Enver Kazaz: SNAGA U SAMOĆI
SNAGA U SAMOĆI
Ne pripadaš nikakvom
Kolektivitetu u zemlji
Gdje sve je podijeljeno
I stalno obnavljaju se
Mržnje među tri nacije
Ponosite na svoje pretke
Njihovu krvavu prošlost
Promilska si manjina
Ako i to
Štrčiš samac kao
Kamen na livadi
Na prostoru u kojem
Iz jednog tri su nikla jezika
A ni na jednom ne pišeš
Čak ni u svetinje nacionalne
Ne vjeruješ
Podozriv si prema njihovoj
Obmani s obje strane života
S ponekim prijateljem dijeliš
Mučninu od laži, od prevare
Bahatih moćnika i njihove svite
Oko tebe sve je u rasulu
I nova tajkunska klasa gmiže
Iz bogomolja svikla
Da i samu sebe laže
Mrze te bivši tvoji
Više nego neprijatelje krvne
Mrze te i oni
Među kojima nisi rođen
Mrze zato što misliš i govoriš
Precizno, jasno
I bez zadrške bilo kakve
Nemaš iluziju: ubili bi te
Da mogu i smiju
Jer u tebi vide neman
Opasnu za svoje
Tri obmane koje se
Međusobno žderu
I žderanjem hrane
Tvoja je snaga u samoći
U svijetu koji si odbacio
A patiš njegove patnje
Mučiš njegove muke
Boli te njegova bol
I sve je tu tvoje
Naročito smrti
U besmislenom ratu
Zato ne laskaj sebi
Ne gordi se
Okavan si tim svijetom
Do smrti njegov rob
Ne tješi te što bi
I na drugim mjestima
Bilo tako
Na kainskom temelju
Sve je izgrađeno
Iz njega se obnavlja
Hrani svoj ponos
Svoju slavu
JEDENJE SMRTI
Sinoć sam poželio
Da dođe moja smrt
Kao moj mladi A. B. Š.
Tijelo i um su se raspadali
U bolovima, stomakom
I srcem sijevali su žileti
I A. B. Š.-a je izdalo tijelo
U kojemu je dugo
Sazrijevala smrt
Obojica smo se
Navikavali na patnju
Je li je on, mladac,
Sa svojih dvadeset i sedam
Prihvatio kao ključ života
I njome otvarao smrtna vrata
Meni, starcu, smrt je
Bliža od svih koje volim
Svakodnevno me prožima
S njom intenzivno razgovaram
Učim je da se volimo
Moj A. B. Š. i ja
Dva različita vremena
Dvije patnje koje se
U jeziku sreću i pretapaju
Znam, tu nema smrti
Samo beskraj slobode
U njoj se nadopunjujemo
Jedan drugog obgrilmo
Postanemo isti
U metafori koja
Pojede smrt
NOVI BOG
Potreban vam je novi bog
Ovaj vam je ostario
I nemoćan je da sredi
Vaša nedjela, zločine i krv
Ne oglašava se ni o čemu
Ne radi ništa
Vjerovatno spava
Od staračkog umora
Gore u svojoj nevidljivosti
Drhte li mu ruke
Kojima je sklepao
Kvavi svijet
Potreban vam je
Jer ovog ste potrošili
Lažnim molitvama i zakletvama
I vjerom svojom
Naročito njome
Podijelili ste ga
U četiri boga
Koji se zbog vas
Mrze i međusobno ratuju
Vaša je laž krvava, ubilačka
Vaša vjera sebična i niska
U njoj tražite oprost i spas
Vječne užitke
U onostranoj bajci
U sve ste ga pretvorili
U institicije, ideologije, politike
Moć, čak u rakete, bombe i metke
I obični policijski pendrek
I podijelili ste ga potpuno
Nije za druge rase
Samo vašoj moći pripada
Vaš bog je možda mrtav
Samo to ne znate
Ni pomisliti ne smijete
Izgubili biste instancu
Po kojoj jeste ljudi
U stalno obnavljajućem zlu
A lijepo je bio zamišljen
U svojoj svemoći
Beskrajnoj dobroti i milosti
I nije besmrtan umro
Od starosti i bolesničkih muka
Možda ste ga ubili davno
Još na začetku
U pradavnini
Amen njegovom grobu
Njegovoj nevinoj smrti
Njemu mrtvom šaljem
Potreban vam je novi bog
Spasa vam nema
Ni oprosta