Ivan Lovrenović

U izdanju tešanjskoga Centra za kulturu i obrazovanje upravo je izašla knjiga eseja i književnih kritika Ljiljane Šop Deo moga života. O književnosti Bosne i Hercegovine. To je dvjestota knjiga u bogatom izdavaštvu Centra a stotinutrinaesta u njegovoj odličnoj književnoj ediciji „Gradina“. Iza svega kao organizator i urednik, to je već svima u svijetu knjige nadaleko poznato, stoji Amir Brka, duša Centra, pjesnik. Ovdje donosim autoričin uvod u knjigu, i zapise o knjizi profesorā Envera Kazaza i Muhidina Džanke. (I. Lovrenović)

Ljiljana Šop

POLA VEKA NESANICE NAD "SLUČAJNIM OTKRIĆIMA"

Ovo je čak i meni čudna knjiga. Nakon što je iščitavam da bih joj napisala predgovor koji bi čitaocima trebalo da rasvetli ono što je i za mene samu u mnogo čemu maglovito, čini mi se da ju je više pisao moj život u različitim vremenima i prostorima, katkad i slučaj, pa tek onda ja. U njoj sagledavam i vremeplov vlastitog života, pogleda na svet i književnost koji su se, naravno, polako menjali i nijansirali u skladu sa sticanjem novih znanja, iskustava, donekle i ukusa. Ako na život i nisam uvek mogla da utičem, na neke stvari koje sada doživljavam kao tehnička pitanja dok pokušavam uz pomoć prijatelja "prikupiti" tekstove pisane pola veka, svakako jesam. Uviđam da sam mogla i morala biti sistematičnija, ambicioznija, ili, ako problem banalizujem, npr. sklonija kompjuteru koji sam predugo izbegavala. Otpor prema pohranjivanju podataka o svom radu na "sigurna mesta", učinio je da je (za moje sadašnje "istraživačke" snage) mnogo tekstova, koji bi danas prirodno pripadali ovoj knjizi, pogubljeno ili barem meni iz današnje portugalske perspektive nenalazivo.

Komedijant Slučaj je, s druge strane, učinio da tekstova o nekim ključnim piscima iz perspektive ove knjige, poput Ive Andrića i Meše Selimovića, u knjizi nema, što bi bilo prirodno jer sam odrastala uz njihova dela, meni lično veoma važna, ali bitna i što se Bosne tiče, jednako kao i uz Krležina kada je o Hrvatskoj reč, ili Miloša Crnjanskog ako je Srbija u pitanju. Sve što sam usmeno izgovorila o njima u prostoru bivše Jugoslavije ili u Evropi nigde više ne postoji, ili barem ja o tome ne posedujem bilo kakav trag. Kompletna moja kritičarska (i)storija – ne volim niti upotrebljavam reč karijera u ovom kontekstu – započela je pre tačno pola veka. Nekako se moralo početi, i ja sam to učinila koncentrisavši se na svoju stvarnost u liku bukvalne savremenosti. Jednostavno sam mislila da su pisci tih i još ranijih vremena moja lektira, te da ću početi s pisanjem i objavljivanjem iz središta književnog sveta kojem sam neposredni savremenik, i da će to praćenje i pokušaj vrednovanja tzv. tekuće književnosti biti osnovna misija mog života. Povremeni povratak u sve što je istorija književnosti pre nego što sam se uključila u njen tok vrednujući je pisanjem, smatrala sam, biće prirodan. Danas mi to deluje kao da sam mladalačkom nepažnjom i neiskustvom izgubila iz ruku dragocene kamenčiće iz bitnog mozaika, premda je to neizbežno jer svaki je mozaik sa stanovišta pojedinca nedovršiv i nesaglediv.

Bitku da se isključivo književnošću bavim celog života, smatram mojom prvom i odlučujućom pobedom u ličnom, porodičnom, društvenom, profesionalnom, feminističkom i ko zna još kojem ratu koji je, valjda, generaciji rođenoj sredinom prošlog veka bilo neophodno i neizbežno da vodi ako odluči da menja stereotipe i kreira vlastiti život bez predrasuda i priklanjanja autoritetima ili "mišljenju" većine. Skoro do svoje devetnaeste godine nisam srela nikog ko bi zaista mislio i verovao da je čitanje ozbiljan posao, da se može (pre)živeti ako radite tako "beskorisnu stvar", a posebno kad shvate da nemate želju predavati književnost, čak ni na fakultetu! I danas se tome čudim, iako uviđam da se naše društvo, mapirano na jugoslovensko, a potom na njegove delove, uprkos različitim istinskim i prividnim progresima, suštinski nije odmaklo od takvog "pogleda na svet". U mnogo čemu je postalo čak i nezainteresovanije za književnost i kulturu uopšte nego npr. sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, govori mi vlastito iskustvo.

Kako god, tekstove decenijama rasute po novinama i časopisima nikada nisam zamišljala među koricama knjige kao moguću, održivu celinu. Deo tekstova nastao je jer sam nekoliko godina učestvovala na izuzetno dobro organizovanim naučnim skupovima, uglavnom u Tešnju, ali i u Sarajevu, drugi su objavljivani u novinama i časopisima koji su nakon izvesnog vremena, prećutno ili dogovoreno, očekivali moje redovne priloge... Ipak, da nije bilo inicijative i poziva Amira Brke da "skrojim" ovakvu knjigu u meri u kojoj je to realno i tehnički izvodivo u datim uslovima, na čemu sam mu iskreno zahvalna, ne bi bilo ni ovog simboličnog načina da se vratim u prostor u kojem sam se rodila i provela devetnaest godina života. U doba kada je zaiskrila moja glad za čitanjem, jednaka potrebi za disanjem, a potom i za pisanjem o pročitanom.

Činjenica je da sam počela objavljivati kritičke tekstove 1974. godine, te da ova knjiga, više slučajno nego proračunato, obeležava svojevrstan lični jubilej, pola veka kontinuiranog književnokritičkog delovanja. Kao što u njoj nema tekstova koji joj po svim kriterijumima podnaslova prirodno pripadaju, a koje nisam uspela pronaći, tako u njoj nema, što me profesionalno muči, ni tekstova o Miljenku Jergoviću, Damiru Uzunoviću, Darku Cvijetiću, Semezdinu Mehmedinoviću, Lani Bastašić... Tekst o Jergoviću spremala sam za naučni skup u Tešnju kada mi se život munjevito promenio i odveo me u Portugal, a ostale pomenute pisce, sticajem okolnosti i brigom moje kćerke za ovdašnju kućnu biblioteku, čitam u Portu sa velikim zadovoljstvom, ali i žalom što nemam vremena i energije da postanu deo ove knjige.

(Porto, juni 2024. godine)

Enver Kazaz

KNJIŽEVNA KRITIKA KAO NAJLJEPŠA KNJIŽEVNOST

Kada jedna od najvećih kritičarki južnoslavenskog govornog područja objavi knjigu o književnosti Bosne i Hercegovine, to je nesvakidašnji događaj koji ulazi u književnu povijest i osvjetljava je iz novog ugla. Taj ugao je danas, kad se ta književnost akademski i nacionalistički rastače, predragocjen za ovu književnost koju kanonska kritičarka ovjerava svojim ogromnim autoritetom. Na drugoj strani, Ljiljana Šop je strasna interpretatorka književnosti, s ogromnim teorijskim obrazovanjem i interpretativnom imaginacijom, ali i esejistkinja koja o književnim djelima misli iz konteksta svjetske biblioteke. Spoj tog znanja i kritičkog talenta čini ovu knjigu jednom od najvažnijih za književnost Bosne i Hercegovine. Ljepota i vrijednost svakog književnog djela o kojem je pisala poklapa se sa ljepotom i vrijednošću autorkinih tekstova, a to znači da se književna riječ prelila u kritičku i da smo u ovoj knjizi dobili ono o čemu mnogi sanjaju – književnu kritiku kao najljepšu književnost.

Muhidin Džanko

VAŽNA KNJIGA ZA KNJIŽEVNOST BOSNE I HERCEGOVINE

U kulturološkom smislu, Ljiljana Šop je istodobno i apatridna i višepripadna kritičarka. Po rođenju, pripada kulturi Bosne i Hercegovine; po obrazovanju i mjestu kritičke afirmacije i sazrijevanja, pripada srpskoj kulturi; ali, po tematskoj raznovrsnosti i po opsegu svoga književnokritičkoga opusa, ona je univerzalna, mundijalna intelektualka, koja je svoj visoki književnokritički renome dosegla u velikoj i kulturno veoma razvijenoj sredini kakva je bila Jugoslavija i njezin glavni grad Beograd kao centar i generator svih književnih zbivanja na prostorima Balkana. Zato smatram posebno važnim i Ljiljanino zanimanje za kritičko promišljanje i valoriziranje pisaca i knjiga u Bosni i Hercegovini. Po tome je i specifična knjiga Deo moga života, jer ona predstavlja bosanskohercegovački ciklus njezinih kritičkih ogleda, u kojima je pisala o piscima iz različitih književnih generacija.