Jovica Aćin: PRIPOVEDAČ FRANC KAFKA

Uz priče objavljene za piščevog života - pogovor u četvrtoj knjizi Sabranih dela Franca Kafke (Službeni glasnik, Beograd 2022) koja je preveo i priredio Jovica Aćin

 

Baš kao i njegovi romani, Kafkine priče stvaraju sopstvene čitaoce. I to ne slabe čitaoce, koji se mašaju knjige s mene pa na uštap, ili još i ređe, nego čitaoce velike, strasne, ukratko dobre i kreativne čitaoce o kojima je govorio Vladimir Nabokov kad je rekao da je dobar čitalac, veliki čitalac, aktivan i kreativan čitalac onaj ko ponovo čita već pročitano. A Kafkina pripovedačka umetnost sastoji se, između ostalog, baš u tome: ume da nas navede da njene tvorevine iznova čitamo. To je uočio i Alber Kami. Nisam u čitanju Kafke i neprestanom vraćanju njemu bio njegova jedina žrtva. On i jeste pisac za čitaoce, ali i za pisce, pri čemu ga najbolji ne oponašaju. To i nije moguće, jer se oponašanje Kafke odmah prepozna. On je jedinstven. Možda sam zato i počeo da ih prevodim. Najpre sam prevodio fragmente, jer sam i u njima otkrivao kakva sve priča može da nastane iz njih. Kad se osvrnem, ni sam ne znam koliko sam puta pročitao Kafkine radove, naročito priče. Njih sam odmah zavoleo i još ih volim. Nikad neću prestati s tom ljubavlju. Kad pišem, zaboravljam na nju (nemam tada problem s Kafkom zato što me ispunjava problem sa sobom), ali kad čitam, ma šta čitao, skoro uvek se setim Kafke i njegovih priča čija lucidnost mora da je rođena iz okrilja noći i koja nas neprestano tera da se pitamo šta nešto znači u Kafkinoj priči, a pri tome nam postavlja i nepremostive prepreke da to tajnovito značenje i dosegnemo. Za čitaoce njegovih priča nema predaha, nema smirenja u bespogovornom razumevanju štiva. Čitaju ih otuda samo odvažni i neumorni. Ponekad mislim da su mi sve priče na svetu postale bliske samo zato što sam naučio da čitam Kafkine.

Pogledajte i sami da li uopšte ima boljeg početka neke priče od rečenice kojom počinje „Preobražaj“. Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u čudovišnu bubetinu. Kad krenete s tom rečenicom, više ne možete da stanete. Kafkina pripovedačka umetnost sadrži sve najbolje od pripovedanja i od umetnosti jezika. Da li ta rečenica najavljuje neku alegoriju? Da li s njom počinje neka fantastička tvorevina? Ili je ipak u pitanju sam život? Pripovedajući, Kafka postiže da je odgovor na sva tri pitanja veliko Da. Ali ne treba se poneti time da Kafkine priče poznajemo, ako naš odgovor s velikim Da nije ličan. Daleko smo od priča ako se oslanjamo na obilje njihovih analiza kojima smo obasuti. Naše Da njima neće biti verodostojno i uverljivo ako verujemo da sve znamo o tim pričama, jer smo čitali tekstove o njima. Takozvana kafkologija je višak koji lažno rasterećuje čitaoca. Interpretacije, barem u slučaju Kafke, nimalo ne doprinose čitanju. One su opasnost, i zato se valja čuvati od predoziranja tom opasnošću koja nas obmanjuje da nam je postalo znano ono što je u srcu svome neznano. Ako interpretacije zanemarimo i počnemo zaista da čitamo, onda smo na dobrom putu da naš odgovor pričama bude istinsko Da.

 

1

Manjinska književnost nije književnost
na nekom manjinskom jeziku
nego je pre književnost
koju manjina stvara u većinskom jeziku.

Žil Delez

S obzirom da su priče bile takoreći jedino što je Kafka objavio za života od svojih književnih radova, shvatao je sebe prvenstveno kao pripovedača. Romaneskni projekti su mu retko padali na pamet. O tome nam svedoče njegova pisma, kao i dnevnički zapisi. A i njegovi romani, kad se zagledamo u njih, prilično nalikuju pripovedačkim zbirkama u kojima se srećemo s nizanjem priča sa istim junakom i likovima koji se manje ili više ponavljaju. Uostalom, i to je prihvaćena romaneskna vrsta dela, ali to ne znači da Kafka kao pripovedač, u tadašnjem izdavačkom i čitalačkom moru u kojem roman, u najmanju ruku već vek i po ili dva drži primat, nije u izvesnoj meri i izvesnom smislu potpuni stranac, a svakako je u manjini. Taj manjinski položaj poprima presudniji izraz u činjenici njegovog jezika i, uopšte, kulturne tradicije i situacije u kojoj se Kafka nalazi u Pragu. Njegov položaj je, u najmanju ruku, trostruko manjinski: jezik i kultura su mu nemački, etnički je Jevrejin, živi u Pragu, koji je u tom trenu treći po veličini grad u Austrougarskom carstvu. Zatim se sve to udvostručava: za njega je, sam kaže, nemački jezik tuđi jezik (zapravo bi trebalo da mu je bliži jidiš), i on koji nemački jezik savršeno poznaje uvek je prožet svešću da piše na tuđem jeziku, zatim nikad se ne oseća dovoljno Jevrejinom (ni u jednom od svojih pripovednih tekstova nije ispisao reč „Jevrejin“) i vidi sebe kao stranca u jevrejskoj zajednici, naposletku, Prag doživljava na stotinu načina kao svoju tamnicu, oseća ga kao mesto koje ga paralizuje i stalno je planirao da pobegne iz njega. Najzad će ga i napustiti, ali samo da bi drugde ubrzo umro. Tu je i osobeni strah od intimnih veza sa ženama, i zato od stupanja u brak i bračni život koji bi ga, smatra, egzistencijalno i književno kastrirao, a njegovo pisanje moglo biti živo sahranjeno, jer ono što ga njima privlači, istovremeno ga i odbija, kao što je u mnogo čemu, pre svega kad je reč o njegovom odnosu prema ocu, odnosu u kojem nema nimalo od edipovske fantazme, i stranac u sopstvenoj porodici. Taj uticaj višestrukog manjinskog položaja prisutan je i u onome što je pisao. U tim pričama postoji, reklo bi se dok izbegavamo da kažemo ma šta konačno i neopozivo, neka mračna lucidnost, koju svako ko ih čita ne može a da je ne zapazi, i koja im obezbeđuje trajnost. Mogli bismo reći da je takva lucidnost upravo efekat manjinskog položaja u svakom njegovom prethodno navedenom smislu. Uz sve to možemo i da uočimo i da tama te lucidnosti preovlađuje u pričama koje je napisao do trenutka prvih simptoma tuberkuloze sa iskašljavanjem krvi, kao što su „Presuda“ (priča napisana za noć, kad je Kafka imao 29 godina i s tom pričom on zapravo postaje onaj Kafka koga danas poznajemo) i „U kaznenoj koloniji“, pa i u priličnoj meri u „Preobražaju“, a da se taj mrak ublažava, ali i lucidnost intenzivira u pričama napisanim potkraj života, „Umetnik u gladovanju“, „Pevačica Jozefina“ i „Zdanje“[1], čiji meditativni delovi su, pri tome, bez premca u svetskoj književnosti.

Žil Delez, koji je zajedno s Feliksom Gatarijem napisao nekako danas zanemarenu ali ipak provokativnu i dalekosežnu knjigu Kafka: Za manjinsku književnost (Gilles Deleuze, Félix Guattari: Kafka. Pour une littérature mineure, Minuit, 1975), ističe element deteritorijalizacije u Kafkinom pripovedanju. Granice se gube. Obrisi su sve maglovitiji. I jednom strogo definisana teritorija se rastače. Kafka dovodi u ćorsokak dotadašnji pristup praških Jevreja pisanju. Jevreji su svoj opstanak uvek povezivali s pismom. A sad je odjednom, s Kafkom, njihova književnost postala nešto nemoguće. Kako da pišu drukčije, kako da pišu na nemačkom jeziku, kako uopšte da pišu? Njihovo pisanje je onemogućeno zbog onog što su izbegavali da priznaju, naime da je njihova nacionalna svest, bez ikakve sumnje potiskivana, pa i otuda kolebljiva i neizvesna, nalazila svoju povlašćenu teritoriju upravo u književnosti. Kafkino iskustvo pisanja sad im je snažan znak oduzimanja svake druge mogućnosti osim da pišu na tuđem jeziku, na nemačkom. I to ih udaljava od češke teritorijalnosti. Istovremeno, svest o nemogućnosti da pišu na nemačkom deteritorijalizuje nemačku zajednicu u Pragu, jer nemački jezik je za tu manjinu izloženu više ili manje vidljivoj opresiji, a koja govori jezik odsečen od žive mase zapravo samo veštački jezik, nametnut, ili kao što se kaže „papirni jezik“. Jevreji su pak samo deo te manjine i u isti mah isključeni iz nje. Nemački jezik je u Pragu, ukratko, zaključuje Delez, deteritorijalizovani jezik. Njegova teritorija je tu, ali kao i da nije tu. Upravo Kafkino iskustvo s nemačkim jezikom to nedvosmisleno posvedočava. Otuda njegova jezička preciznost i njegova neverovatna sposobnost da nemački jezik odjednom progovori kao univerzalan. Njegove priče izazivaju podjednaku onespokojavajuću neobičnost u svim kulturama. U Evropi, Aziji, Africi, Americi... Napisane na nemačkom jeziku, njegove priče su u temeljnom smislu svetske. Kao pripovedač iz manjinskog položaja, on je, na kraju krajeva, sam. Opkoljen je sopstvenom samoćom. Usamljeni istraživač sopstvenog i našeg položaja u svetu koji nas okružuje i koji bi sve da teritorijalizuje. On vodi borbu s tim dijaboličkim silama koje su se tokom istorije okomljivale na nas. I onda kao da njegove priče i nemaju pravog subjekta. Subjekt je kolektiv. Samoća se multiplikuje. Njegovi likovi u pričama gube svoju subjektnu individuaciju. Često se promeću samo u jedno slovo ili u neku životinju, u miša, u majmuna, u psa, u konja, u bubetinu, ali najčešće neodređenu, to jest u čoveka koji se animalizuje. Pripovedanje, da, ali to nije više ređanje iskaza do čijeg nam je smisla jedino stalo nego proces iskazivanja koji se odvija, prelazeći iz priče u priču, iz fragmenta u fragment. To je poput snevanja. Ali to i dalje jeste stvarnost, koja se događa kao san, neprekidno ostajući stvarnost.

 

2

Kafkino iskustvo jezika jeste borba s jezikom. Prilično zapletena jezička bitka. U zavisnosti od složenih okolnosti, političkih, nacionalnih, jezičkih, ta bitka nije bila i bez povremene žestine, a u kojoj je verovatno bilo i ljubavi i mržnje. Iako bi se moglo reći da je nemački bio takoreći Kafkin maternji jezik, ipak ga nije u potpunosti priznavao kao svoj jezik. Pre bi se reklo, što sam već istakao, za jidiš da je njegov jezik, ali ga nikad nije uzimao kao alternativu jeziku na kojem je pisao. Kad već nije mogao drukčije, shvatimo li jezik kao takav kao mesto izvesne moći, barem kao mesto na kojem se moć čak i više iskazuje nego u nekim drugim životnim pojavama, on je pokušavao da tu moć zaposedne.

Kao što je rečeno, a prema tvrdnji i njegovog prijatelja Maksa Broda, kod Kafke se, u njegovim tekstovima fikcije, reč „Jevrejin“ ne pojavljuje. Njegovi likovi su poglavito likovi koji ne govore jidiš. Štaviše , govore najčistiji nemački. Kafkin jezik bi u tom pogledu mogao maltene da bude najbolji nemački jezički standard. Nema u tom jeziku lokalnog uticaja. Lingvisti bi mirne duše mogli da tvrde da je to jezik puriste, u najboljem smislu tog izraza. To je možda jezik asimilovanog Jevrejina, ali koji se odrekao jidiša i Nemcima drži lekciju o čistoti njihovog jezika. Kao da im je „ukrao tek rođeno dete iz kolevke“. To nije moglo da prođe bez otuđivanja od jezika kojim je pisao. Svaki put dok je pisao činilo mu se da piše stranim jezikom, kojim odlično vlada, ali koji ipak nije njegov. Otuda u njegovim pričama uvek i napretek ustezanja od emocija. U jednom od svojih ranih dnevničkih zapisa, u vreme dok je putovao Evropom (Švajcarska, Italija, Francuska, delovi Nemačke), žali se u pogledu ljubavi prema majci: „Juče mi je palo na pamet da majku nisam uvek voleo dovoljno koliko je ona to zasluživala, ... jer me je u tome sprečavao nemački jezik. Jevrejska žena nije majka, nije Mutter. Nazvati jevrejsku ženu Mutter ne samo da je komično nego je tuđe.“ Premda Kafka to ne kaže, ali majka se na jidišu kaže mamaloshon, što doslovno znači majka-jezik, maternji jezik. A ipak jidiš nikad nije bio Kafkin maternji jezik. Njegove priče su zato, iako pisane na „stranom“ jeziku, zapravo Kafkin maternji jezik. Svaka njegova priča lebdi u jeziku kao u nekoj tuđoj teritoriji i onda tu teritoriju razgrađuje.

Nešto slično tome nailazimo i kod francuskog mislioca Žaka Deride, u njegovom eseju Monolingvizam drugog (Le monolinguisme de l’autre, Galilée, 1996, str. 13, 15). Rodom iz Alžira, francuski Alžirac, a zapravo magrepski Jevrejin, piše da ima samo jedan jezik, a taj jezik nije njegov. To bi i sam Kafka mogao da kaže. Ali kako je to mogućno, zapitaćemo se. Da to jeste mogućno, samo Kafkino pisanje je nesumnjiv dokaz. Govorimo jezikom koji nije naš, a drugi nemamo. Zato bi trebalo da kažemo da su Kafkine priče svojevrsni gerilski podvizi, i svaki od njih je za pamćenje, protiv jezika na koji je osuđen, i to ni kriv ni dužan (mada će u svojim razmišljanjima Kafka reći da nije ni nevin), baš kao njegov K. u romanu Proces. Pri tome je jeziku uskratio svako oružje, jer je jezik tog gerilca dosegao savršenstvo jezičkog standarda. Istina , on je u jedan mah napisao predavanje na jidišu kao uvod u jidiške pesme koje je izveo njegov prijatelj, glumac Jichok Levi (Isak Levi, o kojem će pisati I. B. Singer u priči „Kafkin prijatelj“, u liku pod imenom Žak Kon). Tad je jidiš nazvao lopovskim jezikom (Gaunersprache), i to u pohvalnom smislu, jer je u jidišu video jezik koji krade od drugih jezika, a to ga je opijalo. Njegov pisani čistunski nemački jezik sve vreme, ostajući ono što jeste, samom pričom biva razgrađivan i njegov purizam stalno biva dovođen u pitanje. Zato ga i jeste teško prevoditi, jer i prevođenje, baš kao i njegovo pričanje, mora biti gerilsko. Mora ratovati s jezikom na koji se prevodi. Pošto se za Kafku jidiš sastoji samo od stranih reči, kako učiniti da i njegov nemački jezik pobuđuje jednako ili slično iskustvo? Očuvati strukturu, uzimati samo besprekorne nemačke reči, ustrojavati rečenice koje mogu biti sintaksički samo nemačke, a istovremeno se prema svemu tome odnositi kao prema žargonu. Kafkin jezik nije žargonski, ali je delo unutrašnje ironije samog jezika. Divimo se visokom standardu nemačkog jezika u njegovom pripovedanju, ali makar intuitivno osećamo da je piščev izbor dublji, skrovitiji, predan nečuvenom ćutanju. Za razliku od onoga o čemu nam govori Homer, kod Kafke, kao što se može pročitati u njegovoj neobjavljenoj priči o sirenama i Odiseju („Ćutanje sirena“ – Das Schweigen der Sirenen), sirene ne pevaju nego ćute. I to ćutanje je ubitačno. Ne raspevanost, zavođenje pesmom, nego ćutanje jeste ono što se na Odiseja, privezanog za jarbol, i njegove drugove, sa ušima začepljenim voskom, obrušava poput presude kojoj se ne može odupreti. Nemački jezik je izložen stranom. U poslednjoj Kafkinoj priči o pevačici Jozefini, ta izloženost jezika elementima drugog više je nego očigledna. Pisac u toj priči naširoko koristi pojam mauscheln.Kafka je nesumnjivo voleo tu reč. Ona potiče od jidiškog naziva za Mojsija: Mojše. Mauscheln bi moglo biti shvaćeno kao govoriti kao Mojsije.A svi ekstremni čuvari nemačkog duha, među prvima Rihard Vagner, mrzeli su taj glagol. Za njih stranci, prvenstveno Jevreji, nisi ni umeli da govore nemački; oni su mauscheln, govorili kao miševi, pošto reč konotira i miša, Maus. Oni su cijukali. Poslednji cijuk Franca Kafke dok je umirao od tuberkuloze grla, ne uspevajući više da izgovori ijednu reč, bila je ta priča o pevačici koja cijuče.

Osim što u priči „Istraživanje jednog psa“, napisanoj godinu dana pre smrti, a objavljenoj postumno, otkrivamo opet jidiški pojam Luftmensch, a koji ukazuje na čoveka koji lebdi u nebesima, vazdušni čovek, luftika (kako je govoreno u mome detinjstvu), nepraktičan, koji stalno o nečemu razmišlja, a nikad ne uradi, pa je takoreći društveni parazit, u priči „Pred zakonom“ imamo čoveka sa sela, Mann vom Lande. On celog života čeka da bude primljen u Zakon. I celog života ne dobija dozvolu vratara da uđe u željeni Zakon. Ali, hebrejsko amharetz osim što znači čovek sa sela, znači i budalastu osobu. Njemu je zabranjeno da uđe u Zakon iz jednostavnog razloga što kao budala koristi jezik koji nije jezik Zakona, nemački jezik. Niko ko pred kapiju Zakona donosi različite jezike ne može da uđe. Zakon zabranjuje sve jezike, pa i ćutanje, osim jezika Zakona, a čovek sa sela očigledno taj jezik ne poznaje. Neznanje ga ne pravda. Neznanje je upravo ono što Zakon smatra nedopustivim.

Jedni su podizali Vavilonsku kulu, i to će naposletku učiniti da se jezici raseju. Kafkina pripovedačka vizija je bila drukčija. Kod njega se kopa Vavilonska jama, i tako stvara višejezičko podzemlje. U lucidnoj tami te jame iskrsavaju moćne i ćutljive priče.

 

[1] Der Bau, zdanje, građevina, a koja u priči nalikuju krtičnjaku, u svakom slučaju veoma komplikovanoj podzemnoj jazbini. Samu priču Kafka nije objavio za života, a i napisana je u njegovoj poslednjoj godini. Lavirintska priroda tog zdanja, praćenog paranoičnim razmišljanjima, gotovo da metaforički liči na svekolikost piščevog dela.