Jovica Aćin: SUDAR SVETOVA

Ovih dana objavljen je u izdanju OKF Cetinje novi roman Jovice Aćina Dozvola za bicikl. Donosimo ovdje dio iz romana i dvije kratke bilješke o njemu i o Aćinovoj umjetnosti pisanja.

 

Dozvola za bicikl je delo Aćinovog višedecenijskog  kreativnog  druženja s Francom Kafkom. Uvek sam se pitao otkuda toliko Kafkine rukopisne ostavštine, te razgovori, te prozni fragmenti, pa nekakvi crteži i cele kratke priče, odakle ta bujica izvire, i svake godine sve više i više navire ispod gore zvane Jovica Aćin. Teško je bilo ne posumnjati u njihovog priređivača i prevodioca. Posle ovog romana – znam. Ispod tajne o bogatstvu i obilju Kafkinih posthumnih spisa iskrsavaju nove, još crnje tajne. One neće čitaocima promaći.

Ovo je roman o čitanju i pisanju, ali i o krađama, podmetanjima, nameštenim samoubistvima, udvajanjima likova, roman koji nam, iz ličnog ugla i iskustva izvesnog Bicikla Zviždala, evocira ogromnu meru prisustva kafkijanske mračne materije u duhu i životu nekadašnje Jugoslavije, ali i sadašnje Srbije.

Zbog ovog enigmatičnog romana, njegovom piscu, koga nikako da prođe zviždanje,  preti otvaranje  procesa. Kriv ili nevin, maštoglav ili samo sluđen, nema veze, sledi mu kazna. A kazna za mene je što sam došao do kraja romana, jer nisam želeo da roman ikad završi.

Gojko Tešić

 

Nečuven je oblik integriranja života (tzv. stvarnosti) i književnosti koji ostvaruje Jovica Aćin. Nečuven i neviđen, barem u okvirima jezika koji znamo, u kojemu se u književnosti i u ljudskoj svakodnevici razumijevamo (i tragično-farsično ne razumijevamo u svemu ostalome). U Aćina je granica između stvarnosti i književnosti, između književnosti i stvarnosti sasvim propusna, tu se odvijaju stalni prelasci s ove na onu stranu i obratno, bez zapreke, neosjetno, tako i toliko da granice zapravo i nema – to dvoje je jedno, jedan svijet. Po tomu i zato Aćin je u književnosti jedan i sam, mimo sve druge suvremenike.

Ivan Lovrenović

 

 

Jovica Aćin

SUDAR SVETOVA

(Deo iz romana Dozvola za bicikl. Naslov „Sudar svetova“ je za ovu priliku samo prigodan i potiče od romanopisca.)

 

Osvanuo je jedan od avgustovskih ponedeljaka 2020. godine, i odjednom tresak! Prolaznici su se osvrtali, u prvi mah ne shvatajući odakle je to puklo.

Prasak je mogao da čuje i limar koji je na obližnjoj višespratnici krpio krov, i pri tome se trgnuo kao da mu je iznenada grom probio uši, te se i umalo nije strmoglavio na pločnik. Zvuk je ličio na pucanj. Ko bi pomislio da i tako može da zazvuči sudar automobila i bicikla? Bicikl je naleteo na automobil ili je automobil naleteo na bicikl, ili se, verovatnije, istovremeno odigralo jedno i drugo. Automobil je jači pa je snažno pričepio bicikl, na čijem su se prednjem točku onda polomile žbice i sav se iskrivio, pa se od lepo zaokružene nule prometnuo u najizobličeniju osmicu. Ipak, nije bilo otvorenih rana. Iako krvi nije bilo u tom sudaru, moglo se očekivati da će se vozači zakrviti.

Automobili su postali ne samo moćna vozila nego i moćno oklopno oružje. Bicikli su, iako sve brži, okretniji, istovremeno nekako miroljubiviji, naročito ako ih vozi pekarski pomoćnik. Uz to, pojedini bicikli su dobili na duši. Mogu da ožive. Jedan od takvih, Bicikl Zviždalo, mada nesposoban da napreduje u pekarskom zanatu, obdaren je do te mere da ne samo da ume da čita nego i ono što pročita nadograđuje svojim oplemenjenim lančanim duhom, pa nam to i saopštava sve onako lepo kako mu se s pedala prenosi na lanac i s lanca na točkove, ne mareći da li će mu iko verovati ili neće.

Baš na njega je kod novobeogradske pošte naleteo uglancani crni Automobil sa zatamnjenim oknima. Zakačio ga je i odbacio na pločnik. Tresak je bio toliki da se nadaleko čuo, ali prošlo je bez težeg ishoda, osim što je biciklu prednji točak izmetnut u osmicu i onda je mogao da se shvati kao znak beskraja i da se takav, sa svim ostalim što ide uz točak bicikla, umetne u biciklistu.

Bicikl je pre izlaska na ulicu, jer trebalo je razneti kifle, perece i đevreke, lepinje, somune, popio čašicu pelinkovca koji ga uvek oraspoloži. Tvrdi da ga pelinkovac nikad ne napija. Gorčina ga štiti od pijanstva i doprinosi imunitetu i zdravlju. Pelinkovac mu je kao apsint. Zato i planira da jednom napusti posao u pekari i otvori Apsinteriju. To mu je san, ali san koji on jedini, suočen s bankarima i kreditorima, ne svrstava u puste snove. Tokom dana bi mu radnja bila za popravku bicikla, trkačkih, brdskih, gradskih, a noću bi je preuređivao u prodavnicu svakojakih apsinta i pelinkovaca. Da, za dana je radionica, a od trenutka kad počinje da se smrkava i tokom cele noći mali raj. Sve bi se za tili čas promenilo, gole sijalice pretvorene u lampione, uneseni stolovi i klupe, s polica nestale alatke i sa zidova točkovi i novi i stari delovi bicikla, a na njihovo mesto bile poređane po veličini i nalepnicama raznolike boce. Jednom će se to obistiniti, zakleo se sebi.

Bicikl i onaj ko ga vozi, isto su biće. I kao da neprestano telepatski razgovaraju.
Kuda ćemo?
Pa u zemlju budala.
Gde je to?
Ti bi to morao da znaš – kaže jedan od njih drugom.
Ipak ne znam.
Eto, prirodno je da ne znaš, jer je to tamo gde stanovnici nikad ne spavaju.
Ne spavaju!?
Ne spavaju, jer se ne zamaraju.
Zar je to mogućno?
Ne da je mogućno nego je neumitno. Budalu nikakav umor ne uspeva da skoli. Makar bi to moralo da ti bude jasno.
Dobro, da ne cepidlačimo, idemo u tu zemlju.

 

Posle sudara, počeli su da se okupljaju prolaznici. Stvorila se gomila. Mnogi u njoj se maskiraju. Prekrivaju lice maramama i maramicama. Natiču papirne ili platnene maske do očiju ili ispod nosa. Gledaju da stoje poizdalje, razmiču se, ali mrmljaju, govore, poneko i vikne.

„Mora da je pijan. Najmanje dva grama u krvi.“
„Pijan, pijan, treba ga testirati.“

Bicikl ne razume da li govore o njemu ili o Automobilu. Automobil je otmen, skup, možda i svih sto hiljada, a takvi danas nisu bez utoke, možda je na zadnjem sedištu i kalašnjikov, ne treba da se hvata u koštac s njim ako taj iziđe, odmah će priznati da je on krivac, kaže sebi Bicikl, koga još boli zadnjica između čijih guzova mu je bilo zaglavljeno sopstveno sedalo sve dok ga Automobil nije šutnuo s kolovoza na pešački pločnik.

„Šta on to vozi u korpi na zadnjem točku?“

Bicikl najzad shvata da govore o njemu. Da li sam zaista pijan, morao je da se zapita Bicikl. Nema šanse, šta je to kapljica ili dve, tek da se podmažem, a pelinkovac ga ionako nikad ne opija. Dokle to već mora da ponavlja? Okolo se samo šire lažne vesti o epidemiji. Zar se ne umire manje nego prošle godine? Sve je to strka ni oko čega. Namenjena onima koji su se već od svega okoristili.

Jedan od okupljenih brzo priskače i zaviruje u korpu, a onda odskače.

„Kifle, burek! Neko sprema gozbu ili žurku. Našao je kad će, a bolnice pune, ne može da se diše, mrtvačnice preopterećene, na grobljima nema više slobodnih parcela, čak ni postolja za urne. Umesto urni, kojih ni za lek, ispražnjene konzerve graška i tegle od kiselih krastavčića.“

Biciklu pada na pamet da urne ionako nisu za lek. One su za pepeo onih kojima nije bilo leka. Kao da očekuje saglasnost od Automobila, Bicikl je snishodljivo pogledao u njega. Mladić, kršan, u teget odelu, u zebrastoj košulji, izišao je iz kola i, pošto je bez reči otresao pantalone, vratio se unutra, zalupivši vratima. Čak nije ni pogledao da li je Bicikl ogrebao Automobil. To je bio rđav znak, pomislio je Bicikl, zgurivši se dok je pored njega mirno stojao pekarski pomoćnik, njegovo drugo lice, i o nečemu duboko razmišljao, kašljucajući. Da li se ovaj slučaj može smatrati zločinom, iako je žrtva i dalje na točkovima, osim što je prednji izobličen, ili je to teroristički akt. Tako bi trebalo da započne svoju predstavku. Znao je da će slučaj, ma kako da bude kvalifikovan, biti namenjen zastarevanju. Zastara je oduvek dobar način da se krivac ili krivci sačuvaju od presude. Ali gde je onda pravda za Bicikl? Mogućni su i namerni propusti u istrazi tako da utvrđeni podaci, uneti i u zapisnik, nikad ne mogu da budu uzeti za dokaze. Osvrnuo se na prisutne i onda se domislio. Svedoci nestaju. Imena tajnih svedoka se otkrivaju. Prema potrebi, tu je i ubijanje nezgodnih svedoka. Žrtva se proglašava za nepodobnu osobu, homoseksualca, uživaoca droge, osuđivana desetinu puta, s debelim policijskim dosijeom, a povremeno i sama bude dokrajčena. Onda je vuk sit, ovce na broju, i niko više ne mari ko je ubio Bicikl. Efikasna istraga? Cirkus, ne istraga. Ali Bicikl je zasad živ, samo mu je točak oštećen, i to pruža nadu.

Automobilu je spušten prozor. Iz njega se čuo promukao glas. Preteći ton.

„Ako smo svi živi, i u korpi nema oružja, sve je na mestu. Malo smo se trkali. Ko će pre u Pohorsku. Ja sam pobedio, pa je pravda na mojoj strani, je l’ tako? A mislio sam da se tu našao da bi me razneo.“

Nekolicina iz gomile koja je okružila Automobil i Bicikl glasno daju Automobilu za pravo. Žena koja stoji kod saobraćajnog znaka, pa se kao krije iza njega, mada je svilenim šalom obavila lice, gunđa nešto o tome da na svetu nema pravde niti će je ikad biti. Na nju ipak niko ne obraća pažnju. Automobil onda još dodaje:

„Nadmetali smo se, opasno nadmetanje, a Bicikl je odvažno prihvatio izazov. Cenim to. Njegov pristanak na trku jasno kaže u kojoj je meri Bicikl spreman da prezre život. To je, brate, za pohvalu. Ni ja ne bih živeo da ne umem da prezrem život. E, a sad, čekaju me na svadbi. Ženim se.“

Posle trenutak ili dva, Automobil se priseti:

„Hej, bratac“, doviknu Biciklu, „ako je to pecivo koje nosaš za svadbu, davaj, nemoj da čekamo, praseće pečenje je već isporučeno, ohlađeno piće teče u potocima, jer ti sledeći put neću oprostiti. Nisi valjda zaboravio da dodaš u isporuku i rolnice i princes-krofne.“ Automobil se pokrenu, dade gas i ode Pohorskom ulicom put Galenike. Ionako nikakvog policajca niti saobraćajca nije bilo na vidiku. Mora da ih je virus proredio. „Ma šta taj bulazni!“ reče Bicikl, ali da ga niko ne čuje. „Ko svadbu pravi ponedeljkom!? Ponedeljkom se rade likvidacije, izravnavaju se računi.“

Okupljeni prolaznici kao da su ubrzo zaboravili na udes. Neki se raziđoše, a ostali počeše da govore o koječemu, valjda da bi zaboravili na virusnu muku koja je zaokupila svet, o rekordnim brojevima testiranih, zaraženih, hospitalizovanih, onih na respiratorima i umrlih, pa koliko maske i sapunica zaista štite, kad će antitela i prokuženost, antikoronski lekovi, najavljene vakcine. Iako je govoriti o tome upravo najbolji način da se tome prilagodimo, nastavljajući da spokojno živimo i umiremo. „Radimo i mi vacinu, reko ministar“, dovikuje neko iz gomile, „imamo tajnu vacinu, samo Srbija!“

Počeli su razgovore o zagađenosti vazduha, pri tome popreko pogledujući Bicikl kao da upravo on i njemu slični truju atmosferu, pa onda o klimatskim promenama, da li je zagrevanje planete stvarno ili izmišljeno.

Za to vreme je Bicikl u sebi razgovarao s pekarskim pomoćnikom.

„Da tužimo Automobil?“
„Ne bih. Ja ću uvek biti kriv.“„Da“, rekoše obojica, „Automobil i Bicikl, dva sveta. Većina je, i da je ne pitamo, za prvi svet. Bicikl nije na ceni, i gotovo. Više nema ni kradljivaca bicikla kao nekad.“
„Kad sam već onemogućen u svojoj misiji isporuke, valjda se slažeš da preostale svedoke nahranimo?“

Svedoci koji su mahom bili protiv Bicikla još su mrmorili oko nas, na uglu preko puta Pošte. Iako avgust, nedugo posle podneva, sunce nije bilo jarko.

Bicikl uz pomoć pomoćnika otvori korpu i ponudi zalogaj ljudima. Gledali su ih u neverici. Prvo je prišao dečak od sedam ili osam godina. Za njim mlađa devojčica. Sami su se poslužili perecama iz korpe. Gospođa pokraj saobraćajnog znaka, a koja ne veruje u pravdu, uzela je đevrek. Zatim su svi ostali nagrnuli. Mljackajući, nastavili su svoje zabrinute razgovore.

 

Bicikl ih je, sa svojim vozačem, slušao samo sa pola uha. Tek bi ponekog letimice pogledao. Izbegavao je prepirku. Bila je to automobilska partija, pa nije hteo da pogoršava svoj ionako neugodan položaj. Znao da je ta partija nepotkupljiva i da ništa ne znači što im je velikodušno malko ispunio prazan želudac.

Bio je siguran da se okolo skupio ogranak automobilske partije. Jedva ih je slušao, ali je čuo. Trgnuo se kad se odjednom, niodakle usred gomile, pojavio onizak i debeljuškast lik s vojnom gas-maskom na licu. Taj je najpre skinuo masku. Mora da je bio penzionisano vojno lice, iako ne baš visokog čina. Najverovatnije zastavnik. Spočetka je samo ćutao i slušao.

„Kad bi se Zemlja istinski i valjano zagrevala, ne bi bilo nikakvih virusa“, govori jedan. „Svi virusi bi izgoreli.“

„Uz to“, dodade njegov sagovornik koji je preko maske nabacio i vizir, „ne bismo morali da plaćamo grejanje, koje mi sad uzima trećinu penzije.“

Drugi starac bi da vikne, ali iz usta mu izlaze samo krkljavi glasovi, pa je teško razaznati šta govori, možda, pokušava Bicikl da pogodi, nešto kao „Dijeta, ljudi božji, dijeta, isključivo namirnice plave, bele i crvene“. Izgleda neka slikarska dijeta, sa ofarbanom Mrtvom prirodom, pomišlja Bicikl.

„Dosta priče o tome“, gnevno se javlja crvenokosa devojka dok izlazi iz gomile i prelazi ulicu put autobuske stanice, „ja sam se već prilagodila, i prilagođenija ne mogu biti osim da umrem.“

„Znamo mi šta su seobe naroda. Nek prolaze ljudi, ionako niko ovde ne ostaje. Setimo se seoba Srbalja.“

„Slepi ste kod očiju“, zastavnik se neočekivano javio gromkim uzvikom. „Sve je to namešteno. “

Ženski glas: „Ipak, Srbi nisu prelazili granice u kontejnerima i gušili se u njima. Niti nasrtali na žilet-žicu.“

„Budimo strpljivi.“

„Misliš, posle jednih dolaze na red drugi.“

„Ništa ja ne mislim.“

„Rekao si.“

„Zar sam na sudu? Samo govorim. Mišljenje je precenjeno.“

„To je veliko resetovanje“, opet je uzviknuo zastavnik. Uto je niotkuda, u iskrpljenoj mantiji, iskrsnuo neki bradonja, reklo bi se raspop, koji je na zastavnikov povik dreknuo: „Tamjan, tamjan, deco, ovčice moje! Tamjan čuva od muva, komaraca i virusa. Tamjan je Bog izmislio.“ Posle tih reči raspop je nestao iz gomile, kao da ga nije ni bilo. Drugi glasovi, ne mareći ni za tamjan ni za veliko resetovanje, nastavili su nagađanja o Automobilu i da li bi moglo biti nekog ćara od njega.

„Kud je otišao Automobil? Mogli bismo i mi na njegovu svadbu. Valjda nije daleko.“

„Mogli bismo. Pozvao nas čovek. Vidi se odmah da je druželjubiv.“

„Ali on, osim što je oduvao prašinu koje nije bilo, nija baš ništa rekao u tom smislu.“

„Nije, tačno, ali to se podrazumevalo. Videlo mu se u očima.“

„Videlo mu se i na crnoj maski koju drži ispod brade.“

„Ma to mu je leptir-mašna. Ti nosiš masku oko vrata, ne on.“

„Ni kod mene nije maska. Omča, ćoravko.“

„Pobego si s konopca, a?“

„Ti bi, deda, da omastiš brk za džabaka.“

„Veliko resetovanje, nego šta!“ zastavnikov povik je ovaj put sve nadjačao. „Ovoliko ljudstvo se ne može nahraniti. Mora da bude desetkovano. “

„Trebalo bi da umuknemo. Eksperti koje je unajmila vlast tvrde da tako uvećavamo broj zaraženih. Ko govori, ubija one koji ga slušaju otvorenih usta. ”

„Da ćutimo i dišemo dok možemo.“

„Ni da dišemo.“

„Jedino se može disati u vladinim zgradama. Vazduh tamo nije zagađen.“

„Tako je, zato i savetuju da se pije terpentin.“

„Moj ujak umesto vode pije rakiju. Kaže da ga to štiti. Sve ostalo su gluposti, prazne maškare. Samo dobra domaća mučenica čuva.“

„Nipošto alkohol u sebe, isključivo na sebe. Ako nešto treba piti, onda surutku i mleko, kozje i kravlje. I to nekuvano!“

„Nemoj reći, prijane, ko Boga te molim.“

„Predsednik preporučuje votku.“

„Koji predsednik? Nije valjda naš?“

„Budibogsnama, naš predsednik je antialkoholičar. I vegetarijanac. Meso ni da primiriše. Pogledajte ga, kost i koža. ”

„Baš je kost i koža. Takvi su najizdržljiviji.“

„Taki je pošten. Vrijedi ga opet glasat.“

„Veliko resetovanje!“

Dobacivanja su se zahuktavala.

„Zar ne pije?“

„Veliko resetovanje!“ Posle tog povika, zastavnik je na glavu natukao svoju gas-masku i lagano odšetao. Nije imao više šta tu da traži. Niko ga nije podržao.

„Ne pije? Ni kapljicu?“

„To je šteta za njega i nas“, oglasio se mršavko koji je dotle ćutao, podrignuo je, izvadio pljosku i s njom u ispruženoj ruci se obrnuo u mestu nudeći najbliže. Niko nije prihvatio ponuđeni spas, pa on otpi dug gutljaj i lagano ode iz gomile. „Znam ja kad treba napustiti društvo“, mrmljao je. Tad se i ostali, kao da su se prisetili da ih čeka neki važan posao, žurno ili oklevajući, kako ko, raziđoše. Možda se neko od odvažnijih i proždrljivijih zaputio u potragu za svadbom koji priređuje Automobil mladoženja.

Poslednji koji je ostao, muškarac u košulji s kratkim rukavima, reče pretposlednjem:

„Eto, prošao nas je i ovaj Bicikl. Dok je trajao, imali smo događaj. Uskoro će i jesen i novi događaji.“

„Pušimo, onda plućni virusi neće imati za šta da se uhvate“, ispuštajući dim kroz nos ispotiha reče sredovečni svedok, koga niko inače nije primećivao, jer se sve vreme trudio da ne izgleda kao deo gomile. „Duvan je kao stvoren da ih oduva.“

 

„Pošto više ne možemo dalje“, rekao je Bicikl vozaču, „moraćemo zasad da odustanemo. Uostalom, stigli smo.“

„Do cilja? Zar je ovo bio cilj?“

„Da, stigli smo. Oslušni. Pogledaj. Sve bilo i više ga nema dok trepneš okom.“

„U zemlji smo nesrećnika?“

„Nazovimo zemlju budala kako god želiš. I mi ovamo pripadamo.“

„I šta ćemo da radimo?“

„Ništa. Kao uvek, čekaćemo.“

„Pa svi su otišli!?“

„Zato ćemo i da čekamo.“

„Hajde da se zagrlimo.“

„Nipošto. Jedino ako su ti ruke duže od dva metra.“