Ivan Lovrenović

Govori, orgulje, slavni orkestar, sve je to u kulturnom hramu Gewandhausa bilo u čast Miljenka Jergovića, čuvenog pisca koji je na otvaranju Sajma knjiga u Leipzigu primio nagradu za intelektualni doprinos razumijevanju Europe

Gewandhaus u Leipzigu jedno je od najvažnijih mjesta europske kulture čije se ime može prevesti kao kuća sukna. No sukno zbog kojeg je postao i sve do danas ostao važan u europskoj kulturi nije sačinjeno od vunenih niti, nego od nevidljivih, u zraku i uhu slušatelja vibrirajućih tonova, istkanih i utkanih u čudesne glazbene krojeve raznih oblika.

Ceh leipziških suknara još je 1781. godine u svojoj zgradi udomio jedan od najstarijih njemačkih i europskih simfonijskih orkestara. Suknarsko ime orkestar će ponijeti i prenijeti i na novi, drugi Gewandhaus, otvoren 1884. Reprezentativna koncertna dvorana bila je za vrijeme Drugog svjetskog rata teško, do neobnovljivosti oštećena u bombardiranjima. Ime Gewandhausa nastavilo je živjeti s orkestrom koji je ostao beskućnik. Sljedeća gotovo četiri desetljeća svirat će u gradskoj kongresnoj dvorani, često i u Leipziškoj operi – ujedno i kao operni orkestar, te u posebnim prilikama u crkvi sv. Tome na Bachovu grobu.

Leipzig je bio u DDR-u, komunističkoj državi koja se ugradila u važan kontinuitet izgradivši orkestru novi dom. Treći i današnji Gewandhaus, otvoren 1981., spomenik je arhitekture tog doba, vanjskim izgledom atraktivan i moderan i danas, osobito uvečer kada kroz stakleno pročelje svojim svjetlom obasja prostrani Augustusplatz. To je novi centar Leipziga koji još omeđuju zgrada Leipziškog sveučilišta i Opera.

Na tom su se trgu u rujnu 1989. ponedjeljkom počele održavati demonstracije čiji će se duh i energija razliti čitavim DDR-om i dva mjeseca potom kulminirati padom komunističkog režima i Berlinskog zida.

Jedna od ključnih osoba tog pokreta, čovjek tolikog ugleda i autoriteta da mu je bilo nuđeno mjesto prvog postkomunističkog predsjednika države, bio je šef-dirigent Gewandhausa, legendarni maestro Kurt Masur. Sva ta povijest i značaj mjesta činili su pozornicu događaja koji je za nas od iznimne važnosti, a dogodio se u Gewandhausu u četvrtak navečer, 18. ožujka 2026.

U tišini, koja je zavladala u punoj dvorani nakon što su prigušena svjetla, najprije su zagrmjele velike orgulje. Pod prstima i nogama orguljaša Michaela Schönheita potekla je “Aleluja” – preludij austrijskog skladatelja Franza Schmidta.

Na orguljama, kao geslo Gewandhausa, stoji latinski natpis: RES SEVERA VERUM GAUDIUM. Može se prevesti i razumjeti na dva načina. Oba su točna i primjerena mjestu: “Istinska radost je ozbiljna stvar”, ili “Ozbiljna stvar je istinska radost”.

Potom su ozbiljne govore, koji su se svaki na svoj način bavili najozbiljnijim stvarima koje nam pričinjaju istinsku radost, održali gradonačelnik Leipziga Burkhard Jung, predsjednik Udruge njemački nakladnika i knjižara Sebastian Guggolz, ministar kulture i medija čitave Njemačke Wolfram Weimer te predsjednik vlade Slobodne Države Saske Michael Kretschmer.

Nakon svih tih odličnika, na pozornicu je izašao i Gewandhaus orkestar, jedan od najboljih na svijetu. Svirao je Rumunjski koncert Györgyja Ligetija, jednog od najvećih mađarskih skladatelja 20. stoljeća.

Pod ravnanjem mlade dirigentice Johanne Malangré orkstar će nešto poslije i zaključiti večer valcerom “Na lijepom plavom Dunavu” Johanna Straussa mlađeg. Razlog za izbor upravo te skladbe bio je književni, jer čitava je ceremonija bila otvaranje Leipziškog sajma knjiga, jedne od najvažnijih manifestacija te vrste u Europi, pa i svijetu, a jedna od glavnih tema ovogodišnjeg sajma je književnost i nakladništvo podunavskih zemalja.

A sada dolazimo do onoga što nije najvažnije samo nama, nego je te večeri bilo najvažnije svima okupljenima u Gewandhausu. Dolazimo do čovjeka kojem su se kao počasnom gostu i razlogu tog svečanog okupljanja obraćali svi navedeni govornici, u čiju su čast svirale i orgulje i orkestar Gewandhausa, kojem je na kraju čestitala direktorica Leipziškog sajma knjiga Astrid Böhmisch i kojem je laudaciju održala srpska i njemačka književnica Barbi Marković.

Njemu se te večeri uručivala velika i važna Leipziška književna nagrada za europsko razumijevanje. Osim za vrijednost samih njihovih djela, ta se nagrada autorima dodjeljuje i za doprinos europskom dijalogu i međusobnom razumijevanju koji su ostvarili svojom književnošću.

Barbi Marković o tom je čovjeku govorila s nježnim i srdačnim strahopoštovanjem. Osobno, dirljivo i dirnuto, duhovito. Govorila je o njegovoj volji i upornosti da svaki dan sjeda za stol i piše priče koje imaju moć svijet podići na jednu višu razinu, koje osnažuju čovječnost. O tome kako svjesno preuzima rizik da zbog svog pisanja postaje meta desničara i nacionalista vlastite domovine. Kako godinama održava platformu s esejima, preporukama knjiga i političkim analizama, podržavajući one koji dolaze i podsjećajući na one koji odlaze.

Govorila je i o rođenom i nenadmašnom pripovjedaču koji “vrvi pričama kao pas buhama”. Nabrojila je samo neke od njegovih velikih i važnih knjiga, koje su prevedene na mnoge jezike, uključujući i njemački. Govorila je o piscu koji nam daruje “razumijevajuće, suosjećajne uvide u najrazličitije vrste duša”. Govorila je o autoru kao jednom od onih “koji ne moraju nikome dokazivati na kojoj strani stoje, jer je jasno da svoju poziciju stalno preispituju i da su srcem uvijek uz slabije, uz druge, uz nemoćne i nezaštićene. Uvijek na strani onih koji nisu željeli rat.”

Zahvalila mu je u ime svih nas, njegovih čitatelja širom Europe i svijeta, što se “u svojim tekstovima bori za ljudsko dostojanstvo” i što mu “očito mnogo toga nije svejedno”. Čestitala mu je na njegovu već desetljećima ispisivanom velikom književnom postignuću.

U Leipzigu već nekoliko godina živi Sara Glojnarić, skladateljica koja piše velike opere za velike njemačke operne kuće. Glazbeni direktor Leipziške opere, one preko puta Gewandhausa, od ove je sezone veliki maestro Ivan Repušić. Miljenko Jergović je književnik kojem se taj i takav Leipzig te večeri do zemlje poklonio i čiji je važan govor o istinskoj snazi Europe s velikom pozornošću odslušao. Tako je za nas iz Hrvatske, kojima je sve to važno, Leipzig te večeri bio i prijestolnica hrvatske kulture, s ljudima zbog kojih smo utkani u to dragocjeno sukno europske kulture i civilizacije. Za razliku od hrvatske države za koju se ta večer nije ni dogodila i koju nije predstavljao nitko, pa je naša istinska radost zbog svih ovih ozbiljnih stvari ostala nepomućena. 

www.vecernji.hr, 23. 3. 2026.