Ivan Lovrenović

Ivo Lučić (Ravno,1960) jedinstvena je autorska i istraživačka pojava. Vrstan novinar po zanatu, po osobnoj vokaciji posvećenik prirode a unutar toga - specijalist karstolog, „Najviše se bavi percep­cijom prirode, osobito krša. Istražuje mogućnost formuli­ranja holističke znanosti o kršu. Autor je više knjiga o kršu, novinarstvu i ratnim stradanjima. Od 1999. do 2009. vodio je projekt istraživanja, zaštite i popularizacije Vjetrenice u Popovu polju, kad je ta pećina utvrđena kao mjesto s naj­više pravih podzemnih vrsta u svijetu i kandidirana na Popis svjetske baštine.“ - kako stoji u kratkoj bilješci o autoru, na kraju netom objavljene Lučićeve knjige K bosanskom oceanu. Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini (Centar za krš i speleologiju, Sarajevo, Synopsis, Zagreb - Sarajevo). Autor je monumentalne monografije o dinarskom kršu Presvlačenje krša. Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja (Synopsis 2018). 

U uvodu svoje nove knjige Lučić o njezinom nastanku piše:

„Usliši li se bolje molitva pod domaćim bajamom ili pod palmom koja je donijeta s Bliskog istoka? Je li dovoljan razlog za izmišljanje piramida da i mi, eto, imamo svoje Međugorje? Kako se pokušaj brisanja jednog naroda iz svoga staništa vraća kao njegovo planetarno uvažavanje?

Traženje odgovore na ta i takva pitanja vodilo me pri pisanju tekstova u ovoj knjizi, koji su bili objavljivani u Svjetlu riječi od početka 2008. do sredine 2013. godine.

Suradnju je potaknuo glavni urednik fra Ivan Šarčević, koju sam odmah prihvatio zbog razboritosti toga mjesečnika, ugleda franjevačke zajednice koja ga je izdavala, te, prije svega, iznimne prirode Bosne i Hercegovine izložene uništavanju.

Potrajala je znatno duže nego što je bila zamišljena i bila je vrlo ugodna i poticajna. Nije joj naškodila ni odluka najvećeg tadašnjeg sponzora - Elektroprivrede Herceg-Bosne - da kazni Svjetlo riječi prekidom marketinškog odnosa zbog objavljivanja mojih članaka. Završila je tek naprasnom smjenom glavnog urednika fra Drage Bojića. U znak prosvjeda, pridružio sam se skupini od šezdesetak suradnika koji su prestali pisati za tu franjevačku reviju, koja je tada, nažalost, strmoglavila ugled građen više od tri desetljeća.

Tekstovi, od čijeg pisanja je prošlo dosta vremena pa su se neke činjenice i okolnosti promijenile, željeli su dati uvida u to kako se dominantno gleda na neke od nerijetko vrhunskih prirodnih pojava u Bosni i Hercegovini, kako ih se koristi i što bi s njima, s obzirom na sve to, bilo najbolje napraviti.

Općenito, može se zaključiti da je u temeljima tih odnosa često vrlo oskudno poznavanje prirode, ponekad uz bjelodano iskrivljivanje vjere i tradicije, kao i pogrešna i štetna upotreba okoliša.

Serijal je dobio naslov Naš dom, po pjesmi Silvija Strahimira Kranjčevića, i svojevrsni je hommage ljudima koji su ovdje gradili novi svijet, osobito onima koji su dolazili sa svih strana i tu svijali gnijezdo. Naslov serijala poziva na desetljećima napuštenu brigu za zajednicu i njezin prostor, ali i nju nužno moramo revidirati. Paradigma za koju su se žrtvovali mnogi istaknuti ljudi - nacionalna paradigma - toliko se izopačila da danas radi o glavi svim građanima i svim zajednicama u Bosni i Hercegovini.

U njoj je najveća zabluda povijesti dostigla svoj zenit: duboko uvjerenje da je sila, nasilje, ono najbolje što možemo naučiti od prirode. Zalažući se za ekološki pristup, ovi kratki ogledi zagovaraju prijateljski odnos s prirodom.

Za to je ponajprije potrebno uklanjati fatalno neznanje o njezinim univerzalno važnim pojavnostima kao što su krš i njegov živi svijet, ofioliti Konjuha i sličnima. Već bi to bilo poticaj za jačanje prihvatljive strane nacionalnog ponosa. No, jedino je dugoročno ispravno ovo: umjesto projekcije prirode kao nasilja, trebamo se ugledati u sklad koji je u njezinu temelju. Priroda Bosne i Hercegovine je iznimno bogata i raznolika i može biti veliko nadahnuće za gradnju harmoničnih odnosa među ljudima i s okolišem.“

Iz knjige K bosanskom oceanu donosimo ovdje zapis o Aliji Krnjiću.

Ivo Lučić

ALIJA KRNJIĆ. DOBAR ČOVJEK JE DOBAR SVIMA

O Aliji ne znam puno stvari koje obično smatramo važnim za poznanstva. Znam da ima obitelj, kako se zove, par nadimaka, i da mu je na prvom mjestu planina. Nismo nikad razgovarali o obiteljskom i socijalnom stanju. Čak i kad bih sve to doznao, ne bi ga bitno promijenilo u mojoj glavi.

Prijateljstvo je stvorila ljubav prema prirodi. Sretali smo se po obroncima Čvrsnice, razmjenjivali dojmove i dogovarali da nekad odemo zajedno. Alija ne da voli prirodu, on živi za nju i od nje. Ne od njezina unošenja u tijelo u obliku biofizičkih tvari, nego od prirode kao duhovne hrane. Kao da ima neki solarni metabolizam.

Kad smo zadnji put išli po Čvrsnici, ovoga ljeta, za cijeli pakleno vrući ljetni dan, Alija je ponio bočicu vode od 0,33 litre. I nije po­pio svu. Dan je počeo iza četiri sata ujutro, većinu smo ga proveli u pješačenju od doma pod Vilincem preko Plase za Jablanicu i za to vrijeme je jednom jeo - skromno - na Trinjači i zamolio mene da pojedem preostalu polovicu njegove lepinje.

Nema suvišne težine, ali priznam da ni to nije pravo objašnjenje zašto se tako s lakoćom penje i vješto zaobilazi prepreke. U ruci čes­to nosi sjekiru. Ona mu služi kao štap, ali osnovna namjena joj je da presijeca planinarske putove koji zarastu i da ubere drva za vatru.

Osim što ne jede i ne pije, Alija skoro i ne spava. Iako to ne kaže otvoreno, za njega je spavanje gubljenje vremena. U planinarskom domu, u kojem se iskupilo nekoliko grupa od ukupno tridesetak planinara, zadnji je otišao spavati kad je bilo prošlo dva ujutro. Ustao je prije svih, prije svitanja. Zamolio sam ga da i mene probu­di, da pratimo i snimamo izlazak sunca. Ostavljao sam u potkrov­lja doma, na prostrtim ležajevima, planinare koji su duboko disali, okruženi ruksacima, komadima odjeće koja se sušila i drugim ra­sutim predmetima, i dao se za Alijom prema vidikovcu.

Razgrtao je ispred mene klekovinu punu rose. Sunce se već bilo pojavilo na horizontu, ali daleko, negdje daleko na istoku, kao smećkastocrvena kugla, razbijajući tek oko sebe malen dio mraka. Svaku su kleku još podupirali smetovi mrkih sjena. Ptice su pre­skakale iz jednog kraguja u drugi. Ispod nas je zjapio stotinama metara dubok kanjon Dive Grabovice, ispunjen zrnatim mrakom. Kako je sunce dodavalo zlatne, oblijetali smo rub okruglaste pa­dine nastojeći pohvatati sve kutove i sve slike koje je su se neumit­no smjenjivale i pretapale jedna u drugu. Alija je prepuštao da ja upravljam potrošnjom neponovljive serije trenutaka, koja je počela tog 14. kolovoza oko 5,50 sati. Smireno je sve promatrao plavim očima na blago koštunjavom licu. Povremeno bi uzdržano pokazao oduševljenje i neko čuđenje samom sebi. Komentirali smo kako u kome trenutku izgledaju ključne točke u krajoliku: Trinača, Mezića stijene i Pešti brdo, gdje je sada Radava, kako se popeti na Veliki kuk...

Nekoliko sati prije toga, od 18,30 do 19,45, ispraćali smo završe­tak dana s Velikog Vilinca. Prethodno je cijelo poslijepodne padala kiša i prijetila da će nas naš kratki boravak na planini zadržati u zatvorenom. Onda su oblaci popucali a nebo se iza njih pretvorilo u mozaik koji je vukao od modre, pretapao se u narančastu i crvenu i pri dnu horizonta padao u crno. Popeli smo se zajedno s mladom obitelji koja ima desetogodišnju djevojčicu i vrtjeli se ko radari na sve strane, upijajući svaku sliku. U jednom trenutku se začuo la­gani zvuk kamička koji se odlomio u gredama ispod nas. Nama nije značio ništa, ali Alija je shvatio da su to divokoze. Više je puta toga dana pitao ima li ih uopće više na Čvrsnici. Nekada ih je bilo na tisuće, pa kad bi krenule unutarnjim stijenama provalija, planina bi zatutnjala. Povukao nas je da vidimo: tri divokoze su neopisivom vještinom zagrabile uzbrdo preko sipara i stijena - jedna naprijed a dvije nekoliko metara iza nje - zatim zastale, malo osluškivale i sporijim korakom zamakle u pojas klekovine na rubu horizonta.

Jesi snimio? A! Alija je ponavljao sretan što se uvjerio da su se divokoze vratile na planinu. Naš prijatelj, Nino Širić, koji je s nama došao na planinu ali je za ovaj predvečernji izlet izabrao drugu stranu, vidio je također divokoze, i snimio jednu koja mu je gotovo pozirala, pa je Alijina sreća navečer bila još veća.

Pitao sam ga kako divokoze provode dan: misli da pasu rano ujutro rosu i time dobiju sve što im treba. Onda se negdje sklone i promatraju po planini. „ A imaju šta”, završio je s užitkom.

Nije dao da je išta moje loše. Ispred doma na kojem desetljećima stoji nadmorska visina od 1961 metar, moj je GPS pokazivao veli­ku razliku, tek visinu 1885 metara. Mjerio sam ponovno, kalibrirao uređaj, opet slično.

- Bolan Ivo, to je tvoje u pravu, ko zna ko je to i kad mjerio - dodao je više puta. Visina se u dlaku slagala s vrhom Veliki Vilinac od 2118 metara. Kad smo navečer usporedili karte, vidjelo se da je bio u pravu.

Hodanje s Alijom naliči hodočašću. Njegovo obraćanje prirodi i divljenje svemu oko nas, neskriveni je izraz istinske pobožnosti. Najprije komentiramo ono što vidimo, a zatim Alija opiše što je iza horizonta, a onda slijedi neka ocjena svega. Ne poznaje toliko bilje i živi svijet. Njega privlači neki duh planine za čije upozna­vanje treba puno iskustva. Jedna od mogućih slika toga je vrijeme, klima. Snijeg, vjetar, zapuši na stazi viši od četiri metra ... Naišli smo na više mjesta za koje je Alija kazao da je ondje preživio neku opasnost. Jednom su manje od dva kilometra razdaljine između Pregona i dolje niže od Hajdučkih vrata, pješačili više od šest sati, dakle gotovo cijeli zimski dan. Magla je nešto što sve izmijeni i zam­askira. I voli je i ne voli. Ne voli zbog nesigurnosti, ali je voli kao dio prirode, dio planine. To me pričanje približilo Alijinim shvaćanji­ma: on se utapa u planinske krajolike i postaje jedno s planinom.

- „Ha, Ivo, planine, a? To je... ne možeš ti bolan planinu”, ponav­ljao je.

Na svakom usponu je usporavao i pustio da ja određujem tem­po. Na Velikom dolu je, koristeći sjekiru kao srp, ubrao kantariona, izvadio papirnu vreću, pažljivo ga zamotao i stavio na vrh ruksaka. Zatim me odveo do mjesta na kojem rastu runolisti, prvi koje sam vidio uživo, i svjestan da nije u redu, »odobrio« da uberem jednog. Tako je unaprijed na sebe preuzeo odgovornost koju bih ja izazvao. Naravno da nisam. Bio je mjesec ramazana, pitam ga posti li. Kaže, nekad je postio, posebno u socijalizmu, a sad je stariji i nije to više za njega. A ni vjera nije što je nekad bila.

- „Nastojim biti dobar čovjek. I onda si dobar svima!”

A dobrog čovjeka ne možeš ne smatrati prijateljem.

(Studeni 2011)