Ljiljana Šop, Vreme je za čistilište

O poeziji Envera Kazaza        Volim iznenađenja, ili barem neku vrstu neočekivanosti u oblasti kojom se bavim, jer me štite od rutine, pa i od viška samopouzdanja, dve ozbiljne opasnosti u kritičarskom poslu. Smatrajući da za nekoga ko skoro pola veka ne živi u BiH i ne prati detaljno savremenu bh. književnu produkciju dosta znam o radu Envera Kazaza, već godinama sam jednostavno previđala, ovlaš preletajući očima belešku o autoru na kraju njegovih knjiga, podatak da mu je prva knjiga, objavljena 1996. godine, bila zapravo knjiga pesama "Traži se", kao i da je nakon 18 godina objavio sledeću "Na razvalinama". Zato, kada mi je prilikom našeg prošlog susreta u Tešnju dao novoobjavljenu, treću pesničku zbirku "Kuća i drugi elementi", saznanje da piše pesme primila sam kao ekskluzivnu vest, mada nije izostala ni ljutnja na samu sebe zbog profesionalnog previda. Kao ni radoznalost kakvom se tipu poezije privoleo vrsni profesionalni tumač književnosti, znalac istorije i teorije literature. Već izbor mota zbirke "Na razvalinama", citat iz "Dnevnika" Vitolda Gombroviča, poznat kao esej "Protiv pesnika", svojevrstan je izazov pred koji se svesno postavio Kazaz kao pesnik, a koji ne mogu niti želim da prenebregnem ni ja koja bih da promišljam ovu poeziju. Briljantni Gombrovičev ironični "napad" na poeziju i pesnike prevashodno se odnosi na estetizantne i estetizirajuće poetike u kojima dominira pompa, ceremonijal, rima, uzvišena retorika, ritualno predavanje poeziji, jeziku i pobožnom činu pevanja i mišljenja. Iz takvog idolopokloničkog odnosa koji pesnici osećaju prema Poeziji, drugim Pesnicima, pa, konačno, i prema samima sebi, proizlazi, smatra Gombrovič, "nojevska politika u odnosu prema stvarnosti" koju poete neće da vide niti da priznaju. Uz Gombroviča, poznatog po samosvojnosti i netrpeljivosti prema kanonizovanim delima i autorima u istoriji svetske književnosti, valja se setiti da su na drugačiji način nešto slično radili mnogi značajni pisci, npr. Lav Tolstoj u svom traktatu "Šta je umetnost", pa Oskar Vajld u svojim esejima ("Propast laganja"), Oldos Haksli u svojim esejima itd, te da je ovakvo provetravanje ustajale i okamenjene književne scene kroz istoriju često značajnije i inspirativnije od najmudrijih argumenata za njeno glorifikovanje. Još je Vordsvort jednostavno, a u savršenoj jednostavnosti uvek je mnogo istinitosti, neretko i genijalnost, formulisao da poeziju pišu bića koja se raduju i pate i stradaju, a Haksli produbio celu tu priču lamentirajući nad situacijom u poeziji prve polovine dvadesetog veka koja je suzila svoju oblast umesto da je rasprostre u beskraj kad joj već razne nauke pružaju tu mogućnost. Naravno da poezija može nastati iz čiste radosti za koju su dovoljni činjenica postojanja, ljubav, lepota sveta, ali nemerljivi procenat prave, visoke, čiste književne umetnosti od postanja do danas nastao je i ostao kao svedočanstvo patnje i stradanja, individualnih, kolektivnih i opštih, i verujem da će tako biti do kraja sveta i pevanja. Ako spustim ovu bezvremenu temu, ovaj kratki uvod sačinjen kao mali omaž današnjem danu - svetskom danu poezije - kao i ovu opštu tvrdnju u konkretno vreme i na konkretno mesto, na povod našeg večerašnjeg susreta, zaključak je neizbežan: Kazaz je propevao usred i usled lične, porodične, opšteljudske patnje i konkretnog ratnog stradanja. Da li bi pevao i ako bi, koliko bi to bilo drugačije da je živeo drugde - retorsko je pitanje koje bi se moglo postaviti za mnoge bh. pesnike njegovē i okolnih generacija, i, naravno, ne samo za bh. pesnike već za pesnike bilo gde i kad. Na žalost, prvu Kazazovu zbirku nisam bila u prilici ni da vidim, a kamoli i da pročitam, ali druga, "Na razvalinama", već naslovom mnogo toga kazuje. Lirski subjekat nadnet je gotovo dve decenije posle rata nad razvalinama jedne države, jednog grada, dotadašnjeg života, mirnodopskih uspomena, minule svakodnevice, a onda sve to neminovno korespondira sa razvalinama iz prethodnog rata, Drugog svetskog, u ciklusu "Somuni, 2013" koji se nalazi na kraju knjige. Zatim, lirski subjekat je nadnet nad kazamatima istorije i razvalinama koje su, da tako kažem, proizvod i posledica i svedočanstvo istorije. I konačno, pesnik je nadnet nad emotivnim razvalinama vlastitog bića koje pohode "njegovi mrtvi" i koje senzibilno i intenzivno promišlja svoje strahove, telo, starenje, ljubav, smrt... Ciklusi u kojima je u središtu intima smenjuju se sa svetom svakodnevice u kojoj dominiraju socijalna, moralna, politička pitanja, sve do oštrog kritičkog, ironičnog, satiričnog tona, ili do tona pune dokumentarnosti, tj. nedvosmislenog angažmana autora kojem se svakako ne bi mogla zameriti "nojevska politika u odnosu na stvarnost". Da su poživeli i dočekali poeziju druge polovine dvadesetog veka i onu danas, ni Haksli ni Gombrovič ne bi imali razloga za brigu oko širenja, produbljivanja pesničkih motiva i uvida, niti brigu oko količine stvarnosti u poeziji većine naših savremenika: možda bi se, suprotno, zapitali koliko je stvarnosti mogućno i kako je saopštiti a da pesma ipak ostane pesma, a ne puki dokument ili tzv. stvarnosna proza grafički prelomljena u stihove. Tako to biva kada se nađemo u vremenima zaoštrenih krajnosti. Kao što dvoji oko života koji je ratom presečen u dve neuporedive celine, Kazaz tako dvoji i oko tipa poezije i vlastite poetike kojom bi tu podvojenost izrazio. I kao što je u svojoj esejističkoj i književnokritičkoj knjizi "Čitanje razlika" gde god je bilo prilike pratio između ostalih razlika i razlike u doratnoj i posleratnoj poeziji kolega pesnika, tako u vlastitoj knjizi demonstrira te razlike. Apsolutno poštujući pesnikov izbor o čemu će i kako pevati, kao i lični stav koji angažovana poezija podrazumeva, zbirku "Na razvalinama" čitam kao zbir povesti ličnog, porodičnog, kolektivnog, ali i univerzalnog bola i patnje na ovom prostoru, ili, kako danas vole reći: u regionu - gde začas kolektivni duh prevagne nad univerzalnim, što u praksi znači rat zbog nacije, vere, istorije i sindroma malih razlika, s uverenjem da onaj prošli nije rešio ništa, a kamoli pitanje pobednika. Pobednika, dabome, i ne može biti, a ključno pitanje i dalje potresa region i svet. Kazaz ga je sveo u tri stiha u pesmi "Vjera": "Pa se ti pitaj: u kakvog to Boga/ Vjeruje čovječanstvo/ Kada mu odanost dokazuje zločinom". Jedina pesma napisana u molitvenom tonu obraćanja tom očigledno starozavetnom bogu, osma u ciklusu o Somunima, stoga i započinje prekorom, a ne strahopoštovanjem molitelja: "Bože, koji dopuštaš da pale i kolju/ Djecu i male bebe u povoju/ Učini milosnom svoju volju", itd. Ako su na razvalinama govorili patnja, bes, tuga, istinoljublje i moralni zakon u čoveku, onda je knjiga "Kuća i drugi elementi" začetak novog sabiranja sebe u kući kao središnjem simbolu ukorenjenja u individualnim i univerzalnim vrednostima. Ako sam čitajući "Na razvalinama" mislila o paklu, a jesam, "Kuću i druge elemente" doživljavam kao čistilište. Nekim svojim elementima podseća me na poeziju Aleka Vukadinovića u kojoj su kućni prag i gost bili središnje metafore za stabilan život i prozor u svet i vasionu. "Nije kuća kućom/ Da državi i historiji robuje,/ Već na hrast pod prozorom/ Da se osloni/ I višnja na vrata da joj/ Beharom s proljeća pokuca." Jeste da se s prozora kuće još uvek vide zgarišta, jeste da je palikuće vlast proglasila herojima slobode, jeste da su gosti još uvek "moji mrtvi", dakle pretpostavke za budućnost su crne, a sadašnjost teška i zastrašujuća, i društvo bolesno i bez kompasa, ali individua između četiri zida, okružena trajanjem, strpljivošću, mirovanjem, oblicima i tišinom stvari "iznova glagol sriče" i imenuje mirnodopski život koji meri sat, remeti televizor, menja polica u kućnoj biblioteci, ugrožava pepeljara, očuđuje tavan... Čak i naznaka nove ljubavi diskretno se, ali uporno pojavljuje rasterujući duvanski dim i mamurluke, oznake neurotičnih vremena i egzistencijalne mučnine. Kuća, dakle, jeste element baš kao su to drevni praelementi voda, vazduh, vatra, zemlja - kuća je mesto gde se formira individualnost, karakter, sloboda bića, psihologija kako je govorio Dostojevski, tvrdeći da je čovek bez svog prostora čovek bez psihologije. Poezija koja ponovo registruje misli, ideje, odnose, prostor individualnog, posebnog i opšteg, titraje duha nezavisnog, ili barem udaljenog od istorije, anomalija društva i terora stvarnosti, ta i takva poezija, u ciklusu "Stvari, glasovi", najviše leži mom čitalačkom senzibilitetu i ukusu. Borbenog, polemičnog Kazaza cenim jer su, nažalost, sve ređi misleći i neposlušni, nepotkupljivi građani ovih tužnih državica; misaonog, setnog, melanholičnog, nostalgičnog, uplašenog egzistencijalistu Kazaza volim. Onog prvog razumem, jer svakodnevica u nama već godinama taloži gnev, gađenje, otpor i prezir prema političkim elitama, ideološkim tribunima, državnim institucijama, besramnim pojedincima, a ovog drugog volim i kada ne izvede savršeno neki stih ili neku rimu, jer me vraća isključivo na književne teme, na pitanja jezika i mogućnosti izricanja svekolikog bivstvovanja. Drugi ciklus u knjizi "Kuća i drugi elementi", ciklus "Ime za odsutnost" uslovno je jugonostalgičarski, ali ne u ispolitizovanom smislu tog pojma kojim nacionalisti iz redova svih naroda u nekadašnjoj državi žigošu normalne ljude koji u činjenici da su se rodili i izvesno vreme živeli u pristojnoj državi zvanoj Jugoslavija, bez obzira na to da li su se slagali s njenim društvenim uređenjem i Titovom politikom ili nisu, ne vide razloge za potonji rat i zločine niti žele da im tvorci raspada Jugoslavije konfiskuju pamćenje izvesnih objektivnih vrednosti života u "zemlji koja je trajala onoliko koliko je historiji potrebno da kastrira ideale", kako kaže Kazaz. U knjizi su još dva ciklusa podvedena pod onaj deo naslova "...i drugi elementi". Prvi od njih ("U jeziku ropstvo") nastoji promišljanjem ličnih zamenica jednine i množine presložiti kosmos u nama, u jeziku, i u svetu. Opevati mnogoliko ja, "najtežu od sviju riječi", blisko ti koje to nije "ako je jedino svoja radost", stoglavo mi koje postaje opasno kada se uvuče u srce pojedinaca, a "gaji ubilačku potenciju/ ako mu vođa pomisli da je mitski Bog". Iz jezika u kojem zamenice čame, jer njima gospodari gramatika moći i pravila, zamenice moraju sići u vreme, dakle u konkretne živote i odnose da bi se aktivirale, a tada, zaključuje Kazaz, "Jedna drugoj budu čas ubice,/ Čas ljubav što troši se nemilice". Drugi ciklus ("Rodni elementi") opeva praelemente, tako što zemlja, vazduh i vatra zapremaju po jednu pesmu (mada u nekoliko stavaka označenih brojevima), dok voda, u svim svojim pojavnim, agregatnim ili endokrinim stanjima - čak deset pesama. Moja omiljena slika među ovim "vodenim metamorfozama" jeste minijatura "Kiša":

Onaj oblik sestre vode Koji se pretvara u nebesku abecedu. Ne pada, već štampa zemlju Da bilje provjeri tačnost Božijeg jezika.

Kazazova poezija korespondira sa tamnom stranom sveta i ljudske prirode, sa mračnom stranom istorije, mitskim simbolima na strani Tanatosa (reka Leta, Haron). Korespondira sa Disovom "Nirvanom" recimo tako što stih "Noćas su me pohodili mrtvi" odzvanja kao neka vrsta refrena u obe knjige. Sa Goranovom "Jamom" takođe, posebno u ciklusu "Somuni, 2013". Sa pesničkim temama i motivima Amira Brke, rekla bih neizbežno. Bavljenje naukom o književnosti u Kazazovoj biografiji i bibliografiji vremenom je prevagnulo nad primarnim književnim stvaranjem. Mislim da je veliki izazov, ali i vrlo zahtevno i opterećujuće vratiti se poeziji sa istorijskim i teorijskim i kritičkim znanjima i praksom. Posebno u sredinama gde poeta doctus nije omiljena figura, već je na ceni romantična predstava o bogomdanom talentu, muzama i inspiraciji. Čak ni to, pre će biti da smo sredina u kojoj interesovanje za poeziju nestaje. Uprkos svetskom danu. Ili ta lista svetskih dana ovoga i onoga i biva napravljena kako bismo se podsetili čega se sve odričemo i za što bi se sve vredelo boriti kada svet ne bi bio ovo što jeste: ludnica, izložba taštih i beskrupuloznih političara i poligon za vežbanje trećeg svetskog rata.