"Ne dajte da vas zažvalje!"- fra Rufin Šilić o fra Josipu Markušiću

Uz izlazak iz štampe jednoga od najvažnijih svjedočanstava bosanskoga dvadesetog vijeka - ratnoga dnevnika fra Josipa Markušića (Ratne zabilješke 1941-1945, Jajce-Sarajevo 2019), čije su javno predstavljanje sarajevski mediji potpuno ignorirali, inače potrčni na površno i folklorno hvaljenje „naših franjevaca“, podsjećam na čudesan tekst dr. fra Rufina Šilića o Markušiću iz 1980. godine. U njemu je na najbolji način, s najjačim argumentima, i - nota bene - briljantnim pripovjedačkim stilom opisan Markušićev lik, naročito s obzirom na bjesomučne napade na nj iz „unutarnje“ crkvenokatoličke i nacionalno hrvatske sredine - kako u ono vrijeme, tako i danas, još više i jače.

A Rufin Šilić nije bio bilo tko. Hercegovački franjevac, visoko školovan i nadaren teolog, pisac, intelektualac širokih vidika, osebujan i veoma cijenjen propovjednik. Hapšen i zatvaran od komunističkih vlasti poslije 1945. Provincijal hercegovačke franjevačke zajednice u njezino teško doba, pogođen onom krizom poznatom kao „hercegovački slučaj“, svrgnut sa cijelom upravom Provincije 1976. od crkvenih vlasti iz Rima zbog neprovođenja papinoga dekreta Romanis pontificibus o podjeli župa između biskupskoga i redovničkog klera, te čak protjeran iz domovine. Boravi u Austriji među hercegovačkim fratrima koji tamo službuju, vraća se bolestan nakratko u Mostar, pa odlazi u Blankenau (Njemačka) gdje i umire 1985. godine. (I. Lovrenović)

 

 

Dr. Rufin Šilić, Crkvenost fra Joze Markušića

(iz mojih uspomena na njega)

Živjeli smo šest godina Markušić i ja u Sarajevu 1949—1955. skupa. On je bio provincijal Bosne Srebrene, a ja profesor dogmatike u njego­voj Provinciji, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.. Bio je on i velik i mudar čovjek i imalo se što od njega i čuti i doživjeti, a i zabilježiti. Ali ja tada nisam ništa bilježio. Pouzdavao sam se u pamćenje i ostav­ljao za poslije „kad imadnem više vremena“. Nu, vremena sam dobio, ali pamćenje izgubio.

Ipak pokušat ću, iz ovo malo sjećanja što mi je ostalo, opisati kako sam doživio ja kao ekleziolog njega kojega su mnogi proglašavali necrkvenim čovjekom.

Tada sam bio još uvijek dosta mlad profesor, zaljubljen u Crkvu i nauku o Crkvi. Crkvu sam gledao kao prisutnoga Krista i volio sam je kao svoga Krista. Bio sam zaljubljen u sve crkveno: u hijerarhiju, u povijest Crkve, u liturgiju, u dogmatiku, u sve crkvene manifestacije. Jedan od kolega profesora upozori me da se raspjevam svaki put kad počnem govoriti o Crkvi. (Bio je to pok. fra Franjo Lipovac). Uistinu, boljelo me svako slovo prigovora Crkvi, koje bih bilo gdje našao zapi­sano; a zanosio sam se za onim piscima i propovjednicima koji nisu dopuštali nikakva prigovora bilo čemu iz crkvene prošlosti i sadašnjosti.

U takve pojmove moje crkvenosti nije se baš uklapalo ono što se među braćom pričalo o fra Jozi Markušiću. Međutim, on me je vrlo brzo prisilio da promijenim svoju sliku o njemu koju sam bio stvorio na temelju tih priča. Nije on ni s kim, pa ni sa mnom, mnogo rasprav­ljao ni dokazivao. On je pričao sitne zgodice iz života, ali tako lijepo, živopisno i dosjetljivo, da je čovjek morao slušati, uživati i pamtiti. U isto vrijeme čovjek je počinjao diviti se njegovoj smirenosti i razbori­tosti. Nu, kad se radilo o crkvenosti, i ja sam imao svoje tvrdoglavo mišljenje koje nisam olako mijenjao.

Moram priznati da mi je Markušić ispočetka izgledao dosta sum­njiv. Već nakon godinu dana narastao je u mojim očima velik, ali ostao je klisura kojoj se diviš, ali ne znaš šta se iza nje krije. Onda su. mi se oči počele otvarati sve više i više, tako da sam otkrio mnoge vrednote koje su se iza te klisure krile. Uvidio sam da on dogmu i dogmatiku, liturgiju i liturgiku voli punom dušom. Volio je i sve ostalo crkveno, i to vrlo mnogo. Samo s obzirom na crkvenu hijerarhiju i crkvenu povijest razilazili smo se nas dvojica: on je bio daleko kritičniji. Došao sam do zaključka da on Crkvu ne voli ništa manje nego ja. Možda i više. Samo on je drugačije poimlje nego ja.

 

Crkva bez piramide

Bilo je to predkoncilsko doba. Pojam Crkve-piramide dominirao je i u dogmatikama i u katekizmima. Učilo se da svaka milost i svaka vlast silazi s neba na papu pa onda prelazi na biskupe, svećenike i konačno na vjernike. Bio je to neke vrste feudalizam unesen u kraljevstvo Božje milosti i spasenja. Takvo nešto učilo se u feudalizmu o svjetovnoj vlasti koja silazi od Boga na cara pa preko njega na razne stepene feudalaca.

Poslijeratna teologija počela je sve glasnije tvrditi da tu crkvenu piramidu treba srušiti. Danas se smatra da je Koncil svojom naukom o „narodu Božjem na putu“ to i učinio. Možda je on to srušio, ali samo na papiru. U životu će se to zadržati dugo, možda tako dugo kako dugo je i izgrađivano.

Ja osobno tu Crkvu-piramidu nisam nikada ni teorijski prihvatio. Odmah od prvih dana studija počeo sam se baviti naukom o mističnom tijelu Kristovu i bio sam duboko uvjeren da svaki vjernik prima milost i Božji život direktno od Krista s kojim je u direktnoj povezanosti. Ipak na pojam Crkve-piramide gledao sam s nekom simpatijom. Proučava­jući ekleziologiju svetog Bonaventure namjerio sam se na onaj za sred­nji vijek karakteristični pojam „hierarchia terrestris“. U kršćanskoj sta­rini Pseudo-Dionizije opisao je nebesko uređenje svetih duhova kao neku piramidu, gdje u obliku spirale, sve niže i sve šire pojedini slojevi pri­maju silu i moć od Boga. Taj isti Pseudo-Dionizije našao je da je Crkva na zemlji prava slika tog nebeskog uređenja. Sva Božja milost i vlast silazi preko pape, nadbiskupa, biskupa... Kako sam bio zaljubljen u sve crkvene redove i sve lijepe slike Crkve, zapravo u svemu crkvenom gledao sam dio neba, to mi se ta Bonaventurina sukladnost neba i zemlje silno dopala. Tim više što je Bonaventura učio da je Krist i na zemlji „hierarcha praecipuus“, a papa je samo njegova vidljiva prisutnost. Divio sam se slici suncem obasjanih vrhova crkvene piramide, a nije mi ni padalo na pamet da pokušam to složiti s naukom o mističnom tijelu Kristovu. Pogotovu, nije me smetalo što se tu zaboravlja na one najniže slojeve koji leže u blatu i pijesku, ali drže piramidu nauzgor. Zaboravlja se na narod Božji.

I Markušić. mi je pomogao da skrenem pogled od oblaka prema zemlji:

Jednoga dana banu mi u sobu i onako stojeći postavi pitanje:

- Recite mi, molim Vas, kakve su moje dužnosti prema Nadbiskupu i ostalim crkvenim dostojanstvenicima!

- Kao i svaki izuzeti redovnik dužni ste im i ljubav i poštovanje.

- To je po Kodeksu, ali ja bih želio znati šta kaže dog­matika i moralka.

- U tom slučaju ima minimum i maksimum. Minimum je da im pružite sve što traži građanska pristojnost. Maksi­mum je da zamislite da je Crkva Vaša majka i da se vladate kao dijete prema majci.

- Hvala Vam! - i ode.

Poslije izvjesnog vremena saznadoh da je on samo prve godine provincijalstva otišao i Nadbiskupu osobno čestitao Božić. Već druge godine poslao je samo pismenu čestitku.

- Zar niste mogli i ove godine otići do Nadbiskupa i osobno mu čestitati? - prigovorih mu diskretno.

- Molim Vas, Vi meni rekoste da je dosta ono što traži građanska pristojnost.

- Rekao sam ja to, ali sam rekao da je to minimum.

- Bolja je čaša hercegovačke žilavke nego čitavo bure dalmatinske bevande - nasmija se on.

- ??? - Napravio sam čudan pogled.

- Bolje je malo ljubavi bez svađe nego mnogo cmokanja pomiješano s mnogo svađe.

Nisam ja to onda pravo shvatio, ali danas mi je jasno da je Stari imao pravo. Kraljevstvu Božjem više škodi malo svađe nego što mu ko­risti obilje osjećajne ljubavi. Ja i meni slični koji ekleziologiju pretva­ramo u poeziju i sve crkveno obasipljemo izlijevima sentimentalne lju­bavi vrlo često smo prisiljeni u svoj zanos pomiješati i povremena razo­čaranja i svađe. To se Markušiću nije moglo dogoditi. Njegova je ljubav bila racionalnija i odmjerenija.

Bila je njegova ljubav prema crkvenoj hijerarhiji i ispravnija. Nije prav pojam Crkve, ako se motri ono nekoliko kamenja na vrhu piramide, a ni ne gleda se na one milione duboko u zemlji koji drže one gore na vrhu da se mirno u suncu kupaju.

Markušić je volio cijelu piramidu Crkve, ali je svoju ljubav usre­dotočio na one najniže slojeve. Bio je uvjeren da je Crkva u prvom redu sitni narod, vjernici.

 

Narod Božji je Crkva

Mi smo se ponekad čudili zašto Markušić svake srijede neizostavno ide na Baščaršiju i pogleda u svaku tezgu. Isto tako smo se čudili šta on ima toliko pričati s djecom. A još više s Ciganima, zanatlijama, pro­sjacima. A bilo je to u njega dio dnevnog rada. Ponekad sam mislio da ori ide tamo skupljati svoje pričice i zgodice. Uistinu mnogo toga on je tamo skupio. Ali dublja je to brazda...

Kad se počelo sumnjati u pravovjernost i crkvenost članova Udruženja katoličkih svećenika  „Dobri Pastir“, kola su se na njemu lomila. On je kao i uvijek šutio. Niti se znalo što mu je tko prigovarao niti što je on odgovarao. Nije se na njemu moglo poznati je li mu teško ili nije.

Vratio se tako jednom iz Beograda. Sumnjali smo da ga je apostolski delegat zvao na odgovornost. Jednom ga htje­doh zaletiti pitanjem (ali njega se nije moglo zaletiti!):

- Hoćete li ostati u Crkvi?

- Zar Vi u to sumnjate?

- Ne sumnjam ja, ali jeste li dobili kakvu ekskomuni­kaciju? Hoće li Vas istjerati iz Crkve?

- Tko mene može iz moje Crkve istjerati? Bosna je ovo!

- Svejedno. Bivalo je toga i u Bosni. Ljudi se branili. Branila ih i čitava Bosna, ali ih nije mogla obraniti...

- Nisu oni bili pravo u Crkvi... - I ode...

Tada mi je to izgledalo kao njegova obična šala. Ali sve su njego­ve šale bile duboke i dalekosežne. Pa i ta. Danas vidim da je to tada u njegovim ustima značilo isto što danas znači kad netko rekne: „Crkva je narod Božji“ ili „Svi smo mi Crkva“, ili „Vjernici su Crkva“.

On je to preinačio u „Moja je Crkva bosanski vjerni puk i od njega me nitko ne može rastaviti“.

Za njega ni Crkva ni narod nisu bili apstraktni pojmovi. Njegov narod bio je onaj čovjek s Kozluka ili Dnoluka. A Crkva? To su bili njegovi konkretni poznanici vjernici: neki Ivo, neki Pero istotine drugih takvih.

On je narod volio tamo gdje je ljude susretao. Isto tako i Crkvu.

Ništa crkveno u njega nije bilo papirnato, nego sve živo i kon­kretno. Od krvi i mesa. Sve je bilo Bosna. I to je rekao kad je odgovo­rio: „Bosna je ovo!“

Naši „gastarbeiteri“ psuju svaku zemlju u kojoj nema Bosne, jer ne mogu biti sretni građani nigdje izvan Bosne. Tako nekako slično osjećao se fra Jozo Markušić u Crkvi: nije mogao zamisliti Crkve bez Bosne niti sebe kao kršćanina bilo gdje osim u Bosni. Zato mu je bilo Crkvu ljubiti bosanskom dušom i srcem i biti siguran da ga nitko ne može izbaciti iz Crkve.

Nisam se nikako mogao dovinuti šta mu je značilo ono: „Nisu oni bili pravo u Crkvi.“ Sve mi se čini da je htio prigovoriti meni i ovak­vima kao ja, da je naša Crkva papirnata i da smo mi u Crkvi samo pomoću papira. Zato nas se i može iz nje izbaciti pomoću papira i dekreta. A on, živeći 70 godina s narodom i među narodom bio je u Crkvu-narod usađen krvlju i životom. Njega je bilo nemoguće odvojiti od naroda i izbaciti iz Crkve.

Prošlo već 25 godina kako smo se rastali. U međuvremenu održan je Koncil. I poslijekoncilska obnova je uglavnom završena. Markušić je umro, a ja sam postao provincijal i ostao devet godina kao i on davno prije. Sad sam stigao u one njegove ondašnje godine. Velike su se pro­mjene dogodile i u Crkvi, i u narodu i među fratrima.

Ja sam promijenio pojmove: i Crkve, i naroda, i franjevaštva. Moji današnji pojmovi još uvijek se ne poklapaju s njegovima ondašnjim, ali su se vrlo približili. Daleko su bliži od onih iz 1949. Išli smo nas dvojica istom cilju, ali različitim putevima. Ja sam na papiru tražio šta je Crkva i onda sam išao među žive ljude da je volim. I živi ljudi su mi uvijek pokazivali i dokazivali da moram štošta ispravljati. Markušić je među narodom, među živim ljudima tražio tko je Crkva i koga da voli. I tu se moglo imati krivo. Ali „kad narod ima krivo, onda ima pravo“, reče naš fra Ljudevit Rupčić govoreći o jeziku. U dobro doba je to i s ljubav­lju prema Crkvi, živoj i papirnatoj.

Davno prije mene i prije Koncila on je shvatio da je Crkva narod Božji, vjernici s kojima živi i za koje živi.

 

Zdrava crkvenost

Odmah u prvom susretu s njim upalo mi je u oči da ima mnogo toga što zanima i mene i njega, a inače malo koga. Kad smo bili sami, mnogo je toga zapitkivao; a kad smo bili u društvu, podjarivao je da se raspravlja o izvjesnim temama. Uglavnom se svodilo na pojam Crkve i na zanos i ljubav za Crkvu. Da je njegov zanos za Crkvu veći nego sam ja slutio, pokazalo se prigodom njegove zlatne mise.

Odabrao me je da mu budem propovjednik prigodom zlatne mise. Uvijek je bio „po protokolu“ pa i tada. Došao mi je u sobu i zamolio me:

- Biste li Vi meni učinili ljubav i propovijedali na mojoj zlatnoj misi?

- Za mene bi to bila velika čast, ali imate Vi tu mno­go drugih koji su bolji, a k tome su Vaši...

- Molim Vas, barem u ovom imam pravo izabirati.

- Ako je tako, ja prihvaćam. Samo šta ću Vam govo­riti?

- Govorite kako znate i umijete.

- Smijem li Vas hvaliti?

- Ne valja nikoga prije smrti kanonizirati. Najgore je kad se to čini s onima koji su na vlasti...

- Ipak malo tamjana ne škodi nikome... - našalih se.

-Tamjan, čim prijeđe crkvena vrata, zaudara...

Propovijedao sam kako sam znao i umio. Markušić je, vjerojatno, bio zadovoljan, jer je poslije tražio da se u spomenspisu otisne ta propovijed u cijelosti. Ipak na svečanom objedu, dok se zahvaljivao, pecnuo me je: „Hvala O. Rufinu ... koji me umalo kanonizira...“ Tom prigodom sam zapazio da je njegova crkvenost bila velika, ali drugačija nego kod nas ostalih.

Njemu su mnoge sitnice bile krupne i važne, a opet mnoge krupne stvari smatrao je sitnima i nevažnima.

Svoju ljubav prema Crkvi najvećim dijelom svodio je na liturgiju. Nju je volio raskošnom baroknom ljubavlju. Nikad ništa liturgijsko ne bi on skratio, a mnogo toga, bi produžio i proširio. Svečanu misu „trojku“ pratio je s kora i ništa mu ne bi promaklo. I uživao je u polaganim ceremonijama i bezbrojnim inklinacijama. Tražio je da se to za njegovu zlatnu misu sve izvede i ništa ne propusti. Redovito je birao prefaciju „sollemnior“. Koralne mise volio je, ali one duge, od 1. do 5. Ostale su mu bile prekratke. Kad su Beograđani u Sarajevu izvodili Mozartov „Requiem“, otišao je u habitu, poslušao i vratio se zanesen. U zbornici nabaci:

- Bi li se to moglo izvesti prigodom sprovoda kojega našega fratra?

Nasmijali smo se, a netko primijeti:

- Trajalo bi to nekoliko sati.

- Pa šta škodi, kad je onako lijepo? - začudi se on.

- Teško je sastaviti i orkestar, i pjevače, i soliste, i dirigenta - uzvrati netko.

- Šteta! - uzdahnu fra Jozo.

To je ta njegova barokna ljubav prema liturgiji. On je u tom gledao Crkvu i ljubio je raspjevanom dušom. Ljubio ju je široko: do zadnjih granica crkvene vanjštine i do u sitnice!

Volio je kandila u crkvi. Pa i u svojoj sobi.

Volio je tamjan i kađenje. Nipošto ne bi to propustio.

Volio je sve umjetnine, i one nove i najnovije, ali samo ako su bile osmišljene liturgijom i starokršćanskom mudrošću.

Volio je Plečnika zato što je sve osmišljavao, pa i svaku kvaku na vratima u crkvi sv. Ante u Beogradu.

Volio je sve starinsko, pogotovo ono rimsko. Za svoju povelju pri­godom zlatne mise tražio je da se izradi velikim rimskim slovima. U tiskari nije tih slova bilo. Bilo je modernih svake vrste. Ja ga upozo­rih: „Ima, mnogopoštovani, drugih još ljepših slova.“ „Da valjaju, ne biste ih mijenjali svaki dan... A rimska slova su lijepa već 2000 go­dina.“

Volio je i drugo sve crkveno, što je smatrao crkvenom vrijednošću. Časne sestre, bile one koje mu god vrste, volio je i cijenio. Nije ga bilo lako nagovoriti da za nekoga intervenira. A za čč. ss. je više puta inter­venirao i bez nagovaranja. I mene je nekoliko puta nagovorio da im dr­žim duhovne vježbe.

Volio je on i crkvenu upravu, makar da je od nje gutao gorke pilule. Sjećam se da je jednom netko, u obliku šale, u njegovu prisustvu rekao: „Svaka je kurija pomalo kurva“. To ga je strašno zaboljelo. Nakon tri dana došao je k meni i tuži se: „Molim Vas, kako to može reći jedan svećenik?“ „Bila je to šala, mnogopoštovani...“ „O takvim, stvarima se ne smije šaliti“. Boljelo ga je to još zadugo. I svaka riječ protiv crkvene hijerarhije boljela ga je.

Bio je natjeran da se bori s hijerarhijom, a za braću. Nije se nikada služio niskim udarcima. Nastojao je ostati na visini i riječi i djela.

Kad je trebalo klanjati se, znao se pokloniti do zemlje. Ali isto tako, kad je trebalo, znao je ostati uspravan, odrešit i jasan u govoru i odgovoru. Pogotovo, kad se radilo o bosanskom narodu i bosanskim fratrima.

Takav mi je izgledao u onoj dugoj raspravi koja je nastala prigo­dom osnivanja i prvih godina rada Udruženja „Dobri pastir“. O samom osnivanju ne mogu ništa kazati: tada sam se nalazio u zatvoru. Ali ubrzo nakon toga sam izišao i nastavio predavati dogmatiku u Sarajevu. U Udruženje se nisam htio odmah upisati nego tek nakon 6 mjeseci. Htio sam najprije sve vidjeti i o svemu svoj osobni sud stvoriti. Upravo u to vrijeme događalo se mnogo toga: optuživalo se mnogo i previše, i to sa svih strana. Postalo mi je jasno da se sa zacrtanog puta ne može skrenuti dok je Markušić tu. Svećenstvo, osobito ono prekosavsko, upra­vo je bjesomučno govorilo i pisalo dokazujući kako smo mi fratri u BiH upravo izdajice vjere. Markušić je samo šutio i smijuljio se. Ni oni iz uprave Udruženja nisu s njim bili uvijek zadovoljni. Predbacivali su mu da je „star i neelastičan“. A on je samo rukom odmahivao. Izgle­dalo je da za njega ta problematika ne postoji. A postojala je.

Fra Vitomir Jeličić je bio tada najzaposleniji čovjek u Bosni. Stal­no je Markušić donosio nekakve pravne probleme. I dobivao je prava i pravnička rješenja.

Jednom i meni donese jedno takvo Jeličićevo rješenje. Molio me da reknem šta ja o tom mislim.

- Mnogopoštovani, Jeličić je silan pravnik. Za mene vrijedi: Jeli­čić locutus, causa finita.

- Da pravnici uvijek imaju pravo, nitko nikad ne bi izgubio ni jedne parnice.

- Jest to. Ali mi nepravnici gubimo i ono što nikakav pravnik ne bi igubio.

- Makar. Pročitajte i recite mi šta mislite...

Izgledalo je kao da ga se to ništa ne tiče, a uistinu nadržao se Kodeksa u ruci i naslušao pravničkih obrazlaganja i tumačenja više i bolje nego kakav doktorand obaju prava.

Upravo tada bi poslana neka delegacija u Ljubljanu u kojoj sam bio i ja u ime revije i kalendara „Dobri Pastir“. Prije nego smo pošli susreo sam Markušića.

- Mnogopoštovani, idemo u Ljubljanu. Imate li mi što reći?

- Ne dajte da vas zažvalje!

Nije mi taj izraz bio dobro poznat. Nisam nikada radio s konjima. Zato zamolih razjašnjenje.

- Kad se konj zažvalji, onda on ide kamo god želi jahač.

- A to bi značilo?

- Dosta je nekada i jedna riječ ili jedno slovo da čovjek bude zažvaljen...

Shvatio sam ga. Tražio je zdravu crkvenost, ali i narodoljublje.

 

Zdravo katoličko narodoljublje

Nije se busao ni u prsa tukao. Nije hrvatovao. Ali je volio narod s kojim je živio. I narod je volio njega. Posebno onaj sitni narod: ljude s Baščaršije, iz tržnice, djecu s ulice i prosjake ispred svetog Ante. To je najbolje izrazio onaj prosjak, još prije rata, koji bi ga svake srijede dočekao na putu prema Baščaršiji i povikao:

- Znaš, šta je bilo sa mnom?

- Šta?

- Pokralo me.

Markušić u džep, izvadi banku i dadne mu. Ali kad je svršio svoj provincijalat i predao dužnost, dođe srijeda i on opet pođe na Baščaršiju. Još izdaljega, ovaj put, poviče Markušić prema prosjaku: .

- Znaš li ti šta od mene bi?

- Ne znam.

- Skinulo me.

- Zbilja?

- Zbilja!

- Šteta takvog čovjeka!

Tako je o njemu mislio sitni čovjek. A oni veliki, oni teoretičari, svi koji su smatrani, ili su se smatrali, velikim rodoljubima, smatrali su da njemu narod ne leži na srcu. Ista je sudbina i njegova narodoljublja i njegove crkvenosti. U oba pravca bio je on velik, ali drugačiji od nas ostalih. U sitnom čovjeku on je nalazio i Crkvu i narod. I na tog čovjeka je prenosio i jednu i drugu ljubav. Zato je bila zdrava i njegova crkvenost i njegovo narodoljublje.

U sklopu te ljubavi nalazila se njegova ljubav prema fratrima, posebno njegovim bosanskim fratrima. Čvrsto je vjerovao da Bosna ne može bez fratara, a ni fratri bez Bosne. Tu se mora ostati i raditi pa bilo što bilo. Zato je bio egzistencijalistički ekumenist. S radošću je pripovijedao kako mu je neki njegov prijatelj rekao: „Pa, ja. Ti si se sa Srbima uvijek mogao!“ Ili kako mu je akademik Hamdija Kreševljaković s tugom rekao: „Nema više ni starih Turaka ni starih fratara.“ Isto tako on je cijelim svojim bićem bio uvjeren da se mora živjeti i s komunistima i ateistima i to u slozi i u ljubavi.

Ispričao nam je kako su naši provincijali, idući g. 1955. na hodočašće u Rim, putovali skupa s vladikom grkokatoličkim Njaradijem. Taj je tada uživao glas velikog sveca i pokornika. Negdje pred Rimom upozori ih vladika: „Kad budemo u audienciji kod pape, pitat će nas koješta o vladi u Beogradu. Ne smijemo reći ni jedne riječi pritužbe. Prije nego se mi vratimo znat će se u Beogradu za svaku našu riječ. A mi moramo živjeti s Beogradom...“

Markušić onda dodaje: „Mi smo se iznenadili da ona svečina takvo nešto može reći. A onda je slijedilo još veće iznenađenje. Njaradi dodade da je lakše do svoga prava doći u Beogradu nego u Rimu“.

Nasmijao se Markušić pri tom i dodao: „Zamislite onak­va i onolika svečina!“

Kao nikada tako ni tada nije on bio potpuno dorečen. Uvijek je ostavljao mjesta za domišljanje i razmišljanje. Uvijek, pa i tada. Vjero­jatno je on nama htio preporučiti ono što je njemu i drugima prepo­ručio vladika Njaradi: s kim god moraš živjeti, s njim se moraš nagađati i pogađati; a lakše ćeš se pogoditi ti sam, nego ako pustiš da se netko drugi preko tvojih leđa pogađa.

Jednoga dana izradio je neku dugu i dosta teško čitljivu apologiju Udruženja „Dobri Pastir“ za Svetu Stolicu. Razdijelio je to mnogima, a među njima i meni, da to pročitamo i stavimo svoje primjedbe. Sve su moje primjedbe bile: da je sve skupa predugo i da neke izraze treba pojasniti, jer su neshvatljivi. Nije htio ništa skraćivati, a izraze nije dao pojašnjavati. Veli: „To je i napisano da bude nejasno; ne smije se uvijek sve jasno govoriti.“ Onda sam ga upozorio na jednu rečenicu iz tog spisa: „Danas u Jugoslaviji nije pitanje što tko radi nego što tko ne radi.“ (citiram prema pamćenju).

- Vrijedna je to misao - rekoh mu. Najljepše što je u ovom napisu rečeno. Zapravo, to je kratki sadržaj cijeloga spisa. Ali to će se shvatiti kao da hijerarhija ne radi ništa.

Odgovorio je, kao i redovito, protupitanjem:

- Šta Vi mislite je li to istina?

- Ja mislim da oni misle da je njihov nerad najveći rad.

- Proradit će oni. Samo, onda će već biti kasno...

Čini mi se da je bio dalekovidan.

Sudbina onoga spisa je također čudna. Sazvao je jednoga dana sve naše provincijale u Sarajevu na sjednicu i pročitao im taj dugi spis. Na tu sjednicu pozvao je i neke „stručnjake“, a među njima i mene. Diskusije je bilo vrlo malo. Ipak se osjetilo da se nekim provincijalima to ne potpisuje. Onda je napravljena kratka verzija apologije koju su potpisali svi provincijali.

Poslije dan dva našalih se:

- Nisu ni provincijali radljiviji od biskupa.

- Uvidjet će to i oni, ali bit će kasno. Svi oni sporo misle.

I to i mnoge druge stvari uvjerile su me da je Markušić svoj rad oko Udruženja „Dobri Pastir“ shvatio kao rad za Crkvu u punom zna­čenju te riječi. Nije ga smetalo što je dobivao prigovore i od biskupa i od svećenika i civila, pa i Svete Stolice. On je bio uvjeren da tim pomaže svojoj vjeri i narodu. I to mu je bilo dosta.

Njegova je crkvenost, a i rodoljublje, bilo „bosnoljublje“. Volio je narod Božji, ali u Bosni; volio je Crkvu, ali u Bosni; volio je fratarluk, ali u Bosni; volio je sve bosansko, ali ničim nepokolebljivom lju­bavlju.

Kao tajnik Teologije bio sam upleten u mnoge probleme klerika, bilo školske bilo osobne. Markušić je znao doći i postavit mi pitanje, šta bih je na njegovu, mjestu učinio. Poznato je da su mene kolege profesori zvali strinom zbog toga što sam uvijek branio stranu klerika. Ustanovio sam da je Markušić bio još veća strina od mene. U jednom slu­čaju nije ni meni savjest dopuštala da ne dadnem negativan glas kao i svi profesori. Ali klerik dobi Markušićev glas i ode dalje, na zavjete. Nisam mogao šutjeti pa onako u pola šale nabacih:

- Mnogopoštovani, mislite li Vi da ćete dobiti novog Vianney-a.

- Ni ne treba nam. Nije ovo Francuska nego Bosna.

- A šta će on i u Bosni, ako ne zna ni govoriti ni Boga moliti?

- U Bosni je dosta da on zna našega čovjeka voliti.

Kao da je očekivao vremena kad će u Bosni odlučivati i sami broj ljudi. Čuvao je svakog čovjeka u Bosni i za Bosnu. Neka nas je što više!

Nu, nije se tu radilo samo o nekoj duhovnoj hrani za topove. Mar­kušić je sebi svoj raj zamišljao negdje u Bosni. On stvarno nije vjero­vao da može igdje biti potpuno sretan osim u Bosni. Vjerovao je da tako osjeća i svaki bosanski čovjek. Njegova je ljubav prema Bosni i bosanskom čovjeku bilo čovjekoljublje, usrećivanje čovjeka, prijatelja, kršćanina. A računao je da Bosnu ne može bolje usrećiti nego dajući joj njezine ujake u što većem broju; a opet ujake je htio usrećiti čuva­jući ih u Bosni.

On je svu svoju ljudsku sreću lokalizirao u Bosnu.

Kad se godine 1952. vratio iz Italije, s Generalnog kapitula, donio mi je pozdrave nekih hercegovačkih fratara koje je tamo susreo. Začudilo me kad mi je pričao da je nagova­rao fra Dionizija Lasića da se vrati u Hercegovinu.

- Hoće li me zatvoriti? - pitao fra Dionizije.

- Hoće. Pa šta škodi? Odležat ćeš pet-šest godina, pa ćeš onda na Širokom Brijegu u miru živjeti i umrijeti. Bolje i to nego ovdje u tuđini polagano umirati...

Slušajući to, ja sam pomislio: lako tebi tako govoriti, jer ti nisi bio nikad u zatvoru. Vjerojatno je i Dionizije to svrnuo na šalu. Ali nakon 16 godina nađoh se i ja kao provincijal u Madridu. Pratio me i moj pretšasnik fra Zlatko Ćorić. Obojica smo dokazivali pokojnom fra Branku Mariću[1], da mu je bolje vratiti se i odležati, neko vrijeme u zatvoru, pa onda nastaviti živjeti i raditi u Hercegovini. Branko je to shvatio kao šalu, a ja sam shvatio da je i mene uhvatilo neko „hercegovinoljublje“ kao i Markušića „bosnoljublje“. Ne znam, je li to starost ili provincijalska služba ili dugo izbivanje iz Hercegovine, ali nekako sam i ja došao do toga, da bih od svog Boga tražio da moj raj ne bude daleko od Hercegovine.

 

Zaključak

Da sažmem ovo svoje nabrajenje, da ne reknem razmišljanje, o Markušićevoj crkvenosti:

Ispočetka smo stajali na dva suprotna kraja crkvenosti.

Pošli smo oprečnim putovima: ja iz starine, on iz sadašnjosti, ja od apostolskih otaca, preko Augustina, Bonaventure, Scheebena do pretkoncilske Crkve, on od majke, preko bake, pa prabake do apostolske Crkve.

Moj pojam Crkve i Božjeg naroda bio je papirnat, apstraktan i iznad oblaka. Njegov pojam je bio zemljan, mirisao na znoj i krv, ali živ i na sigurnom bosanskom tlu.

Njegova vjera i ljubav prema Crkvi nije bila ni učena ni senti­mentalna; bila je bez kanona i definicija i teza. Ali je zato bila naka­lemljena na mučeničku krv i patnje bosanskih kršćana.

Kako već rekoh: ni u njegovoj crkvenosti ni u njegovu narodoljublju nije bilo ništa, naučeno ni prepisano nego sve na licu mjesta, ovdje u Bosni, doživljeno i proživljeno.

Njemu se mnogo toga prigovaralo upravo s obzirom na crkvenost i harodoljublje. Činili su to redovito oni koji ga nisu poznavali i s njim nisu živjeli. Takav sam bio i ja dok ga nisam sreo. Ali kad sam ga sreo i doživio, došao sam vlastitim iskustvom do zaključka da on i svoju Crkvu i svoj narod ljubi velikom ljubavlju, ali je ljubi drugačije nego većina drugih.

Prigodom njegove smrti napisao sam u „Mir i Dobro“ (1968, br. 2, str. 39):

„Bio je odveć velik da bi se izbliza mogla sagledati njegova veli­čina. Potrebno bi bilo izmaknuti se prostorno i vremenski pa ga izdaljega promatrati.

Izdaljega on je izgledao kao i bosanske šume: taman i zastrašu­jući. Nu, kad mu se čovjek primakao i s njim živio, vidio je, da je uvijek nov, uvijek mlad, uvijek mudar, ali uvijek Bošnjak (Bosanac). Točno kao i šume u Bosni: imaju mjesta i za vuka i za hajduka, ali ipak čuvaju Bosnu Bošnjacima.

Bio je dubok kršćanin. Dubok mislilac. Uvijek originalan. I uvijek spreman svaku originalnost prihvatiti razdragana srca, pa makar bila uperena i protiv njega.

Bio je velik čovjek. Vjerujem, ako se netko zadubi i u njegove zabilješke, da će to pomoći da se dokažu ove moje tvrdnje.“

Tako sam mislio prije 12 godina. Tako mislim i danas, i to s još većim uvjerenjem.

 

(Simpozij u povodu 100. godišnjice rođenja fra Josipa Markušića, Jajce, 1980.; Zbornik radova Fra Josip Markušić, Sarajevo-Zagreb 1982.)

 

[1] Fra Branko Marić (1896-1974) utemeljitelj je bosanskohercegovačke etnomuzikologije. Doktorirao je u Beču 1935. disertacijom o nastanku i muzičkoj vrijednosti gange. Bio je prvi znanstvenik koji je tu vrst narodne glazbe tretirao i s estetskoga stanovišta, kao umjetnost. Službovao je u hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Za vrijeme rata i NDH radio je kao kustos u muzeju u Banjoj Luci, zatim u Etnološkom odjelu Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. U maju 1945. emigrirao je, najprije u Italiju, zatim u Španjolsku. Umro je u Švicarskoj, u Zürichu. Njegov znanstveni rad na visokoj je svjetskoj razini. U poslijeratnoj Jugoslaviji etnomuzikolozi su se njime služili, bez navođenja autorstva. Posljednjih godina Marićev znanstveni rad kod kod nas nailazi na reafirmaciju. (I. Lovrenović)