Ivan Lovrenović

U neku ruku, ovaj „Ex Tenebris“ predstavlja svojevrsnu autorsku antologiju „tekstova i esejističkih zapisa“ koje je pisac objavljivao u razdoblju između 1990. i 1996, a prenio iz već tiskanih i proslavlje­nih knjiga „Ex tenebris, sarajevski dnevnik“ (Zagreb, 1994.) i „Bosna, kraj stoljeća“ (Za­greb, 1996.). Pisac je i ovoga puta želio da se njegova knjiga ponaša kao kronika „pa su zato podaci o vremenu nastanka odnos­no objavljivanja tekstova važan dio njezine strukture“. Lovrenović, kako naglašava u „Uvodnoj napomeni“, cijeli ovaj novoizašli svezak doživljava kao kroniku, uključujući i deset svojih intervjua na njezinu kraju. Na taj način čitalac bi ga mogao doživjeti kao kroničara sarajevskog pakla. Ali, njegovi su zapisi više od kronike uto­liko što je Lovrenović više od kroničara. Oni imaju onu bolnu otvorenost zbog koje se vraćamo Kafkinim ili Camusovim dnevnič­kim bilježnicama. U nekoj svemirskoj skromnosti, i to u času suočenja s nestan­kom, pisac je uspio prevladati mučenika, sebe, i progovoriti o drugome, svom ljud­skom bratu. Kako opsada Sarajeva sve više postaje tekstovima o njoj, tako Lovrenovićevi tekstovi zauzimaju specifično mjesto u opisu grada koji stoji onakvim kakvim smo ga znali samo na – papiru. Bolna nemoć pojedinca koji stoji pred spaljenom ruševinom Vijećnice, ili konstatira „svijet bez mosta“, ostaje i stoji po snazi Lovrenovićeve riječi.