Alma Skopljak, Poetika glasa(nja) ili o Glasovima Envera Kazaza

U zbirci pjesama Envera Kazaza Glasovi, objavljenoj 2018. godine, svijet egzistira kao sveglasna kula babilonska. U ratu jezika od postanja, neprevodiv u riječi, s mnoštvom bezglasnih jezika nedokučivih ljudskom uhu, u golim kosturima riječi ostvaren, budući da su čovjeku nepojmljive njegove suštine, kako je atribuiran u posljednjoj, LXIII, pjesmi, on, međutim, svoj babilonski karakter ne otkriva u božanski uzrokovanom jezičkom razdoru zemaljskih stanovnika i višejezičnosti ljudske populacije već u čovjeku odrođenom od kosmosa, tvorenog od svjetova živih sricanih u vlastitom jeziku, i ušima gluhim i za nemušti govor nevidljivih tvari i za žamor materije. (P)ostvaren glasom, pojmljen od zemaljskog grotla do stoljećima nijemog neba i od počela do vrata smrti, oglašen glasom ljudskim i neljudskim, višestrukim i u sebi i izvan sebe, taj svijet krcka, šušti, šumi, cvrči, huči (Kazaz 2018: 103) svjedočeći na taj način svoje vlastito postojanje i, istovremeno, nepovratnu ljudsku izopćenost iz tog vječnog dijaloga u kojem uzoholjeni ljudski glas ne nalazi ni smisao ni odgovore. U glasu mesa, u glasu s onih strana, u glasu stabla u proljeće, u glasu iznutra, u glasu vode, u zuju pčela, u glasu o glasu, u grgutavom glasiću, u zlu glasu, u glasu bola, u glasu bezglasja, u dobrom glasu, u glasu historije, u glasu stida, u glasu savjesti, u horskom ptičijem glasu, u glasu mačke, u prvom plaču, u urliku i kriku u kojem se glasa masa, u glasu koji dolazi da sažeže i da smrvi, u glasu vlasti, u šušnju trave, u glasu o glasovima iz jezika, kojim su i posvećena pjesnička ostvarenja, ne otkriva se samo u zbirci konstantno potencirani perpetuum mobile materije već i kosmos nevidljivih tvari i bol kao temelj ljudske egzistencije. Utemeljeni na starozavjetnoj priči o Noinim potomcima u jezičkom neskladu i novopovijesnom poimanju povijesti kao opetovanom zlu, Glasovi Envera Kazaza utkat će u vlastito poetsko tkivo općeljudsko iskustvo, ali, kako se zbirka primiče svome kraju, prevashodno egzistencijalne aporije stanovnika savremenih kula već nepojamno dalekih od mitskih glasova iz zaboravljenog povijesnog djetinjstva. Zahvaljujući tome, pojmljeni ne samo kao oblik iskaza već i kao potvrda postojanja, jer da nije glasa kako bi znao da postojiš i ti i smrt tvoja (Kazaz 2018: 88), glasovi koji se glasaju nisu samo spona između počela stvari i njihovog kraja, niti orijentir snalaženja u vlastitoj unutrašnjosti ili putokaz za onkraj stvari (Kazaz 2018: 89), već i naricanje čovjekovo i sredstvo pobune protiv automatizma svijeta i njegovog sunovrata. Upravo će Kazazova poetika glasa(nja) ukazati na sveopće pulsiranje materije, zajedništvo atoma, i, u našoj savremenosti iščezlo, pa samim tim i nenadano, jedinstvo čovjeka i bilja, ali, s druge strane, i na ironičnu prirodu civilizacijskih, moralnih i tehnoloških postignuća oličenih u bankarskom raju, finansijskom roblju i ljudskom mraku (Kazaz 2018: 74–75). Zato će se između elegično intonirane I. pjesme i, posljednje, LXIII, ispisivati abeceda ovozemaljske čovjekove kalvarije uzrokovane biološkim, povijesnim, političkim i društvenim mijenama, ali i zaglušujućim onozemaljskim bezglasjem. Pri tome će začudna pozicija lirskog subjekta kao rezonatora kojim odzvanja i beskrvna java i nenadano useljeni glasovi sa ulice, a ne samo glas egzistencijalnog i metafizičkog čovjekovog očaja, omogućiti njegovu polifonijsku prirodu i govor o svakodnevnim raspećima u čijem će se imenu, već u IV. pjesmi, nagovijestiti tematske preokupacije ove pjesničke zbirke. 

Nekoliko je tematskih cjelina koje dominiraju u poetici Glasova. U nastojanju da se ulovi u jeziku, prvo će biti mjerena smrt (Kazaz 2018: 6). Iz beskraja i bezobličja spuštena u konture i prolaznost ljudskog tijela, atribuirana šumom tkiva i mirisom straha, smrt se i u ovoj pjesničkoj zbirci oglasila u svoj svojoj neminovnosti i sveobuhvatnosti. Međutim, specifičnost Kazazovog poetskog pristupa ovoj vječnoj pjesničkoj temi ne ogleda se samo u izrazito kompleksnom i nadasve zanimljivo koncipiranom konstantnom, eksplicitnom ili implicitnom, intertekstualnom dijalogu, prevashodno, s Makom Dizdarom, Skenderom Kulenovićem, Tinom Ujevićem i Silvijem Strahimirom Kranjčevićem, na što ukazuje i Zahvala data na kraju ove pjesničke zbirke, i u muzeološki postamentiranom kontrapuntu njihovih poetskih dionica već i u koncepciji raja imaginiranog u obliku izobilja zemnih oblika i bivanju jednim s biljem, nakon ponovnog nicanja iz praoblika (Kazaz 2018: 16). Zahvaljujući tome, tkivo teksta egzistira kao polifoni topos u kojem se poetskom višeglasju književnih predaka ujedinjenih u zapitanosti nad (po)smrtnim bivstvovanjem pridružuju glasanja materije i mukli glasovi s one strane. Na taj način, inkorporirajući različita poetska, kulturološka, religijska i mitska poimanja smrti i onozemaljskog, i monoteistička i politeistička, i sama zbirka egzistira kao kula babilonska koja u jednom trenutku tjeskobnim i bonim krikom kao temeljnim čovjekovim glasom i zajedničkim oblikom iskaza, koji nadvisuje i preglasava sve jezičke i ine razlike, iznevjerava kakofoniju one prve, mitske. Međutim, citatna igra kojom će Kazaz govoriti o strahu od časa u kojem se na lice prestane upisivati vrijeme (Kazaz 2018: 5), koji već od I. pjesme biva u središtu poetskog govora, i o svijetu što iza smrti niče (Kazaz 2018: 11) ne ispunjava se u tvorbi palimpsestnog karaktera njegove zbirke niti u poetskoj akumulaciji ove refrenične teme ljudske egzistencije uopće, ona mu omogućava da, kao što je, na primjer, slučaj u XV. pjesmi, poentira vlastitu misao o ljudskoj krtosti i tijelu ogrezlom u smrti ili, kao što je to u VI. pjesmi, ujedini Ujevićevo pobratimstvo lica u svemiru sa Makovim vječnim glasom koji stremi k nebu u potenciranju pobratimstva živih i mrtvih u (ono)zemaljskom bolu i tjeskobi. Na tragu Makove Uspavanke i Kulenovićevog soneta Prh, u XXII. i XXXI. pjesmi, Kazaz će, i dalje demistificirajući smrt i sričući je pjesmu po pjesmu, a u skladu s nazivom zbirke (Glasovi) i samom njenom postmodernističkom poetikom, utješni i moralistički ton Makove uspavanke spjevane „za snove za pletisanke i nesanice“ i apoteozu domovini i ljudskoj žrtvi u njenim temeljima zamijeniti brutalnom porukom o zauvijek nevidljivim horizontima smrti i bolu kao jedinoj suštini ljudskog postojanja u kojoj je utjeha sadržana u sveljudskoj krtosti od mukle smrti, dok će u prizoru zaigranog glasića, i u deminutivnom obliku njegovog imenovanja, koji će prije svijeta i sricanja spoznati smrt, ponovo potencirati tragičnu blizinu izvora i ušća stvari, rađanja i smrti. S druge strane, akord s Ujevićevim Pobratimstvom lica u svemiru i Matoševom Jesenjom večeri, što je vidljivo u usporedbi XXIV. i XXX. pjesme, otkriva metamorfozu ideje pobratimstva koja prepoznavajući bȉlo svemira cijelog, srce baš svega, vrelo riječi i glasa o glasu ne u praznoglasju Tvorca, kojim odjekuje ispražnjeni čovjekov svijet, već u zuju pčela, dakle u damaru prirode, ideju bezimenog trajanja u braći i kosmičke čovjekove raspredenosti širi na zaboravljeni svijet bilja tvoreći novu konstelaciju u kojoj se vječno usamljenim čovjekovim kricima s ruba svemira suprotstavlja mogućnost učešća u eufoniji flore i jedinstvo u materiji koja se u zbivanju nevidljivom neprekidno oblikuje.

Konstantno eksponiranoj spoznaji o raci jezika i strepnjom i stravom, uzrokovanim grijehom i neznanjem, okovanoj ljudskoj misli o smrti Kazaz će, dakle, suprotstaviti misao o majci materiji i svemu ljudskom sazdanom u njoj. U ovom čovjekovom vraćanju atomu, u insistiranju na materijalizmu njegovog tijela i majčinskoj suštini materije, prepoznatoj već u njenom latinskom imenu (Kazaz 2018: 68), zrcalit će se, u korijenu vitmenovska, ideja zaviještanja sebe prirodi i vasionskoj kući koja će svojim optimizmom nadvisiti praznoglasje onozemaljskog od kojeg pucaju bubne opne (Kazaz 2018: 43). Na taj način, misao o smrti, poimana u rasponu od njenih mitskih temelja do obećanog vječnog smiraja, bit će usložnjena spoznajom o vječitom čovjekovom odgonetanju glasova koji se nikad ne oslove, sumnjom u istinitost pradavnih obećanja o spasu u glasu onog što usred svemira snije (Kazaz 2018: 48) i uopće sumnjom u istinitost doktrina i dogmi koje od pamtivijeka generiraju ljudsku misao o životu i smrti pa se u 21. stoljeću u Kazazovim Glasovima sukus problema ljudskog postojanja, dakle ljudsko mrenje i potraga za smislom za kojim ljudska vrsta oduvijek traga (Kazaz 2018: 69), eksplicira, uspješno izmičući poetskim klišejima, ili u formi intertekstualno i metatekstualno osviještenog retoričkog pitanja, u kojem su istovremeno sublimirane i ljudska nemoć, rezignacija i nada izazvane apokalipsom ljudskog tijela u smrti, ili u, prezentom ili imperativom oblikovanom, iskazu sjedinjenja pamćenja sa smrću u flori, utješnom trajanju u zemaljskom obilju, konstantno suprotstavljanom ispražnjenom nebu, ali i utješnoj spoznaji žamora materije u čijem se beskraju stalno umire i rađa (Kazaz 2018:97–98). Međutim, uporedo sa apoteozom prirodi u Glasovima svoj tragični usud će sricati i rika bika i glas sestre srne oglašavajući postvarenu prirodu, pretvorenu u burzovne mjenice (Kazaz 2018: 71). U njihovom glasanju razotkrit će se svijet otprirođen i od svojih mitskih temelja i od prirode same, oglušio u vlastitoj vici, namirisan krvlju, smrću faune, a ne samo ljudskom, neumitno obilježen, i to ne zbog slave predaka, ili za biste i ulice, već za novo boštvo novca. Gluh za nemušti jezik životinja, i za njihovu patnju, i sam postvaren, sveden na skladište dnevnih informacija, poreski broj i stanje na bankovnom računu, kontekstualiziran u klimatske promjene, genetsku modifikaciju i automatiziranu svakodnevnicu, sužen granicama tumačenja, savremeni čovjek će biti predočen jezikom tehnologije iz kojeg su iščiljeli i mitski glasovi i ljudske dubine i visine, dok se u ustajalu nutrinu uselila smjernost (tehnološkog) roba (Kazaz 2018: 92).

U sveglasnoj kuli babilonskoj, i to u potrazi za glasom razuma i glasom historije, ali i u urliku masa, u glasanju vlasti, pa i u govoru o nestalim glasovima mitskim, bespućima ljudskog neznanja o onozemaljskom, prema tome, pridružit će se i bespuća ovozemaljskog ljudskog beščašća. Tako će se osim problematike ljudske smrtnosti i ljudske otprirođenosti u Glasovima Envera Kazaza nametnuti i tema krvave ljudske povijesti. Glasovi će u riječi pretočiti ne samo krik čovjeka - samca u svemiru, uzrokovan nemogućnošću spoznanja i praznoglasjem posmrća (Kazaz 2018: 43), već i u njima oblikovati bol i patnju pamtiti čovjekovu izazvanu njegovom mišlju o moći (Kazaz 2018: 81). U XXIII, XLII, XLVII, LI i LV. pjesmi, u prepoznavanju refreničnog obnavljanja istih puteva krvi kroz povijest, još od raspeća Jedinca, i u autopoetičkom priznanju o najljepšoj poeziji spjevanoj upravo o boju, bit će ponovo uprizoren ljudski mrak sazdan ne od neznanja već od sunovrata svijeta u mržnju i ubistva. Elegično prizivajući djetinjstvo svijeta obilježeno odsustvom masovnih grobnica, pa čak, poput Makonda u njegovim prvim godinama, i groblja uopće, i dječije čovjekove godine u kojima se sakrio stid, Glasovi će oglašavati goruće probleme naše stvarnosti i svijet neizbrisivo obilježen poltronstvom, prenapučenošću gradova, prijetnjom novim ratom, zagađenjem, kao i finansijskim ropstvom i grobljima njegovih žrtava. U urliku i kriku mase bit će problematizirano i političko jednoumlje i uopće ljudski um zarobljen u političke parole, dok će u vrevi njenog glasanja podrobno predočena psihologija njenog djelovanja otkrivati nemilosrdan obračun s vanjskim i unutrašnjim neprijateljima. I u svom poetskom izrazu oštar kritičar političkih zbivanja, Enver Kazaz će u povijesnim putevima smrti prepoznati indoktrinaciju i žrtvovanje masa na bojnim poljima kao konstantu političkog djelovanja, a zatim i beatifikaciju i kanonizaciju vlastitih žrtava. Neraskidivo vezana sa temom smrti i posmrća, praćena eksplicitnim odbijanjem učešća u refreničnim ritualima klicanja masa novim–starim vođama, oglašena ne vlastitim glasom već zapitanošću nad oblikom njenog glasanja i njenom različitom reprezentacijom, atribuirana kao stoglava i stousta, poput nemani iz prastarih priča, ili kao nevidljiva i nasilna, i pri tome neosjetljiva na okove tijela i uma kojima žeže i steže žrtvu i životne slasti koje oduzima, vlast biva pojmljena i kao glas iz ljudske nutrine koji otkriva prisustvo misli o moći duboko u, istovremeno strahom urušavanoj, ljudskoj prirodi. Nemoguće je ne primijetiti da je u glasu o vlasti duša pojmljena u potpunosti drugačije. U čežnji za besmrtnošću atribuirana kao ona koja kuša beskraj tišine i nakon smrti otpliva u mrežu kojom Tvorac lovi zrnca vječna (Kazaz 2018: 53), u poetskom demaskiranju vlasti pojmljena je kao crvljivo leglo straha, topos na kojem počiva i slast vlasti i strah od vlasti. A zbog grotla u kojem crvi žderu meso (Kazaz 2018: 15), zbog groba jezika, te bespomoćne rake, i zbog crvljive duše čovjekove sklupčala se i u Glasovima, kao i u Rusoj pjesmi Skendera Kulenovića, pjesma u tmulo nemušto jao, potvrđujući misao vodilju cijele zbirke - da krik a ne jezik nosi suštinu postojanja (Kazaz 2018: 30).

Žalopojci grla što čežnju za besmrtnošću nariče, u potrazi ili za žuborom ikakvim ili bezglasjem u hropcu u prostranstvima iza jezika, žuboru glasova sa kraja na kraj svijeta (Kazaz 2018: 97), ali i glasu o glasu u nastojanju da u rime dođe smiraja ime (Kazaz 2018: 102), pridružit će se i glas savjesti. Smješten u moždanima, u kržljavoj misli skutren ili u obliku vratne omče dat (Kazaz 2018: 64), a zapravo, u cijeloj zbirci implicitno prisutan i u svijest čitaoca zasijan, blizak glasu razuma i glasu nemuštom i krhkom što se u LXII pjesmi oglašava, svjedoči o malenkosti čovjekovoj koju čovjek spoznaje tek u bliskom susretu s grobnom rakom, s pulsiranjem prirode i cijele vasione, u kojoj susjedski obitavaju materija i Ništa (Kazaz 2018: 104–105). Ipak, uporedo s mirenjem s ništavilom, u krtosti jezika i tijela otjelotvorenom (Kazaz 2018: 97), kojem će biti posvećene i posljednje četiri pjesme iz ove pjesničke zbirke, i sa sviješću o nemoći jezika da opiše svojstva svih glasova iz sveglasne kule babilonske (Kazaz 2018: 99) i da u jednoj pjesničkoj zbirci oglasi sve što živi i svijet svoj u jeziku i jezikom sriče, na zadnjim stranicama Glasova ponovo će se oglasiti u drevni kamen, u simbolu mjeseca i sunca, uklesana, snovima i mislima sanjana čovjekova težnja makar za riječi prȅđom kao mostom kojim duše bez straha pređu kroz usudnu sudnicu (Kazaz 2018: 101–102). Istovremeno, parnjak svega u tkanini riječi i u sveglasju niti, glas čija se nemuštost sržna konstantno u Glasovima kuša, vapeći za smirajem a ne strahom kao hranom s one strane, u potrazi je za i smislom prvih riječi, kao i prvi i potonji čovjek, i za lijekom od smrti. Ipak, budući da iz svega tek smrt niče i da su uzaludna sva ljudska traženja (Kazaz 2018: 102), na samom kraju ostaje samo čežnja za orkestrom elektrona u kojima se oglašava cijela vasiona i sa njom čovjek, oboje, još od prije postanja, satvoreni u istoj kružnoj putanji atoma (Kazaz 2018: 105).

Poput stoglave i stouste nemani vlasti (Kazaz 2018: 90) i storukog i stonogog onog što u smrt usisa i kost i meso (Kazaz 2018: 95) i stoglasne kule babilonske, u stoglasju (p)ostvareni Glasovi Envera Kazaza, sricani kljastim riječima i zagledani u sebe, u čovjeka, u prirodu, u vlast, u tehnologiju, u smrt, u kosmos, u materiju, u povijest, u tehnologiju, o javi krvnoj i o javi beskrvnoj oglašavaju se, u senzusu krvi i u stravi od smrti. Govoreći o zemnim satima i predjelima iza riječi i, u moždanima posijanim, smrtnim raspelima dijalogom glasova i stihova i polemikom s drevnim mitskim uvjerenjima i naučnim dostignućima, ali i temeljnim religijskim i političkim načelima, oni svjedoče o neminovnosti smrti nudeći utješno uvjerenje o sićušnom kosmosu tvari nevidljivih kojem se, kao počelu svega, sve tvarno vraća (Kazaz 2018: 88). Tematizirajući najvećim dijelom upravo ljudsku smrtnost i ono iza smrti, koje i danas peče i tišti (Kazaz 2018: 85), oni nastavljaju ispisivati azbuku nesanice, uzrokovanu svijetom bez oca (Kazaz 2018: 59) i spoznajom o trajnoj čovjekovoj raspolućenosti: o jednoj polovini koja putuje u duši i onoj drugoj što se u prah ruši (Kazaz 2018: 52), tu alfu ljudske zapitanosti oglašenu davno u djetinjstvu svijeta. Zato se, ostvareni u onomatopeji sveglasne kule babilonske i u grobu jezika, prije vlastitog skončanja, u najvećoj mjeri i sami oglašavaju krikom, tim najdubljim glasom postojanja. Ali vraćajući čovjeka, tog sina razmetnog, kosmosu i prirodi i nudeći utjehu u kosmičkoj zdjeli, oni nagovještavaju jedinstvo u mnogostrukosti, komadić harmonije u kakofoniji sveglasja babilonskog, naravno pod uslovom da vrijeme vođa i tehnologije uopće preživi čovjek.

 

Literatura

Kazaz, E. (2018). Glasovi. Tešanj. Centar za kulturu i obrazovanje