Ivan Lovrenović

Odlomci iz iz knjige Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. (I)

Čineći hommage Ivanu fra Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja, s namjerom da slijedimo putovanje što ga je opisao u Putovanju po Bosni godine 1845, krenuli smo na put - Josip sa svojom fotografskom tehnikom, ja s tefterima i mapama - osam dana a stotinusedamdeset i tri godine poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. iz Fojnice, mi u nedjelju desetoga lipnja 2018. iz Sarajeva, i ostali na putu šest dana. Nismo ni namjeravali a ni mogli doslovno pratiti Jukićev itinerar. Bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, a taj se na Jukićevim starinskim stazama i vrletnim planinskim putinama i krškim iznenađenjima često pokaže nemoćnim. Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.

Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude
ne znati, uprav znači: u vlastitoj otačbini tuđinom biti.
Ivan fra Frano Jukić (1818 - 1857)

Kupreško nad svima. Eh, ta polja, krška! Nisam jedanput pokušao opisati njihovu mitopoetičnost, njihovu moć zatravljivanja, još od svoje prve knjige. Uspio nisam nijedanput. I neću, prejaka je. Mogu joj se samo prepustiti. Više od toga niti treba niti se može.[1]

Kupreško je nad svim poljima! I bukvalno: odaklegod mu dolaziš, uspinješ se. Nadmorska visina ne spušta mu se ispod 1.117 m. Takva mu je i klima, hladna, s niskim temperaturama kojima ni u ljetnim danima prosjek nije viši od 14 stupnjeva celzija. Snijeg je zabilježen u svakom od dvanaest mjeseci, zadrži se do u ljeto, a nije rijetkost da dostigne visinu od metra. K tomu vjetrovi, bura i jugo, s golemim smetovima, pa su se nekad, kažu, ljudi na selu znali izgubiti i stradati vraćajući se od kuće do kuće s komšijskoga sijela. (Kada u Travničkoj hronici mladi pomoćnik francuskoga konzula u Travniku Defose dolazi iz Splita u Bosnu, ne stavlja Andrić taj prizor slučajno na Kupres: „Naslući­vala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga. Prošli su dobro Sinj i Livno. Na Kupreškom polju je naišla neočekivana snežna vejavica. Turski vodič, koji ih je dočekao na granici, uspeo je teškom mukom da ih odvede do prvog hana. Tu su iscr­peni i promrzli, pali oko vatre za kojom je već sedelo nekoliko ljudi.“)

Uspomena o Kupresu iz zatvora, nerazlučivo strašna-tužna-nježna: crni siromah Krstan iz nekoga kupreškog sela odnio je jednogodišnje dijete, sina, u Split u bolnicu zbog teške bolesti. Nakon nekog vremena zovu iz bolnice: neizlječivo, nema šanse, moraš doći po njega, mi ga dalje držati ne možemo. Uzajmi Krstan novaca, ode u Split, vraća se s djetetom u autobusu do Kupresa, a onda  pješke do svoga sela, noću po studeni, buri i mećavi. Što je nesretnik u očaju smislio da djetetu prekrati muke: kupio mlijeka i špirita, ulio špirita u mlijeko da dijete lakše primi, i time ga napojio. Kad je umrlo, zamotao ga u krpe i sahranio u duboki snježni smet. Stvar se, naravno, otkrila, i sada Krstan čeka suđenje za djecoubojstvo. Spavao sam prvu zatvorsku noć s Krstanom na goloj žici vojničkoga kreveta, na katu, leđa uz leđa, nije bilo slobodnoga ležaja. Sve su pričali drugi u ćeliji, Krstan nije ni progovorio, samo je odsutno, i nekako blago, potvrđivao glavom.

Kupreško ljeto i rana jesen! Baš po onoj Jukićevoj: „Nema u Bosni predjela ugodnijega za ljetnji odmor od Kupresa. Zrak čist, voda zdrava, jela ugodna...“  I još nešto što Jukić, zaokupljen drugim interesima, ne bilježi: neprocjenjiva vrijednost prizora, pejzaža. Nju sačinjava i u njoj sudjeluje sve: čudesna  svjetlost što se od svitanja do fantastičnih zalazaka postupno mijenja a nikad ne gasi, obnoć prepusti mjesto nebu s tako krupnim zvijezdama e ti se čini mogao bi ih brati, zatim žive i raznovrsne forme brda i planinskih vrhova što okružuju Polje, pa eksplozija vegetacije i njezinih boja... Nema na Kupresu plemenitoga voća, to ne dopušta surova klima. Zauzvrat, ima divljega šumskog voća i bilja kakvo se samo zamisliti može. Poznati stručnjak farmakognozije i fitoterapije Jovan Tucakov posebnu je pažnju u svojim istraživanjima posvetio Kupreškom polju, zabilježivši 92 ljekovite i aromatske biljke, od kojih 24 endemske.  Sve to raznovrsno bilje od kupreških livada napravi beskrajne cvjetne poljane, kojih se oko nagledati ne može. Fascinirale su velikoga slikara Gabrijela Jurkića, o čijoj „kupreškoj vezi“ i životu ćemo kasnije.

Klizimo jutrom niz Polje, ispod Malovana Gornjeg pa Donjeg. Ovaj predio, sa svojim toponimima i svojom mitologijom, i drevnom i svakodnevnom, otvara ti se kao uzbudljiva i draga knjiga, ali derutna, sa stranicama što nedostaju i onima drugim koje su već slabo čitke.

U sjećanju iz davnih dana: kad bi Viktorija, prva susjeda, kći djedove sestre Gene, tihe kućne babe, iznosila ćilim na avliju da se trese i zrači, moja baba Marija govorila je uvijek jednako zadivljena i zavidna: „Kupreški je ono ćilim, nije šala! I ja sam takav donila u miraz, ali nestade u ratu kad smo bižali u Banju Luku. Znam i danas u koga je, eno, ne smi ga iznit iz kuće da se trese i zrači, vidilo bi se. Tražila ga od stida nisam, nek joj Bog plati!“ Susjedi Viktoriji ćilim je ostao od udaje za Kuprešaka Sučića, koji je umro mlad a ona ostala sama sa sinom, kćeri i s tom blagom neprimjetnom materom. A ćilim jest bio jedinstven - već malo pohaban, sa čudesnim raznobojnim motivima i toplom smeđkastom bojom u osnovi, nekakav oranž oker kakav se rijetko viđa. Za jednim kupreškim Sučićem, dobro stojećim sucem u ʼno vrime, bila je i babina sestra Pavka, i taj je rano umro, a kada se pričalo da su svake godine išli ljetovati na njegovo imanje u Malovanu, pridavali su tome značenje aristokratski nedostižnoga luksuza i plandovanja. Malovan iz tih kućnih priča bio je u dječijoj mašti predio iz bajke, pa kada god bih kasnije prolazio ovim krajem, neizbježno je radilo sjećanje na taj doživljaj, i uspoređivanje s realnim pejzažem. Ne odstupa mnogo od bajkovitog. 

Šuičkinja Mara. „Kupreški čovjek“. Strljanica. Duž ovih nekoliko kilometara u donjem dijelu Polja, najnižem a još uvijek preko hiljadu metara nad morem, nanizali su se jedan do drugoga, jedan u drugome, preslojili jedan preko drugoga na malome prostoru a u ogromnom vremenskom rasponu, nekoliko snažnih povijesnih, kulturnih, običajnih slojeva. Nevidljivi su oku dok u ovo svijetlo jutro glatko promičemo brzom i čistom cestom, a svaki je za se prvorazredan marker višemilenijske historije kraja.

Streljanica, Malovan, Šuičkinja Mara, „Kupreški čovjek“ od prije 3500-4000 godina pod tumulom na Pustopolju, rimske ceste...

Kratko izvješćuje Jukić: „Kolovoza (avg.) 8. krenuh se put Duvna. Preko polja Kupreškog vodi drum livanjski; na ovi brzo izađemo i stupimo na Streljanicu, ravnicu ispod pla­nine Malovana dugačku dva sata; često sam pogledao uz Malovan, i razmišljao događaj Marka i Manojla, kako jadni i danas čuvaju Malovan s Marom Šuičkinjom. Na Streljanici mnoge se starine, novci, pečati i prstenovi rimski nahode; polje ovo ne ore se, već samo kosi, i stanovi (katuni) ob ljeto drže.“

Streljanica, u fra Grge Lozića dosljedno: Striljanica, u govoru a i na topografskim kartama: Strljanica - nije samo naziv ravnice, nego i ime najveće kupreške svenarodne priredbe s dugom tradicijom. U osnovi joj je obilježavanje početka kosidbe, koja je na Kupreškom polju oduvijek bila važan posao, uz ovčarstvo najvažniji. Jukić bilježi kako je „do skora dosta težaka bilo, da su preko hiljadu glava sitne marve imali, i na godinu prodali bi Kuprešaci preko deset hiljada komada svake jeseni u Dalmaciju; ali sad ni pola toga nema; jer od dana do dana sve to veće među njima siromašstvo raste, a uzrok tome jesu veliki porezi i danci...“ U produžetku zapisa pruža nam sažetu a upečatljivu sliku ekonomsko-socijalnih zloupotreba i dekadencije polovicom XIX. stoljeća: „Kuprešanin valja osim ostaloga poreza, da plaća krčmarinu, šljivarinu ili kačarinu, a na svemu Kupresu niti ima jedne šljive niti krčme; valja da plaća ćumuriju, a niko ćumura (ugljena) ne loži. A što je najviše, ovdje su neiskazani begluci, ili robota; tako kad prispije kositba, valja mu ne samo na vezirevu i svoga bega kositbu ići, već svakom ondašnjem begu, i to o svojoj hrani! Njegovi otkosi propadaju, a Turčinu valja da radi. Žito ovdje istina dobro rodi, ali često na nepokošeno snijeg padne, te i propadne. Pšenice malo se sije, najviše ječma, ovsa i raži, manje helde.“

Oko košenja, pak, razvila se ovdje cijela pučka mitologija i heroika. Zabilježeno je kako se nigdje u Bosni ne mogu vidjeti tako široki otkosi kao na Kupresu, a to je zato, što „Kuprešak, kad kosi, do crne se zemlje saginje“. Kosac-pobjednik, koji na danima Strljanice dobije titulu kozbaše, sigurno je ne bi mijenjao ni za što na svijetu.

Porijeklo imena obavijeno je nesigurnom etimologijom. Lokalci je vole izvlačiti iz ratničke prošlosti, a to se sviđalo još i fra Grgi Loziću, domoljubu prostodušnoga ilirskog kova, koji raspreda o slavnim precima što su se ovdje, na Striljanici, tukli s rimskim legijama: „Da su naši didi starodavni se Iliri tukli s dušmanim za slobodu, osobito s Rimljanim, na ovom polju, svidoči mu ime davno: Striljanica, od riči striljati.“ Srpska kupreška predaja voli, pak, nalaziti vezu s danima uskokovanja u XVII stoljeću, biva, kada je legendarni mletački četovođa Stojan Janković, u vrijeme Kandijskoga rata između Turske i Venecije, na ovome polju uvježbavao svoje čete, a strijeljanje je bilo svakako najvažniji dio vježbe. Da ne preskočim ni etimologijsko umovanje fra Petra Bakule u njegovom Šematizmu za godinu 1873. o Stržnju kao mogućem mjestu rođenja sv. Jeronima. „Čini se, da se ime staroga grada Stržanj ne razlikuje mnogo od imena Stridon“, piše Bakula, a granica između antičke Panonije i Dalmacije, na koju je sam Jeronim smjestio svoje rodno mjesto Stridon, išla je „onuda, preko brda“.  Pa, „ako i nije sigurno, vrlo je vjerojatno da je Jerko u Stržnju ugledao svjetlo“. Makar i nije, volio bi čestiti i domoljubni fratar da jest.

Neka sve to ostane kako jest, svima po njihovoj volji, iako neko sitno grebuckanje u sluhu, u uhu, što ga izaziva taj korijen str- koji se nalazi u mnogim riječima i pojmovima iz pučkoga života, nikako da prihvati ove prebrze i prejednostavne etimologije, sve pomišljajući na druge mogućnosti, skrivene u dubini jezika i kupreškoga svakodnevnog života.

Kakomudrago, „Strljanica“ je odavno najvažniji pučki godišnji događaj na Kupreškome polju. Programski i sadržajno mijenjala se i razvijala, ali Dani kosidbe bili su i ostali konstanta. Danas već imaju međunarodni karakter, pa se kaže da „Kupres više ne živi od kosidbe nego sve više od Dana kosidbe“. Pod time se misli na lokalne razvojne ambicije vezane uz proizvodnju zdrave hrane i turizam, naročito zimski, za što ovdje, kao nigdje, postoje svi uvjeti. O tim novim prilikama i mogućnostima lijepo govori i izreka koju ćete čuti na Kupresu -  kako su stari molili Boga da snijega ne bude, a danas se moli za snijeg.

I da hoćeš, ispod Malovana ne možeš, a da ne bude prizvana Mara, Šuičkinja. Pjesnički savršena, stegnuta i bez ičega suvišnog a silno bogata značenjem i slikama, nabijena škrto iskazanom emocijom, u tvojemu doživljaju od prvoga susreta s njom u studentskim danima ta balada čini potpunu trilogiju s Hasanaginicom i baladom o smrti Omera i Merime: sami vrh pučkoga književnog genija - hrvatskoga, srpskog, bošnjačkog, poetički i prozodijski jedinstvenog. I Jukiću se, eno, ukazala kada je 8. kolovoza krenuo s Kupresa preko Šuice put Duvna. Piše on i kako mu je kazivao kršćanski župnik (vidjeli smo, bio je to fra Grgo Lozić), „da je on izlazio na vrh Malo­vana, i zaista, da jesu tri groba u poredu kamenjem pokri­veni, i zovu se Marka i Manojla braće Jakšića a među njima čobanice Mare Šuičkinje; sve troje palo je žrtva ljubovi“, te Jukić upućuje na pjesmu kako je zabilježena u Vuka Karadžića, a napominje da je sam „pjesmu malo drugčije ovdje čuo i prepisao je“. Žalibože, taj Jukićev prijepis ostao je nepoznat, kao što mu je po svoj prilici ispao polovičan cijeli naum „kupljenja narodnih pjesama“ s kojim je došao na Kupres. Ovako on to objašnjava: „Nigdi tako dobrih uz gusle pjevača nema koliko ovde. Svako selo ima po tri po četiri guslara i pjevača, ali ovo što sam najviše želio, najgore mi izađe za rukom, a to stoga, što sam u najnezgodnije vrijeme došao, kad se ljetina sprema. Zaludu sam ja nadnicu dobru plaćao, odgovoriše mi: dođi ob zimu, pa ćemo ti dodijati s pjevanjem, a sad nipošto ne možemo.“

U spomenutoj knjizi Stipe Manđerala[2] nalazimo izvorni fra Grgin zapis o onomu što je Jukić mogao iz njegovih usta slušati (zajedno s dirljivo preciznom bilješkom o konjima koje su jahali on i drug mu fra Frano Ćurić): 

“Malovan golemi, na srid Malovana vide se 3. groba s puta, ceste. Ja sam qua Parochus[3] s Fra Franom Ćurićom na Djogatu, a on na Alatu s jednim težakom u družtvu na vrh Malovana kroz šumu izjašio s kog se vidi na sve četiri strane, a kažu da vidi i Makarska. Na vrhu je ravan, i trava raste. Salazeći doli prama cesti na srid Malovana su dva groba upored, a treći grob više ova dva. Dva su uzpored dvoice Bratje Jakšića, a treći medju njima na vrhu je Šuičkinje Mare divojke; koja je ovda pasla ovce. Pak jedan, i drugi brat želio je Maru za ženu, a Mara je oba milovala; pak da Bratju ne zavadi, rekla je oboici: ja ću krotit ovce, i pasti po srid Malovana, a vas oba zajedno poletite od puta brdu k meni, pak koi pria k meni izleti, onoga zaručnica sam. Polete oba u naglom zoru, ter jedan pane od zora blizu nje mrtav, a drugi njoj pane u krilo doletiv, i mrtav pane na krilo divojke, glavu metnuvši. Mara videć oba Ljubovnika mrtva zarad nje? Lati nož od mrtca, ter se udari u svoje srdce, pak i ona padne mrtva kod njih dvoice od žalosti za njima! Tako communiter[4] se ovda pripovida. I ja salazeć s Malovana vidio sam sva tri groba, kako sam opisao gori. Zajedno združinom. A pisma se narodna piva od nji...“

Pisma narodna, kako ju je zabilježio Lozić, predstavlja krajnje sažetu varijantu pjesme o Mari Šuićkinji, ali i takva sažeta, sadrži sve bitne elemente ove balade:

Pasla ovce Šuičkinja Mara,
Pasla ovce po srid Malovana, 
Za njom lete dva Jakšića mlada 
Oba mlada oba Mari draga. 
Jedan leti Mari nedoleti, 
Nego pade u travu na glavu. 
Drugi pade Divojki na krilo
Kako pade Bogu dušu dade!
Kad to vidi kićena divojka,
Da š nje umriše dva mlada Jakšića
Jednom vadi nože iz pojasa
Sama sebe u serdce udara
I izdišuć po Jakšiću pala?

Ne pamti imena nesretnoj i plemenitoj čobanici Mari samo pisma narodna, upisalo se ono i u lokalno nazivlje: podno planine Malovana na visini od 1226 metara stoji Marin pod, a nasuprot njemu, s one strane Strljanice, iznad Ponora gdje ponire rijeka Milač i gube se njezini meandri da bi se nekoliko kilometara dalje ispod Stržnja pojavila kao rijeka Šujica - stoji vis Marina kosa.

Otkako je nastala, pretpostavlja se, u neko doba sa sedamnaestoga na osamnaesto stoljeće, pjesma o čobanici Mari i smrtno zaljubljenoj braći pjevala se i bilježila na cijelome ogromnom prostoru od Završja, preko blize Dalmacije, do dalekih južnougarskih i bačkih ravnica, kuda su se - u stoljetnim migracijama - prometala čeljad i rodovi iz ovih bosanskih krajeva. Koliko je jaka njezina doživljajna i izražajna osnova, vidi se i po tomu što se u svim njezinim seljenjima i preseljavanjima nije nimalo mijenjalo ono što joj čini tragičku, pjesničku srž. U njoj se samo ponešto od izvanjskoga preodijevalo, varirali završeci, dvojica braće Jakšića bivali, osim najčešćih Pere i Nikole, Mitar i Nikola, Marko i Manojlo, ili u bačko-bunjevačkoj verziji braća Latinovići, Pere i Stipe, u jednoj verziji Mara je postala Janjom, kolebala se izvorna ikavica s ijekavicom. A kako je u monografiji Sa Kupreške visoravni[5] pokazao Krunoslav Draganović, izlažući brojne migracije te silna etnička i vjerska preslojavanja kroz stoljeća, ikavski i ijekavski govor u velikim arealima kupreške visoravni kao i cijeloga Završja u prošlosti, kojoj pripada i nastanak Šuičkinje Mare, nije uvijek dijelila tvrda i jasna etnička srpsko-hrvatska (i muslimanska) granica, kako bi se moglo pomisliti danas, u naše ubogo, etnički raščišćeno vrijeme. Na primjer, i u homogenim srpskim i pravoslavnim sredinama, poput Vukovskoga i Ravna, te u nekim srpskim dijelovima Livanjskoga polja, govorilo se dosljedno i izrazito ikavski. Glasoviti srpski klasični filolog i poliglot, profesor Milan Budimir (1891-1975), rođen i odrastao u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Grad), ovako je objašnjavao porijeklo svojega znanstvenog zanimanja: „Majka Jovanka je govorila ikavski, otac ijekavski, i eto korena moga interesovanja za filologiju!“ Ikavizam kupreških Srba zapazio je Dalibor Brozović u Ljetopisu JAZU 1960. kao “najzanimljiviji zadatak za istraživanje”, a 1989. godine D. Vujičić i J. Baotić objavili su kratak ali važan rad  s karakterističnim naslovom O dosad nepoznatom ikavskom govoru Srba u jugozapadnoj Bosni. Na osnovi vlastitih zapažanja poznato mi je da je i među Srbima u selima mrkonjićkog kraja bilo ikavskoga govora.

Napokon, evo i pjesme, što bi vrijedilo bez nje! Od svih verzija, izabrao sam onu koja je objavljena u knjizi Nikole Andrića Hrvatske narodne pjesme (Matica hrvatska, Zagreb, 1909), a zabilježio ju je u Ledincima u Hercegovini velevrijedni sakupljač Mihovil Pavlinović:

Pasla ovce Šujičkinja Mara,
pasla ih je ispod Malovana;
s njom porede dva Jakšića mlada,
oba mlada, oba Mari draga.
Mara njima besidila:
„O bora vam, dva Jakišića mlada,
oba mlada, oba meni draga,
ne mogu vam obim biti ljuba!
Okrećite bile ovce svoje,
okrećite podno Malovana,
ja ću kretat povr Malovana.
Kad ja manem vezenom maramom,
poletite dva Jakišića mlada;
koji meni ponajprije dođe,
onoga je Šujičkinja Mara,
koji meni malo potlje dođe,
onoga je vezena marama!“
Kad ujutro malo osvitalo,
Mara krenu povr Malovana,
Braća krenu podno Malovana.
Kad su bila na po Malovana,
obadva se pinom zapinila:
Pero bilom, Nikola krvavom.
Niko pade, a Pero dopade.
Gleda Mara u Perine oči:
umro Pero, pokojna mu duša!
Pođe gledat u Nikine oči:
umro Niko, pokojna mu duša!
Vadi Mara nože okovane:
„Kad je s mene, nek nije ni mene!“
Naletiše tri gavrana crna:
jedan nosi pera od Perina,
drugi nosi burmu od Nikole,
treći nosi vezenu maramu.
Izletiše prid žalosne majke,
Tri žalosne zakukale majke.
Zakukala Nikolina majka:
„Ovo jesti moga Nike burma!“
Zavikala mladog Pere majka:
„Ovo jesti moga Pere pero!“
Izletila majka Marušina:
„Ovo jesti Marina marama!“
Trče gledat prižalosne majke.
Kad dođoše uvr Malovana,
sve troje ji bilo preminulo.
Tu su majke zakopale sinke,
među njima Šujičkinja Mara.
Kroza zemlju ruke sastavljali,
rukam im zelene jabuke.
Oko nji su voće posadili,
tko je željan neka voća jide;
oko nji su vodu navratili,
tko je žedan neka vodu pije,
neka njima pokoja nazivlje!

Jukićev navod da se  na Strljanici „mnoge starine, novci, pečati i prstenovi rimski nahode“ govori da mu je bila jasna predodžba o antičkim slojevima ovdašnje prošlosti, u vrijeme u kojemu sustavna arheologija u Bosni još nije bila ni u povojima. A kada ju, s austrougarskim dobom, zasnuju Ćiro Truhelka i drugi zaslužnici, te kada na njihovim čvrstim i širokim temeljima taj posao nastave generacije istraživača i znanstvenika poslije Drugoga svjetskog rata, ta će se predodžba obilato potvrditi i razgranati, te produbiti i u mnogo starije kulturalne slojeve. Jedan od njih je i prethistorijska kultura tumula, manjih i većih grobnih i ritualnih humki od kamenja i zemlje, koje u lokalnom govoru ovdje zovu tubulicama ili glavicama. Već u austrougarskom razdoblju započelo je njihovo sistematsko istraživanje u Bosni i Hercegovini, pa ih je samo na Glasinačkom polju evidentirano preko tisuću. 

Strljanica i njezin „nastavak“ Pustopolje u tom pogledu donijet će u evropskim razmjerima veliko otkriće. To je rezultat istraživanja koje je Alojz Benac obavio u ljeto 1983. i 1984. godine, najprije utvrdivši ukupan broj prahistorijskih tumula na Kupreškom polju (51), a potom detaljno istraživši jedan od njih, tu, na Pustopolju. „Pustopolje - piše Benac - predstavlja jugozapadni ugao Kupreškog polja; to je jedna potpuno ravna površina, sa velikom vrtačom u sredini, a graniči se sa predjelom polja koji se zove Strljanica.“[6]

Naš doživljaj puta kojim prolazimo, ambijenta i pejzaža, dopunjuje podatak da maleno Pustopolje leži upravo po sredini one topografije iz pjesme: između Marina poda gore, na obroncima Malovana, i vrela Begovca dolje, u Polju, s kojega su dva Jakšića mlada imala da polete kad im Mara odozgor mahne vezenom maramom.    

Sretnu ruku imao je Benac - a to znači: kombinaciju velikoga znanja i jake intuicije darovitoga arheologa - kada je odlučio da detaljno istražuje tumul koji je označio brojem 16, a blizu kojega se nalaze još četiri manja. Promjer tumula bio je oko 30 metara a visina oko 3,60 m. U njemu je Benac pronašao grob muškarca, sa sačuvanim materijalom izuzetne kulturne i povijesne vrijednosti. U tipičnom zgrčenom položaju, pokojnik je bio sahranjen u drvenoj konstrukciji izrađenoj velikom vještinom, tako da je dugo vremena bila gotovo hermetično zatvorena. To je omogućilo i da bude sačuvan tkani vuneni plašt. Starost drveta i plašta ekspertizom utvrđena je na 1670 godina (+/- 120 godina) prije Krista, što plašt iz Pustopolja datira na cca 200 do 300 godina ranije od tkanine iz ženskoga groba u Danskoj, koja se do tada smatrala najstarijim nalazom te vrste u Evropi. Prostor oko drvene grobne konstrukcije bio je prekriven travom lanik (Camelina sativa) čiji listovi imaju stanovita toksična svojstva, sjemenke joj sadrže hranljivo ulje koje se može koristiti i za pravljenje sapuna i za osvjetljavanje. Lanik na Kupreškom polju u izobilju raste i danas.  

Vrijeme gradnje zemljanih tumula na Kupreškom polju Benac smješta u rano brončano doba, a pripadnike zajednice koja ih je gradila vidi kao dio posljednjega vala velike indoevropske seobe, zakašnjeloga selidbenog pokreta stepskih nomada u kojem bi Kupreško polje bilo najzapadnije područje do kojega su doprli. Za pokojnika iz tumula br. 16 - koji je u međuvremenu u znanstvenom žargonu nazvan Kupreškim čovjekom - on iznosi pretpostavku da je morao biti plemenski ili rodovski prvak: „Trebalo je uložiti veoma mnogo truda za izgradnju drvene grobnice i za podizanje velikog tumula (sigurno velikim dijelom izgrađenog od busenja), a to je mogla samo dobro organizovana društvena zajednica na čijem je čelu bio umrli pokojnik. Morala je to biti veća zajednica stočara koji su na Kupreškom polju napasali svoja stada.“

Kupreški čovjek i njegov plašt, te rekonstrukcija njegove drvene grobnice, danas su eksponati arheološke zbirke krasno uređenoga samostanskog muzeja na Gorici u Livnu. Vidio sam ih tamo onoga ljeta kada smo se pokojni fra Petar Anđelović i ja na putu u Split svratili na Goricu, fratrima na ručak, i kada nas je fra Bono Vrdoljak, i on pokojni, poveo u obilazak muzeja.

Važnost Kupreškoga polja kao prirodne raskrsnice bila je poznata oduvijek, a naročito je porasla s rimskim osvajanjima ovih zemalja i njihovim uključivanjem u antičku rimsku civilizaciju. Zadržala se kroz sva povijesna razdoblja do danas, a tragičnu dimenziju te važnosti Kupreško polje i njegovi stanovnici krvavo su osjetili u Drugom svjetskom ratu pa onda ponovo u ratu 1992-95.

Da bi povezala sve svoje nove provincije u Iliriku, njihova administrativna i ekonomska središta, rudna nalazišta, banjska lječilišta, nalazišta soli, rimska uprava osobitu je pažnju poklanjala izgradnji mreže cesta. Preko Kupreškoga polja išle su dvije magistralne ceste: Salona - Servitium (Solin - Bosanska Gradiška) i Salona - Argentaria (Solin - Srebrenica), i niz drugih, manjih. Na terenu su njihovi ostaci i danas vidljivi. Istraživali su ih mnogi arheolozi, još od druge polovice XIX stoljeća, a najpotpuniju sliku mreže rimskih komunikacija u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji dao je Ivo Bojanovski, veliki bosanski hodolog[7], koji je kuprešku cestovnu antiku istraživao 1969. godine. Ustanovio je, između ostaloga, da je na Strljanici, oko bivšega vrela Ušivac, bila značajna raskrsnica, tzv. kvadrivium (tačka spajanja četiriju putova), te pretpostavio da se tu moralo razviti i neko naselje koje je služilo putnicima i prometu. Iste te godine, kao i prethodne, pomagao sam Bojanovskom pri utvrđivanju rimskih cestovnih ostataka i pravaca u okolici Mrkonjić-Grada, na trasi ceste Salona - Servitium. Vraćali smo se toplog 27. listopada s dugoga pješačenja po sjevernim mrkonjićkim selima, sišli u dolinu Bilajca, kada nas je, već u mrak, u Zaimovoj mehani zatekla vijest o strašnom potresu u Banjoj Luci. To ostane povezano u doživljaju i tvrdo upamćeno.

„Prošavši Streljanicu, - piše Jukić - eto nas u strašnom klancu, na komu sto­je zidine grada Stržanja, a pod ovim opet Milač ispod zemlje ukazuje se (izvire) pod imenom Šuica. Za je­dan sat stigosmo u selo Šuica zvano; leži u ravni, ima jedan han, jednu džamiju, 12 kuća turskih, i 30 krš­ćanskih. Ovdje je razkršće; put jedan vodi u Duvno, a drugi u Livno; ja okrenuh u Duvno...“ Cesta kojom se vozimo mi, ne silazi u Jukićev „strašni klanac“ - mi ga gledamo s visine. Tu, na tom dijelu puta, između Kupreškoga polja i malenog Šuičkoga, teren se u tko zna kojem geološkom razdoblju dramatično zgužvao pa je slika nakon ravnice Strljanice i Pustopolja posve drukčija. Nailazimo i na onu opasnu S-okuku iznad Stržnja; upozoravam Josipa na nju, i prisjećam se kako je sasvim malo nedostajalo da zajedno s autom tangencijalno odletimo s nje u bezdan jednoga ljeta na povratku iz Livna, kada se onaj raspričani gospodin vozač, da mu ne spominjem imena, zanio pa u zadnji tren uspio vratiti auto u trasu.

[1] Monumentalna knjiga Ive Lučića Presvlačenje krša (o povijesti poznavanja dinarskog krša) potpuni je uvid u „fenomenologiju“ našega krša; knjiga u isto vrijeme strogo znanstvena i motivacijski ponesena kao autentičan književni tekst.

[2] Stipo Manđeralo, Lozićev ilirski san, Split-Livno 1992.

[3] kao župnik (lat.)

[4] općenito (lat.)

[5] Miroslav Džaja, Krunoslav Draganović, Sa kupreške visoravni, I izdanje 1970, II izdanje, Baško Polje - Zagreb 1994.

[6] Alojz Benac, Praistorijski tumuli na Kupreškom polju, Sarajevo 1986.

[7] Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sarajevo 1974.