Vera Arapović, MUDRO DRVO
MUDRO DRVO
Iznad kosih, crvenih, limenih i
ravnih krovova
kuća, sa visokim jablanom
iza i bjeličastom brezom
pored, uzdiže se mudro
drvo.
Već početkom travnja, sve drveće oko njega oblači
polako proljetnu odoru: zova, šljiva i žbunje i
njegov vitki susjed i bijela ljepotica.
Samo mudri
starac još
odolijeva
zovu varljivog
proljetnog
sunca.
I onda me jednog
svibanjskog jutra
dočeka njegova
raskošna
zelena
krošnja.
Koncem kolovoza i početkom rujna, zalepršaju
prvi suhi listovi, brzo ogole
grane, suše se trava i grmlje.
A mudro drvo, svojim bujnim
zelenilom postaje siguran
dom i mirno
sklonište
pokislim
pticama.
I tako, jedino zeleno dokle
pogled dopire, često
dočeka i prvi
snijeg. Poklekne tek pred
ljutim prosinačkim
mrazom.
Ne znam koliko je
staro ovo čudo od
drveta, gledam ga više od
četrdeset godina. I nikad
nije
pogriješilo.
IZGUBLJENI U BROJKAMA
Bliže se dani sjećanja na
velike pobjede i
žalosne poraze. Promiču duge kolone
državnih, vojnih i vjerskih zvaničnika
pred spomenicima
žrtava.
Polažu vijence, pale
svijeće...
Vijore se
barjaci, odjekuju
patriotski
govori.
Stravične statističke
brojke: toliko poginulih, toliko
ubijenih, toliko
nestalih. Njihovu svetu žrtvu
nikada nećemo
zaboraviti.
A kad obave svečanu godišnju dužnost
pomena na bezimene, slavne
heroje, ponosne sinove domovine, kad se pogase
reflektori i tv kamere i kad
utihnu tužni zvuci vojnog
orkestra,
u srcima
neutješnih
majki i preživjelih
očeva,
odzvanjaju njihova
imena svaki dan i
noć:
Hajrin prvorođenac
Halid i muž joj Rašid;
Helenini blizanci
Hrvoje i Robert;
Zvjezdanin Spasoje i
otac mu Bogoljub;
Zinetin Bećir i
Sulejman; Ankicin
Ilija;
Amilini Ismet, Halid i
Safet;
Antin Ivica (živio je u
devetnaestoj
godini samo jedan
dan);
Ivankin Simo i muž
Hristivoje.
I još:
Mirsad, Velija, Alija,
Munir, Nermin, Sead,
Vahid, Mehmed,
Muris, Safet, Marko,
Veljko, Aco, Manojlo, Nikola,
Sveto, Velimir,
Momo, Mišo, Simo,
Miro, Vlatko, Anto,
Marijan, Niko,
Siniša, Vice, Matej,
Marinko, Stjepan.
I još...