Ivan Lovrenović

Za stolom u kuhinji,
k’o od majke rođen, sjedi A. Z. 
i pije rakiju.

U sobi postaje veoma zagušljivo.
Platneni koferi koprcaju se na podu.
Tromi glas golog duhandžije 
drhtav je kao krug kredom 
nacrtan na stolu. 

A onda tu je i problem odlaska 
koji bi trebalo razmotriti.

Cipela spremna za dugi hod
neumoljiva je kao satni mehanizam
koji pokazuje nestalnost vremena
ili poriče sveukupno postojanje čovjeka.

Svjetlost zvijezda još uvijek 
privlači providno cvijeće,
historia non est magistra vitae 
ni čovjeku ni zvjeri, 
jer granice ljudskog nemara 
stvarno su nepoznate.

Naši su starci oduvijek govorili 
da je ova natmurena država 
najnesretnije mjesto na zemlji.

Nadbiskupi, reis-efendije i vladike 
u svojim prostranim odeždama 
pred tv-kamerama objašnjavaju 
zašto je trava zelena,
zelenija od bića iz sf  filmova.

Fabrike novina rade danonoćno,
proizvode najjači opijum za mase 
i onda se ljudi nezadovoljni okupe,
pa zabljesne svjetlost logorskih vatri, 
pa ulice opašu bodljikavom žicom.

Zločine koji budu učinjeni 
amnestrirat će nova država.

U đavoljoj muzičkoj kutiji,
ima dovoljno mjesta za podla lica,
jer započeto dovršiti treba,
i koga je briga što će se opet 
kotrljati glave niz ulice.