Ivan Lovrenović: Veliki Vladan Desnica

Iz dnevnika

Pročitao ponovo Zimsko ljetovanje, nakon valjda više od četrdeset godina. Uvijek sam znao, posve sigurno, kao tvrdu činjenicu, da je ta proza genijalna. U raznim javnim prilikama - anketama, intervjuima, tzv. izjavama – bez kolebanja sam tvrdio da je Zimsko ljetovanje, uz Andrićevu Prokletu avliju, najbolji prozni tekst (roman, tzv. duža pripovijest – sasvim nevažno) u književnostima štokavskoga jezičnog kruga. I uvijek sam znao da to znanje ne znači ništa, da treba ponovo uzeti knjigu u ruke. Odlagao sam to godinama, tko zna zašto. I, onda, prije tri večeri bez ikakve posebne, čak ni svjesne namjere, mašim se rukom u policu, tamo gdje oduvijek znam da knjiga stoji, i počnem čitati. (Izdanje sarajevske Svjetlosti iz 1966. s pogovorom Radomira Konstantinovića Vladan Desnica ili konačna forma.)

Čitao, i doživljavao udare munje, unutarnja obasjanja, zaustavljanje daha: kakav tekst, kakva svijest, kakve oči! Kako se u jednome kratkom, savršeno oblikovanom i završenom tekstu, našlo sve najvažnije: povijesna pozadina (savezničko avionsko urnisanje Zadra 1942/43, proporcionalno ravno uništenju Dresdena), susret dvaju bliskih a međusobno nepoznatih svjetova (zadarskih građana-izbjeglica i smiljevačkih seljaka), lični portreti i sudbine! A sve propušteno kroz suverenu autorsku svijest, ironičnu, skeptičnu čak ciničnu, i istovremeno punu empatije i suštinskoga razumijevanja za „ove“ i za „one“. Plus apsolutno znanje o svemu o čemu govori, bilo da je riječ o građanima i njihovu životu, njihovim običajima i robovanjima formi i svakodnevnici, bilo da se radi o seljacima i o njihovome tegobnom životu koji se podnosi i može podnositi samo uz krajnji fatalizam... Plus ono bez čega bi sve to malo vrijedilo: strašna moć jezika! Istovremeno sažimljuća, lapidarna, i do potpune prodorne jasnosti plastična i tačna, neopoziva. Evo samo jednoga primjera:

„Ili bi u rastegnutoj tišini nedjeljnog jutra zadrndala cestom kola: to se župnik iz Privlake vozi u Paljuh, u svojoj dvokolici boje plavila za rublje, da očita misu. Truska se starkelja u dvokolici pod sivim suncobranom i sa crnim slamnatim šeširom na gla­vi na kome se od sunca ljeskaju ljuske kao da je nakatranisan. Prolazi taktično i suzdržano, kao što se već prolazi kroz selo druge vjere; pod jako ispupčenim staklom naočara jedno mu oko izgleda dvo­struko veće od drugoga, kao volujsko; podsjeća na oko gospodnje koje viri kroz trokut svetog trojstva, i ulijeva strah božji deriščadi što se igra goluždrava u prašini u jarku.“

A završna slika, kada seljak Ićan u vedroj noći pred spavanje mokri pred kućom na gromili, a „pod pazuhom mu prazna oka – jamica mraka što zjapi, kao da plaši malene zvijezde“, genijalan je kontrapunktalni epilog za sve ono nujno milje i sve one strahote kojih smo se nagledali čitajući Zimsko ljetovanje.

U nekom Desničinom tekstu nekada davno pročitao sam, ponavljam po sjećanju, da u književnom tekstu svaka rečenica mora biti umjetnička, inače batali posao. Zimsko ljetovanje potpuni je trijumf toga nemilosrdnog načela i zahtjeva.