Ivan Lovrenović

(Fragmenti)

                             *

Prstima nervoznim podižem i oko sebe odbacujem
debele listove kože, jedan za drugim, sve dok
nisam stigao do kosti. Najprije, tu kao da je bila
duboka ozljeda, podliv krvi, kao poslije kakva udarca
teškom pesnicom, pa se modrocrvena tečnost
zgrušavala, a nad njom meso i koža lica odumirali.
Sada je to potpuna trulež, koju s gnušanjem
odstranjujem, sloj po sloj, pa se oko već ne naslanja
na drugo nego na golu kost. Ni disati od groznoga
doživljaja već ne mogu, a mali me sinčić tad zagrli,
i poljubi me baš ispod uspaničena oka. Zasigurno
bi, da ga imam, učinio tako. – Eto kakav si ti, u stvari
– ženin začujem glas. Tako bi, neminovno, da postoji,
kazala ona. Ne znam: javu mi tumači, ili sablasni san.

                                    *

Ne odlazim pred ogledalo: pređem samo ponekad
prstima, i osjetim kako se prastari mladi lik povraća.
Nad rupama, lijevo i desno, sa obje strane lubanje,
već su iznova solidna ušesa izrasla, na jagodičnim
se kostima i niz vilicu epiderma iz sebe sama
vaspostavlja, zaravnavaju se mišlju brazde na čelu,
paukova skida zabrinuta mreža što na rubovima
očiju spletena bijaše, u njima razbistravaju modrine
i zelenī se dubokih jezera mir, te više nisu isušena
zemljana dna nepotrebnim nasipima zasvođena,
ulijevo zakrivljeni crveni dimovod disalom
neočekivano postaje kojeg se pod imenom nos
prisjećam, to i usta iz čeljusti izmiču, stisku donedavno
ugljenih, sad opet bijelećih se zuba utekla, od
neljubljenih se rumenih usana brada spušta u muški
prkosni položaj, dolje, pod njome, na šiji što se zateže,
unazad, unutra se guka ogromna povlači do mjere
po kojoj i ja Adam bijah, a to kovitlaci gustih vlasi
sve uokviruju čija se pepeljastosiva u zlatnožutu boju
promeće. Vrijeme će, nesumnjivo, biti uskoro
samoubojstvo da se začne još jedno, jer ispražnjena
čeka postelja, na jastuku uklesanoga imena.

                                   *

Odakle preda me stiže smućeni ovaj pejzaž?
Zimzelena šuma, pod suncem zatamnjenim,
bodlje mi pruža da bih vidio bolje: kroz njene
se igle na osobit način u svijet ući može kako
ne bi rasječen bio kao što meni ukazuje se sada.
A trava, ona veli: "Vidiš li, vidi, čovječe, da
motriš mene, a ne vidiš niti sebe? Pa zar ćeš
nevidom takvim prozreti moje vlati, a već duša
se tvoja omamljena klati?" Opipam i kamen, gle:
pa on je plav, i poput tijesta mehak! Zašto su
tako mi tvrdi odjednom prsti? Na vršcima mala
su im okca; lov na njih, pod prijetnjom smrću,
zabraniti treba, pod stijenjem, u moru, gdje inače
se kriju. Žitko je blato neba, kroz koje zbunjenu
guram glavu. "Ne kušaj zalud doći gore gdje
samo ja imam stan!", dovikuje mi riječ koja pluta
ponad duha Božijeg što je na dno bare pao.

                                   *

Kao u kozmički centar, zariven mi je u tjeme oštri
šestar koji močvaru opisuje krakom drugim, žbunje
i čestar što prijetnju znače gradu čijem se obodu
prislanjaju, jer u nj da prodru i zaposjednu ga
vječito sanjaju. Korov se spretni ustrajno kroz
limes provlači, no mještani su oduvijek umjeli
pronaći protuotrov, ali stiglo je ono kobno doba
kad svijet preuzima iz flore fauna, pa osorno sada
zapovijeda, šepureći se poput pauna. Stoga uzmičem,
skrivam se kojekuda, ustrašen bježim: pred onim što
se zbiva unezvijeren se ježim, jer nisam junak da se
oduprem, ponešto samo zabilježim. Mutant je sliku
podrio, načet je i suhozid utvrde stare, vije se nad
njome crni stijeg, mrzovoljni oblaci dima po nebu
žvrljaju, dok poklonici idola usred grada ležerno
čavrljaju. I pada, lelujajući, ravnodušni snijeg.

                                    *

Pod mojim prozorom je drvo, ali ne bih mogao
kazati da li raste ili tu, tako, već godinama stoji.
Debelo mu je deblo, ali kratko, a na njemu
široka je krošnja, iz koje su se, kao ruke, k nebu
ustremile tanke šibljike: desetina ih je, i one se,
opet, svaka za se, pri vrhu okončavaju krošnjom,
malom, ali krošnjom, nesumnjivo. Često ga
gledam, ali ne bih baš mogao spokojno ustvrditi
da ga doista vidim. A sad je, maločas, pored
njega na romobilu projurio nepoznati dječak,
i ja ga, odjednom, opazih, te postah svjestan
da tu, pod mojim prozorom, odavno stoji, eto,
nekakvo drvo, mada ne znam zašto, i, pogotovo,
ne razumijem zbog čega sam to i zapisati poželio.
I, posebno, ne mogu objasniti odakle mi pomisao
da bi se to šiblje i s rukama usporediti moglo.
(A ono ne bijaše romobil, nego crveni bicikl.)

                                   *

Rastakaju se obličja i prostori jedan u drugi
ulaze, čudovišna bića izrastaju pred rascvjetalim
očima, nerazgovijetno se spodobe glasaju, kriješte
one i bulazne, iskre duha su naprasno zgasnule,
osvijetljene samo su štange s kojih su, u vječnost
tobože, zagledane barabe, hulje i bitange: u grču
osmjehnute, blazirane im se grimase krevelje.
Basa puk poviješću, ne znav ni odakle je ni kada
pošao, ni cilja kojem se zaputio, ni dokle je na
putu došao, a dok je zlehude sudbine, vukodlaci
i vampiri će svoje ostvarivati želje. Posmatram
kako se odvija storija koju um moj ne poima:
proricali su štošta vračevi, ali nijedan ovakvo
ludilo! O njemu ako bih zborio, mnijenje bi meni
se čudilo, i žigosan bih bio kao nakazna neman,
klevetnik što je i na paklenu objedu spreman.

                                  *

Kao ja gledam tebe, ne vidiš, međutim, ni ti
mene, masko grozna. Rajsko ti ptičje perje, to
pterodaktilsko krilo, školjke nevida očinjeg
zakriljuje, te slijepost je tvoja neznanju ravna
mome. Morima privida plovili, i kroz prašume
kulisa jedno ka drugom rukom zvjezdočatca
ludog su vođeni hodili – da ovdje bi se, nijemi,
sreli. Šta ćemo tu, ti i ja, s nijemošću našom
što podari nam bezimeni Tempus: grimasa
humanoidna moja i neljudsko obličje tvoje što
konoplja oboma nam konopce svijesti razveza?
Nevidom motriti svijet koji se s nama u praznini
zbira, bez nade da jezik ćemo pronaći nemušt
jedno za drugo? Šta – do uzajamno se jesti,
smjerajuć prodrijeti u se, kao u svijet što oko
nas masku pjenušavog pričina tobože riše.

                                 *

Ka smiraju ni s drugima ne uspijevam prići,
a sebi sam najmučniji sabesjednik. Do konca
će dva putnika stići: prvi će poražen, a potonji
ne kao pobjednik. Disput jeste iza čela, ali nije
na pučini uma: prezrena i davno odbačena ta
pitanja sva su. Ali jedno još se njiše na zadnjem
talasu: odakle je izronila burnā ovih sumnji
suma? Ishodišta njina borave li onkraj, ili sva
je drama tek s rođenjem usađena, pa sa njime
svijetlom paklu one skupa banu...? Neuk sam
i beslovesan u toj dvojbi ja isljednik. Štogod
bilo, zasigurno, bol je ova prirođena, nije iz
nje izbavljenja, od iskona sam tragičnik.

                                  *

Činjenica da postojim ja potvrđuje da ovaj svijet
nema nikakvog smisla. Činjenica da postoji svijet
potvrđuje da ja nemam nikakvog smisla. Činjenica
da postojimo svijet i ja potvrđuje da nikakav smisao
ne postoji izvan našega postojanja. Ali činjenica da
smisao ima potrebu biti potvrđen dovodi u sumnju
postojanje svijeta i mene, jer je naše bivanje smisao
već po sebi, te ono ne može biti činjenicom preko
koje se smisao potvrđuje ili niječe. Jer činjenice su
od Boga, i onda već i njihovo postojanje potvrđuje
vlastiti smisao kao pojedinačna egzistencija koja
je apsolutno postojanje posredovala. Pa kada
bilježnik prégleda raspadanja podriva postojanje
smisla, on destruira i samo postojanje, a činjenica
tada više nema. Ne postojimo, tada, ni svijet ni ja,
a potraga za smislom nepostojećeg znači opservaciju
o egzistenciji ništavila koje (se) na taj način tobože
preobraća u biće. I ako prihvatim da je taj proces
posve nova činjenica, uslijedit će, neminovno,
sve nanovo, kao još jedna rekonstrukcija smisla
bivanja nečeg što se, dakle, tek kao zombi ukazuje.

                                  *

Doznah kako i nije baš lako pristati na ništavilo,
mada me ono sretnim učinilo, jer oslobodilo me
opsjena blistavih što sam ih u snoviđu sazdao,
ustrašen, obmane tvoreći s nadom da kroz njih
ću izbavljen biti. Ali, sada, tijelo se moje vraća
iskonu iz kojega se rodilo, a vascijeli species
jadnim se i apsurdnim doima, jer obezvrijeđen
je udes koji od prirode dosuđen mu je, zatim se
u sluđeno krdo preobraća, u stampedo zaošijano,
stoga ću i ja mu, takav, čudnim biti, i neizdrživo
mrskim. I posmatram braću, vjerom slomljenu,
čak i nacijom, posvađanu sa ljudskim bivanjem,
zavađenu sa svojim racijem: uspaničeni, iz sebe
izlaze, od sebe ištući više, a vaseljena u svakom
od njih bivstvuje i samo u njima diše, u svakom
od njih odbrojava vlastite minute. Pa kad se one
potroše, u ništavilu će, blaženi, vječito da šute.

                                   *

Nekoć si, sjećam se razgovijetno, govorio
da se ne plašiš ničega kao svitanja, i da,
premda ni sam sebi ne umiješ objasniti, tako
doživljavaš odlazak. Ali stigao si upravo u to
doba, jutros kad se jedva počinjao razaznavati
život, i ušao, kao glasnik iz daleka, s kišama
smolastim stigao što davno slijepiše tvoje prste,
koji ima neodložnu saopćiti vijest, najvažniji
glas, na koji oduvijek čekamo, da je, recimo,
pronađeno kopno, da se nekamo neizostavno
poći mora, da je, možda, sve propalo nepovratno.
Šta te priječi da kažeš, o jutro! To nije snijeg,
to nemilosno je pjesnikovo sunce što dušu ledi
tvoju – nedostatak samopouzdanja da se ustane
i pođe za tim samoglásnikom, napokon...?

                                    *

U listinama zaboravljenim, odbačenim?, pronađoh
jednu malu pjesmu, ispod koje stajalo je moje ime,
sve zaboravljeno. Bez datuma, bez sjećanja, bez
razumijevanja. Osamostalila se emocija, odbjegla
metafora. Jesu li to riječi u kojima sam bio ja...?
Noćima već sanjam: proganja me ruka, i traži način
da me zgrabi za nešto. Užas straha, kad probudim se,
manje je važan od pitanja za šta bi me uhvatiti htjela
ta ruka. To je problem. Odgovor tražim danju za ono
što se zbiva noću. Osijedio u međuvremenu, ostario,
zaboravio. Ne pamtim šta sam tražio. Ja?

(2005-2025.)