Ivan Lovrenović

U književnopovijesnoj i jezičnoj znanosti o fra Matiji Divkoviću (1563 – 1631), kao i o ostalim franjevcima-piscima njegova i nešto kasnijega vremena (Bandulavić, Matijević, Posilović, Papić, Margitić-Jajčanin, Ančić i drugi), pisalo se dosta i pisalo se u svatri kulturna kruga koji se na toj temi književno i jezično preklapaju ili dodiruju (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija). No, pisalo se skoro isključivo „unilateralno“. I u nacionalnom, i u religijsko-kulturalnom, i u znanstveno-metodološkom smislu. Na manjkavost takvih pristupa, odnosno na potrebu da se Divkoviću i fenomenu stare bosanske književnosti pristupi kompleksno, interdisciplinarno i široko kontekstualno, jer se tek tako može doći do cjelovitije interpretacije i valorizacije ovoga kompleksa, kao i općenito duhovne, kulturne i političke situacije u Bosni toga vremena, upozorio je Srećko M. Džaja u svojemu davnom a kapitalnom eseju Duhovni, politički i društveni kontekst pisca Matije Divkovića[1].

No, kako sam autor napominje, taj esej bio je tek „skica“, a poslije njega nitko se nije poduhvatio prvorazrednoga zadatka da ovu inspirativnu skicu razvije u opsežan i cjelovit znanstveni rad. Nikada nego u današnjoj Bosni i Hercegovini, razdrtoj kulturno još i više nego politički, nisu bili potrebniji ozbiljni kritički i interdisciplinarni studiji vlastite prošlosti, lišeni nacionalno-religijske uskosti i mitomanije. Nažalost, nikada nismo bili ni dalje od takvih studija, jer je sva institucionalna znanstveno-akademska infrastruktura postavljena baš tako da reproducira tu uskost i takvu mitomaniju. Treba li uopće naglašavati: u svatri nacionalna miljea, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom sasvim jednako.

U tako postavljenim „znanstvenim“ okvirima Divković, njegovo Sedamnaesto stoljeće, njegov bosanski povijesni, političko-ideološki i sociokulturni kontekst sa svim izukrštanim silnicama koje ga određuju, ostaje zatvoren, nedokučiv, neshvatljiv. Evo tih silnica u najogoljenijim crtama: Osmansko Carstvo nakon epohe sultana Sulejmana i velikoga vezira Sokolovića još je u cvatu ali i već na početku sistemske i neizlječive krize. Prijelaz između dva Divkovićeva stoljeća obilježava tursko-austrijski „dugi rat“ 1593 – 1606. Evropa pline u krvi vjersko-političkih ratova (1618 – 1648). U Bosni, nakon velikoga poraza turske vojske pod Siskom 1593, počinje proces korumpiranja dotadašnjeg sistema vlasništva nad zemljom i urušavanje ukupnih socijalno-ekonomskih odnosa  pojavom nasljednih odžak-timara i nastankom nasljednoga muslimanskog plemstva. Protureformacijska akcija katoličke obnove i nastojanja Rima oko crkvene Unije, usmjerava se intenzivno (i) na zapadni Balkan. U skladu s tim jezik nabožnih knjiga postaje pučki govor (po ugledu na uspjeh što su ga, koristeći pučki idiom, postigli antagonistički reformatori), što, opet, rezultira širim standardizacijskim efektima („jezik bosanski“ kod Bartula Kašića, „iezik slovinski kako se u Bosni govori” kod Divkovića). Nastaje moderna geografsko-kulturno-politička definicija Ilirika (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina, katoličke enklave diljem Balkana) kao zone jakoga interesa Katoličke crkve na Balkanu. Srpsko pravoslavlje institucionalno i teritorijalno jača nakon ponovne uspostave Pećke patrijaršije u Šesnaestom vijeku. Pojačava se ideološka napetost i isključivost u trokutu katoličanstvo – pravoslavlje – islam/turska vlast. Pojačava se i napetost na relaciji domaći franjevci – rimski model etabliranog katoličanstva (isusovci, sporenja između njih i franjevaca u Beogradu, Srijemu, Slavoniji)... Uza sve to, važno je imati na umu da je slika osmanske Bosne u Divkovićevo vrijeme veoma različita od one kasnije, nakon provale Eugena Savojskoga 1697. te poslije poraza Turaka u Bečkom ratu 1683-1699. i povlačenja granica Carstva na Dinaru i na Savu, kada Bosna praktično postaje vojna krajina Osmanskoga Carstva prema Habzburzima i Evropi. U Divkovićevo doba još uvijek je riječ o stabilnom i uređenom društvu, u kojemu i nemuslimani, makar i kao građani drugoga reda, imaju mogućnost napredovanja u poslovima, pa u gradovima postoji jak trgovačko-poslovni katolički sloj, franjevačkih samostana i rezidencija u Bosni Srebrenoj ima preko dvadeset sa oko stotinu župa, a broj redovnika penje se na preko četiri stotine.

Za predodžbu o dubini i širini katastrofe poslije Eugena Savojskoga i Bečkog rata, dovoljno je reći da su tada u cijeloj Bosni i Hercegovini ostala nerazrušena samo tri samostana (Kreševo, Fojnica, Sutjeska), broj redovnika spao na tridesetak, a katoličko stanovništvo preostalo uglavnom samo u selima, u malome broju i sasvim osiromašeno. Vladajuća percepcija cjeline osmanskoga razdoblja u Bosni i Hercegovini kod kršćana/hrišćana i danas je isključivo određena slikom ovoga drugog, za njih mračnog vremena, dok se kod muslimana svijetlim bojama prikazuje cijelo osmansko razdoblje. Ni jedna ni druga predodžba ne odgovara povijesnoj stvarnosti, i jedna i druga rezultat su ideoloških konstrukcija a ne znanstvenokritičkih interpretacija prošlosti.

***

Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati nešto od onoga uzbuđenja kada mi je Divkovićev Nauk karstianski iz 1616. godine[2] pao na stol u studentskoj čitaonici stare zagrebačke Sveučilišne knjižnice. Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim listovima istrošenih rubova, a bosanska ćirilica na njima jasna i čitka kao da je jučer ispod tiskarske preše…

Kroz koliko li su se bosanskih kuća prometnule, iz koliko vičnih i nevičnih ruku, iz naraštaja u naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamnaestom, u Devetnaestom stoljeću čitane i listane, listane i čitane, grubim prstima milovane i pobožnim usnama cjelivane stranice ove knjižice, prije nego što se skrasila u depou Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada, kad nisam znao puno, i danas, kada znam mnogo više, ali tek sad malo i nedovoljno, taj doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava isti misterij i isti osjećaj nečega živog, nečega što samo što nije progovorilo.

Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost savršenstvom tipografije: majstorija čistoga i elegantnog reza slova, idealno usklađeni elementi prijeloma stranice, te nadasve likovno-grafička ljepota forme i ritma slova fra Matijine bosanske ćirilice. Već otprije bio sam savladao onih nekoliko njezinih posebnosti, prisutnih još u srednjovjekovnoj bosanskoj praksi, koje je Divković naslijedio i funkcionalno prilagodio (specifični grafemi za slova A, В, Д, Ч, К, “oboreno” Б, itd.), te sam, sjedeći pod mjedenom lampom u Sveučilišnoj, očaran otkrivao kako mi se lako i razgovijetno otvaraju Divkovićev tekst i jezik, s razdaljine od tri i po stoljeća!

Ne zna se mnogo o životu fra Matije Divkovića, koji je po riječima velikoga književnog znalca, profesora Midhata Begića, “utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“. Tek nekoliko istrganih podataka o mjestu rođenja (Jelaške), smrti (samostan u Olovu), školovanju u Italiji, službovanju u Sarajevu i Kreševu… Među tim podacima svakako je najslikovitiji i najčešće spominjan onaj, da je Divković sa svojim rukopisima putovao u Veneciju i u jednoj tamošnjoj štampariji lijevao slova za svoje knjige. Bila je to štamparija Pietra Bertana, blizu crkve Santa Maria Formosa, za koju se znalo da je još krajem Šesnaestoga vijeka imala kutiju slova bosanske ćirilice, ali su u međuvremenu propala. Bila bi velika stvar da se utvrdi je li propala i fra Matijina kutija, koju je – kako čitamo u bilješci na kraju Nauka karstianskoga iz 1616. godine - Divković predao na čuvanje bratovštini sv. Jurja i sv. Tripuna u Veneciji: Budući ia mnogo vremena stratio, i velik trud učinio izdielati za slovinski narod ovu štampu; zato želeći, i hotiući, da ne pogine, ostavljam iu na postavu kumpanji, aliti brati Svetoga Iuria, koi su našega Iezika. Zato ako bi tko hotio što štampati u slovinski iezik oviemi slovi, naćiće slova, i lievke u Mnetcie u Svetomu Iuriu u rečene bratie aliti kompanjie.

Podatak o Divkovićevu putovanju u Veneciju radi štamparskoga posla uzeo je pjesnik i vrsni prevodilac Nikola Milićević za motiv svoje lijepe pjesme Fra Matija Divković 1611 (...Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom // nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom // ispisana papira u kožnatim bisagama...). I samoga me je taj motiv opsjedao još od prvih dodira s Divkovićevim knjigama. Obradio sam ga 1970. u kratkoj priči Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima, koju je objavio zagrebački Forum.[3] Zapravo, prislonio se tu još jedan, jednako snažan motiv koji je došao i u naslov priče: iskušenje kojemu nisu mogli ne biti izloženi brojni bosanski franjevci dolazeći, kroza stoljeća, iz svoje bosanske muke u bogate gradove Italije na škole ili po drugim poslovima. Iskušenje da odbace i svoj poziv i svoju Bosnu, i potraže varljivu ali tako privlačnu sreću i priliku u blještavom svijetu kršćanskoga Zapada. Varirao sam taj motiv i kasnije u priči o fra Anđelu Zvizdoviću (Zvjezdani plašt), a imao sam debeli fascikl nakupljene i sistematizirane građe za cijelu knjigu. Obuhvaćala je generacije bosanskih fratara od Zvizdovića i Divkovića, do nekih naših suvremenika. Nije joj bilo suđeno, propala je u ratu... A tema iskušenja, kojemu su franjevci skoro bez izuzetka uspijevali odolijevati, ostala je trajno zanimljiva i važna. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim ljudima nikako da ponovo postane dragom domovinom, i kada svijetom vlada apsolutni gospodar – ideologija lake i površne sreće, koja je posve isključila i poništila smisao odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja.