Ivan Lovrenović

Izašla je nova pjesnička knjiga Amira Brke: Akcidentalne sintagme (Biblioteka "Gradina",knjiga 117, Tešanj 2025). Pogovor je napisao Miljenko Jergović.

Osnovni problem tumačenja poezije postaje to što ne bismo trebali govoriti o stilu i stilskim figurama, o stihu, sroku i ritmu, niti o onom što u formalnom smislu karakterizira pojedinu pjesmu ili pjesništvo. Ne bismo, dakle, trebali govoriti o onom o čemu se obično govori i o čemu predaju profesori, nego bismo, ako je to moguće, bili dužni nešto reći o onom što se javlja kao ideja neke pjesme ili pjesništva, te što istovremeno pripada prostranstvima doživljaja, one u kritici već odavno i nepravedno prezrene impresije, i misaone i idejne – nećemo reći ideološke – strategije pjesnikove.

Amir Brka je kroz posljednjih nekoliko svojih (inače, redom, različitih, katkad i nesrodnih) pjesničkih knjiga u ovom čitatelju stvarao neki neobičan dojam, koji bi nakon Akcidentalnih sintagmi, gdje stvar biva najprisutnija, konačno mogao biti i izrečen. Ali za takvo što nužan je duži uvod, koji, molim vas, da podnesete i ne smetnete pritom s uma kamo smo tim putem krenuli.

Brka je otpočetka u svom pjesništvu bivao u stanovitom otporu prema svemu lokalnom, mjesnom, pa i akcidentalnom. U njegovim pjesmama rijetko su se, ili nikad, nalazili toponimi i osobna imena (naročito imena suvremenika, osim u pokojoj posveti), ili konture konkretnoga prostora u kojem on živi. Kad bi se kojim slučajem odnekud pojavio izvanzemaljski tumač pjesništva, nekakav dobri i plemeniti ET, i kad bi mu se predočile Brkine pjesme, a da mu se prethodno ne kaže ništa ni o pjesniku, ni o njegovu podrijetlu i zemlji iz koje je potekao, on bi u njemu vidio samo nekog post-antičkog neo-klasicista koji je, vjerojatno, odnekud s Balkana i iz Bosne, ali je uglavnom nemoguće ustanoviti je li ponikao iz balkanskog muslimanskog, zapadno-kršćanskog ili istočno-kršćanskog dijela. Možda bi taj ET, s hermeneutičkim pjesničkim ambicijama, na kraju lucidno zaključio kako je riječ o židovskome pjesniku, jer samo bi, valjda, neki Židov bio u stanju u pjesmi neoklasicističke strukture, koja katkad slijedi forme antičkoga pjesništva, ali ih češće simulira, imitira, izmišlja, s takvom sigurnošću i unutarnjom snagom i silinom zauzimati kulturološke pozicije islamskih pa kršćanskih učenja, čas jednu čas drugu, ili riječ za riječju, jednu pa drugu. I samo bi neki Židov, pomislio bi moj lirski izvanzemaljac, istodobno mogao biti tako oslobođen svih lokalnih korijena ili svakog sidra, upetljanog u vlastito čovjekovo korijenje. Onoliko koliko bi u zbilji bio u krivu, naš ET, toliko bi u nekom višem i uzvišenom smislu on bio u pravu.

U svom usporednom utjelovljenju, Amir Brka je tešanjski polihistor, kroničar, bilježnik, arhivar i sakupljač svega važnog lokalnog. I pritom, u ova smutna i bezrepa postdejtonska vremena, jedan od najvažnijih okupljača cijele ili, bolje je reći, sve Bosne. U oba ta posla on se bavi isključivo onim što je lokalno i mjesno, te što je u nekom bolnom i sudbonosnom smislu akcidentalno, jer i ne postoji ukoliko nije ugrađeno u druge i u Drugoga, i ako nije prisutno u nekoj široj, po sebe spasonosnoj supstanci. Sva Brkina životna izvanpjesnička misija zasnovana je na utopističkom nastojanju supstancijaliziranja vlastitog svijeta. Ovaj mu je čitatelj na tome duboko zahvalan, jer je riječ i o njegovu, čitateljevom, svijetu. Ali mu je i uzbudljiv taj moment suštinske opreke dvaju Brkinih poslova. Ili privida opreke.

Ali nije to, čini se čitatelju, a svojim mu nalazima potvrđuje ET, osnovni razlog zbog kojeg Amir Brka u svome pjesništvu sustavno izbjegava sve lokalno, i što svoj glas vrlo visoko stilizira, tako da ga nadglasati ne može graja takozvanoga stvarnog svijeta. Osnovni razlog je, naravno, u unutarnjem čovjekovom nagonu, u onom što ga čini baš takvim pjesnikom kakav Brka jest. No, postoji u svemu još nešto što ovoga pjesnika snažno upućuje na tu stranu. Biti iz Tešnja, a biti pjesnik, pomalo je kao biti iz Firence ili iz Ravene, pisati poeziju, a ne biti Dante. Musa Ćazim Ćatić tešanjski je pjesnik, bujnog talenta, visokih ambicija i često lokalnog oblikovanja svijeta. Čak i ono što u Ćatićevo vrijeme nije izgledalo lokalno, s protokom je vremena postalo lokalno. A povijest je tako učinila, tako je učinilo vrijeme, da je sve ono što je predstavljalo bit i puninu njegova svijeta u međuvremenu postalo sporedno ili u boljem slučaju – akcidentalno. Zemlje, društva i svjetovi koji nemaju povijesni kontinuitet – dakle, svi mi ovdašnji s našim žalosnim malim svjetovima! – bivaju osuđeni da im sve univerzalno u budućnosti postaje lokalno, a sve važno biva sporedno. Tako je dragi Musa Ćazim postao lokalni tešanjski pjesnički parafenomen. Ili jedan lijep mezar, okružen mezarima.

Sljedeći ozbiljni tešanjski pjesnik mogao je postati veliki pjesnik samo ako izbjegne to da Ćatiću pjeva terce, ali i da bude pjesnik tešanjske čaršije. Pritom, u ovome postoji i jedan paradoks: da nije Ćatića u tešanjskoj čaršiji, bilo bi i zamamno i privlačno biti pjesnikom jedne čaršije. Takvih, uostalom, u nas nije ni bilo, jer, izuzev Sidranove Sarajevske zbirke, teško bi se mogla naći i zbirka posvećena nečemu vrlo mjesnom i lokalnom, na način na koji je Antologija Spoon Rivera posvećena jednom groblju. Brka je, naprosto, morao biti tako širok i velik da u njegova pjesnička njedra stane sav Musa Ćazim Ćatić, što ni na koji način nije lako. Ni u socijalnom, ni u emocionalnom, a ni u književno-estetskom smislu. Što se ovog čitatelja tiče, a i što se tiče njegova izvanzemaljskog pjesničkog tumača, Amiru Brki to je uspjelo na neki začudan i uzbudljiv način.

I onda je, u posljednjih nekoliko knjiga, bez obzira na to što se u Brkinom načinu i pristupu ništa nije promijenilo, bez obzira na to što se samo dodatno usložnjavala kompleksna cjelina njegovih pjesničkih, stilsko-estetskih sredstava, čitatelj počeo u ovog pjesnika iščitavati neki živi i vrlo konkretni svijet. Hoćemo li ga nazvati lokalnim? Možemo, ali i ne moramo. Jer to možda jest neka izvanzemaljska Bosna i neki vasionski Tešanj, stilizirani kao da je od njih prošlo dvije tisuće godina, i kao da ih je uobličio neki rođak Marka Valerija Marcijala. Ali ono što je svakako začudno jest da se u tako prestiliziranom Brkinom prostorno bliskom svijetu ljudi, njihove naravi i običaji, pa i politike, ideologije i sva svjetska zla, počinju razaznavati na jedan posve novi, vrlo prisutan i živ način. Njegove pjesme u Akcidentalnim sintagmama djeluju kao izvještaji o stanju stvari, ekspertize o sumraku svijeta, nabujali epigrami o ljudskim naravima, koji djeluju tako uvjerljivo da će jedna čitateljica iz moje neposredne blizine pjesnika upitati a je li stvarno postoji lik iz pjesme. Za pjesnika je, doista još iz Marcijalovih vremena, takvo pitanje ili uvreda ili oblik počasti. Uvreda je ukoliko se, što je kroz povijest mnogo češće, radi o sitnom političkom sumnjičenju. Počast je, međutim, ukoliko je riječ o stvarnom doživljaju. O senzaciji da je, evo, živ čovjek išetao iz pjesme. Ili da se pjesnički lik utjelovio i ovaplotio.

Divna je, u našim lijepim životićima antologijska, recimo, pjesma Mediokriteti. U njoj, kao i drugdje, Brka se služi starim pedagoškim, retoričkim i književnim lukavstvom: o pojedinačnom govori putem općeg. Za takav način govora pjesnik u današnje vrijeme mora vladati ne samo tradicijskim umijećima i znanjima nego i vrlo suvremenim, aktualnim lukavstvom uma. Počinje ovako: "Znaju biti i plinoviti, čak i, čudom, agregatno tečni,/ ali kad sve jedanput mine, samo oni ostat će vječni,/ jer svakoj su životnoj neprilici sasvim prilagodljivi", da bi nas zatim proveo kroz moćan i raskošan retorski iskaz, koji bismo čitali glasno, ili bismo, još radije, da nam ga dobar čitalac – neki ovovremeni Ljuba Tadić! – naglas čita, i onda nas privodi ovakvom kraju: "cilj je, zapravo, i zvijezde na nebu sasma da zgasnu/ Pretvarajući se kako otajstva i najskrovitija poznaju,/ vascijelu ekumenu smišljeno preobraćaju u mrtvaju/// Bilježiš, stoga, da tek mediokriteti trepere u svijetu;/ i dok slutiš kako će uskoro da porobe cijelu planetu,/ ostaješ meteorit koji plamti u svome samotnom letu".

U tom preobraćanju ili već i preobraćenju ekumene svijeta u mrtvaju nešto je što bismo u ove dane – a kraj je augusta kad kolovozi su puni turista koji se vraćaju iz ljetnog sna u jesenju zbilju – kada američki pajac žudi za Nobelovom nagradom za mir, pa tvrdi da je donio mir između Azerbejdžana i Albanije, mogli istaknuti kao konačno dokinuće jedne civilizacije. Pritom, Brka se poigrava značenjem riječi ekumena. U antička doba, ekumena su Sredozemlje i Bliski istok, dakle sav, za Grke, u to vrijeme poznati svijet. (Premda su oni znali da iza tog svijeta postoji još svjetova...) U modernom značenju riječi, ekumena je sav stalno naseljeni dio Zemljine površine. Pritom, pod pojmom naseljenosti uporno se misli – ljudima naseljen. Riječ se, međutim, najčešće koristi i, prema tome, najbogatije asocijacije pruža, u teološkom, kršćanskom značenju pojma: ekumena je u predraskolno doba bila ukupna zajednica svih kršćanskih vjernika. Svega je toga u preobraćanju ekumene u mrtvaju. Nije to djelo velikih zločinaca, nego osrednjih ljudi, mediokriteta. Oni trepere u svijetu kao zvijezde na noćnom nebu iznad istočne Ukrajine i Gaze. Kao zvijezde na noćnom nebu iznad ugašene Zemlje.