Ivan Lovrenović

Dnevničke su bilješke zapisi na stablu vremena, i kako vrijeme odmiče, među godovima ista je, manje više, opsesija. Kao dijete za koje sam mislila da ne može bez mene, a onda sam ga pustila. I ono je prohodalo, slobodno. Pratila sam ga od 2018., pa do ove 2024. Rasla sam i ja s njim, dok se nisam umorila.

U Kladuši, vuci siti, a janjci na broju

22. oktobra 2018., migranti štrajkaju pred graničnim prijelazom Maljevac, u šatorima, kakvim nego improviziranim, što su nicali po obodima grada i smetljištima. Njihov život i inače tako izgleda. Improvizacija. Sad je tu, bliže našim očima, jer u nas se granica svakodnevno prelazi. Svi oni što improvizirano žive i rade u Europskoj Uniji, a vikendom se vraćaju kući, sad to ne mogu. Ovo ne može dobro završiti za migrante. Na ustima im ljepljiva traka.

Nakon osam dana štrajkanja, specijalci ih prekidoše, naoružani, mrki i mišićavi, sila se demonstrirala na već ušutkanim ljudima. Sprovedoše ih autobusima do tvorničke hale. Jedan je intervju pred kamerama bio svečana uvertira ovim šišmišima.

Ovako je bilo, krajem dakle oktobra, ovog sunčanog Miholjskog ljeta, predsjednik udruženja kladuških privrednika apelira pred kamerama: „Morat ćemo otpuštat naše radnike zbog zatvorene granice“. A tek je šesti dan kako je granični prijelaz Maljevac zatvoren jer hrvatska granična policija ne želi riskirati da šačica ljudi, dvjestotinjak osoba na europski portal svoje glave sa selotejpom na ustima progura. Svi dakle govore da je granica zatvorena zbog štrajka migranata. Oni gladuju, ispred brzo postavljenih šatora. Govore u kamere da ih hrvatska policija mlati, oduzima ili uništava mobitele. A mobitel se uništi, tako da se na nijednom sudu, ponajmanje Europskom za ljudska prava ne može dokazati gdje su ih ulovili, gdje su ih mlatili, i odakle su ih u Bosnu vratili, pa i onda kad su azil zatražili. Jer više se dokaza traži od migranata, nego od bilo čije policije, pa tako i hrvatske. Od njih su gori, kažu, samo Rumunji i Bugari. Belgijski psi ovčari.

Migranti sjede i prose za razumijevanje, a Ibrahim Đedović prosi njih za razumijevanje. I govori da su im poduzetnici kladuški ponudili financijsku i materijalnu pomoć, samo da se maknu odatle, bilo gdje, samo da nama granicu otvore, jer trpi i previše velikokladuški izvoz, toliko eto da će morati početi ljude otpuštati. Tako se fino laže i mobilizira zajednica na pobunu. I dok oni sjede u blizini našeg dječjeg kupališta Zelenkino, i govore da moraju na sebe pažnju skrenuti, da nemaju gdje, da samo žele proći kroz Hrvatsku i dalje do Europe, njih Ibrahim Đedović razumije. Kad kaže da ih razumijemo, on ih možda razumije najbolje. Doživio je izbjeglištvo, kao dio pobunjeničkog naroda, kojem nije bio priznat status izbjeglica, pa nije ni on mogao u Europu, nego je bio zaglavio između granica, živio u derutnim objektima u Unpa zoni, crti razdvajanja, a u drugom svom izbjeglištvu prebivao po šatorima. Iz šatora je voljom naroda, direktno iz izbjegličkog kampa Gašinci ušao u parlament BiH. Zanima me vidi li sebe onda Đedović u tim ljudima, ili mu je stvarno toliko stalo do svojih radnika, pa na sebe i zaboravlja.

Nije zaboravio sigurno, kad nisi klasificiran kao izbjeglica, nema ti ni komfora, ni slobode ni razumijevanja. Da, zato ih on i razumije.

Još me nešto zanima, koliko im to onda para ponudiše age kladuške da se maknu s granice. Koliko po muškarcu, koliko po ženi, i koliko po djetetu što sjedi ispred šatora?

I on govori, ipak smo ih na određeni način trpili, i naše će se strpljenje istopiti… sve lijepo govori… morat će se maketi, milom ili silom. Sila će se ukazati kroz dva dana. I specijalci u crnom, kao da se radi o opasnoj bezbjednosnoj situaciji, u par minuta sabraše ljude u autobuse, bez glasa, vike, jauka, samo ih sa zemlje digoše. I oni pođoše, kao janjad poslušni. Zanijemili. Kladuški su poduzetnici čvor razriješili, razvezali. Smjestiše ih u tvorničku halu – Miral, na ulazu u Kladušu. Sad mogu poduzetnici izvoziti, tvorničku halu plaća IOM, a njega opet EU preko projekata. Vuci siti, i svi janjci na broju. Gotovo svi. Neki se spuštaju niz ulicu pješice, to su oni što nisu poslušali. Jedan od njih prti torbu kariranu, onu izbjegličku i deku pod mišicom. U godinama je mog oca, da je poživio. Ne bi poželjela svom ocu da se u tim i takvim godinama od nemila do nedraga tako povlači. Bolje mu je da je mrtav.

U Bihaću, vode ih na ispašu

15.10. 2019. godine, Miholjsko se ljeto razmahalo, i cestom prema Zavalju, izmjenjuju se boje, listopada i crnogorice, i ljudi u koloni. Vidjeti ih tako, vođene od policije, je zlokobno. Odvode migrante na bivšu deponiju Vučjak. Zaglađenu pjeskom. Udaljenu od grada desetak kilometara. Kroz Aleju, Žegar, preko Zavalja, uredno posložena kolona. Kažu medijima, to je samo privremeno. A kolona, poslušna, ovnu predvodniku, samo zvono nedostaje, stado vode šarplaninci u uniformama. Brzo se kreću. Kao da treba ih sve brzo iz grada izvesti, čim prije, dok svijet je još topao, lijep, i dani dugi, valja ih izmjestiti na smetljište, u blizini Europske Unije. Sa strane čuva ih također par šarplaninaca, da neka ovca slučajno ne zaluta. Na začelju je isto tako par čuvara, u kolonu vraćaju umorne, šepave, i sve one što zastajkuju, ovčice. Tako ih odvode još od sredine šestog mjeseca. Nekad i u autobusima. Njih donira IOM, jer iako su protiv ove lokacije, ipak se za prijevoz pobrinu. Love ih „po određenim privatnim smještajima i napuštenim, derutnim objektima, muškarce samce, koji se utabore ispred Bire, nekadašnje tvornice, ili gradom lutaju. Nađu ih, pokupe, privremeno smjeste. Privremenost je potrajala skoro pola godine. Privremenost se odgađa. S Vučjaka su se povukle organizacije, jer kažu da nije Vučjak mjesto dostojno čovjeka. Ostali su dakle samo ljudi. Europska Unija izdvojila 34 milijuna eura za suočavanje s „migrantskom krizom“. U Bihaću se žale da nema para. Istovremeno curi informacija, pare za migrante u USK kantonu potrošene za policijsku postaju u Bužimu.

Dan kad je migrantima svanulo

Prošli su i studeni i prosinac na Vučjaku. Uoči sv. Nikole, migranti odbijaju i hranu i ogrjev. Ne mogu više, na hrvatskoj ih strani dočekaju batine, ostanu bez svega, novca i mobitela, onda se pretučeni vraćaju u debele minuse na Vučjaku. Ni Crveni križ koji ih je hranio s dva obroka dnevno, gore više ne ide, jer hranu odbijaju.

11. decembra 2019., Vučjak je zatvoren. Šatori se uklanjaju. Migranti su prebačeni u Blažuj, bivšu vojnu kasarnu. Njih 350. Nije još uspostavljen „pravi kamp“ dopremaju se kontejneri, trebaju biti završeni sanitarni čvorovi, voda i struja tek treba da se uspostavi, tako veli Ministar sigurnosti Mektić, a voditelj misije IOM –a isto ili slično to, te da je u usporedbi s Vučjakom, Blažuj dan naspram noći. Sve je u usporedbi s Vučjakom dan naspram noći. Pa i kad spavaju u hangarima, kao što spavaju u Blažuju. Za koji će dan u kontejnerima. Jel to isto znači da će im sunce prosinuti? Kažu i da mještani u Blažuju ne žele migrante za susjede. Tako u medijima, kao što su i prenijeli poruke nekih Bišćana da je odluka da se migrante odvede na Vučjaka bila „dobar potez“, jer ih je „primjetno manje na ulicama grada i osjećaju se sigurnije“. Sve je dakle dopušteno, samo da se osjećamo sigurno. Da, toliko su opasni, miholjsku kolonu od par stotina migranata predvodila je šačica policajaca i dva policijska auta.

Zaboravljanje i pisanje

4. srpnja 2022.

Riječ migrant gruba je odjeća, neugodna za nošenje, a bez nje, njihova bi bol i nesreća bila još veća sramota. Za sve nas koji u svom svijetu, i pod svojim krovom živimo. Zašto me to proganja. Koji su motivi koji nas pokrenu u tom smjeru pa u novinama čitamo o migrantima, a drugo nas manje zanima, ili i zamara. Danas me šokirao rođak koji je fasciniran punčevim sudjelovanjem u policijskoj raciji za kombijem punim migranata. Bilo je i pucanja i ranjenih. On to oduševljeno prepričava. Otac njegov da bi preživio, visoku je cijenu platio. Mati njegova, prodala je stvari kućne, ispod svake cijene, prema njenoj računici 2000 maraka, uredno popisano i zabilježeno u crnom rokovniku Kozara putevi. Sa sobom ga ponijela u izgnanstvo. U njoj su recepti, za slana i slatka jela, te na kraju recept kako je sina od smrti spasila. Jer njegova je generacija stradala na manjačama, na radnim akcijama, na streljanjima nakon radnih akcija. Njega je dakle spasila umješnost njegove matere, i posljednja kućna imovina, i jer je znala da se cijena za slobodu mora platiti. Dijete svojih roditelja se toga ne sjeća, olako zaboravlja put izlaska svojih najrođenijih. I put drugima tako olako negira. Zato možda i pišem, ne bi li nas podsjetila. Migrirali smo iz svojih gnijezda, mnogi, da se i ne vratimo, a nova nam migranti zasigurno neće zauzeti. A opet, toliko su uporni, da će mnogi do slobode doći, jer iza svakoga od njih je volja njihovih najbližih od smrti da uteknu.

U novinskoj arhivi čitam, vijest od 18. travnja 2018. godine, od 25 utapanja, trinaest ih je bilo na rijeci Mrežnici. I onda se same od sebe otvaraju vijesti, o vodenim grobovima migranata, Kupa, Korana, Dobra, Mrežnica, ljudi iz Konga, Gambije, Senegala. Jedna Afganistanka. Kad se brat bratu utopi, novine prenesu da su preživjelog sproveli do policijske postaje. I više se od toga ne saznaje. Saznajemo imena spasitelja koji su iz rijeka izvlačili unesrećene, zatim imena policijaca, gradonačelnika, ukratko svi učesnici dramatične akcije spašavanja imaju svoja imena. Migranti nemaju ni NN. Ni jedno veliko slovo uz svoju osobu. Njihova je smrt neosobna, i njihova je osoba neosobna. Ali se uvijek precizira iz koje su zemlje, jer javnosti je ta informacija potrebna, bit će, manje će nas boljeti ako precizno odredimo geografske koordinate njihova porijekla, i ako tamo trenutno nema krvavog ratnog sukoba, eto nisu ni trebali putovati. I rukice smo svoje lijepo oprali. I među svim tim rijekama, domeandrida do mene platforma ERIM s mapom smrti na granici/Map of Border Deaths. I one prate žile kucavice karlovačke županije, lijepe rijeke na granici Hrvatske i Slovenije, minska polja u Lici, prometne nesreće, neki imaju ime, neki NN, neki uzrok i mjesto smrti. Male iglice, čiode u tkivu Europe. Niti krvav trag ne ostave. Zeleni dio oko Kupe i Mrežnice, zeleni je jastučić s iglama. U jednoj vijesti tako stoji da je jedanaest migranata pokušalo prijeći Kupu u improviziranom plovilu. U misao mi doluta sjećanje, gledam skupinu mladića kako u Kladuši, u lokalnoj trgovini posuđuje pumpu, koju će kasnije vratiti, čim napumpaju unutarnju gumu s kojom su planirali rijeku preploviti.

Pritisak na granici jenjava. Tako kažu u medijima. U Kladuši je sve manje slobodnih skupina. Prihvatni centar, Miral, tvornička hala, je zatvoren. Prebačeni su na drugu lokaciju, Lipu. Gradom se šeću tek rijetki slobodnjaci. Poneka obitelj s djecom iz Afganistana. Sve više mladosti iz Afrike. Lijepi i ponosni, blistavi. Šta znači zapravo „pritisak na granici jenjava“. Kako ih se to pritišće, granice? Jezik je bolno precizan, niti ne skriva svoje značenje, i tamo gdje bi se trebalo nešto sakriti, sve se razgoliti. Razmišljam o tome dok gledam svu tu mladost što odlazi, dolazi, vraća se. Kako se na pritisak odgovara. Pulsira mi ta riječ iznad čeonog režnja kao policijska palica. Potiskom.

U srpnju ove godine Slovenija je požnjela protumigrantske ograde. Novine kažu Slovenija simbolički uklonila dio migrantske ograde, jer nije humana, i jer nije poslužila svojoj svrsi. A što znači da nije poslužila svojoj svrsi. Znači li to da je ograda bila svojevrsno strašilo, na koje ptičice neće sletjeti, nego će je u širokom luku zaobići, i rijeke će slijediti. Kupu. Mrežnicu. I kako to zvuči protumigrantske? Kao vojna terminologija. Nisu to vojnici. To su ptičice iz jedne daleke krletke. Gledam ih dok po vrućini prolaze, žednih kljunova, sparušena perja. Krila potkresanih.

Gledam uredne ručice IOM kolegice, i gledam vatru uz koju se kuha neka otužna čorbica, kuhaju je žene iz Burundija, i nude mene i kolegu mi, volontera Klemensa, njemu je tek devetnaest godina, i mi grijemo ruke nad vatrom, i toplo nam je licima, i rukama, a s leđa studen neviđena. Gledamo u garave ruke koje nekom otužno prljavom spužvicom peru limene šoljice i čaj s mlijekom nam pružaju, i mi ne odbijamo, jer bilo bi nepristojno. Mi smo u gostima, nismo im tek donijeli nešto hrane i prnjica, nego smo kao kraljevi dočekani. Bliskost lebdi iznad nas kao dim nad vatricom. I sve nam je toplije.

Foto: Roberta Nikšić

Zna pas insana milostiva

22. srpnja 2022., netom prije nego što će mi ponuditi posao u Isusovačkoj službi za izbjeglice, ruka bilježi, a onda svjesno zaboravlja, jer i nije zgodna objava, ako vam je organizacija dio mehanizma koji „upravlja migracijama, i partner je takvim istim organizacijama, koje upravljaju „migracijama“. Stoga odlažem neke rečenice, poradi većeg dobra, u posebne spremnike, i čekam pogodnu priliku. Spremnici u zabačenoj pustinji, za nikoga opasni. Tješim se, eto, neko bi se mogao zbog toga posebno brinuti. Nego kad budem pas slobodan, onda ću na mjesečinu lajati.

„Nema više malih pokretnih radnjica rasutih po centru gradu, na frekventnim mjestima, oko bivše robne kuće, parka, drugog kladuškog trga, menđuše. Tu se svijet inače okuplja, razmjenjuje informacije, stariji svijet, uglavnom, jer on još uvijek ima vremena da šeta po čaršiji, dokoličari, i usput važne poslove obavi, plati račune, ode u nabavku. Mlađi su ionako, posvuda po Europi, u svojim poslovima zauzeti. I onda taj svijet stariji, usput kupi, od milošte, a ne zato što mu treba, par konzervi i pašteta iz asortimana robe migranata. Uglavnom familija s dječicom koja robu svoju voza i prodaje u dječjim kolicima. Bez njih je čaršija opustila.

Nema više ni pasa lutalica, zatvorilo ih u boksove na kraju grada. Dok su bili slobodni, psi su imali svoje punktove koje su redovno obilazili, oslobađali nas naših viškova i otpada. Ispred pekare, susjeda, draga jedna žena, priča o psima: „Pas zna insana milostiva. Na onome svijetu, kada čovjek tanku žicu prelazi, a ispod njega je provalija džehenemska, pas kojeg si hranila sve ti pomaže tu tanku liniju preći, i kad se okreneš nadole, pas te vuče i spašava, vodi do dženeta“. Gledam u njene prste zgrčene, od bolesti uznapredovale, šake joj izgledaju baš kao da se spremaju uhvatiti ručkice svoje stare obrdane šerpice u kojima nosi vodu i hranu za cuke. Na njezinim su rukama sad jasni tragovi, po njima se raspoznaje što je cijeli život radila – gladne hranila. Nemamo više uvida u živote gradskih pasa, jesu li neuhranjeni ili nisu, zatvoreni u metalne boksove na kraju grada, pa se čini da imaju sve, osim insana milostiva.

Dok su male, pokretne migrantske trgovine radile, imali smo direktan uvid u živote migranata, od čega i kako žive. Kako se obuvaju i oblače, kako svijetom prolaze, gdje žele ići, ili gdje ne žele ostati, kako se zovu i odakle su, kamo su prispjeli i kamo im je ići. Oči mogu gledati, uši slušati, nesmetano. Imamo uvid u prehrambene navike, i domete humanitarne pomoći. Kakve paštete i mesne nareske dobiju, kakav je jednokratni humanitarni paketić, količina i kvaliteta. Što njihova djeca od voća jedu. To su datulje, lješnjaci, suve grožđice. I djeca koja to prodaju. Pamtim im boju očiju, nekad su to lješnjaci, nekad kakaova zrna. Kose im fini, crni gavranići. Fina i nasmijana. I naša je milostinja daleko nama potrebnija, nego njima, jer zna pas insana milostiva. Za prošli osmi mart, u parku pored štandova s cvijećem, jedna je migrantska trgovina. Na klupi uredno složeni artikli. Umjesto uobičajenih karanfila ili ljubičica što će brzo uvenuti, jer su dugo taj osmi mart čekale, može se cijeli jedan migrantski paket uzeti, po nježnoj cijeni koja ne bi nikoga da uvrijedi, koja je brižna i ponosna, i koja govori, ja ne prosim, nego djeci svojoj slobodnu sobu s prozorom u slobodu plaćam.

Nema više migrantskih trgovina, jer su migranti „dislocirani iz određenih privatnih smještaja u za njih predviđene privremene prihvatne centre“ – tako mediji.

Što mi takav jedan osmomartovski poklon paket iz migrantske trgovine govori?

Jedna četkica za zube, za odrasle, jedan brijaći aparat, jedna pasta za zube plidenta, jedan sapun, jedno sredstvo za dezinfekciju. Četkica za zube je tako tvrda, i s njom bi se mogli tepisi uredno izribati, brijaći aparat vas isječe, ali ne obrije, sapun je smrdljivi ljigavac. Četkica mi trenutno služi za čišćenje tastature, i dok ovo pišem, slova mi preusmjerava, sve kad bi i napisala, nema više migrantskih trgovina, jer su migranti u kampove izmješteni, tipkovnica je tvrdoglava, ona pamti i bilježi, migranti su u strogo nadzirane logore izmješteni, nakon četiri sata poslijepodne, familije su zatvorene u logore, ne primaju posjete, lokalci se mogu s njima družiti u posebno osmišljenim projektima i programima, eno ih na fejsbuk stranicama, nisu oni na našim ulicama. Nemamo se mi šta s njima družiti zadžabe. I još piše tvrdoglavo, smješteni su i mimo njihove volje, takvo što se njih i ne pita, jer migrant nije čovjek slobodan, on je prije svega korisnik kampa. Još bih napisala, u Bosni se sliva novac za zbrinjavanje migranta, a četkica i dalje riba i polira i svoju istinu progovara, sliva se novac u krilo organizacija koje taj novac raspoređuju za nadzor i brigu nad migrantima. Love ih kao pse lutalice i smještaju u kampove izvan urbane sredine. Tastatura je izribana i ispolirana, slova gotovo izblijedila. Gdje prestaje razlika između brige i nadzora. Zato požalim što nema više migrantskih trgovina, gdje smo mogli i mi, ovakvi nikakvi, svoje mrvice uložiti u to malo slobode što su je uživali. Znali smo insana milostiva, pa smo im pomagali da ne padnu preko one tanke žice u džehenemske ponore.

U studenom 2023., sjaj i bijeda migracija

Interagencijski koordinacijski sastanci služe da kolege iz „partnerskih organizacija“ predaju svoja izvješća, razmijene iskustva i obavijeste o stanju na terenu. Prvi moj takav, i došla sam s terena, s mirisom blata i dima u odjeći i nosnicama, i voljela bih da za mnom takav trag i ostane u ovom lijepom zdanju IOM-a, u novim prostorijama, koje izgledaju kao dobro vođena privatna poliklinika. Otprilike kao da iz spejsšatla upravljate malim betlehemskim štalicama. U njoj se pojača rezolucija na unutarnjim fotografijama privremenih boravišta migranata. Oko se izoštri. Ovi su uredi miljama udaljeni od Lipe, koja je inače u zemlji nedođiji, na dvadesetipet kilometara od Bihaća, betonirana, pošljunčana planinska čistina s ravnomjerno raspoređenom težinom limenih kontejnera za boravak do 1500 osoba. Bivši ministar sigurnosti Selmo Cikotić je prigodom otvaranja „nove“ Lipe, nakon što je „stara“ Lipa, šatorsko naselje izgorila, da je nova „sofisticiran“ kamp, i usput još svečano obećao Sattleru, voditelju delegacije EU „da će nastojati da bosansku rutu učinimo što težom za migrante“. Zabilježilo je to par novinskih reportera prigodom ceremonije otvaranja. Niko se nije ni počešao. Lipom upravlja Služba za poslove sa strancima, a Blažuj kod Sarajeva, IOM – ova je domena, pun stjenica, sa smrdljivim klozetima, jesenas sam mladiće gledala da još spavaju u hangarima, a onda, kao i na Lipi, limeni kontejneri, u kojima nema ničega, ama baš ničega, osim tri kreveta na sprat. I mi, u lijepom uredu IOM-a referišemo šta smo radili u protekle dvije sedmice s ljudima koji su u takvim uvjetima, i kolegice iz IOM imaju prekrasne nokte, i lijepo prstenje, i kao da svu tu bijedu nisu nikad vidjele, ili ih ne dotiče. Ili sam previše stroga. Nećemo valjda svi sad biti isposnici, ako su to već migranti. Gledam uredne ručice IOM kolegice, i gledam vatru uz koju se kuha neka otužna čorbica, kuhaju je žene iz Burundija, i nude mene i kolegu mi, volontera Klemensa, njemu je tek devetnaest godina, i mi grijemo ruke nad vatrom, i toplo nam je licima, i rukama, a s leđa studen neviđena. Gledamo u garave ruke koje nekom otužno prljavom spužvicom peru limene šoljice i čaj s mlijekom nam pružaju, i mi ne odbijamo, jer bilo bi nepristojno. Mi smo u gostima, nismo im tek donijeli nešto hrane i prnjica, nego smo kao kraljevi dočekani. Bliskost lebdi iznad nas kao dim nad vatricom. I sve nam je toplije. To smo iza sebe ostavili. I pitanje zašto mladići, žene, i djeca, biraju ovakva očajna mjesta uz granicu, opasne skvotove, u kojima postoje sva zamisliva i nezamisliva nasilja nad onim manje jačima. Ovi su skvotovi jednostavno bliže granici, puno, puno bliži od kampova. Cijena koju plaćaju za bolji život je nama nedokučiva, a oni svjesno biraju, jer cijena se mora platiti. Slijede san da i njima po svakom ljudskom pravu pripada onakav lijep ured kakav IOM ima. Samo, što su naši uredi sjajniji, jaz između nas nikad se neće premostiti. Siromašnih ćemo dakle uvijek imati. A biro migracija će savršeno funkcionirati.

U cara Trajana

Devetnaestog janura 2024.

Snijeg je, onaj lagani, onaj što ne ostane, nego se zalijepi, poput štaub šećera na kolačima sirotijih. Snijeg je zaborav prljavštine, mekoća suhim granama. Ima neke nježne pravde što snijeg pada ususret komemoraciji migrantima. U Bijeljini, tamo gdje je voda za njih bila najdublja. Snijeg je nježnost neba za utopljene u našim rijekama. Komemoraciju zovu zaustavljeni snovi na vratima Europe. Samo što Europa nema vrata odavno. Mišje rupe zapravo. Danas bih išla onima što su tu malu Europu prerasli. Svejedno bi ih, prije ili kasnije, ugušila.

To je bio plan. Poći u Bijeljinu. Zbog njih, utopljenih, ugušenih, ugašenih. I još zbog jednog čovjeka. Vidaka Simića. On čuva uzorke DNA svih onih koji su nam nepoznati ostali. Ne pamtim više koliko. Mozak ne podnosi težinu te informacije. I brojeve zaboravi. Ima ih previše. On čuva DNA zapise sve naše djece. Pošla bih njega da vidim, jer on ih čuva kao što roditelji čuvaju fotografije svoje djece, njihove prve korake, rođendane, osmijehe, prvu kosu i mliječne zube. On čuva sjećanje. Pošla bih da vidim pamćenje svijeta.

A onda me jutro omelo. Pokolebalo. Već u osam čekaju mokri i blatnjavi, izuvaju razgažene i razmočene cipele, pred ulazom, da ne prljaju. Bosi gacaju po podu Dnevnog centra. Prostorijom se širi miris mokrih čarapa. Blato se i u njih uvuklo. I Korana. Preko nje su prelazili. Miris rječnog mulja. Njihove su pozadine blatnjave, izgledaju kao ljudi što su u blatu sjedili, dok su čekali da ih u kombi nakrcaju i prebace do zelene granice, a onda su još, po prelasku, u nevjerici još malo u blatu sjedili, nebili se s tim pomirili, i kad nije bilo druge, nazad krenuli. Snijeg je nježan samo prema mrtvima.

Jutro nam prolazi u nijemom razumijevanju. Znamo što nam je činiti. Malo se ojačati. To je zapravo sjesti zajedno, koju progovoriti, suhe čarape obuti, i onda vatru naložiti. Šutke sa mnom drva iz šupe unose, oni će vatru naložiti, ja mogu i sjediti, i učiti se toj njihovoj vještini. Mali krijes u ložištu naprave i on brzo plane. Jaka crna kava, isto tako u ložištu. Takva je najbolja, kad im je ćeif, neka ga. Danas je posebna situacija. Ibrik izlazi garav i prekaljen. Kava kovačka. Malo ćemo predahnuti, pa će se nešto i skuhati. Snijeg pada u sve krupnijim pahuljama. Svejedno neće ostati. Sjede uz šporet drveni, i kunjaju, izgubljeno. I nakon što se led u njima otopi, počinju šmrcati. Miris gripe i prehlade. Kao djeca kad shvate kako je lijepo kad ih malo pripaze, pa se još samo malkice više razbole, jer im baš paše kad ih tetoše.

Neko mi govori, trebali bi u Bijeljinu krenuti.

Tko će se za žive brinuti. Kamp ne žele ni vidjeti, nego opet pokušati. Druge opcije nemaju.

Opet taj neko govori, potjeraj To i zatvaraj. I ćao. Nek idu u kamp, šta izmišljaju.

Val mučnine prijeti da potopi.

Otvorim ložište šporeta i u vatru puhnem, u cara Trajana kozje uši. I bi mi lakše.

Svako To je Bog među nama. Neželjen. Pa ipak Bog. Kako to nekome prispodobiti, osim tim dahom vatru razgoriti. I trpam nova mokra drva u vatru, cijedi se iz njih moj jed i tuga migranata, i vatra pucketa, postojana.

Toplo je i ugodno. Ostajemo. Neka, oni će sve, i kuhati, i čistiti. Ja mogu i malo odmoriti, kažu mi. I učiti se njihovoj vještini. Pričat ćemo o caru Trajanu, i Ali Babama, i svim važnim stvarima, poput začina.

U svijetu iz kojeg oni dolaze, Ali Baba je onaj koji od velikih uzima da bi mali imali, a u ovom našem, Ali Babe uzimaju od najmanjih. A Bog sve vidi. Tako je, ponavljaju, ništa ne uzmiče njegovom pogledu. Tako se tješimo dok uz vatru sjedimo, ručak kuhamo i snijeg kroz prozor pogledavamo. A on jenjava, na žive će se smilovati i prestati.

Ponašaju se kao ukućani, brižno iza sebe pospremaju, i ne gledaju me kao onu koja je plaćena da bi s njima sjedila. Za to su odveć pametni. Nego me zovu mama jer u svim našim svjetovima mame ne bivaju plaćene za sve što u svom danu za svoje učine. Dakle, svoji smo.

Odlazim kući. Snijeg prestaje padati.

Oni će opet pokušati. Odakle im ta snaga dolazi?

Srpanj 2024. U rezignaciji

Ovo sam zapisala Petru Rosandiću, velikoj naivčini, bio je mali balkanac u Beču, na svojoj koži osjećao stranost među drugima, vukao to zvono svuda sa sobom, postao reper iz inata. Ovako je Petar govorio, nakon Vučjaka, gdje je došao s ekipom novinara, svi su do Beča samo šutjeli. Ujutro je pokrenuta humanitarna organizacija. Radi neumorno. A mene umor savladava. I razmišljam kako nas naša prošlost uvlači u tuđe vakuume, i neki su s tim prokletstvom darovani, pa mogu osjetiti kako je drugima u njihovoj koži. Proznu sam mu pjesmu posvetila. Jer on oblači sve te ljude koji još od jeseni, pa sve do ovog ljeta kroz Dnevni centar prolaze. Štiti ih od hladnoće, a od granica, to nitko, bit će, ne može. Sva ta izvješća Human Rights Watch-a ništa im nisu donijela. Nasilje se samo ponavlja. I opet, nema druge, nego s krovova vikati. Ovo je grijeh što vapi do neba.

Jeste li negdje vidjeli Amina

(drugu Petru)

Prolaze kroz moj život ljudi iz Agadira, Užde, Fesa, Kazablanke… i kad zajedno sjednemo da kafe noar popijemo, a radujemo joj se, baš kao da je vrijeme nestašice, a u nas eto ima takvog silnog obilja, jake, crne kave sa šećerom ukuvane. I onda me poduĉavaju ljepoti arapskog alfabeta.

Pitam ih ponekada, jeste li negdje vidjeli Amina Bulahrina, i on je iz Beni Malala, baš kao i vi, i on je Berber, dijete pustinje, sviknut na beskraj i lutanje.

Bio je slomljen iznutra, i više ga nikad nisam vidjela. Bila je Lipa, bio je august, taj zadnji put, kiša je padala. Neke sam riječi od njega naučila, tuga, bol i depresija. Malad. I ne bih da na tome ovo krhko znanje ostane.

I oni su slomljeni iznutra, i to mi potvrde, neki još imaju svježe rane, male, krvave trakice na svojim rukama. Svaki put kad ih malad preuzme, i nakupi se puno toga iznutra, oni sami sebi krv puštaju, kao srednjovjekovni liječnici.

Izvlačim jedine mi poznate trikove, a to je da me uče ljepotu tražiti u guturalima pustinje.

Njih nasmijava moje mucanje, moje pogreške, arapske brojeve izgovaram naopačke, oblikujem ih u svom jeziku, prvo desetice pa jedinice. I njima su ti pokušaji simpatični. Nerado me isprave, bila prvo jedinica pa desetica, ti si šatra, pametna. I onda ponosna kao papagaj ponavljam: arbein, vahidarbein, itneitarbein, teletuarbein, arboarbein, hamsaarbein. Brojevi naše obuće. Ono što nam najviše nedostaje. Jer na putu, prvo, troše se patike, nakon njih prsti, pete, stopala, zglobovi.

Dakle temelji na kojima se domovina pronosi. Treba uvijek iznova učvrstiti temelje, da se može dalje krenuti. Neophodno je, za poputbinu, zalihe ljepote ponijeti, da se bol lakše može izdržati.

Na ovoj našoj prolaznoj postaji, ljepota se u riječima skladišti, jer ja ne znam drugačije. I zato, nek se naše znanje ne odnosi samo na praktične potrebe. Učite me ljepotu svuda oko nas gledati:

Stablo, jabuka, narandža,

Šeđer, tufah, portokal. Lijepe se za nepce od radosti.

Sve nadohvat ruke, sve domovina. Riječi lijepe kao izlazak sunca. Kao grumen zemlje koji svima jednako pripada. Naučite me još, kad me pitaju kako sam, Bogu hvala da odgovorim.

Učite me svim tim lijepim riječima pa kad jednom vidim Amina da se mogu s njim ko čovjek ispričati.

Jer još nisam nadu izgubila. Iako ga nigdje niste vidjeli, Beni Malal je velika medina. Ne bih da Amin novo ime dobije, da NN postane, u nekoj crni kronici, ili mapi smrti na granici, iako ga i tamo, s vremena na vrijeme potražim. Nema ga još nigdje.

Ime mu je Amin. Moj prvi uĉitelj, mualim za arapski. Tražili smo lijepo u riječima.

Stalno se učim novima, pa kad opet vidim Amina da se možemo ko ljudi ispričati.

Septembar u Sarajevu i Laurini leptirići

Nekim sam se čudom obrela u uredu šefice misije IOM-a u BiH Laure Lungaroti. Kako sam na stranice burde ušetala, u njen komotan, fini budoar na Marin Dvoru u koji prima važne partnerice i partnere? Pametna je žena, vidi da sam zalutala. I da me previše njeno okruženje zanima. Upijam detalje njenog finog sakoića, i prozirne majičice, i decentnog grudnjačića, i velike prozore na svu silu betona, čelika i stakla, pogleda na neki novi Marin Dvor, i udobne fotelje, i boje i priznanja, i porodične fotografije, i fotografije modela No Name Fashiona čime se Laura proslavila, i sve te lijepe, egzotične žene što su šile i krojile u malom kontejneru u Ušivku, kampu za maloljetnike i porodice u Sarajevu, zadžabe, da bi bile eto promovirane po svjetskim pistama, i lijepo uramljenim fotografijama Laurinog ureda. Na tren mi se učine kao leptiri pribadačem zakačeni u lijepu Laurinu vitrinicu. Mili Bože kud sam zašla.

Imenovanje kao sudbina

Studeni je, a sunčan dan i komemoracija migrantima na gradskom groblju Humci u Bihaću. Pokrenuo sve SOS Balkan Route kao i u Zvorniku i Bijeljini.

Nove su im spomenike postavili, da bi ih dostojanstveno ispratili. Osamnaest spomenika. Dok su bili oni mali, krhki drveni nišani, tako su izgledali, kao da će svakog trenutka poletjeti, prekrasne čaplje što svoj trenutak čekaju. Kao da su tu tek privremeno, eto dok ljeto ne prođe, a onda će tehnikom uzgona, jedan drugoga, uz minimalan napor krila, i uz pomoć vjetra, na jug, u toplije odletjeti. Kući, u Afriku. Tako je to eto prije izgledalo, tužno i privremeno. Ovi su mramorni spomenici tako konačni. Oni će tu stvarno ostati, kao nasukani nepoznati brodovi ispod Plješevice. Crnilo nadgrobnika konačna je korota. Nisam bila na komemoraciji, i ne znam hoću li više ikada i moći otići. Neki nemaju ni one crtice koja govori da su ipak živjeli. A jesu. Njihova je nada širila krila čapljina. Ostavila trag na nebesima: velika im je nepravda učinjena. Kažu da su preminuli usred različitih neprilika, tako lokalna televizija. To su dakle polupismeni eufemizmi njihove muke i nesreće. Posvuda su ih lovili kao pse, sve dok nisu skončali od mina, od naleta vlakova, od dima u derutnim objektima, od policijskih batina. Ono od čega su stradali je kovanica: ilegalni migranti. U trenu te lišava ljudskosti. Takve su klasifikacije smrtna presuda.

www.polis.ba