Ivan Lovrenović

Priča o Lauševu smirenju i post scriptum poslije mnogo godina

Kad sastavlja prve retke proze o doktoru Laušu, hladan je rep ožujka 1969. s puno mokra neotopljena snijega na ulici a ulica je starinska džomba prije asfalta pa su jedini spas dobre Borovo čizme za broj veće da u njih možeš u debelim vunenim čarapama, i onda si siguran. Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se skinuo, danju predaje književnost gimnazijalcima, a još mu je svježa u glavi i u snovima, naročito u snovima, nepodnošljivost jednogodišnjega vojnikovanja u JNA: osjeća se kao rekonvalescent od kakve neimenovane a ozbiljne bolesti.

To su dani kada mu u ruke dolazi župna kronika koju je vrijedni župnik-ljetopisac ispisivao kroz sve godine svojega službovanja, od 1937. do 1958. I u njoj podatak o stanovitom fra dr. Ljudevitu Laušu - da je ovdje službovao tri godine, od 1896. do 1899, a umro u Pittsburghu, Amerika, „oko 1912“.

Pogodi ga i zaokupi ta škrta biografska elipsa. Ni od koga od bližnjih ne može saznati o župniku Laušu ništa, kao da nije ni postojao: „davno bilo, zaboravilo se“. Da, ali mnoge se druge stvari iz toga vremena nisu zaboravile, pa ni neki župnici još prije Lauša. Osjeti da je tu nešto zazorno, da se nešto skriva. Već je bio počeo odustajati od traženja, kad se u sasvim usputnom razgovoru jednoj staroj govorljivoj tetki na njegov spomen Lauša ote: „Jȁ, jȁ, to je onaj što napravi curi dite, pa se ne zgrija u nas nego ga digoše…“

To je sve na čemu je u vlažno i hladno proljeće 1969. sastavio priču Lauševo smirenje. Tada još ne zna, saznat će godinama kasnije: gospodin V. S. iz Sarajeva, koji se ponekad pojavi u Varcaru, obiđe neke obitelji, svrati i kod njegovih neizostavno, s poštovanjem pozdravi djeda i baku, posjedi uz kafu i rakiju, ostavi darove, a onda odšeta u Grabež, u svoju ogradu - taj gospodin je curino dite, Laušev sin. Taj mahalski tabu, kao i svaki takav, nagrizan je u rijetkim povremenim povjerljivim šaputanjima, jezicima koji se ne mogu zadržati iza zuba.

Lauševo smirenje

U kronici župe, u rubrici “Dosadašnji župnici i kapelani”, o njegovoj sudbini za­pisano je samo ovo: Ime i prezime: fra dr Ljudevit Lauš; stalež: župnik ­franjevac; mjesto i dan rođenja i smrti: Polje, ­Travnik, 27. II 1868, Pit­sburg – Amerika, oko 1912; vrijeme službovanja od 26. I 1896. do 11. V 1899.

- Slušajte me, oče! Nije meni do toga da vas uvri­jedim. Vaša dobrota je staroga kova, i ja ne tra­žim da me razumijete. Preklinjem vas Bogom, koji je vama sve, a meni, bojim se, već sasvim malo, uputite već jedanput tu moju molbu za razrije­šenje. Ja grcam kao dijete dok mi odzvanjaju u ušima vaši čestiti savjeti i utjehe, i hvala vam do neba, do vašeg čistog, starinskog neba. Ali na koljenima vas molim: nemojte me više nagoniti! Ne mogu, oče. Istina nije samo u govo­renju, ona je i u slušanju. Ja lažno slušam, oče! Eto: jutros kleči u ispovjedaonici preda mnom čovjek iz starog kraja, očekuje skrušeno od mene op­rost. Od mene! Pa ja ga i ne slušam, oče! Ja va­gam njegove drage, naivne grijehe sa svojim užasom, i htio bih kleknuti pred njega, zamoliti oprost za sebe! Ali za mene oprosta nema. Nema smirenja ni pokajanja! To što je u me­ni i sa mnom, oče, to je izvan oprosta i pokajanja. Ja se kajati više ne znam, a oprostiti mi nema tko. Ja sam otrov. Sve bludnice ovog čađavog grada preda mnom su čisti anđeli. Jer, one su nesretne, ljudski nesretne. Njima je netko kriv, one se nadaju, one su za sebe grešnice, žive između grijeha i pokajanja, pokajanja i grijeha. Ja nemam ništa: ni moći da se raskajem, čak ni želje za grijehom.

Na tren ušuti, umiri se sav, a onda se strese iznutra i prošapta istrgano, sam sebi više nego starom fratru, kao u hipnozi:

- Samo još ponekad, u basanju ovim pjanim, ružnim uli­cama planu mi pred očima oni zubi, ona ramena. Oh, prokletnici, zar preko mora!

Kao udaren prekide se, zabulji se u svoje prste, znojne i izlomljene, uznemireno diže oči, pogleda sijedu ispovjednikovu glavu novim, mahnitim pogledom, diže se resko, i, natraške, očiju stalno uprtih u bijeli oreol oko starčeve glave, bez pozdrava, pogodi nekako kvaku na vratima i ispade. Promače kao gonjen dugim samostanskim hod­nikom, pa pokraj zblanutog laika baštovana, i dokopa se ulice.

Suluda sušičava figura doktora teologije, fra Ljudevita Lauša, lomila se cijelo poslijepodne kroz vrevu pitsburških ulica, pasaža, trotoara. Nikad za ovih trinaest godina nije ovaj đavolski grad, sa svoje dvije crne rijeke, sa svojim garavim dimnjacima, nesnosnom tutnjavom koja danonoćno ne prestaje kao da iz zemlje izbija, sa svojom ispijenom čeljadi koja subotom poludi od alkohola, a nedjeljom mamurna, prazne glave i ugaslih tužnih očiju dolazi na ispovijed i službu božiju, i odsutno zapijeva spektrom otegnutih vokala ­bosanskih, hercegovačkih, dalmatinskih priproste pučke crkvene napjeve iz starog kraja – nikad do sad fra Ljudevit ovaj grad nije udisao s toliko ogavnosti na nep­cima, stegnutosti u prsima. Ogavno, ogavno, ogavno – odzvanjalo je u njemu s njegovim izlomljenim kora­cima, i on se nimalo nije trudio da razluči koga se ta riječ tiče: ovoga grada, ili njega sama.

Spopade ga suh kašalj, kao kad se luč rascjepljuje, i on se uhvati za prvi kandelaber. Sva mu se utroba penjala u grlo od siline kašlja. Jedva se smiri, drhtavih koljena i sa svjetlacima u glavi. Zvjerajući oko sebe, žurno zamače dalje.

Hodao je, basao, zaustavljao ga kašalj, išao dalje, klecao – sve bježeći od toga da stane i sabere se, pogleda u se. Već se smrkavalo nad vatrenim, gvozdenim gradom. U njega, cijelog smoždenog, odjedanput se sruči studen, sustalost, glad i paničan strah od duge ulice, čija je čitava desna strana bio beskrajni zid nekakve tvornice, a lijeva – blato i potleušice predgrađa. Obrnu se i krenu natrag, nesigurnim koracima, tukući zubom o zub, kost o kost. Nabasa na pijanu suterensku krčmu i, ne pri­mjećujući da je pozna – bila je to rupa u koju su svraćali zemljaci – stetura u nju i svali se za najbliži sto. Ni ne shvati kako se pred njim pojavi zdjela s jelom. Okusi, pa s gađenjem odgurnu i naruči piće. Popi ga, dođe mu još jedno, i tek kad i njega nače, skrajnu mu mozgom, poznade odnekud čovjeka koji je strpljivo sjedio, šutio i blago ga promatrao. Prepade se, napola diže, pa opet sjede.

- Velečasni, prozbori čovjek, šta vam je? Poznate li me? Ja sam, Jozo, iz Lištana, neki dan ste me ispovidili. Lipo me oprostiste, bez pokore, i utišiste. Dušu ste mi razgalili lipom besidom. Reko sam: ono je anđ’o, nije čovik! A šta vam je, velečasni? Vi kanda ste bolesni? Ne, ne, nemojte bižat, molim vas, sidite malo, ritkost je ovdi taki čovik. Ajme, vi ste se ukočili od studeni! Sidite vi, doniću ja još po jedno, da se ugrijemo!

Doktor Lauš je sjedio kao opčinjen, a Jozo razdragan donosio piće i djetinjasto nametljivo ispovijedao svoje jade i nadanja: te kako je ovdje u livnici već dvije i po godine, te kako “leđa odoše, ali se ušpara koja crkavica”, te kako mu žena piše da se vrati, a on otpisuje da neće dok ne mogne “čair povratiti i kuću zakopati”, te kako se je “dičice uželio najviše…”

- Jozooo, nemoj! – jeknu fratar samrtnički. Jozo se pre­pade, zaustavi u po riječi, dok je fratar grcao i tresao se, savijen nad stolom.

- Šta je, šta vam je, za rane Isukrstove...

- Slušaj, Jozo! – naredi fratar, odjedanput strašno odlučan u licu, grčevito poklopivši Jozinu šaku na stolu, nema… nema… ni Lištana, ni Varcara… nema… Samo kučke, aaaj, kučke… – pade čelom o dasku stola. Jozo, užasnut, zausti da nešto rekne, ali fratar žustro diže glavu, i jezivo upaljenim pogledom nastavi žderati obeznanjenog zem­ljaka:

- Kučke, čovječe! Preko mora… u surgun… Sve ihi-hi, pihi-hi, dok joj ne legoh među noge… Aj, kakva je: jeribasma, kruška sredozimka… Tfu, sotona, smrad pakleni… „On je“, kaže, „on… šta sam ja, jadna, znala…“ Odnese ono u sebi drugome… Potrpaše… Svi pošteni… Za me Evropa pretijesna… Preko mora… U ovaj jad… – fratar se zagrcavao sve bješnje, pa se naglo sleže, zagleda u Jozu, suze ga zališe:

- Majka! Majka… Svisnula… Ili nije… Gore po nju…

Jozo je buljio, ništa ne shvaćajući, ne smijući pomaknuti se. Fratar opet užagri:

- Preko mora… Pokajanje… Putni trošak… Nikad natrag! Tfu, propalice, škorpije… Kulje im do grla… Crveni pojasevi…. Meni surgun… Nikad natrag… Tužili kršćani biskupu… Trebao sam se ne dati. Ne izaći ni pred kakvog biskupa. Skinuti se… uteći… Skočiti u Vrbas bilo je bolje nego ovo… Ono u njoj, Božeee!… Onom čestitom čovjeku!… Nikad vidjeti… Nikad… Nikad natrag…

Ustrašen, sablažnjen, Jozo je iz fratrovih suludih trganja mogao samo naslutiti osnovni smisao. Preživo, prebolno jasno (i nakon trinaest godina) da bi se moglo suvislo kazati, u Lauševim moždanima vrilo je ono zbog čega je morao “preko mora”.

Sa svojih dvadeset sedam godina, tek izašavši iz redovničkih zidova, kao doktor teologije, on je dobio svoju prvu službu: malu bosansku kasabu u brdima. Zelen, netaknut opačinom, dojahao je sa svojim sandukom knjiga onog januarskog popodneva u svoju prvu župu, u mladićkom jednolinijskom optimizmu, koji ne zna za sebe da je krhak kao tanko staklo, i da se, kad jednom prsne, ne sastavlja više.

Nije još znao među kakve ljude dolazi, ali da će ih po­pravljati, da hoće da ih popravlja, to je pouzdano znao. Ta, mora svugdje biti ljudi za popravljanje, inače čemu on na ovom svijetu?

Svrbilo ga nestrpljenje. Činilo mu se da samo treba ra­spakovati knjige i raskriliti ih, pa da iz njih prhne mudrost i melem spoznaje među ovaj grubi svijet, i otvori mu oči svojom blagošću.

No, već prvi put kad je propovijedao, osjeti nekakvu sme­tnju. Nije znao što je to a nije puno o tome ni mislio, ­odbijao je na tremu, na neupoznatost. Ali, iz propovijedi u propovijed, od jedne ispovijedi do druge, čak i u usputnim razgovorima, smetnja je bivala sve stal­nija. Ljutio se. Počeo je primjećivati kako se, dok on izgara u žaru propovijedi, zabrađena lica baba i velike gole muške lubanje blago njišu u snenoj opuštenosti, ili škljocaju jakim vilicama, široko zijevajući. Seljačke žene su povremeno, uspavane utrobe, glasno podrigivale da je crkva odzvanjala. Djeca su se podbadala u prvim klupama, klepkala jedno drugo po ošišanim zatiljcima, zveckala orasima u džepu.

Polako je počeo shvaćati: on i oni dva su svijeta. Za njegov svijet oni nemaju sluha, a ni potrebe. Padalo mu je na um i pitanje: koliko ja dodirujem njihov svijet, ali rijetko, mrzovoljno, bez želje za djelovanjem, bilo je to samo dresirano knjiško javljanje savjesti. I ne stekavši pravi dodir sa svojim župljanima, doktor Lauš ga je prestao izgrađivati. Administrirao je koliko je bilo nužno, sve hladnije obavljao obrede, a sve više se zatvarao s knjigama, pa mu i to omrznu. Tražio je po sjećanju poznanike, školske drugove, i po čitave noći pisao im pisma. Kad odgovori počeše izostajati, urijediše i njegova pisma.

Odvojen od mahale, župnik nije mogao znati kako ona živi, diše, šuška. Baš zato, mahala je morala početi šuškati. I, prije nego što se išta desilo, svatko je već znao o onome što se je tek imalo dogoditi. A dogoditi se moralo, jer Lauš nije znao ni da se mora čuvati, ni čega se mora čuvati.

Upalo je proljeće u kasabu, drugo od njegova dolaska, preko noći. Nejednako je šumila rječica, župnik ju do­sada nije ni primjećivao, u zraku lebdjele tanke koprenice željnog drhata, ludovale one ciktave proljetne ptice, zemlja se vlažno otvarala. Iskraj vatara, nad muslimanskom mahalom, izvijale se srmali čiste a žudne pjesme djevojaka, i čitav prostor nad glavom otvarao se, a grudi kao da bi ga htjele slijediti – šire se i nikad im dosta zraka.

Mlada i najedrala, neobične ljepote i jaka spola, blistavih zuba, s povremenim, kao elektriziranim trzajem glave u lijevu stranu, drskim i po­nosnim, prolazila je i prije kraj župnoga stana, na rijeku, prati rubine, zalazila i u kuću kad bi ponekad donijela vare­nike ili jaja, ali mladi župnik ju dosada nije primje­ćivao: bila je za njega dio ovog nerazumljivog, odbojnog svijeta. Kad je, jedne večeri, prvi put s njom progovorio, ona je razgovor vrlo slobodno prihvatila, osmjehujući se i gledajući pravo u oči, više upijajući njegov pogled nego slušajući što joj govori. Cijelu noć župnika se nemirno prevrtao po postelji, i tek pred zoru zaspao je, mrtvo i zaklano. Otada razgovori su učestali, sve dublji, pri­rodniji, a župnik nije ni razmišljao o tome s kakvim izgovorima mu ona dolazi u kuću. Zanosio se je sve više njenom prisutnošću, ne misleći o njoj nego samo bivajući ispunjen njome.

Kako se to desilo, nikad se poslije nije jasno sjećao. Tek, jedne večeri, poslije večernje pobožnosti, ona je došla u kapelu i izvukla se iz nje u zoru. I – propala u zemlju.

Župnik je, već pomahnitao, s drhtavom strepnjom a užasnut nad sobom, iščekivao svaku večer, i pro­klinjao se zbog iščekivanja. Prošle je tako neko vrijeme - sedmica-dvije, mjesec-dva, a onda je šuškanje postalo činje­nica: djevojka je bila noséća.

Sve je bilo riješeno kratko, preko koljena.

Na tužbu župljana, biskup je pozvao Lauša, proveo brzu istragu, „ustanovio činjenice“. (Lauš je, izluđen od stida i grižnje, samo šutio s glavom u šakama i nijemim klima­njem odgovarao na sva pitanja.) Na njegovo mjesto poslan je revnosni mladi Nikola Begčević, a crkvene vlasti pronašle su modus: u Pittsburghu je bilo na hiljade naših radnika iseljenika, i svećenika je trebalo kao kruha. Računajući na tu ogromnu daljinu, novi svijet, Lauševu mladost, zaborav, poslali su ga u ispomoć pitsbur­škim franjevcima, u stvari, u doživotno izgnanstvo.

Cijelom glavom i grudima na prljavom stolu pitsburške krčme, ležao je doktor teologije fra Ljudevit Lauš; tijelo je mirovalo, iscrpljeno – sa strane je mogao izgledati kao običan pijanac koji je zaspao za stolom. Jozo se je izgubio, prepadnut neshvatljivošću đavolje ispovijedi. Krčma se praznila.

Lauš se trgnu, podiže raščupanu glavu, izbuljenih očiju zaokruži pogledom po stolovima, zidovima i po rijetkoj, pospanoj čeljadi. Postaja jedan čas tako, očito pokušavajući da se sjeti, sabere. Spusti oči niza se, ugleda svoje drhtave ruke, ispolijevanu odjeću, a onda – kao da se sjetio svega – klonu još jedanput nemoćno glavom u dlanove. Srsi su električnim nemirom prolazili kroz tjeme i kosu. To ne potraja dugo; potrese ga žestok napad kašlja i, kad se smiri, Lauš se teško osovi na noge, naslanjajući se na sto dok ne steče nekakvu ravnotežu, pa krenu polako, uz ona dvatri stepenika, na vrata. Za­koraci neodlučno kroz noćnu maglu, pa se vrati i otkoraca na drugu stranu. Vukao se satrveno, ne pazeći gdje staje, i mrmorio povremeno: “Oprost… Anđeo…”, pa bi za­stao, stisnuo očne kapke, stresao se, jeknuo: “Kučkeee…” Ponavljajući tako nejasne odjeke nekog zbrkanog mono­loga koji je umorno svrdlao u njemu, posrtao je ulicama čeličnog čudovišta, klecao, izvlačio noge iz prljavih, masnih lokava.

Dotetura na zakošenu obalu jedne od pitsburških rijeka čudna indijanskog imena, zastade, zagleda se u crninu koja mu je negdje pod nogama tiho pljuskala, grgoljila, šuškala. Sasvim polako, kao u snu, stopu po stopu, spusti se do same vode i blago joj se prepusti.

Post scriptum poslije mnogo godina

Djevojka bila je iz sirotinjske porodice, sama s majkom, bez oca koji je poginuo mlad na gradnji željezničke pruge negdje u Komar-planini. Sve njezino ìmanje bila je njezina ljepota. Mati se prvo kamenila, onda proklinjala dan kad ju je rodila, pa se smirila i stala povazdan klečati pred Gospinom slikom i upaljenom svijećom: „Gospe draga, ti me razumi, providi i s njome i sa mnom, tebi se utječem, ti jedina si kadra...“

U varcarskih katolika bilo nekoliko kuća i loza Stipančićā. Jedni dobrostojeći, imali zemlje, trgovali, jedni više skloni knjizi, jedni teško sastavljali kraj s krajem. U jednoj od kuća potonjih bilo puno kćeri, neke poodrasle i poudale se, svaku je valjalo opremiti, a one se zabavile svojim brigama, druge čeka to isto. Otac i mati zalaze u godine kada će im trebati netko da ih dvori. Jedinak sin već prešao godine uobičajene za ženidbu, nije udario ni na jednu koja bi htjela poći za nj u takvu kuću. Je li novi župnik Begčević sa svojim blagim nagovorima, je li komšijski provodadžiluk, ili je jedno i drugo - tek stvar se riješi tako što djevojku udaju za toga momka, ona kroz nekoliko mjeseci rodi sina, prihvate ga i odgoje kao svoga. Odmalena bio bistro dijete, zarana se razvio u lijepa i čvrsta a poslušna dječaka koji ne bježi od posla, svi ga zavoljeli. U školi bio odlikaš pa se preko crkve i odgojnih zavoda našao način da ga školuju dalje. Izrastao je u veoma sposobnoga službenika, odmjeren i apolitičan radio je u nekoliko javnih služba, prošao kroz krvavi XX vijek čudesno neoštećen. Na visoku položaju u upravi sarajevske pošte dočekao mirovinu, preselio se u Zagreb, tu u kolovozu 1992. umro i pokopan na mirogojskom groblju. 

Bio je V. S. naočit i njegovan čovjek, muškarac osobite ljepote i otmjenosti, koja ga nije napustila ni u dubokoj starosti. U zavičaj je dolazio rijetko ali redovito, a njegovi sinovi gotovo nikad i nikako. Do smrti držao je, i plaćao da bude pomno obrađivana, ogradu u prisoju podalje od gradskih kuća, punu raznovrsnog voća, odakle je pogled na daleki jugozapadni horizont u smiraj dana lijep do bola. Djeca  su se ukradala do Vjekine ograde, s mukom savladavala visoku suhozidinu neodoljivo privlačena jabukama i orasima što bi još zaostajali na granama nakon berbe u danima produljenoga miholjskog ljeta, toploga i mirisnog, dok se odnekud ne bi pojavio gazdin najmenik i zatjerao ih uz gadne psovke i prijetnje.

Govorilo se kako je V. S.- u želja velika da u toj bašči napravi kućicu i da u njoj umre kad mu dođe čas. Nije mu se ostvarilo.

Drukčije je Lauš stvorenje od onoga u priči Lauševo smirenje, i drukčije je s njime išlo nakon što ga digoše iz Varcara. Imao je on sa crkvenim i svojim redovničkim vlastima okapanja i aferima i otprije.

Rođen za turskoga vakta u kojemu je proživio svojih prvih deset godina, Ljudevit Lauš fratrom je postao u postotomanskim, habsburškim vremenima. Izvanredno darovit i sklon apstraktnom mišljenju, jezicima, pisanju, s jakim darom govora, poslan je na više škole u Pečuh od 1884. do 1890, te u Beč na Augustineum od 1890. do 1894, gdje je postigao doktorat iz teologije. Potom je predavao bibliku na franjevačkom teološkom učilištu u Livnu. Bilo je to kada je u Bosni već uvedena službena hijerarhija Katoličke crkve i na njezin vrh, kao sarajevski nadbiskup, postavljen Josip Stadler, profesor zagrebačkoga Katoličkog bogoslovnog fakulteta, autor prvoga hrvatskog filozofijskog sustava u šest knjiga,  čovjek izvanredne graditeljske i osnivačke energije. O njegovom poglavarskom autoritarizmu, i o netrpeljivosti između njega i franjevaca, plastično govori zgoda sa Stadlerovim prijevodom Evanđelja po Mateju 1895. godine. O tom prijevodu Lauš objavi kritičku recenziju i u njoj bez pardona ustvrdi da prevodilac „tomu poslu ni iz daleka dorastao nije“. Pobrojavši i opisavši sve Stadlerove promašaje i „nedoraslosti“, recenzent ironično zaključuje kako se sve „što je u navedenoj knjizi hvale vriedno da svesti na troje: krasan tisak, liep papir i kršćanski duh, kojim je pisac prožet“.

Poznavajući Stadlerovu ćud, franjevački starješine Lauša oštro ukore a nadbiskupu se ispričaju što je njihov lektor biblike “objelodanio njekakvu tobož kritiku na Vaš prijevod sv. Pisma kojom je drsko napao na osobu Vaše Presvitlosti te tim prezreo i autoritet i dužno poštovanje prema Vašoj svima nama svetoj osobi”. Nešto kasnije, nadbiskup zabranjuje Laušu predavati bibliku, “jer je stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. pisma omalovažava sv. Otce a oslanja se na protestantske tumačitelje”, te upozorava franjevačku upravu ako to ne sprovede u djelo, da će on zabranu “isposlovati od sv. Stolice”.

Nakon zabrane, franjevačka uprava premješta Lauša u samostan u Kreševo, gdje omili ostarjelom fra Grgi Martiću. Kratko potom pošalju ga na župu u Varcar. Slijedeći podatak o njemu nalazim u službenom pismu upravi Reda godine 1899, u kojemu se provincijal Bosne Srebrene fra Anđeo Ćurić žali na Lauša da je “predvodnik svih nereda među onima koje treba sekularizirati”. To je vrijeme u kojemu se fratrima široko nudi mogućnost sekularizacije, prijelaza u biskupske svećenike, što bi pospješilo Stadlerov plan smanjenja ili ukidanja franjevačkih župa. Iz datuma provincijalove tužbe, iz podatka da je Lauš dozvolu za sekularizaciju dobio 16. svibnja 1899, a da mu se u Varcaru rađa sin slijedećeg mjeseca, 25. lipnja iste godine, moglo bi se - komu je do toga - izmaštavati s prilično realnom osnovom i kako mu teku pakleni dani u varcarskom brlogu kojega je sam uzbunio, i što sve on kroz zimske mjesece djevojčine trudnoće i brze udaje čini da se iz tog brloga ukloni.

U franjevačkim šematizmima što izlaze nakon godine 1899. fra Ljudevit Lauš Vrdoljaković, kako je s dva prezimena prethodnih godina bio redovito upisivan, ne spominje se više nikada. Nema ga ni u generalnom Šematizmu Bosne i Hercegovine iz 1906. godine, a nema ga ni u kasnijim franjevačkim nekrologijima. Iz oskudnih podataka, do kojih se može doći, vidljivo je samo ovo: nakon što je otišao iz Varcara, sekulariziran, obreo se na poziv biskupa Strossmayera u đakovačkoj biskupiji, u Irigu, gdje je kratko bio župni vikar pa župnik. Stižu li ga tamo kakva iskušenja kao u Varcaru, podliježe li im ili ne, dobiva li vijesti iz Varcara, zanima li se on za njih - o tome se ne može znati ništa. Tek, zabilježeno je da je za to vrijeme objavio studiju O apokrifnim knjigama Novoga Zavjeta, a o evangjeljima, koja govore o Isusovu djetinjstvu, napose. U Ameriku odlazi 1902. po dogovoru, u konjunkturi: biskupu Pittsburgha treba hrvatskih svećenika jer je u tome gradu mnogo hrvatskih radnika. U New Haven, malo rudarsko mjestu u Pennsylvaniji, stiže u lipnju te godine. Službuje potom nakratko u nekoliko mjesta, a 1904. imenovan je župnikom u hrvatskoj župi sv. Nikole u Alleghenyju, naselju koje će vremenom postati dijelom Pittsburgha, đavoljega grada ugljena, čelika i čađi na sastavcima dviju velikih indijanskih rijeka - Allegheny što dolazi sa sjeveroistoka, Monongahela što dolazi s jugoistoka, da se ovdje stope u treću, Ohio, koja se potom, golema i jaka, nakon hiljadu i pol kilometara jugozapadno ulije u Missisipi. U siječnju 1908. „zbog narušena zdravlja“ Lauš dobiva premještaj za župnika u mjestašcetu Ambridge, tridesetak kilometara nizvodno, na desnoj obali rijeke Ohio, gdje je mala kolonija hrvatskih radnika što rade u lokalnim mlinovima. Zahvaljujući tim mlinarima u Ambridgeu će kasnije nastati povelika hrvatska katolička župa Svetoga Trojstva, pa će kroz XX stoljeće s deindustrijalizacijom i smanjenjem stanovništva opasti i biti konsolidirana s još četiri župe u Ambridgu u novu neetničku župu Dobri Samaritanac.

Sve prije nego lako i ugodno bilo je župniku Laušu među Hrvatima u Alleghenyju. Očevidac, koji je će biti Laušev gost u zimu 1905. naziva ih  vukovima, i veli da ni Lauševim prethodnicima, sekulariziranim bosanskim franjevcima Bosiljku Bekavcu i neukrotivom Posavljaku Josipu Dobroslavu Božiću, koji su kao „problematični bosanski svećenici“ maknuti u Ameriku, nije bilo lako. 

Jedan izvor teških sukoba između župljana i župnika je novac, drugi politika, a mutikašā i demagogā, koji sve to podjaruju, uvijek se nađe. U starome kraju župnike je plaćala država a ovdje župljani izravno. Zna se da je narod osoran prema onome koga plaća, kao što su osorni prema njemu oni, koji njega plaćaju, veli očevidac. A politika? Sva trojica alegenskih župnika, jedan za drugim, aktivni su u radu Hrvatskoga kršćanskog političkog kluba u Pittsburghu i surađuju u listu Hrvat koji vodi dr. Milan Kovačević, pisac i liječnik, šef bolnice za tuberkulozne. Iz toga se rađaju trvenja i polemike, klevete i parnice... Jedanput se protiv Bekavca uzdiglo više hiljada župljana te u povorci krenuli k biskupu u Pittsburgh, da zahtijevaju novoga župnika. Morala je uredovati policija, koja ih je dočekala na mostu i vratila natrag. Bekavcu, odveć mekane naravi da odoli vukovima, sve je to dotužilo te je sam tražio premještaj. Dobio je na upravu župu u Lindori, gdje sada uživa mir i ljubav Slovaka i Poljaka. Čovjeka koji će biti kadar da se nosi sa župljanima u Alleghenyju, biskup Pittsburgha je vidio u Laušu, te ga digne s male slovačke župe kod Connellswillea i pošalje među vukove. Njegovi Slovaci ostadoše ucviljeni, te ga često posjećuju i šalju molbe biskupu da im ga povrati.

U Aleghenyju Lauš zatječe nered. Župljani su se otprije bezobzirno miješali u upravljanje crkvenim imetkom pa je u velikoj muci sa sređivanjem računa i evidencijom dugovanja pri izgradnji nove crkve sv. Nikole. Staru crkvu, koja je obična zgrada s prigrađenim zvonikom, pretvorili su u krčmu i kartašnicu. Vidi da se mora postaviti čvrsto. Na kartaše u crkvi pošalje jedne noći policiju, koja ih pohapsi i strpa u zatvor. Sad Laušu počnu stizati ozbiljne prijetnje, neugodna noćna sačekivanja, razbijeni prozori... Dočeka i to, da mu je njih nekoliko u sred dana upalo u kuću, tražeći da vide poslovne knjige. Tu Lauš potegne revolver i ispali dva hica, vukovi se zaprepaste, poplaše, poiskaču kroz otvorene prozore i uteku. Otada je imao mira. Tek pokatkad neki od župljana drzne se da mu dođe u kuću i zahtijeva da mu se nešto, za što je propisana pristojba, obavi mukte. Kad malo pretjera u drskosti, župnik ga ščepa za jȁku i izbaci iz kuće. Takve goropadne župljane najviše zbunjuje i ulijeva im nekakav čudan respekt to, što Lauš sve opisano čini s neobičnom sigurnošću, vedro, i uz sočne bosanske uzrečice, poput: „Bjež᾿te noge, posra vas guzica“. 

Kuća dr. Lauša otvorena je svakome i uvijek - osvjedočio se očevidac. Među onim Hrvatima što su ga u početku dočekali mrsko, mnogi su se raskravili, i rado mu dolaze. Samo jedan od onih što su se spašavali skokom kroz prozor ne dolazi: „Kako ću k njemu, kad puca iz revolvera! Nije ono župnik, ono je hajduk!“ - objašnjava taj. Mnogi Lauševi kolege iz pitsburške biskupije - hrvatski, slovački, slovenski, češki župnici - više vole doći k njemu, nego u gostionicu. Neumoran je u gostoljubivosti, neiscrpan u duhovitostima i šalama. Najdraže su mu uspomene i anegdote iz života bosanskih muslimana. Kazuje ih majstorski, s takvim uživljavanjem, da su ga prozvali hodžom. Ne kažu: idemo župniku ili doktoru Laušu, nego: idemo hodži. A kad mu gost očevidac malo prespava jutarnje buđenje, pa ga Lauš u šali budi učenjem ezana, izvedenim jasnim glasom i savršenim sluhom, njemu se, još nerasanjenu, učini da je negdje u Sarajevu, i da ga budi mujezin s munare.

Kuća je puna knjiga, što u ormarima, što još uvijek u sanducima: teologija, filozofija, historija, književnost. Dok je studirao u Beču, ono novaca što je imao Lauš je nemilice trošio po antikvarijatima, i sad je većinu toga donio sa sobom u Ameriku. Među njegovim knjigama i papirima pohranjena je i bogata korespondencija fra Grge Martića - pisma bana Jelačića, biskupa Strossmayera, mnogih političkih i književnih uglednika, pisma bosanskih paša i valija, sve tamo od 1848. godine. Vidjeli smo kako je fra Grgo zavolio Lauša dok je ovaj kratko bio u Kreševu, pa kad je odlazio, stari pjesnik mu povjeri svoje papire u amanet smatrajući da su kod njega sigurniji nego drugdje. Sigurniji? Stoljeće i više nakon toga, danas nitko nema pojma što je s fra Grginom korespondencijom - skuplja li prašinu ili hrani miševe u nekom zaboravljenom američkom podrumu, ili je davno propala kao da je nije ni bilo. I cijela Lauševa biblioteka.

Bečki doktor teologije Ljudevit Lauš, eksfratar bosanske provincije Bosne Srebrene, rođen u Polju kod Travnika 27. veljače 1868, jedan od problematičnih za koje je slanje u Ameriku bilo i progonstvo i kazna, i bijeg od vlastitih demona, umire u Ambridgeu 10. lipnja 1908, ni pola godine nakon što je tamo stigao iz Alleghenyja, četiri godine ranije nego oko 1912.  kako stoji u  o u kronici varcarske župe. Ukopan je u groblju St. James u nedalekom Sewickleyju. U času smrti četrdeset mu je godina i četiri mjeseca. Oni što su ga poznavali i ostavili nekakav spomen na nj, bilo drag bilo nedrag, u jednome su složni: bijaše čovjek snažan, okretan, duhovit, pun  života. Pravi ustalac. Što bi, onda, mogla značiti naznaka o „narušenom zdravlju“ kao razlog za premještaj? Kada se očevidac oprašta s Laušem na kolodvoru u Pittsburghu tri godine prije njegove smrti, zahvalno opisuje kako je ovaj sve obavio - pobrinuo se putni ticket, za prtljagu, „a da je mogao bio bi mi darovao za puta i svoju šalu, da me nujne misli ne muče“, pa dodaje: „Ali i njega je na rastanku ostavila šala, i ne vidjeh ga nikada onako tužna.“

Smrt je hirovit gost, bane bez najave, obavi svoje bez uzroka i razloga, ili se to samo čini nama, koji o tuđoj smrti lagodno sudimo izvana. Iznutra spoznat ćemo samo vlastitu, i ugasiti se skupa s tim znanjem, beskorisnim i neprenosivim.

Dva su groba važna ovoj priči: očev u groblju St. James u Sewickleyju, PA, i sinovlji na Mirogoju u Zagrebu. Hiljade su kopnenih kilometara i tisuće morskih milja između njih. Nikad otac nije vidio sina, ni zagrlio ga, nikad sin nije vidio oca, ni zagrlio ga. Ili barem opsovao.

(2026)

BILJEŠKA O OČEVIDCU

Godinu dana prije Laušove smrti, objavljena je 1907. u Zagrebu knjiga s putovanja po Americi. Autor je hrvatski pisac Ante Tresić Pavičić (1867 – 1949) a u Americi je boravio u zimskim mjesecima godine 1905. Puni naslov knjige je Preko Atlantika do Pacifika. Život Hrvata u Sjevernoj Americi. Putopisna, estetska, ekonomska i politička promatranja, a nosi posvetu: „Prijatelju Dru. Ljudevitu Laušu hrvatskom župniku u Allegheny, Pa. Posvećuje Pisac.“ Tu se saznaje da se dvojica prijatelja poznaju još sa studija u Beču. Više od stoljeća knjizi nije bila posvećivana ozbiljnija pažnja, za razliku od nekih drugih autorovih djela. Nisu je zapazili ni kronisti i povjesničari bosanskih franjevačkih biografija i (ne)prilika. Promjenu je donijelo novo izdanje Tresić Pavičićeve knjige kod Hrvatske matice iseljenika godine 2018.