Neću, valjda, cijela života pisati jednu knjigu o Bosni!

Razgovarala Planinka Mikulić Dnevnik, Ljubljana, 17. 3. 1990. Neposredan povod ovom razgovoru s književnikom Ivanom Lovrenovićem je objavljivanje njegove knjige Labirint i pamćenje, kulturnohistorijski esej o Bosni. Lovrenovićev književni rad i intelektualni angažman okrenut je pitanjima na koja odgovore nalazi u historiji i kulturi Bosne, za koju veže i teme svih svojih do sada objavljenih knjiga: Obašašća i basanja(poetska proza, 1975), Putovanje Ivana Frane Jukića (roman, 1977), Bosna i Hercegovina(kulturnohistorijska sinteza, 1980), Književnost bosanskih  franjevaca (hrestomatija, 1982),Skice, lajtmotivi (eseji, 1986). No, Lovrenovićevo bavljenje Bosnom ne završava se samo istraživanjem i odgonetanjem njene prošlosti. On je aktivno prisutan i angažiran intelektualac u njenoj sadašnjosti. Njegova se mišljenja i određenja jasno čuju. On ne bježi od neprijatnosti dnevnih događanja u otmjenu duhovnu izoliranost, već inicira, postavlja pitanja, daje glasne i javne odgovore. Razgovor s Lovrenovićem započeli smo jednostavnim, ali u ovom slučaju logičnim pitanjem: naslovom knjige. Zašto Labirint i pamćenje? - Davno, prije desetak godina u Sarajevu je trebalo da se napravi ilustrirana monografija Bosne i Hercegovine, za reprezen­tativnu seriju Jugoslavenske revije, u kojoj su, čini mi se, već bile objavljene slične monografije Slovenije i Srbije, a kas­nije i ostalih federalnih jedinica. Valjalo je za takvu knjigu, kako se to bezazleno kaže, sažeto prikazati kulturnu po­vijest i osnovne konture opće povijesti Bosne i Hercegovine – od prethistorije do naših dana. Stručnjaci, mudri ljudi, nisu se da­li na tanak led… Tako je zapalo mene – nestručnjaka, historio­grafskoga uljeza, kojemu je Bosna samo književna opsesija, i koji je bio (i ostao) dovoljno lud da se bez Arijadnina konca pusti u labirint. Jer povijesna formacija koja se zove Bosna tada nije imala, a nema ni danas, historiografsku sintezu. Ne može je ni imati, još dugo, jer smo svi – Bosanci svih triju vjera i nacija – manje ili više neemancipirani od vlastite povijesti, i jer je ona još uvijek tabuizirano područje. Mi smo još da­leko od mogućnosti prave historije, u klasičnom sadržaju pojma ­res gestae. I ne samo u Bosni… Osobito su traumatična četiri turska stoljeća, o kojima svako misli da zna neku svoju “istinu” i ne odstupa od nje za ljubav nekakvih tamo činjenica, a sve to znanje se uglavnom zasniva na romantično-nacionalnim stereotipima iz 19. stoljeća, a ne na stvarnoj, cjelo­vito pojmljenoj i savladanoj povijesti. Sastavio sam tekst za tu monografiju i knjiga je izašla, pu­na lijepih slika, raskošna i gizdavo opremljena. Svi su bili za­dovoljni, čak i ja sâm nekoliko dana. Bilo je i nekih nagrada. Ali vrlo brzo me je počela ta knjiga progoniti poput nečiste savjesti. Osjećao sam je kao previšenaručenu, a premalo svoju. Tada sam počeo raditi na drugoj, drukčijoj verziji. Potpunijoj, oporijoj, više zapitanoj. Tako je nastao Labirint i pamćenje. No, pošto sam taj rukopis izdavaču dao prije pet godina, a knji­ga izašla tek prije nekoliko mjeseci, i nju već osjećam kao ne­potpunu, nedorečenu; opet me počinje progoniti. I, sad sam u vlastitoj klopci – neću valjda cijela života pisati jednu te istu knjigu o Bosni! Našlo bi se valjda i pametnijega posla. Često ističete kako je Andrić, koji je mnogo istraživao i znao Bosnu, rekao: “Sve moje je iz Bosne…” - Tu Andrićevu izreku mogu doista bez ostatka primijeniti na se. U bukvalnom i  figurativnom značenju. Sve moje je iz Bosne, barem pet stoljeća koliko mogu pratiti zapisane tragove. Iz te stare, franjevačke i turske Bosne, davno prije onoga stravi­čnoga i masovnoga egzodusa pod princem Eugenom Savojskim 1697. Nijedno povijesno pamćenje (osim franjevačkoga, kojemu  do jučer naša “marksistička” naučna i druga javnost nisu poklanjale nikakvu pažnju) nije sačuvalo i objasnilo svu uzbudljivost povijesne i civilizacijske procesualnosti i ambivalentnosti tih dva­ju bosanskih stoljeća od turskoga vihora pod Mehmedom Osvajačem 1463. do Bečkoga rata 1683-1699. Islam je srušio sjajnu bosansku varijantu evropskoga sred­njovjekovlja i implantirao se punom snagom i u punom sjaju svoje civilizacije. Ogromna masa dokumentarnoga i umjetničkoga blaga bosanskoga medijevala ili je propala, ili se raznim putevima ra­sijala po evropskim riznicama, knjižnicama i arhivima, od Vati­kana do Lenjingrada, od Montepradonea, Venecije, Budima, do Pariza i Carigrada. Važan dio franjevačke arhive stigao je, recimo, u Ljubljanu… Orijentalno graditeljstvo toga doba ne zaostaje po snazi zamaha i smišljenosti za talijanskom renesansom (mosto­vi, bogomolje, svjetovne gradnje, urbanizam…). O Sarajevu iz tih vremena putnici sa Istoka govore kao o “drugom Damasku”… Ali uz tu Bosnu živi i evropska, franjevačko-katolička, građanska Bosna, o kojoj naš devetnaestovjekovni stereotip (o “oku­patoru koji je sve uništio”) ne zna i neće da zna ništa. To je Bosna u kojoj moćni sarajevski trgovci, baruni Brnjakovići, Gr­gurevići i drugi trguju jednako s velikim gradovima Istoka i Zapada, dobavljajući kao donatori i mecene i izvanredne slikar­ske i druge umjetnine iz Italije, Njemačke i drugih zemalja. To je Bosna u kojoj franjevački redovnik Matija Divković, u iz­ravnoj korespondenciji sa suvremenim evropskim tokovima, zasniva čitavu jednu književnost, što će se razvijati još tri stoljeća nakon njega, i biti temeljem naše književne i jezične sinteze. Konačno, to je Bosna koja se u imenu i pojmu franjevačke redodr­žave Bosne Srebrene, kao cjelovita civilizacijska stru­ktura evropskoga smisla i sadržaja, stere na ogromnom prostoru od Jadranskoga do Crnoga mora, i od Budima do Carigrada. Pos­lušajte kako bosanski guverner Skender-paša piše putnu ispravu fra Anđelu Zvizdoviću, ispraćajući ga na generalni zbor franjevačkoga reda u Asiz 1486. godine: Mi gospodin Skender-baša, gospodar bosanski, učinih milost počtenomu kuštodu fra Angelu, da si hodi slobodno vsudije po rusagu gospodina cara; izvan rusaga go­spodina cara, ako bi hotio poći, kako je po njih zakonu, jere je počteni redovnik i pake su nam službeni njegova bratja knez Dom­ša i knez Milutin… To je isti onaj fra Anđeo Zvizdović čija je historijska dalekovidnost, tako tipično franciskanska, omogu­ćila Bosni da kroza sva ova stoljeća, do danas, sačuva evropsku komponentu svojega civilizacijskoga facijesa. U velikoj pometnji 1463. godine, kada se bosanska feudalna država raspada zajedno sa svim svojim institucijama, kada sve živo što uspijeva izmaknuti turskoj sablji bježi na Zapad, on izlazi pred Mehmeda Osvajača i uspijeva postići za svoju redovničku zajednicu i svoj katolič­ki puk pravo i garanciju opstanka. Taj Zvizdovićev čin historijski gledano bio je, eo ipso, garancija opstanka evropske civilizacije u Bosni. Lom, prekretnica i početak trajne dekadanse dolazi sa svr­šetkom Bečkoga rata, sa utvrđivanjem granice Carstva na Savi, sa sve rapidnijim unutrašnjim truljenjem nekada rnoćnoga svjetskog sistema. Kada Eugen Savojski 1697. u jednom kondotjerskom, besmislenom pohodu prodire do Sarajeva, popali ga i opljačka, za njim se u paničnome strahu i ludoj nadi iseljava gotovo sva katolička Bosna. Ostalo je samo 20-30 hiljada duša po seoskim i šumskim zabitima, 3 samostana od nekadašnjih tridesetak, i 29 redovnika! To je doba u kojemu će franjevački kroničar zapisati: „Živimo samo na časove, držeći smrt u ustima. Sabiramo se danju i noću po špiljama i šumama. Nema nikoga tko bi nas utješio.“ Svi ti bosanski sedimenti: ilirski, antički, slavenski, medijevalni, islamski, katolički, pravoslavni, sefardsko-hebrejski, sav taj istočno-zapadni amalgam, taj panoptikum i pandemonijum (kako kaže moj prijatelj Alija Isaković), sve je to još uvijek jedna nepoznata i zatajena, a stvarna i živa Bosna, potencijalno vrlo produktivna, baš zato što je prirodno pluralis­tična. Treba to znati i osjećati; treba to znati aktivirati. “Ključ” za tu “bravu” nije ni od političko-ideološke, ni od nacionalne kovine, već od kulturno-civilizacijske. Sve moje je iz te i takve Bosne. Ali vi ste jedanput kazali: “Bosna je i teška zemlja”? - Preteška! Naličje naše lijepe vezanosti i ljubavi za Bo­snu često je besmisleno gorda samodovoljnost, zatvorenost u se, samoizoliranost, strah od novoga i modernoga, što su sve samo uljepšana imena za – provincijalnost i inertnost. Ja to mogu razumjeti i objasniti. Katkad čak i opravdati. Bosna je oduvijek terra interior – unutarnja zemlja bukvalno geofizički i geopo­litički, ali i psiho-mentalno. Međutim, moja sposobnost razumijevanja i objašnjenja samo me još više unazađuju, ako i na trenu­tak podlegnem njihovoj mračnoj slasti. A ta borba je svakodnev­na. Zato je Bosna teška zemlja. Jer istodobno uzvisuje i vuče na dno. A njezino dno je strašno duboko i strašno mračno. Vi pišete da cjelinu kulturnoga i duhovnoga života Bosne i Hercegovine u otomanskom razdoblju odredjuje religijsko-konfesionalni okvir, te da ova činjenica ima prvorazredan značaj za sagledavanje prirode i puteva razvoja bosanskohercegovačke kulturne tradicije. Koji se kulturni krugovi izdvajaju po značaju u prošlosti, a šta je u Bosni danas? - Kako rekoh, Bosna je u proteklih pet stoljeća mala, tije­sna pozornica triju velikihcivilizacija: zapadnoevropske kršća­nske, orijentalno-islamske i bizantsko-pravoslavne (uz četvrtu, sefardsko-hebrejsku komponentu, tanku ali dugotrajnu i zanimlji­vu). Sve su one, s izuzetkom četvrte, svaka u svoje vrijeme ustanovljene nasilnim vojno-političkim sredstvima, i svima njima centri, kulturni i politički, bili su daleko izvan Bosne. Sve su, takoreći do jučer, funkcionirale kao religijsko-konfesionalni su­stavi, gdje je religijska institucija i organizacija bila sinonim s jedne strane za cjelinu svake od tih civilizacija, a s druge strane za pripadajući bosanski etnos-naciju. Sekulariza­cija i emancipacija je i u svjetskim relacijama mlad proces, a u nas pogotovo. Zato je logično da u genezi i strukturi bosanskih kulturnih-vjerskih-nacionalnih tradicija nezaobilazno mjesto zauzimaju elementi konfesionalne kulture, u svatri varijeteta, u svakom od njih na svoj posebni način. Jedi­no nije logično to zanemarivati, ili još gore, htjeti to učiniti nepostojećim, kao što se to u nas htjelo obaviti zauvijek marksi­stičkim dekretom. Sekularizacija je, naravno, u moderno doba učinila svoje u kulturotvornim i mentalitetskim preobrazbama, i taj proces traje. Nekadašnja čvrsta normiranost i međusobna izoliranost triju civi­lizacijskih kompleksa jest stvar prošlosti. Ali oni – kao duhovno i simboličko naslijeđe i stvaralačko sredstvo raspoznavanja – upravo danas imaju veliku kreativnu priliku. Oslobođeni od normativne obaveznosti, i – neuništivi kakvi jesu – preseljeni u pod­ručje individualne kreativnosti, gdje su moguća najuzbudljivija ukrštanja i simultaniteti. Zato bi se, shematski uzevši, moglo reći da je kulturni iden­titet Bosne danas istodobno još uvijek prepoznatljivo trostruk, a već i vidljivo jedinstven, sintetiziran. U intervjuu za Naše dane od 24. novembra 1989. godine govorili ste o tome kako naša “duhovna klima do danas nikad nije bila pogodna za kritičnost i nezavisnost; ona je uvijek bila par excellence antiintelektualna”… - Kritičnost i nezavisnost (dakle, i intelektu­alnost) za uvjet imaju – individualiziranost, individualnu (a ne spolnu, ili političku, ili klasnu, ili nacionalnu, ili religij­sku, ili bilo koju drugu kolektivnu)  emancipiranost. Do dana današnjega naša povijest je povijest dominacije ko­lektivnoga nad individualnim, institucionalnoga nad konkretno­-pojedinačno živim. Imena je mnogo, sva su međusobno zamjenlji­va: Crkva, Domovina, Država, Nacija, Ideja, Partija, Vođa, Bolje Sutra, Samoupravljanje… A s druge strane, ispod svega toga, još se nismo odlijepili od neke vrste patrijarhalno-tribalne kul­turne matrice, u kojoj je znak individualiteta – znak za uzbunu! Zašto se onda čuditi tobože neočekivanoj provali tribalisti­čko-kolektivnoga duha, zasnovana na mitsko-iracionalnim obrasci­ma ponašanja, što evo već nekoliko godina – pretvoreni u agresi­vni politički program – haraju Jugoslavijom, sve kličući dese­teračke zazive na Osvetu i Krv, obeznanjujući se od zanosa nad Veličinom i Žrtvom Svojega Naroda! Kako se čuditi, ali i kako ne premirati od straha i od stida! I među intelektualcima Jugoslavije danas se nerijetko uočavaju podjele po nacionalnim linijama? - Najstrašniju i najiskreniju rečenicu (strašnu upravo po iskrenosti), koju sam čuo otkako znam slušati, izgovorio je inte­lektualac, k tomu lirik, čeljade s odnjegovanim kozmopolitskim imageom, odbijajući mogućnost razgovora s kolegama-piscima dru­ge nacije, pozvanima u goste na razgovor, prije 2-3 godine: “Gospodo, mi smo u ratu!” (Milan Komnenić albanskim kolegama s Kosova 1987. godine u Klubu književnika u Beogradu. – Naknadna opaska, I. L.) Jasna artikulacija jedne paroksističke dos­ljednosti; klimaks apoteoze plemenskoga kolektiviteta i krajnja negacija intelektualnosti. Slijedeći korak ne može biti ništa drugo nego – da padne krv. Za Svetu i Pravednu Stvar, kao i uvijek, naravno! Među nekolicinom bosanskohercegovačkih intelektualaca nedavno ste potpisaliZahtjev za ostvarivanje temeljnih načela Deklaracije ZAVNOBiH-a. O čemu se zapravo radi? - U toj Deklaraciji iz 1945. godine na jednoj stranici tek­sta formulirane su sve ključne stvari u odnosu između čovjeka i društva, vlasti: osnovna ljudska prava, pravo političkoga orga­niziranja, slobodni izbori, privatna svojina i poduzetništvo, sloboda vjeroispovijesti, sloboda štampe… To je dokumenat ustavnoga ranga i statusa, a 45 godina niko za njega nije ni znao! Zanimljivo pitanje: kako je to bilo moguće? Je li napros­to zaboravljen? U “revolucionarnom zanosu”… A još zanimljivije: ako se je znalo da je pravljen zato da ubrzo bude zaborav­ljen, čemu je služilo i što je predstavljalo njegovo donošenje? Trenutak Povijesti, ili farsa taktike! Bilo kako bilo – kolika se silna društvena energija s njime izgubila, i koliko je te energije sad iznova potrebno da se njegovi postulati počnu ostvarivati!…