Costica Bradatan: KRIZA KOLEKTIVNOG SMISLA

U Večernjem listu s Costicom Bradatanom, rumunjsko-američkim filozofom, razgovarala je Nataša Vlašić Smrekar povodom izlaska njegove knjige U slavu neuspjeha. Četiri lekcije iz poniznosti u prijevodu na hrvatski jezik. Taj vrlo poticajan razgovor objavljen je 2. ožujka 2024., a ja na nj naišao ovih dana na internetu. U naslovu intervjua stoji Bradatanov citat: „Naša kultura prodaje nam ‘idiotski optimizam’ i jeftinu laž, a mi ih skupo plaćamo“. Ovdje donosim dva mjesta iz toga razgovora. (I. Lovrenović)

 

Populizam je u porastu u Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zemljama. Čini se da su ljudi opčinjeni tipovima poput Trumpa ili nedavno izabranog argentinskog predsjednika Mileia. Kako to objašnjavate?

U knjizi, kao što znate, predlažem teoriju. Danas prolazimo kroz ozbiljnu krizu kolektivnog smisla. Sekularizirani smo, a iako nismo militantni ateisti, izgubili smo pristup velikim religijskim narativima koji su stoljećima ljudima davali osjećaj pripadnosti i egzistencijalne ugode, osjećaj “doma” u svemiru. A s obzirom na to da smo duhovna siročad, politički smo očajni. Zato smo skloni glasati za svakoga tko nam daje makar i iluziju smisla. Budući da je značenje narativne prirode, masovno ćemo glasati za one koji nam govore dobre, zabavne priče. Što histrionskije, to bolje. Što Hitler, Mussolini, Trump, Milei imaju zajedničko? Svi su komičari, histrioni, klaunovi. (Putin nije smiješan, ali ne mora biti dobar glumac da bi uvjerio narod: tajna policija to radi umjesto njega.) Mi ih biramo na vlast ne unatoč činjenici da se bave glupim teorijama zavjere i nečuvenim lažima, nego upravo zato. Teorije zavjere ljudima daju osjećaj smisla u svijetu koji inače za njih nema previše smisla. Ti ljudi govore veliku laž, i značenje koje obećavaju potpuno je lažno, ali to nije važno. Važan je osjećaj s kojim njihovi birači odlaze, a to je iskupiteljski, temeljno religiozni osjećaj.

Zazirete od revolucija, ali postoji li neki drugi oblik kolektivnog djelovanja koji bi svijet mogao učiniti boljim mjestom?

Ima nešto lijepo u tome kad se ljudi okupljaju, spontano, da pomognu nekome u nevolji, ili da odgovore na prirodnu katastrofu – poplavu, požar, bilo što. Na trenutak ili dva – sve dok se ti ljudi ponašaju prirodno, iz svog dobrog srca i nisu “organizirani” na neki formalan način – njihovo je zajedništvo lijep prizor, koliko vrijedan divljenja toliko i nadahnjujući. Ako je to sve, i svi se vrate kući, ljepota nekako ostaje – barem u sjećanju. Ali ako ti ljudi odluče umjetno produljiti svoje zajedništvo – primjerice, osnivanjem neke organizacije ili institucije, ta ljepota počinje blijedjeti. Jer, uz takvu organizaciju dolazi i birokracija i strukture moći, i kojekakva politička postupanja: neki ljudi će htjeti biti glavni, imati moć nad drugima, izdavati naredbe i osjećati se dobro zbog toga. I to je početak kraja. Naše društvene interakcije kvari potraga za moći koja se uvijek ušulja i truje ih.