Ivan Lovrenović

Ogromna masa dječaka i djevojčica stisnuti u dvorištu drevne zgrade na Katarininu trgu kojoj s prozora puca široki pogled na Donji Grad i prekosavske horizonte u daljini. Svi govore, smiju se viču u jedan glas, gurkaju se, zadirkuju i optrčavaju jedni oko drugih, svi se poznaju, došli su u grupama iz zagrebačkih osmogodišnjih škola, prijatelji su, prepričavaju se zgode s ljetovanja. On stoji usred te neukrotive galame, svezana jezika, svezana grla, umro bi da se njega pita – od stida, od straha od ogromne tuge koja ga ništi do same crne zemlje. Ošišan na nulu, sam sebi neugledan, tuđi među tuđima s dijafragmom što poigrava kao da će u grlo, pribjegava tehnici koju je već podosta uvještio u prilikama u kojima bi najvolio da ga nema: udaljuje se. Okreće se sav unutra, defokusira vid, isključuje sluh, i tako nekako smiruje dah i ovladava sobom. Dok se to zbiva dvorište se najedanput ispraznilo, i on je u njemu sam na jednome kraju, a s drugoga ustremljuje se prema njemu direktorica, malena, oštra, kreštava, opaka s cigaretom u jantarnom cigarluku, i viče: „Šta ti tu radiš, kako se zoveš, šta čekaš, ne slušaš prozivku, hoćeš da te molim!“ Ne uspijeva osim imena ništa progovoriti, prepušta joj se, ona ga vodi u zgradu pa kroz hodnike od razreda do razreda, kao na pogubljenje. U svakome s vrata izvikuje njegovo ime. Napokon pronalaze njegov, i on se šiban zluradim pogledima kutri u jednu od posljednjih klupa. Tko je bio taj dječak? Tko je onaj koji ga se sjeća kao kroz zamućeno staklo na daljinu od cijeloga života?

Ivan Lovrenović