Ivan Lovrenović

Na facebook stranici Knjižare i Kluba knjige "Ivo Andrić" u Mostaru najavili su za petak 24. siječnja večer sjećanja na svojega osnivača Peru Buntića. Bit će to, pišu, u formi "svojstvenoj Buntićevu stilu življenja": druženje, prijateljevanje i ugodni razgovori, uz izložbu slika iz Buntićeve privatne kolekcije.

PERO BUNTIĆ, SVIJETLA DUŠA

Siječanj je mjesec u kojemu se prije godinu dana ukrao Pero Buntić. Od te starinske riječi, nema bolje da se opiše način na koji je Pero Buntić prestao da bude s nama, ovdje.

Običajna fraza kaže da smo u smrti svi jednaki. Da, jesmo, zato što joj nitko ne će izbjeći. Ali to je trivijalnost, opće mjesto, a opća mjesta su zatornici smisla. Postoje i u smrti  iste one razlike među ljudima, koje ih prate i za života, i koje čine da se na odlazak nekih, rijetkih, nikako ne možeš naučiti.

Pero Buntić bio je takav čovjek, takva priroda. Znaš da ga nema, a drži te živ, neodoljiv osjećaj da ćeš, evo sad, začuti u telefonu njegov glas, s onom neponovljivom, u isti mah ironičnom i prijateljskom intonacijom, da će se, evo sad, pojaviti pred tobom u cijeloj svojoj jednako tako neponovljivoj pojavi. I: ne događa ti se to u snovima, kao s mnogim drugim pokojnicima, ne, nego je taj osjećaj stalno s tobom u stvarnom, dnevnom životu.

Vjerujem, da svi koji su poznavali Peru Buntića osjećaju isto, i dobro znaju o čemu govorim, a ima ih silno mnogo, i silno različitih među sobom, jer Pero je volio društvo ljudi više od svega. Pri tome imao je jednu sasvim rijetku, predragocjenu osobinu: previše je bio pametan i pronicljiv, trijezan i iskusan, da bi ljude lakovjerno idealizirao, pa na tomu gradio bliskost i prijateljevanje. Obrnuto, o ljudima kao o nesavršenima znao je, kao i o sebi samome, sve što treba znati. Ali ne bijaše tisan, nego sav bijaše za ljude.

Bolje od pisca i pjesnika, tačnije od izučenoga antropologa, znao je Pero Hercegovinu u dušu i u damar, u riječ i u jezik, u familije i u rodove. Znao Mostar, sav, dobro znao i volio Sarajevo, grad svoga studentovanja, poznavao ljude. Ni zamisliti ne mogu koliki je morao biti njegov adresar, onaj u glavi i u srcu, i onaj zapisani.

Intimna uspomena: zadnji put sreli smo se posljednjih dana ljeta godine 2023. Bio sam gost velike Buntićeve mostarske zadužbine - knjižare i kluba knjige „Ivo Andrić“. Posadio me Pero bez riječi u auto, te me vozi po visokim selima oko Mostara, objašnjavajući mi sve o životu u njima, o familijama, o prezimenima, o događajima davnim i nedavnim, dok se ispod nas, u ogromnom vidiku, prostire mostarska dolina s golemim reljefom Huma u pozadini. Perino čudesno pamćenje, njegovo osebujno pripovjedaštvo puno sinkopa i elipsi a opet jasno i potpuno, njegovi jezični biseri, njegove anegdote i šale, od suptilnih do pučki prijesnih al᾿ životnih... Nije pisao, bilo mu je dosta što zna, i što zna moćno pričati. „Pišite vi, vi ste pisci“ - stavi me na mjesto kad mu, nakon neke od briljantnih njegovih hercegovačkih pričica, reknem da je grehota što ne zapisuje.

Nenametljiv je Pero i diskretan, gosposan a i otresit kad treba, njegovu sigurnu ruku i pouzdanu pažnju osjećaš na svakom koraku. Dobro ti je uza nj.

I svoj je život i svoje poslovanje Buntić organizirao u skladu sa svojom prirodom. Način na koji je volio, cijenio, podupirao umjetnost, književnost, kulturu bio je prirodan dio njegove poslovne stvarnosti i životne mudrosti. (Hoće li to biti ona mudrost, viša i bolja, za koju se u Pismu veli: „Budite ludi, da budete mudri“?) Vinar i vinogradar, glava kuće i obitelji, likovni galerist, izdavač, knjižar - sve to na način nepovredivo individualan, protivan klišejima, onkraj vulgarne i nezasitne trke za profitom.

Taj Buntićev način zasluživao bi cijelu studiju slučaja: ne oglašavajući nikakvu teoriju ni credo, on je na djelu pokazivao i ostvarivao ono što našemu današnjem obezduhovljenom svijetu najviše nedostaje: mogućnost, stvarnu i izvedivu, da se ličnim radom i po ličnoj zamisli, lokalno i konkretno, dosegne puna ljudska ostvarenost, a na korist sebi i svojima, i svima.

Imao je ono što se ne može steći ni naučiti: format i snagu ličnosti. Ali dòbrū snagu, ne onu drugu: bio je čovjek sa svijetlom dušom.

Zato o Peri Buntiću smrt ne ima zadnju riječ.