije samo jedno, ukrajinska sve veća tragedija drugo, uspjeh okrutnog neo-totalitarizma u Rusiji treće, sve veća narodna podrška desničarskim i neo-fašističkim strankama u Europi četvrto, a da o “događanjima”, genocidnim dabome, u Darfouru, Kongu, namjerno izazvanim gladima, namjerno izazvanim potapanjima izbjeglica u gumenim čamcima Mediteranu, nepružanjem im pomoći dok djecu i žene u poklapaju ogromni valovi, svi ti Darfouri i Sudani daleko prelaze svaku moju mogućnost da ih samo pratim, a kamo li na njih mislim, mislim dulje od par sekundi, jer je svako pomišljanje dulje od toga ne nepodnošljivo, već psihološki nemoguće. Kako misliti na ukrajinsku djecu otetu i odvedenu u Rusiju 2022. a ne zdvajati bespomoćan, imati samo u glavi, prisutno, prisvjesno? Za ta potiskivanja bila bi skoro dovoljna potka sredine u kojoj živim, potka neizbježne geografske datosti, gdje gledam kako korak po korak napreduje linč stranih, jezivo eksplaotiranih radnika, malo “obojenih” ali opet dovoljno, linč fizički (prebijanja na mrtvo ime) i linč masovno-medijski (npr. uzor-slobodarskog portala Index na primjer). Potka moje generičke pripadnosti sredini-naciji je svakodnevno gledanje kako u supermarketima među policama stoje ili kreću se gladni i polu-gladni ljudi, na očigled neishranjeni – neki bez košarica, samo šeću i jedu očima – a na vlasti su mi zadrigli s odbojno masnim podbradcima, jedači i prejedači, predsjednici-žderači, župani masni kao volovi, “članovi predsjedništava” uspuhani od debljine da ne mogu govoriti prije no što sjednu i udahnu. Ali to je samo potka jer je jučer, na primjer, raketom probijen sarkofag iznad žareće magme reaktora u Černobilu (žari od 1986.), još jedna nemislivost u katalogu, glavni razlog što se koncentriram na “razmjenu” taoca i zatvorenika, poklapam uši zapravo koliko je mala ta priča - “priča”, ti bogca, evo me diskursu. Drugi razlog za usredotočenost na razmjenu talaca mi je što kroz pukotinu u paušalizmu tekućih tragedija, cinizama i prijetnji dopirem do personalizacija. Mogu do njih zaroniti. Zapisujem imena i prezimena, spolu, dobi, nešto čak i obiteljskim prilikama, rodbini, a bljesnu i njihova psihološka stanja. Čak i grupna, pa sam naučio da se članovi obitelji talaca okupljaju na jednom Trgu talaca (u Tel Avivu) i što tamo rade. Nose i pokazuju tamo slike i transparente, po snimkama mi se čini da je tamo postavljen i ekran, jer na nekima gledaju gore u istom pravcu, neki vrlo tužnih lica, neki razočaranih, a neka lica su u malo boljem stanju, čak nekog gorko-veselog izraza. Uglavnom su to one, žensko društvo, dakle. Da se nađem u Tel Avivu, svratio bih i vjerojatno ih tamo zatekao. Ta intimnost praćenja, moji manično-kompulzivni vikendi, ne čine mi dobro, ali i da. Osjećam da stojim na obje noge.

Da se sramim tog stajanja na obje noge, daleko i zaštićen, razumije se samo po sebi.

Paradoksalno, a možda ne, jeste da me tu daleko, tu gdje jesam svojski uzdrma svaka pomisao Holocaust koji se desio pred osamdeset godina, njegovi odjeci, eho, zaostalo pulsiranje. S terenom je čudno, jer osjećam pulsiranje obližnjih Jasenovca, Mauthausena, sad i Gonarsa, otkad živim u Puli, a prije kao i danas me je mrzilo prolaziti Zavrtnicom, zagrebačkim Drancyjem. Imam i nekakvu neurovegetativnu reakciju na antisemitizam, lecnem se doslovno, prostruji nešto kroz mene na takve, obično usputne riječi. Ustanem od stola, okrenem se i prekinem susret, nisam to sposoban kontrolirati. Pa razumijem zašto Izraelci za 7. listopada kažu pogrom a ne Holocaust, zašto izlaze na ulice i protestiraju protiv vlade koja u Pojasu Gaze sprovodi politiku spaljene zemlje a gradovi izgledaju kao razorena Varšava.

Geodeterminiran sam kompletno, obitavam i ostalo na ovoj strani u Hrvatskoj, pri-stran i pristran, hoću li ja to ili neću. To se, ako bi to čovjek želio, ne da zabašuriti, prekriti nekom glazurom korektnosti. Jer sam Iz svojeg St. Petersburga kao Rus Pavel Arsenijev: „Nadalje, moramo uzeti u obzir medijsko-tehnološke parametre cirkulacije i recepcije. Danas sve – od mišljenja, promišljanja do poezije - može biti objavljeno trenutačno – na platformama društvenih medija, ali takve publikacije su podlože detektiranju /tracking/, što znači identifikaciju mjesta izričaja koje je izvan virtualnog prostora. Zbog toga je moguće predložiti kategoriju kao “geopozicija govora” koja sad određuje, ako ne sve a ono mnoge vrijednosti rečenog (i kako rečenog). Ona unaprijed obiluje svime više ili manje značajnim što se može reći. I, naravno, tu su kompetitivni referencijalni moralni okviri koji hrane i pune taj status geo-političke pozicije govora. Nužno je razumijevanje njene simboličke, političke i poetske funkcije.“ Pavel Arsenijev, Slobodni glasovi ili ograničenja konteksta? (Voci libere in USSR, vocilibereurss/fupress.net., članak je na engleskom.)

A tome dodajem da je svemu što si bilježim sustavno izostavljena riječ “možda”. Ne samo ovdje u ovom fajlu, nego odavno više nemam “čvrste stavove”, pa ni čvrstih rečenica. I šire: sve se više klonim sugrađana s čvrstim stavovima, budući da sam sretan kad nekoji put pod nogama osjetim i samo centimetar čvrstog tla - pa, eventualno, mogu izgovoriti riječ  “smatram”.

(Što da “smatram”, uostalom, kad uvodnik Die Zeita od 17.2. glasi: Goodbye, America. Europu i Ameriku veže još samo malošto, a ponajmanje više zajedničke vrijednosti; ovi dani markiraju konac Zapada kakvog poznajemo.” Potpis Holger Stark, vrijeme čitanja: 7 minuta.)

Kfir i Ariel su mrtvi. Objava 18.2., utorak navečer, mutne slike dvije bebe. Majka je mrtva također.

U subotu je bio pušten njihov otac. Vidjevši podnaslov da je HAMAS objasnio kako ih je ubio Izrael u napadima, refleksno sam ugasio stranicu.

Četvrtak je, 20.2.2024.. U vijestima Radio Francea/France Culture u osam ujutro telefonom se u studio javlja njegov dopisnik iz Jeruzalema. Danas je predaja posmrtnih ostataka četiri talaca, obitelji Bibas, majke i njenih dvoje djece Ariela i Kfira, koji je u trenutku otmice imao devet mjeseci, te osamdesetčetverogodišnjaka čike ime nisam razumio. Ubijeni su, kaže, tokom otmice 7. listopada iz svog kibuca kojeg je stari gospodin bio jedan od osnivača. Predaja će se izvršiti na isti način kao dosadašnje, samo drugdje. Opet će se posmrtni ostaci i biti predani Crvenom križu. Kad stignu, ljesovi  će biti prekriveni nacionalnim zastavama i prevezeni u jednu medicinsku ustanovu da se izvrše obdukcije. Dopisnik navodi gdje se ona nalazi. Izraelski mediji su odbili prenositi primopredaju. - Voditelj u pariškom studiju Guillome Erner ne komentira ništa, ostavlja nas same s dalekim glasom dopisnika i šumom u telefonskoj liniji.

Moja kvazi-kulturološka nagađanja o robovskim tržnicama ispadaju smiješna. Radi se o ritualu, čiju mračnost i aberantnost ne razumijem. Tokom dana, ću vidjeti hoću li imati snage pogledati snimku, ili sliku, jer nema sumnje da će ih biti barem po youtubeovima, ako na neki način ne i u ne-izraelskim medijima. Posebno me zanima da li i kako na Al Jazeeri i njenim različitim nacionalnim i jezičnim programima. Pogledati bih morao, kad sam se već tako investirao u opise dosadašnjih primopredaja.

10 h., BBC prenosi u živo. Četiri ekrana: voditeljica u Londonu u crnini, drugi ekran dopisnik iz izraelskog studija u crnini, treći ekran prijenos, četvrti ekran Talački trg u Tel Avivu, vijori se tridesetak ili četrdeset izraelskih zastava, u sredini Davidove zvijezde su pričvršćene male žute mašnice, ljudi šeću, prolaze trgom. S trga se čuje da se puštaju šansone. Voditeljica i voditelj govore sniženim glasom kako se prenose pogrebi. Između ostalog komentator iz Izraela kaže da će na mjestu gdje će u Izraelu biti predani ljesovi jedan vojni rabin će održati vjersku ceremoniju. Kaže i da je na platformi (pozornici) gdje je predstavnica Crvenog križa morala potpisati dokumente, HAMAS je na tome inzistirao, pano iza stola promijenjen te stavljen drugi na kojem je portret Benjamina Netanyahua s krvlju na usnama. Poruka, misli BBC-ijev novinar, jeste da je Izrael ubio ove taoce, što, po njemu, kod Izraelaca izaziva bijes pomiješan s tugom. Uključuju se razni glasovi novinara, jedan kaže da će u Izraelu do mjesta obdukcije građani napraviti špalir. U 10.40 kamera s Talačkog trga pokazuje kako se smješta publika, jedna žena u invalidskim kolicima, ostali stoje. To su vjerojatno obitelji preostalih talaca, jer ih snimaju fotoreporteri. Druga je na jednom cestovnom križanju usred pejzaža, ceste su prazne, iz jednog pravca, stići će očito kolona Crvenog križa s lijesovima. Okupljeni građani imaju nacionalne i žute zastave. Instalirano je mnogo kamera, preko mikrofona čuju se vjetar i pokoji razgovor televizijskih tehničara. Vjetar je dosta jak, burovito je vrijeme. 10.59. prva snimka kolone bijelih vozila, prati ih kamera. Bijeli visoki kombiji i džipovi. Naprijed bijela policijska kola s plavim rotirkama. Komentatori kažu da je njihov cilj Nacionalni centra za forenziku. Po prometnim znakovima vidim da je to u pravcu Tel Aviva, jer su osim na hebrejskom i na engleskom. Bijelu kolonu ne tvore džipovi Crvenog križa u koje su bili stavljeni lijesovi, na izraelskoj granici mora da su premješteni u izraelska vozila.  U 10.15 kolona vozi po kiši. Na ponekim mjestima grupice ljudi uz cestu mašu državnim i žutim zastavama, ili samo tako. Svo vrijeme na suprotnim trakama teče uobičajeni promet, nitko ne daje nikakve signale, žmigavcima ili farovima, makar je kolona okupana blještećim plavim svijetlima. Na prvom semaforu kolona je stala pred crvenim svijetlom semafora. I tako svaki put. Na stražnjim vratima manjih vozila za lijesove stoji kratica MAPTA. Uz cestu, jedan tridesetgodišnjak kod zaustavljenog automobila naprosto stoji i salutira. Na ekranu, na informativnoj crvenoj traci u 11.35 se pojavljuje rečenica Fourth body due to be returned is Oded Lifschitz. Sad se kolona izmiješala s normalnim prometom, kamionima, jer su očito samo osobna kola morala stati uz desnu bankinu. Par minuta više niti to, promet postaje gušći. 12 sati. Već dvadeset minuta fiksni kadar uz cestu, očito prilaznu već u Tel Avivu. Normalni gradski promet, gledam taksije, vespe, obična kola, gradske autobuse. Uz rubove špalir, sa zastavama, prema kolniku su postavljene metalne ograde, redari su vojnici i vojnikinje. Vrlo civilni prizor. Koliko znam, vojnici na ulicama su dio izraelske svakodnevnice. U 12 i osam minuta informativna traka preko ekrana je preciznija: četvrto tijelo u konvoju je ono Odeda Lifschitza. Ostala su tri obitelji Bibas. Kamera iz konvoja sad bilježi plave prometne znakove, nakon zelenih. To je valjda autoput ušao u Tel Aviv. 12.45. Kamera je na Talačkom trgu. Neki ljudi drže crvene kartone s natpisom na hebrejskom. Svih su uzrasta. Kombiji iz konvoja napuštaju dvorište koje vjerojatno pripada forenzičkom institutu. Očito je da su prazni, i nemaju upaljena svijetla ili neku pratnju. Pred ustanovom je desetak policajaca. BBC već dugo ne komentira u živo, pušta stalno iznova nešto komentara od ujutro, ali drži, na internetskom portalu, nijemi prijenos kadrova. Vjerojatno neke lokalne televizije. U što gledaju ljudi na Talačkom trgu se ne vidi, gledaju koso iznad kamere, vjerojatno neki veliki ekran. Čini se da nešto očekuju. Ima se dojam da će doći do raspleta jer je tamo uključena kamera i BBC i nju pušta na svom pisanom portalu.  13 sati, BBC-ijeve vijesti. Drugi voditelj, također u crnini, u par rečenica rezimira jutro. Kratko se vidi snimka HAMAS-e pozornice. Četiri crna lijesa s desne strane kamuflažnog stola, iznad njih ogromna crno bijela, karikirana fotografija Netnayahuovog lica kao zakrvavljenog vampira. Poslije zamrznuta slika kako se jedan lijes trpa u džip Crvenog križa, jedva stane, gura se bočno, pa se čini  da lijesovi imaju velike prozore. (No to su nalijepljene plastične folije, veličine prozirnih fascikala formata A4., doznat ću kasnije.) Voditelj nakon toga videolinkom razgovara s jednom novinarkom lista Haaretz, koja je bila na Talačkom trgu. Na pitanje što tamo ljudi rade, kaže da su mnogi došli javno plakati, u sebi ili sa suzama. Na ekranu nije bilo prijenosa iz Pojasa Gaze, a kaže da to oni ionako mogu pogledati na Al Jazeeri. Voditelj će u razgovoru objasniti i tko je bio pokojni Oded Lifschitz, naime novinar i mirovni aktivist. Haaretz je lijevo orijentirani najstariji izraelski dnevnik list osnovan 1918., upućuje me wikipedija.

NBC-jev portal uz (naslovnu) vijest donosi uvećanu snimku Netanyahuove fotomontaže. Iz usta mu cure dva krvava traga koja se pod bradom spajaju u balon krvavog ruba u kojeg su ukopirane nasmiješene fotografije Ariele i Kfira, u drugom planu, veće, njihove majke Shiiri i Odeda Lifschitza. Sve je ogromno, pano je jako velik, aberantni medaljon u koloru se jako dobro vidi. Dizajnerski trud. Netanyahuov portret je crno bijeli. To se stručno zove dizajnerska ili umjetnička intervencija. Na panou, više lijevo je pisalo nešto na engleskom s riječima raketa u pluralu, misiles, glagolski oblik killed, imperfekt od to kill.

U subotu će, veli BBC, po uvriježenoj scenografiji biti pušteno, odnosno zamijenjeno, daljnjih šest Izraelaca.

Živih. Mrtvi su na programu bili kao dodatak srijedom. Gledao sam punih četiri sata, sada je 14 sati, po onom u Izraelu i Pojasu Gaze sat više. Za tamošnjih 15 sati mi o Tel Avivu mi Ilmeteo.it (Previsioni) kaže: 17.1 celzijusa, sunčano, precipitazioni assenti, vento W 31/34 (forte), visibilta 10 km (buona).

Večer. U 22.38 (po našem vremenu) NBC javlja da su na parkiralištu u Bat Yamu južno od Tel Aviva eksplodirala tri autobusa, u dva daljnja su pronađene identične eksplozivne naprave koje nisu  . Prema BBC-ju na jednoj piše „Osveta za Tulkarem“. Ljudskih žrtava nije bilo. Pregledavaju se svi vlakovi i druga slična prijevozna sredstva u cijeloj zemlji.

Ovaj četvrtak mogao bi trajati beskonačno, još ima tri četvrt sata do ponoći. U Izraelu već je petak. U polusatnoj emisiji radija  France Culture, stručnjakinja za Bliski istok tumači: Morate znati da se izvan Europe, odnosno Zapada, isti događaji shvaćaju dijametralno suprotno nego ovdje, na Zapadu. Prizori  s taocima, natpisi, ikonografija u vezi s taocima u Gazi, što je HAMAS itd. doživljavaju kao pozitivna realnost. Ta drugačija realnost postoji i vrijedi na jednom ogromnom prostoru i za ogroman broj ljudi, kaže. Da se o njoj na brzinu stekne slika, treba samo pogledati kako izvještava Al Jazeera. Za izraelska razaranja Gaze nakon 7. listopada ta televizija upotrebljava isključivo riječ genocid, i na svim njenim kanalima. Postoje dva sto posto suprotna svijeta. Stručnjakinja misli na svijet gdje je islam dominantna vjera.

Iz toga bi proizlazilo da je u tom – susjednom - svijetu HAMAS oličenje i predstavnik ugnjetavanog palestinskog naroda, a Izraelci na pozornicama su dobili što zaslužuju; oružje koje imaju stražari su nisu represivno sredstvo, već oličenje snage i stanja duha ljudi koji se bore za pravednu stvar.

Ovo je otprilike, ali vrlo jednostavnim rečenicama, rekla stručnjakinja, kojoj, kao za vraga, u uvodu nisam razumio ime, dok je u odjavi samo upućeno na knjigu koju je gošća objavila prošle ili pretprošle godine. Kod izdavača čije ime nisam poznavao, da je bio neki od emblematičnih poput Seuila ili Gallimarda, lako bi pronašao ime te specijalistice. Meni zanimljivo, intrigantno zapravo je da je da govori o realnostima. Naravno duhovnim jer se, kad je riječ o čovjeku, riječ realnost samo se u tom slučaju može koristiti u pluralu. U protivnom se otvara klopka biologizma, govor o bijelcima, crncima i žutim, što je oblast vrlo opasne gluposti (budući da anatomske razlike do u zadnji genom među ljudima ne postoje).

Dvije realnosti, dakle. Šokantna pomisao da, pretjerano govoreći, jedan čitav realno postojeći svijet naredne subote u Gazi iščekuje kao daljnji trijumf. I onda realnost 2, da ja od nje zebem.

Ne znam o čemu je i kako francuska stručnjakinja koju sam slušao napisala knjigu, da li iznoseći faktografiju, snimku stanja ili s analizama koje idu u druge dimenzije tih realnosti, na primjer njihovu kronologiju, geneze ili slično. Ja te ne-trenutačne dimenzije različitih realnosti smatram ključnim, štoviše obvezujućim. Historijski, u prvom redu. Jaser Arafat, vođa PLO-a, palestinske organizacije za oslobođenje, govorio je i djelovao sekularno, a kulturna i politička situacija naroda u Pojasu Gaze, i Palestinca šire, bile su više-manje identične kao danas. Na razini simbolike, signatura oslobodilačkog pokreta bila je palestinska marama, koja je označavala tri stvari, konkretan narod, otpor konkretnom neprijatelju, državi Izrael, i arapski univerzalizam u kulturno i političkom smislu. Snaga tog PLO-ovog znaka bila je tolika da je i u zapadnom, ne-arapskom i ne-muslimanskom, svijetu postao masovni amblem građanskog otpora nasuprot vlastitim državama. Anonimni, obični prosvjednik bi u uličnom sukobu s policijom podigao donji dio palestinske marame podigao do očiju a pri tome bio uglavnom “iz lijevog spektra”, marksist, anarhist ili njihov srodnik u borbi protiv kapitalističkog establishmenta. Most između PLO-a i Zapada tvorio je sekularni anti-imperijalizam. Tiermondizam – trećesvjetizam – u znaku palestinske marame bio je politička borba a ne Kulturkampf. Kulturkampf kao dimenziju i ideju uveo je američko-palestinski filozof Edward Said knjigom Orijentalizam tvrdeći da se i problem Palestinaca, Arapa i još šire valja sagledati iz milenijske perspektive volje Zapada (kršćansko-judaističkog) da kulturno i politički dominira, unizi i folklorizira islamski duhovni univerzum, od kojih su jedan od njegovih epicentara Palestina, točnije grad Jeruzalem, interpretiran kao muslimanski kulturni spomenik par excellence, uz Meku i Medinu. Knjiga Orijentalizam izašla je 1978. Na arapski je prevedena 1981. Yassir Arafat je tad na čelnom mjestu pokreta, Nacionalnog palestinskog savjeta bio već 22 godine, od 1969. Arafat je bio rođen 1929., Edward Said 1935. Prvi je bio sekularni političar i otišao zaborav. S naglaskom na njegovo brzo istisnuće, budući da je djelovao do 2003., još u godini kad je prebačen u bolnicu u Francuskoj gdje je izdahnuo, s naglaskom na brzinu pomuslimanjivanja svega političkog, fundamentalizacije i spiritualizacije  današnje palestinske realpolitike, izvrnute rukavice Palestinskog oslobodilačkog pokreta. Ovdje sam s Palestinom i HAMAS-om dakako samo na mikro-primjeru unutar te potpuno druge i autonomne islamizirane realnosti, no to mi je na dohvat ruke, prostorno i generacijski.

Drugo što se odmah, „iz daljine“, može vidjeti kod te realnosti je razlika u strukturi između zapadne i nje. Zapadna je polifona i u sebi antagonistička, i čim toga nema, govori se o „olovnim vremenima“, dakle stajanju u mjestu, pokušaju nijekanja i represiranja dinamične strukture te realnosti. I u danas iznimno olovnoj, antidijaloškoj politici ruske vlasti prema ruskom društvu, glasovi, lica, makar i njih samo nekoliko vidljivih su naprosto poznati, održavaju antagoniističku i polifonu strukturu. Lik, glas, ličnost i osoba koja s transparentom stoji pred ruskom amabasadom u Berlinu Julije Borisovne Navalnaje je primjer krajnje personalizacije dovoljne da bude kisik protuslovne strukture te zapadne realnosti. Dok je ona druga realnost nepristupačna, zatvorena oklopom vlasti, oklopna realnost, u kojoj se izvana ne mogu raspoznati različitosti, neki glasovi koji dopiru na primjer o ženama u Iranu ili u vrlo moćnim privatnim državama kroz reške oklopa čuju se samo još kao piskuti. Posjete u oklopljene prostore, onu realnost, mogu biti opasni po život i zdravlje, znače često dugo utamničenje te nametanje nijemosti i njima. Slikovne poruke tako utamničenih ponekad u drugu realnost emitiraju tamničari, u specijalnom žanru Zatvorenica/zatvorenik šalje pozdrave obitelji, ne žali se na ništa, izražava želju da se vrati kući. Za stanovnike tamošnje realnosti uprizoruje se i emitira žanr „Zatvorenica/zatvorenik pred narodom priznaje svoje zle namjere i grijehe“. Na svom jeziku, uz prijevod.

Strukture tih današnjih realnosti, mentalnih, simboličkih, “masovno medijskih” itd. različite su gradnje. Vežu ih na određenoj dubini, samo vjerski fundamentalizmi, kršćanski i islamski. Dok je Zapad, uzet kao društvo, po širini sekuluran i po (povijesnoj) dubini krajnje raznolik i samo dijelom definiran kršćanstvom,  Istok, u smislu islamskog Istoka, Orijenta, vjerski je vrlo obojen. Sekularne države s dominantno muslimanskim stanovništvom danas su rijetke, nerijetko diktature, dobar primjer je Alžir; i te sekularne, budući da nisu pluralne, tako su dijelom jedne „druge realnosti“, možda „treće“, hibridne, već prema sustavu kvalificiranja. Islamstvo ili pak islamizam danas o kojem govori francuska stručnjakinja jeste državni i državotvoran, ali to je, da ponovim,  današnje stanje tih država i društava, i to prilično recentno. Groso modo, zajednički nazivnik je identifikacija arapskog i muslimanskog odnosno muslimanskog s arapskim, i to vrlo glasno i jasno. Eklatantno se, međutim, razlikuje od višeglasja. Poništava svaku solističku melodiju i daje veliko mrmljanje, rumor.

Meni, budući da mogu govoriti samo u svoje ime, to ne predstavlja neki idejni problem, već sasvim praktičan. Rođen sam i živim na prostoru gdje se živi u neposrednoj blizini i s ljudima koji su muslimani ili su tog duhovnog, kulturnog porijekla. To nije su-život, paralelan život, nego baš život, u smislu njegovog jedinstva. Gdje sam rođen i živim, muslimani i oni tog porijekla ljudi su u manjini, dok su ne-muslimani u većini. Pedesetak kilometara zračne linije dalje, odnos je obrnut. No za mene kao Ovdašnjeg, tih sat vožnje kolima ne znači, međutim, da ću na bilo koji način tamošnjoj vjersko-kulturnoj većini morati prilagoditi svoje ponašanje, filozofiju ili privatnu i javnu artikulaciju.

Osim kad se sretnem s nekim koji snažno tako (vjerski-kulturno) orijentiran. No takva  mikro-prilagođavanje vrijede i u ishodišnoj situaciji gdje sam pripadnik većine. To spada u praksu i kulturu – simboličku sferu - ove geografije. Taj moj geografski prostor je mali, a  geografiji kulturnog kruga “Europa” sićušan do zanemarivosti. Naspram, primjerice, društava u Austriji i Njemačkoj odnosno germanskom prostoru - l᾿éspace germanique -  gdje također ima mnogo muslimana, no društveno međusobno vrlo malo komunicira, makar se samo Turci tamo broje se u milijunima. Tamo se živi paralelno, su-živi. Biti odavde gdje sam, usput rečeno, nije nikakav “privilegij”, “multikulturni” raj, pakao je ovdje kao i svugdje. Sve ove zamorne rečenice bile su mi potrebne da se vratim na to da sve veću različitost realnosti proizvode samo kršćanski i muslimanski vjerski fundamentalizam. Ta dva fundamentalizma ovog časa agresivno erodiraju prostore gdje se susreću veliki vjersko-kulturni sistemi, gdje se razmjenjuju i razumiju kodovi, to jest riječi i geste, da, i preuzimaju. Fundamentalizmi takve prostore i preplavljuju i potplavljuju. Šarke koja spajaju velike sisteme stoga škripe i sve češće više nisu gipke, ili, uzmemo li sliku zupčanika, zadjenuti zupci stružu i mjestimice jedni drugima više ne prenose energiju. Fundamentalistička internacionala – da li prešutna ili formalizirana na nekakvim kongresima, ne znam – svaka na svojem većinskom vjerskom teritoriju nastoji napraviti kompaktne manjinske blokove, koje je potom lako pretvoriti u kontingente ljudi za razmjene, deportacije, preseljenja stanovništva: humana, potaknuta, dogovorena, nasilna preseljenja stanovništva, tu je katalog vrlo raskošan, a može se zvati i etnički inženjering, etničko čišćenje, prelazak na drugu vjeru, asimilacija, komunitarizam … Za oba fundamentalizma i njihove sinronizirane prakse, već postoji razvijeni vokabular, i mi ovdje ga svi već znamo.

Kako to da su upravo radikalni vjernici i klerici trenutačno prvi agensi toga, kako to da djeluju skladno, orkestrirano i u koaliciji samo je naoko apsurd. Možda je tek prva faza, kada fundamentalisti s jedne i druge strane njihove demarkacione linije čiste geografske prostore za ono pravo: kršćanske džihade i muslimanske rekonkviste, naseljavanja na ispražnjenim prostorima - Jordana na primjer -  pravih vjernika s puškom, pionira svih denominacija nakon istrebljenja odnosno satjerivanje ostataka bivšeg stanovništva u rezervate, u sjevernoj Americi onomad kao „divljake“ a sutra kao…, tu riječ ćemo tek naučiti kad pobjeda bude ostvarena. Možda se zato na nepoćudna područja „miješanja“ kultura ne bacaju atomske bombe, Rusija ih ne bC na Ukrajinu, perzijsko svećenstvo ne na Izrael. Prostor za pravi džihad i pionirsko osvajanje bio bi valjda zagađen, a radijacija traje dugo.

Naravno, ja govorim iz iskustva jednog mikro-prostora i stvari koje sam dijelom vidio svojim očima.

Prelijevanje. Oko 12.30. BBC emitira vijest da se prema forenzičkom nalazu u lijesu s posmrtnim ostacima označenom Shiri Bibas ne nalazi njeno tijelo, nego neko drugo..

Prelijevanje II. 18.30 BBC emitira vijest da je forenzički ustanovljeno da su djeca Kfir i Ariel ubijena od strane uznika, killed by captors.

Priča se sve više puni hororom. To je vjerojatno i cilj. Ciljna grupa se dovede u psihološko stanje kad  se gubi osjećaj za vrijeme, prostor, svijest o kauzalnosti. Činovi ne postaju samo svršeni, gotovi, faits accomplis, s kojima se treba pomiriti i prihvatiti. Trenutak strašnog čina protegne se u vremenu te kao ovo trostruko ubojstvo postaje apsolutno prezentan, sadašnji, ovočasni te traje. Užas čovjeka ukoči kao jako blještavo svijetlo pred zjenicom. Postiže se efekt da mislimo kako su ova dječica ubijena sada, da je BBC donio prijelomnu vijest, novost o događaju ubijanja, a ono se desilo ranije, možda mnogo ranije, pred godinu dana. Što je samo po sebi dovoljno jezivo, krajnje odbojno u svakom detalju, a od predočenja prizora se ne može pobjeći. Psiha, mozak, otkazuju poslušnost da se to ne imaginira.

Zašto je ubijanje djece tabu? Je li autogeneriran ili naučen, od drugih implantiran?

Da se pitanje ratovanja protiv djece i pomoću djece nije pojavilo već pred par godina, i to tako alarmantno da je za glavnim zapovjednikom takvih operacija raspisana tjeralica međunarodnog suda za zločine protiv humanosti, čovjek bi mogao reći da je HAMAS jedan ekscesni kolektiv. No na takva definitorna, kruta stanovišta – od ove crte dalje je eksces, ovo je ispad iz okvira – prava više više nemamo. Gurnulo nas je na teren mišljenja bez čvrstih pojmova, gdje se pluta (kao nošen valovima ili strujama), gdje imamo dojam da se pojmovi (vrijednosti) tek trebaju artikulirati. Postali su, ili se pomalo bistre nejasni, otprilike pogađajući pojmovi, mimo i između kodificiranih vokabulara poput političkih, medicinskih, psiholoških, socioloških, antropoloških.

Ne koristi tu ništa raspravljanje à la neprimjeren napad na civile 7. listopada – neprimjereno uništavanje Gaze. Sad se postavljaju pitanje vrlo neugodne vrste kao: je li napad od 7. listopada koji je bio planiran i izveden kao pokolj uračunavao i ubijanje djece? Je li napad izraelske vojske računao i s time da će biti ubijeno na tisuće i tisuće stanovnika Pojasa Gaze? Jesu li u usmjeravanju raketa bile uračunate i smrti tamošnje djece? Ili su i ona bili ciljevi? U oblasti smo rizičnog i nelagodnog mišljenja, definiranja i redefiniranja. Ako na njega uopće pristajemo i ne povlačimo se u sigurne boksove uvriježenih mišljenja, pojmova pa čak i „stavova“, koji odjednom izgledaju kao dogme.

Puno rečenica sada mora počinjati s Ja. Da napišem jednu: Ja ne vjerujem da majke i žene uživaju u smrti izraelske djece.

Odmah se vidi koliko sam nekvalificiran. Nisam žena, još manje majka, što ja dakle znam. Što znam o palestinskim ženama, osobito majkama. Što znam o poziciji “smrt” u sklopu tamošnje kulture? Što znam o valerima, aromama riječi  “Izraelac, izraelsko” u palestinsko-gazanskom društvu? Što znam o odnosu prema djeci tamo, kad su ona već desetljećima i žrtve i subjekti ratovanja, u intifadama na primjer? Uostalom, nemam ni neko uvjerljivo - racionalno uvjerljivo - polazište za takva razmatranja, jer mislim na Kfira i Ariela. Upravo. To nije dobro, tako se ne može misliti. Reći će mi to svaki kirurg.

Ovo pišem pod bljeskom ravno u zjenicu. A očekuje se, očekujem od sebe, da mislim i operiram kao kirurg?

Kirurg je metafora. Jer oni to ne čine. Ako su emotivni, emotivno vezani za osobu koju moraju operirati, zatraže od kolege da to učini on budući da pod zelenom plahtom više nije slučaj. No, gadno je što ova moja kirurška usporedba/metafora  nije legitimna. Što ja imam s Kfirom i Arielom da ne mogu napisati koliko-toliko racionalni tekst? Je li to onaj opći tabu u meni, ili me je erodirao HAMAS? Uspjelo mu je, figurativno rečeno, ući u mene, i ja sam počeo uzrujano otvarati usta, koprcati se nad ovom tastaturom. Mucam od HAMAS-a.

O tome da bih sad mogao nastaviti polu-akademsko glagoljanje o dvije paralelne realnosti – one dvije realnosti - nema govora. Sad je in hora mortis.